odmak

petak, 20.01.2012.

Dužnost i laka zemlja

Dvije su me rečenice-izreke navele na određena razmišljanja.
Samuraje su učili:
Dužnost je velika poput planine, a vojnička je smrt lagana poput pera.
Nedavno sam gledala dokumentarni film iz domovinskog rata. Mlada ženica mora otići iz svoje kuće. Vidimo prepadnuta lica ostalih bjegunaca.
Ona kaže: Neka svi prestanu. Što će nam zemlja. Ionako će sva zemlja kad umremo biti naša.
Od potpunog robovanja ponosu i časti do druge krajnosti s kojom bi se sada, nakon dvadeset godina od domovinskog rata, mnogi složili.
Mogla bih pisati i pisati o jednom i drugom stavu, ali neću.
Čovjek je enigma. Samima sebi smo nepoznanica, a drugi su nam još veća nepoznanica. Toliko godina postojanja, a još uvijek o nama samima, iako smo otkrili puno toga, ne znamo skoro ništa.
Kad bi skinili sa sebe slojeve prekrivanja 'pravog' lica na kojoj bi se strani našli?
I bili rezultat 'dužnosti' i onih koji se drže za 'hrvatsko srce' zadovoljio one koji iz dužnosti i lake smrti kao perce leže i posjeduju svu zemlju ovoga svijeta, da o mirovinama, pretvorbama, krađi i mitu ni ne govorim?

petak, 13.01.2012.

Paja patak dobio zadatak

Dobila sam zadatak od prof. I. K. i evo:


Vjerska ravnodušnost.

Idemo najprije rastumačiti što je ravnodušnost- indiferentnost.
U hrvatskom enciklopedijskom rječniku piše:
'Duševno stanje ravnodušnosti, nezainteresiranosti, neosjetljivosti, bez emocionalnih reakcija na događaje u okolini ( u ovom slučaju odnosi se na vjerski osjećaj). Da ne duljim, ima toga još, kratko potpuna nezainteresiranost za vjerski osjećaj i Boga. '
Primila sam se pisanja, svojevrsnog razmišljanja nikako ne eseja o vjerskoj ravnodušnosti.
Nažalost ja sam samo pisac/ica profane literature koju muči znatiželja, pa je moje pisanje u nekoj 'mi' ili 'ja' formi koja se ni na koji način ne uklapa u znanstveni rad.
Zato ću samo iznijeti svoje razmišljanje potpomognuto s nešto malo drugih razmišljanja o toj temi.
Zašto sam izabrala temu vjerske ravnodušnosti?
U društvu, vrlo često možda i zato jer sam upravo ja ta koja o tome govorim, nametne se tema vjere. Ljudi među kojima se krećem nisu svi iz istih sredina i sličnog načina razmišljanja. Nedavno sam na pr. na spomen duše bila upitana : Vi to tako još uvijek zovete? Čovjek koji me priupitao poznati je 'javni' radnik. Komunist, ali one vrste komunista porijeklom iz južne Amerike gdje je socijalna situacija takva da je crkva na strani siromašnih, a protiv kapitalista. Koliko se sjećam postojao je i neki biskup kojeg su zvali 'crveni biskup' i čini mi se da je čak imao neke neprilike sa Vatikanom.
Evo zašto ne znam i ne bih znala pisati znanstveni rad. Asocijacije mi bježe ovamo i onamo.
Uzmimo, kad sam već spomenula primjer južne Amerike. Proputovala sam je u dva navrata. Čitala sam njene pisce. Mislim da sam stekla određenu sliku.
U prvom redu ogromno je siromaštvo. Nama koji dolazimo iz Europe posve neshvatljivo. Naša sela, naročito iz mojih sjećanja, ni približno nisu odavala sliku njihovih siromašnih dijelova gradova gdje su kućice sklepane od komada lima i još koječega drugog. U San Paulu vozili smo se kilometrima kroz takva područja. A favele Ria kojih ima stotine i u kojima živi i do desetak tisuća stanovnika paraju srce.
Kršćanstvo koje je nestalo iz područja gdje je nastalo izgubilo se i u Europi. Po meni to gorljivo kršćanstvo kojim su od zazivanja Boga nekad odjekivale pustinje preselilo se u južnu Ameriku možda i u Afriku među siromašne i obespravljene radi kojih je Bog poslao svoga sina.
U društvima, dakle , u kojima se krećem na svakoj se strani nađu oni koji teisti, ateisti, agnostici ili kako se već žele zvati, ali sve češće srećem i one koji se osjećaju vjerski posve ravnodušni prema postojanju bilo kakvog apsolutnog Bića. Često su to ljudi koje cijenim iz puno razloga.
Imaju srca, socijalno su osjetljivi, pravedni su, novac im je samo sredstvo nikako ne cilj. Ne razbacuju se posjedovanjem ovog i onog.
Može se o svemu razgovarati. Tu ima dijaloga ali, kad govorim o Bogu kažu: nama je svejedno.
Nama je svejedno. Tvoj se Bog ne miješa. Pušta da nevina djeca pate. Pušta da ovim svijetom vladaju ljudi bez srca. Ima ih čak i u redovima onih na čijim je plećima ostavio budućnost čovječanstava .
Mi radimo, kažu. Mi svojim djelima i životima pokušavamo pokazati da se može i drugačije. I bez tvog Boga, kažu. Misleći pri tom baš na Boga i na Crkvu što je sve češće. Na instituciju Crkve. Bilo koje.
Oni rade i žive po Božju, tekla bih, ali za Boga ne osjećaju baš ništa. Totalno im je svejedno ima li ga ili nema. (tu me već hvata sumnja u njihovo spasenje, jer tumači se da se spašava po vjeri, ali ja hoću vjerovati da je prije po djelima- i kakva je to razlika, ali neću širiti temu i dati mašti na volju.)
Zašto je to tako, često se pitam.
Jedan od razloga zašto sam slušač na teološko-filozofskom fakultetu je i taj da im dam kvalitetan odgovor i da sama razbijem određene sumnje - ne toliko u postojanje Boga, iako… ima i toga ali, više da shvatim zašto smo stvoreni ovako nesavršeni. Zašto ovaj kratak period života u svijetu gdje bolje prolaze zločinci nego pošteni i bogobojazni, sa srcem i dušom koju hoću tako zvati i vjerovati da postoji. Eto baš ta duša. To nešto što smo dobili bila to praslika, fantazma, ugrađeno od Boga ili izgrađeno u nama kao rezultat same materije u što sumnjam.
No pređimo i na samu temu vjerske ravnodušnosti. Osim u razgovorima s poznanicima i prijateljima ( kad sam kazala o čemu ću pisati dvije poznanice su mi u glas rekle: Ja sam najbolji primjer za to. Obje dolaze iz komunističkih obitelji. Nikad ih nitko nije učio o vjeri. Ono što smatram najvažnijim je njihov otpor prema Crkvi. Usput tu bih spomenula i stado koje se okuplja oko don I. G., a koje je vrlo sličnog profila. Ali, to je tema za neko drugo promišljanje) pročitala sam i par članak koji se bave vjerskom ravnodušnošću.
U prvom redu tu je članak 'Antropologija vjerske ravnodušnosti' autora Jakova Jukića ( Željka Mardešića) izišao u, pretpostavljam, časopisu Obnovljeni život, Vol.41 No. 3-4., 1986, potom članak 'Pastoralno djelovanje suvremene crkve pred izazovom religiozne ravnodušnosti' iz istog časopisa, također Vol. 41. No. 3-4., 1986.

Započet ću sa esejom - člankom 'Antropologijom vjerske ravnodušnosti' autora Jakova Jukića. Prošlo je od objavljivanja članka dvadeseti četiri godine, ali stvari se nisu poboljšale, dapače.
Autor piše:„… ateizam još može biti neka religija , ali vjerska ravnodušnost nikada… Ravnodušnost je odsutnost Boga, ateizam ne… Nezainteresiranost spram pitanja religije u zbiljnosti je prestanak svakog traženja zadnjeg značenja ljudske egzistencije…“
Autor smatra da problemu vjerske ravnodušnosti '…valja pristupiti interdisciplinarno i pluralistički: sa stajališta biblijske znanosti, teologije, filozofije, sociologije, psihologije, povijesti.'
I dalje piše o metodi kojom će se služiti: 'Metoda će biti fenomenološka, koja bit – eidos - traži u sakralnim pojavama. Religijsko događanje treba razumjeti na religiozni način, bolje reći, u duhu čovjeka koji doista vjeruje.'
U trima poglavljima pokušava kako sam kaže ponuditi 'pregršt neobaveznih teza i promišljenih slutnji'
Poglavlja su:
1. Vjerska ravnodušnost u religijskim društvima
2. Vjerska ravnodušnost u svjetovnim društvima
3. Vjerska ravnodušnost u kriznim društvima

1. Vjerska ravnodušnost u vjerskim društvima
Piše:
'…U tom svijetlu treba pokušati opisati naličje srednjovjekovnog kršćanstva, a ne samo njegovo lice,
…. Klasičnoj viziji 'vijeka vjere', s jedne strane, i 'moderne nevjere', s druge, treba suprotstaviti realistički prizor povijesne nestalnosti i izmjenjivanja: U XII. i XIII. St. hereze , u XIV i XV st. neredi u Crkvi, ratovi i epidemije, u XVI st. Krize i metež, u XVII st. skepticizam.
Katolički povjesničari prosvjeduju protiv idilične slike srednjovjekovnoga kršćanstva, iako u isto vrijeme izražavaju poštovanje prema civilizatorskoj ulozi Crkve, koja je golema i neosporna. Stoga treba reći da je iskaz o „sveopćoj i gorljivoj vjeri starih vremena“ zapravo po meni, ' piše autor ' nastao u Francuskoj poslije revolucije 1789. godine, a predočen u predrasudi da je do XIX. stoljeća kršćanstvo vladalo na svim područjima, u svim klasama i kod svih generacija.
… U to vrijeme Crkva posjeduje religiozni monopol i vremenitu moć, ali može li se zato tvrditi da je narod kristijaniziran? Prema mišljenju Le Brasa, vjerske radnje bile su obavljene u ozračju trostruka utjecaja: Crkve, države i društva.'

Vjera je daleko od savršenstva. Uglavnom je među narodom na nivou obreda pomiješana
sa starim vjerovanjima. Više u funkciji društvene kohezije kako govori autor, a manje u funkciji unutrašnje preobrazbe.
Jer 'kako ispuniti jasne zahtjeve Evanđelja: ljubiti neprijatelje, pružiti desni obraz…, napustiti oca i majku, oprostiti onome koji te bije, iščupati oko koje s požudom pogleda ženu…itd'
Je li Nietzsche rekao da je jedini kršćanin bio sam Isus?
Autor smatra da se snižavanje religije na obredno ne događa samo u kršćanstvu i da je obredna religija stvorena po mjeri palog i slabog čovjeka.
Međutim, piše '….odveć velika vjernost obrednoj religioznosti uzrokovala je neku vrst ravnodušnosti spram temeljnih istina kršćanske vjere: dobrote mirotvornosti, služenja, opraštanja, milosrđa i djelatne ljubavi.'
I ne samo obredna religioznost. Spominje se tu i bogatstvo Crkve.
Kako i zašto je nastalo kršćanstvo? Po kome se mi zovemo kršćani?
Jedino i samo po Isusu Kristu koji se rodio u štalici. Siromašna obitelj, rođenje u štalici, život u siromaštvu i grozna smrt na križu. Nije li nam time poslao poruku.
Je li Crkva ovakva kakva jest ono što je On htio?
Treba li se čuditi da unutar Crkve postoje različita razmišljanja kakav bi život vjernika trebao biti.
U rasponu do potpunog odricanja od svjetovnog do raskoši.
A sve to se malom čovjeku može učiniti neprimjereno, jer ne treba zaboraviti da je Isus Bogo-čovjek. Kao Bog apsolutnih zahtjeva ali, i kao čovjek je znao da su ljudi slabi. , pa je opraštao.
Jer svaki '…religiozni žar ostavlja mjesta i za istodobnu religijsku ravnodušnost, koja ima svoje podrijetlo upravo u onom zanemarenom dijelu svetoga.'

2. Vjerska ravnodušnost u svjetovnim društvima

Pojava ravnodušnosti u svjetovnim društvima, po autoru članka, ide iz slabljena izvanjskog potpornja vjere, a to su obredi, crkveni blagdani, procesije, folklorno kršćanstvo.
Ne treba zaboraviti da je članak pisan u vremenu komunizma i da su 'pobožne ceremonije' bile zabranjivane ili svedene na minimum.
Ali bez ceremonija što je ostalo. Čovjek potpuno sam izložen svim mogućim kušnjama, po autoru.
Le Bras, kako navodi autor, je podijelio vjernike u tri odnosno četiri tipa
Prve „odijeljene“ kršćane koji više nisu ili su još jedva religiozni; „sezonske konformiste“ što svoju vjeru iscrpljuju u četiri glavna obreda: krštenju, prvoj pričesti, vjenčanju i sprovodu; „praktikante“ koji redovito posjećuju liturgijske službe; i napokon „pobožne“ koji u svemu slijede naputke Crkve i natprosječno su religiozni.
Novija istraživanja sociologa religije govore o novoj skupini ljudi koji postaju potpuno ravnodušni prema religiji. Doživljavaju svoju vjeru kao 'klasni posao' i s Crkvom se sastaju u iznimnim slučajevima.
Još nema pravog odgovora zašto je to tako, ali spominju se mnogi, nabrojit ću nekolicinu:
Odsutnost Božjih znakova u svijetu i opća sekularizacija. Prodor religijskog pluralizma i uspostavljanje slobodnog tržišta ideja. Rastuća neupućenost vjernika i nevjernika u pitanjima religije i Crkve
Proširenost mišljenja da je crkva bogata i da je na strani bogatih.
Ali, sociologija religije išla je jednim pravcem zanemarivši potpuno svjetovnu religiju.
'Suvremena svjetovna religija', po autoru, ' grana se u dva različita odvojka: …. Danas planetom vladaju dvije svjetovne religije: Konzumistička i politička…. Čudnovato je kaže autor da su ta dva svjetovna božanstva – bogatstvo i politika – bila u prošlosti Crkve njena dva najveća poroka.'
3.Vjerska ravnodušnost u kriznim društvima
'Dok je obredna religija barem posredno bila povezana s trascedentnim – iako se u njoj često više pažnje posvećivalo posrednicima nego Bogu – svjetovna religija nije imala baš nikakva priključka na onostrano.
Mogli bismo reći da je svjetovna religija nadomjestak, a ne izvornik.
Od sreće nije ostalo ništa jer je ona etička, a ne biološka kategorija. S druge strane politička obećanja se nisu ostvarila. ….
Podređen ubitačnom racionalizmu, život bez misterija postao je gotovo nepodnošljiv. Zato nije pogrešno ustvrditi da je vjerska ravnodušnost masa u naše vrijeme čvrsto povezana s kulturom koja je duboko označena nihilizmom.'
Tu se sad već susrećemo sa 'svetim' izvan Crkve. Traženje koje na kraju dovodi do new agea-a kojeg autor u ovoj studiji ne spominje, ali se kasnije i te kako bavio njime.

Drugi članak u istom časopisu: 'Obnovljeni život' Vol. 41. No 3-4., 1986 glasi: Pastoralno djelovanje suvremene Crkve pred izazovom religiozne indiferentnosti'
Napisao ga je Josip Baloban.
Autor objašnjava zašto pastoralno djelovanje kojima mnogi ne vide svrhu. ( ne zaboravimo godina je 1988) i piše
'Odgovor na ova dva pitanja može ići u slijedećem smjeru: Ako Crkva nije sama sebi svrhom, nego je tu radi kraljevstva Božjega, a to je kraljevstvo tu za čovjeka, zapravo ponuda svakom čovjeku s težnjom da taj čovjek dođe u Božji zagrljaj ( u Božje zajedništvo – visio beatifica) onda je svaka pastoralna djelatnost dobrodošla jer je neposredno i posredno upućena na to da čovjeka , po njegovom ljudskom zajedništvu ovdje na zemlji, sprema i uvodi u trajno zajedništvo s Bogom. Tom slučaju svaka pastoralna djelatnost budi i otkriva i na svoj način posvješćuje čovjekovu transcedentalnu upućenost na Onoga u kojem se do kraja smiruje čovjekovo biće.'
U relativno dugom članku autor se bavi na više načina vjerskom indiferentnošću.
U jednoj od podjela kaže da u svijetu postoje tri vrste . Prva i druga vrsta svojstvena je nereligioznima, a treća religioznim osobama.
U prvu vrstu svrstava sve one ljude koji sebi uopće ne postavljaju pitanja o Bogu. Ali ravnodušni su i prema puno drugih vrijednosti. Smatra da tome pridonosi i društvena situacija. ( uvijek treba misliti na vrijeme kad je članak pisan)
U drugu kategoriju ubraja ljude koji su ravnodušni prema vrijednostima koje nose vjerski predznak, ali nisu ravnodušni prema tim istim vrijednostima ( ljudskim vrijednostima) samo bez vjerskog predznaka.
I treća kategorija koju čine ljudi koji su deklarativno i praktično kršćani, ali koji su zahvaćeni određenom vrstom vjerske nezainteresiranosti, kaže autor. Tu nabraja veliki broj grupa i podgrupa vjernika i za to kaže da se radi o parcijalnoj religioznoj indiferentnosti
Evo jedne od anketa iz tog vremena podijeljena u nekoliko grupa:
- Praktični sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera ući 19,2 %
- Religiozan sam, premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči. 23,9 %
- Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne. 10,1 %
- Prema religiji sam ravnodušan. 7,0 %
- Nisam religiozan , iako nemam ništa protiv religije 33,2 %
- Nisam religiozan i protivnik sam religije 6,6 %
'Predočeni podaci', piše autor, ' nam sugeriraju da promatranju religiozne indiferentnosti treba pristupati kao višedimenzionalnom fenomenu.'
Pita se što je činiti crkvi u slučajevima vjerske ravnodušnosti. Smatra da je Crkva u prošlosti u takvim slučajevima reagirala previše militantno i apologetski. Upućuje na II Vatikanski koncil i na dijalog.
Upućuje na dijalog, ali i na novu evangelizaciju i re-evangelizaciju.
'Po Isusovoj želji, zadaća je Crkve, s jedne strane, neprestano evangelizirati i katehizirati samu sebe, tj trajno se usklađivati s Isusovim riječima koja rađa vjerom u Isusa i njegova Oca i vjernošću Bogu i čovjeku.
S druge pak strane , njezino poslanje i evangelizacija svijeta u kojem živi i djeluje. U toj evangelizaciji posebnu grupaciju čine parcijalno religiozno indiferentni, koji su već dio te Crkve, ali su se u međuvremenu vrlo distancirali od nje i svoju crkvenost sveli na minimum. U crkvi ostaju samo tijelom, a ne i srcem. To je uostalom i do sada bila zadaća Kristove Crkve. No ona u ovom povijesnom trenutku još više posvješćuje tu zadaću na teoretskoj razini.
Pri tome je važno uočiti da Crkva naviješta i živi u svijetu koji više nije kršćanski, nego nekršćanski.'
Itd itd u tom duhu piše autor.
I još dodaje: Crkva bi previše olako skinula sa sebe dio svoje odgovornosti za proširenje indiferentnosti i ateizma ako bi rasprostranjenost tih fenomena pripisivala samo uzrocima izvan Crkve.
….. Pokrivaju li se slike o Bogu, koje je Crkva (uglavnom) do sada posredovala vjernicima, s onim stvarnostima Boga,koji se objavio u Isusu iz Nazareta i koji je tog stog Isusa do kraja potvrdio na križu i u uskrsnuću.
…. Situacija nas religiozne indiferentnosti, a napose parcijalno religiozne, potiče
, zapravo sili, da se vratimo vlastitom Bogu objave.
Bog Abrahamov, Jakovov, i Izakov Bog je povijesti no to je Bog drukčiji nego što su nam ga u tijeku povijesti posredovale razne slike kršćanstva. Bog drukčiji no što ga čovjek zamišlja kao objekt vlastite potrebe….'
Prestat ću sa prepisivanjem tuđih misli iako bi, jer se u mnogočemu slažem rado nastavila.
Dodat ću još jednu autorovu rečenicu o kojoj treba razmisliti, ali jednako treba razmisliti o onom što se dogodilo tamo na onoj gori kad je Božji sin Isus umirao i zbog ljudskih bolova i muka zazivao svog nebeskog Oca.
To poznato pitanje: gdje je Bog kad ljudi pate. Kad djeca pate, kad svatko od nas pati. Zašto šuti?
Ali šutio je i onda kad je njegov vlastiti sin umirao.
Autor kaže: 'Na križu je sam Isus iskusio Božju šutnju i njegovu odsutnost. Ali istodobno Bog je pokazao svoju solidarnost s čovjekovim trpljenjem i umiranjem da bi tu svoju solidarnost još izrazitije posvjedočio i potvrdio u Sinovu uskrsnuću.'
Autor ističe da je zajedništvo i evangelizacija krasila prvu Crkvu piše da se danas događa da pastoralne skupine često rješavaju svoje vlastite probleme, a manje se brinu o drugima, a da ne spominjemo nebriga za one koji nisu kršćani.
Osobno mogu potvrditi da sam jedanput, nedavno, razgovarala sa članom zajednice Novih katekumena i izrazila želju da pođem s njima na neko hodočašće, a bilo mi je odgovoreno: Ne, ne možete to je samo za članove zajednice.
Nije li to svojevrsna privatizacija vjere. Kod te zajednice već tolika da mnogi moji prijatelji pomišljaju da se radi o sekti koja nikako ne može biti unutar katoličke Crkve.
Autor nabraja područja i mogućnosti gdje je potrebna evangelizacija i re-evangelizacija, a gdje bi se katolička Crkva svojim djelovanjem trebala uključiti. A toga je uistinu puno.
Spomenula bih i neka nova razmišljanja na temu vjerske ravnodušnosti i predlaganju načina kako izići iz kruga 'unutarnje sekularizacije' (moj izraz), gdje se čovjek bez postojanja Boga u svom životu rado okreće 'svjetovnim vjerama' i sam određuje pravila. Tri članka koja se bave istim temama; vjerskom ravnodušnošću i posljedično tome evangelizacijom koja se zove 'nova evangelizacije' više ne re-evangelizacija. Nova evangelizacija kako ju je nazvao Ivan pavao II na Haitiju 9. Ožujka 1983. godine.
'Ne re-evangelizacija, već naprotiv nova evangelizacija . Nova u svom žaru, u svojim metodama i u svojim izričajima.'
Članak je napisao Dr. sc. Ivo Balukčić. Pa potom još jedan članak od istog autora pod naslovom:
Vjerska ravnodušnost – novo lice ateizma, izišao u Sarajevu 25. Studeni 2008
I članak izišao u Glasu Koncila 40 (1945) 2.10. 2011) , pod naslovom Nova Evangelizacija u župnoj zajednici, a potpisuje ga Milan Šimunović.
Spomenut ću još i članak Dnevna priprema za vjeronaučni sat/susret pod naslovom: Ateizam i vjerska ravnodušnost. Priprema je pisan kao da se radi za neki ispit, ali vrlo je poučna.
Izdvojila bih iz njega jedno mišljenje:
Ni po ocu ni pomajci nisam vjernik. Nakon dosta razmišljanja na studiju u Splitu zaključio sam da Bog postoji. No on za moj život ne znači baš ništa… Čuo sam i za Isusa Krista. On je za mene plod ljudske mašte.
U potpisu: Saša, student.
Citirat ću Ivu Balukčića.
U članku: Vjerska ravnodušnost - novo lice ateizma piše:

'Nedavno je općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. Prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga „blagdana zimskog svijetla“. Prema izjavama vlasti britanske općine cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti za radio Vatikan nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostalog je rekao kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprotstavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnog. Na snazi je ravnodušnost , koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi.'
Ima jedna rečenica u tom članku, koji apsolutno u sva ta razmišljanja uključuje i Hrvatsku u kojoj se ta ne-kultura ravnodušnosti i te kako osjeća, a rečenica glasi: Paklenska kultura Zapada koja uvjerava narod da su jedini cilj života užitak i osobni interes.
Završila bih sa jednom malom epizodom-doživljajem jednog dječaka sa sata školskog vjeronauka.
Za Božić su dobili zadatak da nacrtaju štalicu, rođenje malog Isusa. Dječak, inače sa visokim kvocijentom inteligencije nacrtao je kučicu sa nekoliko katova, pa je zanesen maštom pomislio da se kravica, magarac i ostale životinje bez lifta ne bi mogle popeti na kat , te se tako tu našao i lift. Vjeroučiteljica ga je ismijala. Tko je vidio u ono doba lift? A ja bih upitala ocjenjuje li se kod studenata katehetskog studija uz znanje i inteligencija, a ni srce nije za zanemariti.

srijeda, 04.01.2012.

4 dana su premalo.

ponedjeljak, 12.12.2011.

Tek toliko

Ne znam odakle započeti. (Možda ne treba ni započinjati)
Vremena je sve manje. Učestalo sam krajem tjedna u Zagrebu. Najviše iz razloga da me onaj mališa ne zaboravi, iako mi se teško boriti s pažnjom, ljubavlju i vremenom (neka ih Bog poživi) kojom snahini roditelji obasiplju mladu obitelj i dječaka Tomu.


Ugura se i koji seminar, a u Splitu čekaju rad, red i disciplina i predavanja na filozofsko-teološkom faxu koji ispunjaju dušu i dodaju snagu ovom malom duhu u mojoj osobi.
Autobus već dugo Auto prevoz Imotski (najjeftiniji, najljubazniji i sve slično tome.) Čitam u autobusu ili slušam predavanja sa diktafona. Milina! Tu se već stvara mala grupa putnika istomišljenika, pa makar i ne razgovarali osjećamo nekakvu bliskost i solidarnost što nije za bacit u ovom vremenu netrpeljivosti, ako razumijete što hoću reći.

Ovaj vikend svega po malo. Tome, njegovih roditelja, tazbine (čija li je to riječ?),seminar i kolegice, kolege, prijatelji kupovina knjiga, između ostalog i Jasenovac i Bleiburg nisu isti Slavka i Ive Goldsteina. Čitam je u Zagrebu u vremenu doslovno stvorenom između raznih obaveza.

Na povratku u autobusu čitam (po preporuci prof. Ante Vučkovića – Bog blagoslovio i njega) neke dijelove iz knjige Izvori sebstva Charlesa Taylora

Jutros slušam predavanje iz Metafizike. René Descartes.

U Izvorima sebstva vrlo zgodno autor nas vodi od razmišljanja Platona (ideje izvan nas) pa vuče paralelu s Augustinom (poniranje u sebe gdje pronalazimo … 'U samom korijenu sjećanja duša pronalazi Boga i zato možemo reći da se duša prisjeća Boga…') i Descartes sa svojim sumnjama i zaključcima iz kojih dalje razvija Cogito ergo sum i dalje traženje unutar sebe 'bića' koji je veći od njega samoga smrtnog i konačnog, dakle nekog beskonačnog kojeg naziva Bog.

Ne mogu vjerovati da sam u tri rečenice napisala nekakav sažetak (nadam se da nije posve pogrešan ), a napisani su tomovi knjiga prije i poslije i moderno vrijeme je krenulo različitim pravcima … i tu ću se zaustaviti.

Izvori sebstva Charlesa Taylora i bilo koju knjigu ili članak prof. Vučkovića toplo preporučam. Mlad je i o njemu će se još puno čuti. Nadam se da ovo neće pročitati.

Ono o čemu sam htjela pisati to je zapravo knjiga Jasenovac i Bleiburg nisu isti..

Jasenovac je sramota vlasti NDH-a koja je nama Hrvatima uistinu kamen oko vrata i od koje se teško možemo oprati. Osobno sam vrlo tužna da su naši preci (Bogu hvala ne svi) bili sposobni raditi takva zlodjela. Već sam prije čitala roman Ilije Jakovljevića: Konclogor na Savi, Zagreb, (memoarska proza, 1999.)

…..Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke. Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi - što je ovaj uredno odbio i time je kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški. Jakovljević je 13. listopada 1941. godine upućen u logor zajedno s grupom hrvatskih intelektualaca i uglednika (Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Mirko Breyer, Lujo Tomašić...)[4] a iz logora je izašao 23. prosinca 1942. godine. Zbog prijetnje ponovnog uhićenja od ustaške vlasti 21. rujna 1944. godine odlazi u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, kratko surađuje u Vjesniku i objavljuje knjigu “Lirika nevremena” - o bolnom logoraškom iskustvu. Ipak, taj čovjek koji je za sebe govorio da ga nikad nije “privlačila aureola mučeništva” ostao je principijelan pa ga nova vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo opet šalje u zatvor - gdje je 1948. navodno počinio samoubojstvo (u isto vrijeme kad je navodno samoubojstvo također počinio Andrija Hebrang, a oni koji nisu počinili samoubojstvo završili su na Golom otoku)……….


Ne želim umanjivati ničije patnje. Vrlo dugo se bavim tim vremenom. Predugo.
Svakako pročitati 'Jasenovac i Bleiburg nisu isti'. Isplati se. Uložen je ogroman trud. Nisam pročitala do kraja, kad pročitam napisat ću par riječi.

Bog blagoslovio i vas. Zakopajte ratne sjekire. Bit će kako bude.

I sama se čudim ovom miru u mojoj duši.

petak, 04.11.2011.

Pad

Zagreb- Split
Autoprevoz Imotski.
Najjeftiniji su. Ljubazni. Dovedu te najbliže kući.
Snagom volje dovela sam sebe u stanje da napokon u autobusu mogu čitati, da mi se ne povraća.
Autobus je nedjeljom pun.
Do mene sjedi gospođa šezdesetak godina stara. Tako sam bar mislila.
Drži ruke u krilu. Ramena opuštena. Kimnula je i lagano se osmjehnula dok je sjedala.
Molim se neka bude šutljiva i neka me ne gnjavi sa svojom životnom pričom kako to zna u autobusu ili nekom drugom putujućem sredstvu biti.
U nekom trenu mi se učinilo da plače. I uistinu vadi maramicu i tiho briše suze. Borim se sa svojim sažaljenjem i dobrom voljom. Ljudski bi bilo upitati … bilo što, ali ona okreće glavu na drugu stranu. Očito ne želi razgovarati.
Čitam. Sve do Mazole gdje šoferi jedu . Dvadeset minuta pauze.
Gospođa ispred mene izlazi na srednja vrata. Odjednom se okreće oko sebe. Pada nekontrolirano i udara glavom od rubnik. Priskočim u pomoć. Tu su već šoferi. Dižemo je.
-Možete li? Je li sve u redu.
Pokušava ostati sabrana. Držim je ispod ruke. Odlazimo na wc i odmah nazad u autobus.
-Preskočila sam , ne znam ni sama kako, zadnju stepenicu. Nisam je vidjela. Zakoračila sam u prazno i…
Drhti.
-Boli li vas nešto.
-Malo… leđa.
-Ne znam što bi trebalo napraviti, kažem.
Gledam je. Malo mi je neugodno. Poznati osjećaj nemoći kad netko ozbiljno padne. Ili, još neugodnije, kad nas hvata smijeh kod bezazlenijih padova. Ali, sad mi ne pada na pamet smijati se.
-Sama sam kriva. To je priča mog života.
Gotovo je, pomislila sam, znajući što slijedi. Ali, bila je potrebna utjehe, a ja sam dobro rame za plakanje. I sama plačem drugima.
Najprije njene godine. Za nekoliko mjeseci imat će sedamdeset. Lice joj pak nježno i oblači se mladalački, pa to zavarava
-Svi me vrijeđaju.
Ostala sam rano sama. Radim. Još radim. Izdržavala sam brojnu obitelj. Pomagala. I gdje sam sad? Padam iz autobusa.
Smije se.
Gledam je razvedrena.
-Dobri ste.
-To me jedino spašava. Taj moj humor koji prošeće dušom kad mi je najteže.
Ali slijedi priča:
Na početku je rekla:
-Znam da je sve u mojoj glavi, ali ne mogu spriječiti osjećaj izdaje i nemoći. Ne radi se samo mojim bližnjima. Roditeljima, djeci tu je kompletan život. Ogroman rad… Ne mogu niti pobrojiti sve one kojima sam svojim radom pomogla, ali to se sve zaboravlja. Čini se normalnim. Drugi prisvajaju zasluge.
Znam, znam uobičajeni je to govor i osjećaji starih, kaže.
To sam i ja mislila. I sama sam u godinama kad se protiv toga borim.
-Neću u starački dom, rekla je, - Vjerujte mi najradije bih, da nitko ne zna gdje, počela hodati i tako nestala u nepoznato.
Moje najranije, neugodno sjećanje, mogla sam imati četrnaestak godina, otvorila se neka mogućnost iznajmljivanja soba putnicima – strancima. Živjeli smo u malom mjestu. Oca nije bilo. Majka je bila mlada i lijepa, inače na pozornosti javnosti. Djed u zatvoru. Majka me je slala da idem pred hotel i čekam onaj višak turista koji nije našao mjesto . Nisam bila jedina koja je čekala, ali redovito bih ostajala zadnja. Portir koji je odlučivao znao je o kojoj se obitelji radi. Vi ćete se smijati i nećete vjerovati, ali ta su mjesta bila rezervirana za udbaše, a mi smo bili zadnja klasa u novom vrlom društvu.
Danas me to posebno boli. Progoni me to sjećanje na čekanje, poniženje ostajanje zadnje, hodanje s tim turistima do kuće. Sramila sam se i osjećala prljavom. Sjećam se pokušaja udvaranja nekog trgovačkog putnika. Stari odurni znojni magarac od čovjeka…
Mislite da sam o tome mogla govoriti s majkom. Bilo nam je teško. Zemlje oduzete. U kući same žene. Hranili smo se onim što se moglo saditi u vrtu. Majka, baka, tete pokušavale su prema vani održati privid bogatstva, ali teško je to uspijevalo, a na kraju sve se lomilo preko mojih leđa.
Ovo govorim prvi put nekome. Oprostite mi…
Što sam mogla reći. Rado bih je spriječila govoriti, ali bila je uslijed pada pod određenim stresom, a ja… ja sam bila netko nepoznat… nitko kao da je govorila zidu.
…………………………………………….
Možda slijedi nastavak.

petak, 21.10.2011.

Postanak

Drugu sam godinu slušač nekih predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Smjer : Filozofsko-Teološki.

Pitate li se zašto - spadate u potencijalne filozofe.

Stvari se u nama kreću iz pitanja.

Zato sam tamo. Pokušavam naći odgovore na pitanja, ali događa se da se pitanja umnažaju, rastu , a odgovora nema.

No dobro, na samom sam početku. Trčim za dugom, ali bojim se da je neuhvatljiva.

Kakogod osjećam se dobro dok slušam, čitam i suočavam se s dugom povijesti mišljenja i razmišljanja 'mislećeg' djela čovječanstva.

Zašto nisam otišla na čistu filozofiju bez teologije?

Tu sam da bi mi Bog u kojeg vjerujem, hoću vjerovati, bio razumljiviji.

Jer, tu su u toj Božjoj priči samo dvije mogućnosti: Boga ima – Boga nema.

Je li netko dokazao da ga ima? Mislim da nije.

Je li netko dokazao da ga nema? Mislim također da nije.

Prof. dr, Ante Vučković na predavanjima iz Ontologije govori o dokazu za sve . Cjelinu. Sve što postoji. Ontologija se bavi bićem kao biće. A biće je sve.

Sve što postoji je biće. Kako ga definirati? Već sama podjela u živa i neživa bića vodi nas daleko od sveobuhvatnosti jednoga.

A, onda govor o Bogu!?

Unutar metafizike Bog ima znanstveni karakter. To nije Bog vjernika. On se javlja kao početak, kao nešto iz čega sve ide i nastaje u grčkoj filozofiji, ali to nije isti Bog kao kod vjernika.
Bog objave. Bog Abrahama, Izaka, Jakova kojeg slijede tri velike monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam.

Ako se govori o Bogu može se govoriti filozofski i teološki.

Razlika je u stavu prema tekstu.

Teolog smatra da je tekst Biblije mjerodavan, a Filozof smatra da je tekst Biblije samo jedan od tekstova.

Ontologija bi bila jednako Metafizika.

Metafizika vodi porijeklo još od slaganja Aristotelovih knjiga na ladici. Ono što je došlo iza knjiga o fizici nazvano je metafizika. Iza fizike. Naziv je kasnije ostao u uporabi kao korak iznad fizičkog. Iznad osjetilnog. Nadosjetilno.

Sam je Aristotel u metafiziku unio dvojnost. Prva filozofija, kako je nazvana, a bavi se:
1. Bićem kao bićem.
2. Prvim principima t.j. uzrocima bića.

Preskočimo tisućljeća. Onaj dugi period vremena kad je bilo nezamislivo ne vjerovati u Boga. Do doba kad se u sve sumnja. Traže se dokazi. Opipljivi naučni dokazi.

Postoji samo ono što se može dokazati.

Traže se dokazi o postanku.

Cern u kojem se traži pogrešno nazvana 'Božja' čestica, ali uzmimo to u prenesenom smisli. Traže se neke ili možda sve moguće vjerodostojne činjenice i stanja kod postanka svemira.

Zašto bi svemir uopće išao u muku postojanja?

Ima toga još puno, ali neću vam sve reći. Recite i vi meni nešto.

nedjelja, 09.10.2011.

Nedjeljni san

Što biste rekli na ovaj san. Nedjelja ujutro zaspala sam pred zoru izmorena nespavanjem.

Sanjam:

Pokušat ću izbaciti zbunjujuće detalje koji se redovito nalaze u snu.

Odlazim u Zagreb na neki seminar. Sestrična, koja je trenutno u Splitu, mi daje ključ svog iznajmljenog stana. Trebala bih ostati dvije noći .

Otvaram stan i odjednom se oko mene nalazi gomila stanara iz te zgrade. Tko ste? Što tu radite pršte pitanja sa svih strana?

Zbunjeno odgovaram . Kažem da mi je sestrična dala ključ.
Ne može to tako, naročito je uzrujan, ljutit, pun gnjeva, uopće me ne sluša, gospodin s brkovima. To je iznajmljen stan, kaže. Vi se morate prijaviti na policiju.

Uglavnom se svi slažu s njim. Nekolicina me brani. Branim se i ja. Odjednom mi je neugodno radi sestrične. Mutno se sjećam da me na nešto takvo upozoravala. Kao moraš biti tiha, ali ovo nisam očekivala. Šmugnem u stan zaključam se, ali odjednom su sva vrata otvorna. Ulaze razni, čak i neke kolege sa seminara.

Sve mi je više neugodno zbog sestrične. Odlučim odmah krenuti natrag, odjednom je tu i neka inspektorica. Vi ste u prekršaju kaže, ali , odvodi me na stranu – mi vam nećemo praviti neprilike. Samo ako se pojavi moj kolega on će dovesti policiju, e to je onda previše službeno. Odlučim otići. Kupim svoje stvari, ali sve izmiče kontroli. Tu je taj inspektoričin kolega i policajac kojeg je doveo sa sobom. Na kauču uz nekog mladog nadobudnog studenta koji me tješi odjednom sjeda i svećenik.

Svi me odjednom optužuju. Kriva si, kriva si, a kriva je i sestrična koja je dala ključ. Okrenem se prema svećeniku ( drage blogerske kolege znate vi mene i moje uzdanje u Boga i njegove službenike), ali i on je na strani države i zakona. Niste to smjeli napraviti kaže.

Odjednom meni pukne film. Kad je već tako, kad me ni Bog ni njegovi predstavnici na zemlji ne štite neću više ništa napraviti što se od mene traži. Neću platiti kaznu. Idem u zatvor vičem.

Dosta mi je, dosta mi je kričim. Netko me tješi: daleko je još od zatvora. Treba dobiti novčanu kaznu, pa opomenu prvu drugu da nije plaćeno pa onda ovrha, nabrajaju oni, svećenik se krsti na moj neposluh- kažem mu: vi se sramite. Što ste napravili za nas, za sirotinju osim deklarativno. Tu i tamo spominjete grijeh struktura trljajući licemjerno ruke, a slizali ste se sa državom, sa vlastima.

Padaju mi na pamet sve obiteljske nevolje koje smo prošli kroz komunizam. Dobili smo 'svoju' državu, i što s tim? Oduzeta imovina i zemlje su ostale kod djece komunista, crkva je prijatelj s tajkunima i njihovom djecom. Država je u njihovim rukama. Ljudi koji su pogibali za ideale slobodne Hrvatske u bilo čijim redovima izgubili su bitke.

Hoću odmah u zatvor. Hoću odmah u zatvor, kričim.

U tom trenutku jedan od sinova koji je trenutno u Splitu ulazi u sobu. Nenaviknut na moje dugo spavanje pita: Mama jesi li živa?
Pišem u dahu. Još nisam došla k sebi.

petak, 07.10.2011.

Unuk

Moj unuk je jučer predvečer pobjegao sa zadnjeg sata nastave te zajedno sa još nekoliko dječaka iznajmio je kombi (svakoga je došlo pedeset kuna) i uputio se u Sarajevo na utakmicu.
Živi u Hrvatskoj u mjestu koje graniči sa Hercegovinom. Ide u prvi razred gimnazije. Odličan je đak. Bavi se i nogometom, lud je za nogometom. Dolazi u Split na sve utakmice.

Na sreću policija (Ili milicija ) ih je, prije ulaska u district Sarajevo ili se to nekako drugačije zove, vidjevši da se radi o djeci, valjda, vratila natrag. Sarajevo i sve te sukobe između navijača nisu ni primirisali. Majka i otac su mu strogo zabranili odlazak u Sarajevo, ali on je pobjegao. Prvi put u životu.

Prije toga im je tumačio kako je sve to bezopasno. Sarajlije su bile u Splitu i ništa se nije dogodilo. Majka mu je studirala u Sarajevu i koliko toliko poznaje situaciju iako je i nju iznenadio rat i tolika mržnja. Pokušala mu je objasniti razloge zašto ga ne puštaju, ali nije ih poslušao.

Bit će kažnjen, več je kažnjen. Ja plediram za blažu kaznu, ali roditelji su roditelji i oni će na kraju odlučiti.

Kod svih tih događanja nameće mi se nekoliko misli ( i to baš ne lijepih)
Nemam namjeru pisati na dugo i na široko.
Idemo nekim redom.

Moja snaha pokušava kroz službene institucije oformiti određene grupe u kojima bi bilo kulturnih događanja i seminara u koje bi uključila djecu iz mjesta. Uz fakultet završila je i dobila kvalifikacije da to može raditi. Nezainterisirana službenica zadužena za kulturu vrtila je bezvoljno papire da bi na kraju zaključilia kako u opisu Doma kulture koji u mjestu postoji nema opisa takvog rada koji uključuje i rad s djecom.

U mjestu je inaće zatvorena kino dvorana. Ostali su kafići i nešto zbivanja u sportu u kojima djeca uglavnom plaćaju da bi nešto naučili ( premalo mi je vremena i koncetracije da napišem njemačka iskustva)
Moja snaha je dan prije odvela grupu djece, srednjoškolaca, s kojima inaće radi u školi, na snimanje nekog amaterskog filma u kojemu ta ista djeca glume, pišu scenarij itd. Vozač autobusa im je tražio 3000 kuna. I objasnio je da je maksimalno smanjio cijenu.
Uočite tu ogromnu razliku između onih 50 kuna po glavi za prevoz do Sarajeva i natrag i ove cijene do mjesta snimanja a udaljenost je u ovom posljednjem slučaju nekih tridesetak kilometara.
Naravno da su se drugačije snašli, ali trebalo se snalaziti. Ona se trudi. Nekoliko puta godišnje dovede ih u Split u teatar. Ali, i samim je roditeljima kao i djeci teško je za to izdvojiti novac za razliku od odlaženja i prisustvovanja utakmicama.

Sve nam to puno govori o atmosferi u kojoj živimo. Zar ne bi država t.j. ljudi koji nas vode trebali razmišljati o odgoju djecu i omogučiti da se kultura uvuče u same početke, u samu srž, u osnove, djecu ovog naroda kojim vladaju razni Bandići i Kerumi i lokalni šerifi koji svoju djecu očito uče nekim drugim "vrijednostima".

Komunizam s kojim se nisam našla.., ali ostavimo, znao je stimulirati kulturu. Istina da je kultura naginjala samo na jednu stranu, ali nije bila prizemna kao danas. U kazalištu su se izvodila djela svjetskih vrijednosti i provlačila su se pitanja koja su izazivala moždana vijuge da se pitaju i traže odgovore.
Danas je zavladala žuta tiskovina, narodnjaci i jednako takvo žutilo u razmišljanju. Nezamislivo mi je slušati ono što moja unuka (četvrti razred MIOca) pokušava meni prodati pod glazbu.
Njen otac ima istančan ukus. I ja ga imam. I moji roditelji su ga imali, ali moja unučad su čovječci koji odrastaju u jednom sasvim drugom okružju.

Njima je sve to dosadno i zahtjeva previše angažmana.

U koga uprijeti prstom i optužiti ga za takvu situaciju?

O ostalim mislima: ratu, sukobima koji još traju, raznim manipulacijama, politici, primitivizmu imam svoje mišljenje, ali koga to uopče zanima.

petak, 30.09.2011.

Osobno uz pomoć Danijela Dragojevića

Mislim se imali smisla pokvariti bilo kakvom primjedbom tekst koji slijedi.
Čistim, slažem, kopam u prašini i redovito se zalijepim na neku knjigu. Ovoj je naslov: Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata.
Od velikog pisca-pjesnika Danijela Dragojevića

Veronikin Rubac

Na vaše pitanje : U čemu vidim angažiranost pisca? – ne bih znao odgovoriti. Angažiranost je smisao i bit njegova djela. Govoreći o djelu, govorimo i o angažiranosti pisca, o vrsti angažiranosti. Dakle, treba govoriti sasvim konkretno, a nikako apstraktno.
Da vas ipak potpuno ne razočaram i da vaš list ne ostavim bez ikakva odgovora, pokušat ću vam kazati jednu priču u kojoj mi se čini vidljivo što je to angažiranost.
Naravno moram vas zamoliti za stanovitu elastičnost jer priče imaju svoja tkiva koja nisu pogodna za jednoznačna tumačenja kritičkog jezika.
Evo te priče:
U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret.
To je čitava priča koju sam vam htio kazati. Kako vidite, kratka je, ali fascinira svojim čistoćom i ljepotom. I, što je još zanimljivo, apokrifna je; ni jedan evanđelist ne spominje Veroniku. Ne zna se ni kad je nastala. Tko je Veronika, odakle dolazi, iz koje obitelji, kako živi poslije ove scene s Kristom? Naša radoznalost ne može biti zadovoljena. Međutim, u čitavom sklopu pasije osjećamo kako ova žena nije izmišljena, kako nije baš puki dodatak. Pogled žene na to izmućeno lice nije mogao ostati ravnodušan. Netko je morao biti savjest te mase koja viče i pljuje ga.
Zašto spominjem ovo u vezi s angažiranošću u umjetnosti. Zato što na Veronikinu rupcu imamo sliku , portret Krista. Nikako ne bi bilo dobro povjerovati da je portret nastao kao omaška ili tek tako. Pogledajmo situaciju u kojoj je taj portret nastao i stvari će nam se ukazati kao neslučajne.
S jedne strane je Krist koji svoj križ nosi za čitav taj narod, koji viče i traži njegovu smrt. Njegova misija je velika: da veže nebo i zemlju tim križem na kojem će biti raspet, da spasi narod koji ga raspinje.
U grupi žena, među razjarenom gomilom je Veronika. Tko bi znao reći što ona proživljava gledajući tog čovjeka koji neprestance pada i diže se. Ona je svakako zahvaćena njegovim bolom, čistoćom tog bola, licem koje više i nije zemaljsko, i odvaja se od svjetine koja hoće krv tog pravednika i koja divlja.
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno.?
Tko je autor tog portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ , pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku.
To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati. Umjetnik i čovjek uopće ne smije zaboraviti da je taj portret napravljen i od naše pljuvačke na Njegovu licu, pljuvačke ljudi koji će ga ubiti i među kojima se mi uvijek nalazimo.
(1963)
Napominjem ovo je djelo Danijela Dragojevića.
Kojom je samo suptilnošću napisano. Bez agresije bez uvjeravanje da se on sam nalazi izvan gomile koja pljuje.
Svi pljujemo najviše mi koji , navodno, vjerujemo u Njega.

ponedjeljak, 19.09.2011.

Silazili kapetan posljednji s broda koji tone?

Imam već neko vrijeme tri knjige spisateljice Anais Nin. Pokušala sam čitati, ali nije išlo. U par dana vikenda pročitala sam Incest.
Napisala je nekoliko romana, ali najpoznatija je po svojim dnevnicima ( u koje spada i Incest).
Dnevnike je počela pisati sa 11 godina mislim da ih je pisala do kraja života.
Zapisuje sve što joj se događa uglavnom piše o odnosima sa muškarcima. Vezama koje održava s nekoliko muškaraca istovremeno. Ali i ženama.
Piše dobro. Više nego iskreno. Sama kaže da je Dnevnik kao neko biće kojem se povjerava.
Traži pomoć i kod psihoanalitičara (Vrijeme je popularnosti Freuda i njegovih učenika), ali i njih zavodi. Čak ne mislim da traži pomoć zbog tolikih veza. Nema moralne dileme više je u stisci s vremenom zapetljana u laži i izmišljotine.

Isplati se pročitati. To nije isprazno štivo, pa čak ni štivo po ključu da zagolica. ( I koga bi više zagolicalo. Tempi pasati. Dnevnici su izišli poslije njene smrti, iako mi se čini da je nešto izišlo i u pročišćenom izdanju ranije. I mnogi ljubavnici su već bili mrtvi).
Jedan među njima bio je Henry Miller.
E, da i vlastiti otac.

Izgleda da ne bi trebala biti predmet mog interesa, ali jest.
Žena je, možda nimfomanka, možda mentalno nije u redu, iako ne bih rekla, uglavnom piše o svojoj intimi kako su se rijetki usudili pisati.
Druga je priča što mi svi više-manje živimo laži.

Sad čitam Nevjernicu od Ayaan Hirsi Ali.
Anais Nin i Ayaan Hirsi Ali dolaze iz dijametralno suprotnih sredina. Ayaan je iz Somalije. Dolazi iz islama.

Anais Nin je odgajana u vjerskom duhu, ali ta je vjera labava, neopterećujuća. Shvaćena, već onda kao neka inačica ney-agea.

Ayaan Hirsi Ali piše autobiografsku priču. O odrastanju i sredini iz koje je potekla.
I to je ženska priča iz nekog drugog svijeta, Otvara golemi broj pitanja.
Islam nije svugdje isti. Tamo odakle je Ayaan vrlo je gadan prema ženama.
Njeni su je se odrekli. Trn je u oku mnogima, ali ona se i dalje bori.

Koliko god bili politički korektni ne može se zanemariti činjenica da postoje mrtvi.
Nizozemac Theo Van Gogh je radio sa Ayaan Hirsi Ali na produkciji filma Potčinjavanje. To je izazvalo revolt ortodoksnih islamista diljem svijeta. Oboje su primali prijetnje smrću. Van Gogha. je ubio Mohammed Bouyeri, nizozemsko-marokanski musliman.

Van Gogh je to jutro sjeo na svoj bicikl, neopterećen, inače polemičan, ali zaboga što mu se može dogoditi u njegovoj zemlji – to je slobodna, vrlo liberalna zemlja, pa ipak se dogodilo.

Ima tu raznih dilema.
Jedna od njih je i pitanje kako je moguće da je nizozemski kontingent UN-a prepustio bosanske muslimane u Srebrenici Srbima.

Jesu li se prepali za svoj život?

Je li odgoj na Zapadu postao „slab“, preliberalan, sa recimo „vrijednostima“, ako to jesu, kojih uopće više nema? Jer, je do nedavno tih vrijednosti bilo

Djeca i žene silazili su prvi s broda. Glazba je svirala do kraja. A kapetan je bio posljednji.
Ili ta pravila više ne vrijede.

srijeda, 31.08.2011.

Objavit će mi 'onaj roman' koji je od stanovite osobe dobio vrlo loše kritike. Roman i ja , Više ja nego roman. Zbog mog svjetonazora.

Prošle su godine od kada leži u ladici.
Sad ja nisam zadovoljna. Toliko sam dugo radila na njemu da mi je sve prepoznato i glupo.
Radit ću izmjene i treba mi vremena. Nervozna sam kao svi nervozni psi ovoga svijeta. Čak je mirnija i Lara. Vidi da je vrag odnio šalu.
Stan mi je hotel propuh. Više nisam u izbjeglištvu, ali najradije bih bila.
Paklenski je vruće.
Ali, najvažnije je da Lara budno pazi.

srijeda, 03.08.2011.

Na cesti

…..život je kao kakva knjiga koju je Bog zaplijenio pa ona nikad ne postaje publicis juris (javna stvar)
Prilagođeno -S. K.




T.:
- Bez uljepšavanja?

O.:
-Jasno.Gladili ste to kamenje u sebi stotine godina i evo rezultata. Plazite po tlehu kao crv.

T.: -Rekli ste tlehu. (blijedo se nasmijala). Ja slučajno znam što to znači.

O.: -Ostavimo se igre. Hoću istinu. Inače pokupite svoje novce i svoja zavaravanja i pođite natrag u svoj nespokoj. Ja vam ne mogu pomoći.

T.: - Ne idem kući.

O.: Dobro. Ne idete kući. I..?

T.: - Nisam mislila… ovaj tren. Skrila sam se kod prijatelja. Moj najstariji sin sa svojom djecom… njegova žena… O Bože..!
Izgovorio mi je svega. Nikakva majka, od početka, od kada se rodio… Otišla si studirati, rekao je. Ostavila si me baki. Ta ista baka, moja majka odnijela je moje dokumente na fakultet. Zahtijevala je da nešto završim… Nikad se ne zna.., rekla je.
(zašutila je)

O. je također šutio.

T.: (nakon kraće stanke) –To kamenje … nije oblo.

O.: - Krvarite. To je jasno. Izbacite ih van.

T.: Ja sam sama izbačena. Iz djedove kuće, iz majčine kuće, iz očevog stana, dva puta iz radnog prostora, sad i iz vlastitog stana. Sa svim tim kamenjem. I sve mi je teže. Ne mogu se popeti ni na brod. Ne vidim izlaza.

O.: Volite ulogu žrtve.

T.: Da, volim ulogu žrtve.

Kupit ću šator. Kamp kučicu, kamper najbolje. Pitat ću Keruma, ponizit ću se do kraja, gdje ga mogu smjestiti. Najbolje kod Klupe uz more.

Molim prijatelje, ako znaju, za nekakav polovni dobro očuvani kamper da mi se hitno jave.




http://www.youtube.com/watch?v=VSYsFDWjGXs&feature=related

petak, 29.07.2011.

Vjerovanje snagom apsurda

Ukratko sadašnjost. Kuća je puna dječice i njihove dječice. Mene veseli, ne znam kako je njima.
Ja sam po noći u izbjeglištvu. Prijatelji iz ulice trenutno imaju praznu garsonijeru. Prespavam tamo. Nema televizije, nema radija.

Istovremeno čitam „Polaganost“ Milana Kundere, ispod naslova stoji: roman i Strah i drhtanje“ od Kierkegaarda.
Zamislite me kao malecko biće u naborima mozga koje hoće razumjeti ono što se ne da razumjeti. Pentram se i penjem prema površini, ali sve je sklisko i glatko pa ponovo padam duboko u ponor nabora.

Jasno je da ću pročitati najmanje još dva puta. Kirkegaarda i više puta.

On je prava polaganost, kao Proust i njegovo izgubljeno vrijeme ili Musil – širok opsežan, dubok (kakva profanost izraza još samo treba dodati slojevit pa da moje mogućnosti jezičnog izričaja pokažu svu svoju bijedu) i još puno toga. Jeste li ikada razmišljali o Abrahamu?

Pada kiša u Splitu. Danima traje nevrijeme, prolomi oblaka. Nešto , u ovo doba godine, posve nezamislivo. Jutros mi to odgovara.

Kirkegaard se referira na Abrahama.

---Abraham čija žena Sara nije mogla imati djece, imao je sina sa Sarinom sluškinjom Hagarom -Išmaila ….Jišmael [uredi]
Jišmael je Abrahamov prvorođenac, ali unatoč tome on nije sin obećanja pa je udaljen iz Obećane zemlje. Sara je bila nerotkinja, a po mezopotamskom pravu neplodna je žena mogla svome mužu dati za ženu jednu od svojih sluškinja i priznati za svoju djecu onu koja se rode iz te veze. Tako Sara daje Egipćanku Hagaru Abrahamu i rađa se Jišmael. To ime značilo bi neka Bog usliša ili Bog čuje. Njegovi su potomci pustinjski Arapi, samostojno i lutalačko pleme.
Izak]
Izak je sin obećanja, sin kojeg su Abraham i Sara dobili kao ispunjenje Božjeg obećanja potomstva, su oboje bili u poodmakloj dobi. Ime se tumači prema korijenima različitih riječi, ali sve imaju veze sa smijehom. Neke su od mogućih: Bog se nasmija, pokaza naklonost, smijati se, igrati se… ----------

Abraham je praotac tri monoteističke vjere; judaizma, kršćanstva, islama. Možete li uopće zamisliti takvu povijesnu osobu koja je začetnik vjerovanja u jednog Boga i svega onog što se iz tih vjera u svijetu događalo.

Bog mu je obećao potomstvo i svoje je obećanje ispunio.

Ali, kad je Izak bio dječačić Bog zatraži od Abrahama da ga žrtvuje.

---Bog stavi Abrahama na kušnju i reče mu: »Abrahame!«; on odgovori: »Evo me.«

»Uzmi svog sina, svog jedinca, Izaka, kojeg voliš. Idi u zemlju Morija i ondje, ti ćeš ga ponuditi kao žrtvu paljenicu na onoj planini koju ću ti ja označiti « ----

Kakav je to Bog koji traži toliku žrtvu? Žrtvu koja nema nikakvog opravdanja!

I kakav je Abraham otac koji sluša Boga i odriće se ljubljenog sina beskonačno.
I drugi su očevi iz povijesti žrtvovali svoju djecu , ali da bi spasili ostale. ( Agamemnon kčer Ifigeniju) Imali su razlog. Žrtvovali su ih za više ciljeve.

Abraham žrtvuje sina samo zaro jer mu je naredio Bog.

Odriče se sina zbog vjere!?

Abraham je inspiracija za mnoge umjetnike i filozofe. I za nas vjernike. Ali ' mi' puk vjerski slušamo tu priću kao nešto posve normalno i logično. Pih što je to? Žrtvovati jedinca sina jer to od nas traži Bog. Čas posla. Bez razmišljanja.

Kakva je to vjera koja traži toliko povjerenje? Povjerenje u što?

Ostavi sve i pođi sa mnom!

To još nekako, ali ubij vlastitog sina!?

Abraham to i radi. On ne zna da će Bog poštedi Izaka. Spreman ga je ubiti jer to Bog traži od njega.

O čemu sve ne piše Kirkegaard. O Abrahamovoj vjeri ali i o jednoj emanenciji krščanstva koje se dugo širi svijetom, a nikakve veze sa kršćanstvom nema.

On pokušava prodrijeti u vjeru koju bojim se nitko od nas zapravo ne razumije, a još manje živi.

S druge strane Milan Kundera majstor riječi, Milan Kundera kroničar jednog vremena, barata riječima koje nisu lažne ni isprazne. Istinite su i iskrene u najvećoj mogućoj mjeri.

Pročitajte 'Polaganost' Mali maštoviti roman u kojem se mješaju vremena i gdje ga majka (kroz Verina prisjećanja) podsjeća da mora biti ozbiljan.

"Milanku, kaže majka - prestani se šaliti. Nitko te neće razumijeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.'....
"Upozoravam te. Ozbiljnost te štiti. Nedostatak ozbiljnosti baca te gola pred vukove. A ti znaš da te vukovi očekuju."

A, vukovi uistinu čekaju!

nedjelja, 24.07.2011.

Klupa i Zona

Okružena sam mladima. Hop tu sam stala i mučnula glavicom. Nisu samo mladi u pitanju. Tu su i oni … jebežljivi. Nije mi laka služiti se ovim izrazima, ali seks, koitus i ostalo da ne nabrajam su tako sterilni izrazi kao da se piše naučni rad, a tu oko mene, ovog paklenski vrućeg ljeta, naučnog rada ni na vidiku.


Zgodna mlada tijela šetkaju plažom. Uporno gore dolje. Izležavaju se ne samo izložena suncu nego i pogledima koji skidaju ionako skoro nevidljive krpice (u Riu je zabranjeno kupati se gol ili oben one , ali su bikiniji tako maleni da ih zovu zubna svila). Skaču i bućkaju se u moru male slatke ribice . Hormoni skakuću na sve strane.

A moja klupa!?




Ja sad idem doma, kažem. Ne zato jer sam ljubomorna, ali i ova slika pršti neizdrživom senzualnošću, vjerujte mi u stvarnosti su bile tolike silnice da su me skoro spržile.


Mislila sam staviti jednu sa mnom u pozadini. Ali čemu?


Oni svijetle, a ja sam samo nevidljivi svjedok, dosadno papirnato slovo. Mrtva priča u svemirskom okruženju erotikom.

Zona kaže: Ja ne volim starije muškarce, ali tko bi joj zamjerio na podsvjesnom uživanju ovakvog jednog starijeg druga N. V. koji već godinama prikuplja građu i bavi se pisanjem o erotici. Botuni su samo izgovor.

O, mala Zona. Osvježila si mi ove dane i podsjetila me na zoru čovječanstva. Na trenutak kad je Adam ubrao jabuku i gledaj ti što su od ljudskog roda napravili.

Rađalo se potomstvo, a način na koji su do njih dolazili … hm, hm…U početku je bila radost i neznanje. Sve nekako nevino.. ili se varam?

Preskočit ćemo tisućljeća dok nije došao kršćanski Bog.

Ali neću o tome. Drugi put, iako se sjedilo na mojoj Klupi i uvjerena sam da je Gospodin s psom bio u blizini.

Što je mislio MOJ Gospodin s psom? Što sam mislila ja? Što misli 'njegova' crkva?
Svrbe me prst, ali o tome drugi put, uistinu.

Labuđi pjev druga N.V.ili samo mala šala. Mali flert, posve bezazlen Ljetni. I Zona nesvjesna svog libida koji isijava iz svake pore njenog tijela!?



Imala sam muke ove dane da otjeram sve one koji su plazili za njom, dok je Zona plakala za nekim drugim, iako se to na slikama ne vidi.

nedjelja, 10.07.2011.

Klupa na +40

A kad je Zaratustra ostao sam, reče, u svojoj šumi ovako srcu svom: „Zar je to uopće moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa čuo o tome da je Bog mrtav.“
Nietzsche

Iako je rano jutro cvrče cvrčci. Klupa je već zauzeta. Bijele kapice u moru polako mašu rukama i nogama. Rani kupaći kojima vrijeme ide kraju.

Gospodina i njegovog psa nema.

Rekao je: gdje su dvojica koja govore o meni ja sam među njima.

Gdje je drugi. Mogu li to biti ja? Moja proturječja?

Onaj prosjak koji po plaži kupi flaše?!
I maše mi.
Ne skakuće li uz njega pas?

Recite, pitam ga, kakva muka vas čini da to radite?

Muka dobro si rekla. Moji su me krivo razumjeli, nemoj i ti. Zatvorili su me u velika i skupa zdanja, a lijepo sam im rekao ne trebam kuću. Obukli su me u zlato i srebro. Podigli su mi kipove. Kao da sam mrtav. Šutio sam predugo stotinama godina, čitava dva tisućljeća. Sad sam u bijegu. Slobodan sam za razliku od njih. Mojih čuvara.

Govorim li s luđakom, pomislim?

Da, da mnogima djelujemo ludo, kaže glasno, kao da mi čita misli. –Mogao sam biti među njima. Za bogatom trpezom, ali meni je draže ovako.

O Bože, mislim. Čovjek je prolupao.

Smije se. Odjednom ga prepoznajem. To je Gospodin – pa da i pas je tu.
Pođi za mnom, kaže mi.

Hodamo morem Gospodin njegov pas i ja. Plavom površinom. Sunce je sve veća žuta kugla. Bijele kapice nas slijede ili se to samo meni čini.
Šutimo. Držim širom otvorene oči. Vidim bijele kapice nestaju. Lete u nebo. Preobražene. Raduju se kao mala djeca. I jesu djeca. Nestala su staračka lica. Umorne ruke i noge.
Radost mi ispunja srce koje raste. Gospodin moje srce i ostatak mene stojimo posred dubokog morskog plavca i mašemo maloj djeci s bijelim kapicama koja se vesele nebu.

Hvala ti, kažem Gospodinu.

Molim, molim i drugi put.

Prosjak s flašom u ruci namigne mi i skupa s psom ode dalje.

Niz moje otvorene oči cijedi se znoj.

ponedjeljak, 04.07.2011.

Duša

Cilj je ljudskog života izgraditi zdanje u duši
Simone Weil

Čini se nemoguće. Duša je vrlo krhka. Nevidljiva. U vrlo propadljivom mediju kojeg pokreće ravnoteža kemije. Međusobnom odnosu elemenata, mišića, kostiju, raznih staničnih veza, hormona, urođenog imperativa: preživjeti, produžiti vrstu, zadovoljiti hormone drugim riječima opstati. Čovječica se često pita što je to. Ima li je ona?
Odakle početi, mislim izgrađivati to zdanje.
Od kakvog materijala ga graditi?

Ovo su slatki djelovi duše

Toma



i njegova usnula mama

srijeda, 29.06.2011.

Za informaciju i molim bez mržnje.

Evo jedan tekst Ive Dorade koji je dospio i na moj email:

Drage kolegice i kolege, evo vam jos jedan moj clanak kao uvod u EU.
Problem nije samo Europa, nego nasi politicari, kao i neki vjecno jucersnji!
Njemci imaju za njih, kao i za svoje neonacije:
Die duemsten Kalber, waehlen ihren Metzeger selber! ( Najgluplji telci
biraju sami svoje mesare). Problem EU su nasi politicari koji ce biti
izabrani za parlament EU. Ako je istina da u Hrvatskoj ima vrlo malo telaca, onda to ne ce biti
problem. Vidicemo na slijedecim izborima gdje smo!!!
Jos bi vam preporucio od Bogdana Radice: Vjecni Split, izabrani clanci od
Jelene Hekman. Ex Libris, Split-Zagreb, MMII i to clanak: Nima Splita do
Splita, stranice 159-178.
Bogdan Radica je bio pozvan od Tita da dodje iz SADa posjetiti 1945.
Jugoslaviju. On je za vrijeme rata potpomagao " Narodnu Oslobodilacku
borbu", jer je imao politickog utjecaja u Americi. Dosavsi u Split, kako
ce te vidjeti iz teksta, razocarao se jer je vidio da se ne radi o
oslobodilackom ratu nego o boljsevickoj revoluciji. To je bilo u Splitu
doba Straha i Glada. Ja sam dozivio kao 15.-godisnji mladic tzv.
Oslobodjenje Splita i mogu potvrditi svaku rijec u tekstu! Tako cete
vidjeti da se jos zive u Splitu od Mytosa, koje su colportirali onda
kako su Splicani zvali mulci iz Splita Krstulovic, Baja, Senjanovic i
ostali, a danas cak profesori i politicari! Kad ce se kod nas poceti pisati
povijest sine ira et studio!!!
Stojte mi dobro, vas Ivo Splicanin i ispricavam se za one ispade
s parade na rivi i cestitam Zagrebcanima za civilno ponasanje!.



Hrvatska „ Splav Meduze"

Na geografskoj karti Hrvatske u “Večernjem Listu“, veljača 2011., zacrtano je dosad nađenih oko pedesetak jama, masovnih grobnica. Ta „Lijepa naša" izgleda kao Grobničko polje. Svakog civiliziranog čovjeka s minimumom empatije to polje mora šokirati i duševno zgroziti. Hrvat s defenzivnim nacionalizmom se k tome i srami, jer taj masakr, holokaustovskih dimenzija, nisu proveli neki vanzemaljski hajdžekeri, nego ljudi kao ja i ti! S tim ubojicama smo možda prijateljski razgovarali ili još uvijek sjednemo uz kavu dok nas oni ili njihovi sinovi ad absurdum uvjeravaju kako, da nije bilo tih grobnica, ne bi bilo ni nezavisne Hrvatske!
Ti antifašistički zločinci su do sada pravno, ali ne moralno amnestirani. Zato profesor prava u Splitu Nikola Visković, komunistički vjernik, pokušava z1očine opravdati i moralno s tvrdnjom da je to ubijanje bez suda u to doba bio uzus ne samo naš već i demokratske Europe (intervju S.D, 9.2.2011.). Dak1e trebalo je ubijati da bi postali Europejci! Da se je, kako bi se dolikovalo jednom profesoru, informirao o povijesti tog vremena iz znanstvenih izvora, a ne pabirčio po internetu ili još gore pokupio na partijskim sastancima, ne bi iznosio takove neistine!
Robert Aron, na kojeg se poziva Nikola Visković u svom intervjuu, u svojoj knjizi povijesti iz 1969.: „Histoire de l'épuration“ sustavno piše o tim čistkama prije i poslije konca 2. svjetskog rata u Francuskoj. Sud je u Francuskoj kroz 5 godina ispitao 110 tisuća osumnjičenih za kolaboraciju s Nijemcima i sudjelovanje u zločinima, 38 tisuća kaznio zatvorom, a od tih 798 kaznio smrću koju je slijedila egzekucija (str. 218). Već 3.9.1943. je De Gaulle-ov „Komitet oslobođenja" u Alžiru osnovao specijalni Visoki sud (Haute Cour) koji je donio listu po kojoj je trebalo ispitati sumnjive pojedince, jer kazna bez suda je tiranija. Prije oslobođenja Francuske u ratnom kaosu bilo je ubijanja bez suda od Nijemaca u povlačenju, komunističkih partizana (FTP), demokratske rezistencije, kriminalaca pljačkaša i kamufliranih policajaca tako da su nesigurni podaci o broju strije1janih i identitet ubojica nesiguran. Najveći broj tih strijeljanja je izvele su neke grupe komunističkih partizana koji su po Lenjinovoj metodi u kaosu mislili podići sovjetsku revoluciju. Ipak je većina i tih ubijanja, osobito od demokratske rezistencije, provedena civilizirano. Herbert Lottman u svom djelu „The Purge" spominje slučaj (strana 63), gdje su strijeljani dobili svećenika i mogućnost pisanja posljednjeg pisma koje je dostavljeno njihovim obiteljima, a od 6 egzekutora jedan je imao praznu pušku. To treba usporediti s izjavom antifašista pokajnika Sime Dubajića koji iznio da je po naređenju odozgo za masovna strijeljanja dao njegovim izabranim i povjerljivim komunistima naređenje da ubijaju gole neprijatelje mada su ga oni molili da ih barem obučene strijeljaju!!
Novinar Maurice Schuman koji je pratio napredujuće savezne trupe poslije Invazije D-day 6.6.1944. kao reporter radija London izjavio je da nije vidio niti jedan jedini slučaj individua1ne osvete ubijanjem (The Purge, str. 65).
0 suđenju književnika Roberta Brasi1lacha (homolog Mile Budaka), u Vichy režimu (homolog NDH), kojeg spominje Visković u intervjuju, Aron u „Histoire“ piše na dvadesetak stranica o Brasillachovu suđenju. Na sudu Brasillach izjavljuje da je germanofil i simpatizer nacionalsocijalizma i da je osnivao francuske jedinice u borbi protiv Staljina, sve što je činio bilo je iz ljubavi prema Francuskoj, jer je smatrao da je nacionalsocijalizam manje opasan od boljševizma za nacionalnu Francusku koju nisam želio da pocrveni. Suci ga nisu osudili na smrt, ali porota, s većinom komunističkih glasova ga je osudila na smrt. Fraçois Mauriac, novinar, književnik, akademik i nobelovac, član rezistencije (Pokreta otpora) pokušava kod De Gaullea izmoliti pomilovanje za mladog talentiranog pjesnika Brasillacha. De Gaulle je obećao da Brasillach neće biti strijeljan, ali poslije posjete Sovjestkog ambasadora Bogomolova prekršio je obećanje iz političkih razloga. Preko 60 intelektualaca, većinom književnika dalo je javni potpis za pomilovanje Brasillacha. Poslije strijeljanja Brasillacha 6.2.1945. Mauriac je izjavio da je to zločin. Camus je bio protiv Mauriacova traženja opće amnestije koju je Mauriac opravdavao: Francuska ne može dalje tolerirati mržnju, jer kod mržnje nema pravde i dolazi do ekcesa kojih ćemo se poslije sramiti. Camus je godine 1948. u govoru u Dominikanskom samostanu izjavio: „Mauriac je bio u pravu, a ja u krivu! Čak ni poglavnika (chef) Vichy režima, Philipp Pétain, nisu sudci osudili na smrt nego porotnici i to 14 za, a 13 protiv smrtne osude. De Gaulle je pretvorio smrtnu osudu u doživotni strogi zatvor! Branitelj Pétaina poznati pravnik Izidor u dvadeset seansa dokazivao da je Vichy bila legalna država i samo zločine treba osuditi i one koji su ih počinili. Ubijanjem Pétaina rekao je Izidor ne ubija se samo čovjeka nego Francusku.
Strijeljanja u Francuskoj nisu bila zbog stvaranja terora, nego zbog izdaje Francuske. Svaka osuda je imala dodatnu osudu zbog nacionalne nedostojnosti" (l'indignite national), kojom su neki osuđeni i bez zatvora, tako da su dobili zabranu rada u državnim ustanovama, bavljenja politikom i novinarstvom. Još nije kasno da se to provede i danas u demokratskoj Hrvatskoj protiv svih onih neprijatelja slobodne Hrvatske, kako bi postali normalna europska država s državnim identitetom!
Generalni sekretar komunističke partije Francuske Thorez je nakon Hitlerova napada na Francusku (1940. godine) pobjegao u Moskvu kod tadašnjeg Hitlerovog saveznika Staljina , pa je i in absentia (u odsutnosti) kao dezerter osuđen na smrt. FTP, boljševički partizani po naređenju kominterne nisu se angažirali protiv Nacista radi pakta o suradnji Njemačke i Sovjetskog saveza. Tek poslije podmuklog napada Hitlerova na Sovjetski savez, 22. svibnja 1941. godine su se FTP partizani priključili postojećem demokratskom antifašističkom otporu u borbi protiv Nijemaca. Slično kao Titovi boljševički partizani koji su se tek 22. lipnja 1941. priključili četnicima koji su već poslije bezuvjetne kapitulacije 17.4. 1941. podigli ustanak protiv okupatora; slično kao u Dalmaciji gdje je pokrenut višepartijski ustanak protiv Talijana, a koji su domaći boljševici negirali i zabranili staviti spomen-ploču!
Thorez je poslije dogovora Staljin-De Gaulle u Moskvi bio pomilovan kao i neki zločinci FTP partizana u Francuskoj. Zato iz političkih razloga nije bilo daljnjeg suđenja ubojicama koji su bez suda ubijali. Jedino je bila zabranjena „Patriotic Militia“, pod komunističkom kontrolom, koja je vršila linčovanja.
Čistke u Jugoslaviji su imali sasvim drugačiji karakter. Strijeljanja je uglavnom provodila OZNA i njezini inženjeri smrti, kasnija UDBA.
Tito potajno 19.9.1944. s Visa, gdje se sklonio poslije napada na general-štab u Drvaru tražeći zaštitu Engleza, odlazi do svog sponzora Staljina i moli da Crvena armija uđe u Jugoslaviju i oslobodi Beograd. Istodobno traži stotine NKVD-ovaca da mu organiziraju OZNU, zločinačku organizaciju koja je poput Lenjinove „ČEKA" stvarala teror koji je osigurao diktatoru Titu stalnu vlast kao savezniku Staljina. Molilo se je Staljina da tretira jugoslavensku komunističku partiju kao sovjetsku partiju za razliku od drugih europskih komunističkih partija! (vidi Jera Vodušek Starič: kako su komunisti osvojili vlast 1944.- 1946.). Da pri tome nije igrao antifašizam, nego Titova vlast vidi se po tome što je 1948. godine poslije rezolucije kominformacionogbiroa Tito bez konzultiranja centralnog komiteta i sekretara Kardelja, Rankovića, Pijade i Đilasa izdao sljedeće naređenje. Sve staljiniste koje se uhvati s oružjem treba na mjestu bez suda strijeljati, a oni koje verbalno stvarno ili denuncijacijom prihvate staljinizam treba bez suda poslati na Goli Otok, - Titov zatvor, po Đilasu gori od Dachau. Ni Ranković se nije slagao s Golim Otokom u kojem se bestialno muče drugovi koji su donedavna bili naši drugovi, a sad su zbog različitog mišljenja u zatvoru! Đilas je izjavio prijatelju Rankoviću: Sada se mi rješavamo naših staljinista, staljinističkim metodama. Ranković ga je upozorio da je opasno tako govoriti. Svojim terorističkim metodama Tito je ustrašio i svoje najbliže. (Milovan Đilas: „Tito, eine kritische Biographi“, 1980 Verlag Molden München). Tako je Tito dopunio jame i s antifašistima! Čudne li nacije, koja slavi vlastite krvnike!
U Hrvatskoj ni danas nema pijeteta prema mrtvim neprijateljima, što je bio moralni imperativ u Europi od Grčkih vremena do danas. Ovakav odnos, danas u Hrvatskoj, prema vlastitim mrtvima ne može se naći ni kod najprimitivnijih predaka ljudske rase. Velika većina političara, komunističkih intelektualaca i medija banaliziraju to otkrivanje grobova riječima to je izborni trik ili poput Nikole Viskovića trivijalizira žrtve lažima kako je poslije rata u Europi bio uzus ubijanje bez suda pa ta ubijanja nisu nikakva balkanska posebnost.
Hrvatska je traumatizirana s velikim brojem građana bez hrvatskog identiteta, čak s mržnjom na nezavisnu Hrvatsku! Predsjednik Mesić opravdava te grobove neminovnošću, a predsjednik Josipović apsurdno hvali crvenu zvijezdu pod kojom su provedena ta ubijanja, jer je ona za njega simbol „mira i ljubavi". Zadnje ludilo je Titova štafeta koja bi bila karneval da se ne radi o psihopatološkom ekcesu. S autom su prelazili preko grobničkog polja na putu za Beograd, kao da se nije ništa dogodilo u zadnjih dvadeset godina!
Nazor je jednom Hrvatsku usporedio s nasukanom lađom. Danas je Hrvatsku realističnije usporediti „splavom Meduze". Za tu svoju sliku umjetnik Theodor Guericault komentira: "Nekompetentnost vodi do ljudske tragedije". Moralna Nekompetentnost hrvatskih političara dovela nas je i dalje vodi u duhovnu i ekonomsku tragediju. Nadajmo se da će ulazak u EU popraviti barem tu moralnu dekadenciju. Uvođenje u EU Spomendana za sve zločine svih totalitarnih sistema je pozitivan znak!
Vrijeme je da počnemo „u istini živjeti", kako je rekao Vaclav Havel. Naša nedavna povijest mora biti pisana kao logos, a ne kao mytos!!! Jedino tako može prestati u Hrvatskoj društvena polarizacija, glavni uzrok neizlaženja iz financijske i ekonomske recesije.

utorak, 28.06.2011.

pedestogodišnjica mature

Ali je misao rob životu, a život luda vremenu,
A vrijeme koje nadzire cijeli svijet,
Mora jednom stati.
Shakespeare

Gledam nas. Ostatak dva razreda, nas dvadeset petero ulazimo kroz vrata one gimnazije iz koje smo izašli kao osamnaestogodišnjaci svaki svojom stazicom u vrijeme koje je od nas napravilo ovo:





















































a, unutra friži, ali i radosti . Tu večer, bez obzira na razlike smo se voljeli, a zeleno modra rijeka Neretva još je tu.

nedjelja, 19.06.2011.

Lijevo desno nigdje moga stana...Oj ulice – dalje ne znam riječi

Razmahale su se rasprave, a povod je gay parada u Splitu.
Ponovo su jasno vidljive dvije struje: Lijeva i desna.
U nedoumici sam. Što znači lijevo? Što znači desno?
Posežem za 'Leksikonom temeljnih pojmova politike', podnaslov abeceda demokracije, u izdanju Školske knjige.
Uredili: Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac. Autore neću nabrajati ( što je posve nepravedno jer oni su dugo godina radili i sticali znanja , ali evo ga i kod mene tipično zanemarivanje ljudi znanja, što se neprekidno događa i zašto bih ja bila iznimka), tu je cijeli niz poznatih i priznatih stručnjaka sa hrvatskih fakulteta.
Tražim ciljano. Što je to lijevo, a što desno u politici, na pr, jer ima i drugih lijevih i desnih kvalifikacija.?
Ni u Kazalu pojmova nema ni lijevo ni desno.
O.K bilo bi i logično pročitati sve i sam zaključiti. Kad bismo vrijeme mogli rastezati kao žvaku. Onoliko rastegnutog vremena koliko su nam dosezi malih sivih i volje i pažnje na nekim tekstovima i knjigama potrebni.
Što uopće riječ politika znači. Toliko sam ove godine naučila. Treba početi od značenja.
Poslovi vezani uz polis. I tu smo odmah „u grčkoj tradiciji politika se odnosi prije svega na djelovanje građana i njihovo nastojanje da se postigne jedinstvo građanstva i zajednice (polisa). Kod Rimljana politika je posve jasno vezana za pravo, te odnose institucija, a republika je oznaka javnog djelovanja naspram privatnoga. Kod kršćana se uvodi mogućnost neposlušnosti spram (svjetovne) vlasti. ….
Žarko Puhovski
Paz' sad to. Država naša, a i sve europske, danas su sekularizirane zajednice. Crkva se može buniti koliko god je volja. Uzmimo pobačaj i sve pučanstvo grakne: Ne miješajte se. To je demokracija.
(sluti li se već sad moja desna struja, jer pobačaj je, po meni, ubojstvo, ali molim ne grizem i nemam baš nikakve mogućnosti da utječem na odluke sabornika. Ne znam ni tko je moj sabornik da mu napišem pisamce što ja o tome mislim)
JA imam pravo na svoje Mišljenje ( jesam li sad već ljevica jer mislim)
A mislim i ovo. Urednici i svi pisci gore spomenutog leksikona vrijedno su radili u vremenu komunizma. Zauzimali vrlo visoke pozicije (čast iznimkama, iako Leksikon je izišao 1990, dakle na samom početku demokracije u Hrvata) i sudeći po obrađenim pojmovima vrlo dobro znaju što je liberalizam, diktatura, demokracija i ostali sustavi vladanja, a ipak sve te silne godine totalitarizma i 'Diktature proletarijata' – pogledajte i pročitajte komunistički manifest na stranicama SRP-a) ,nisu zucnuli ni riječi da stvar preokrenu u kakvu takvu demokraciju (čast iznimkama- evo me opet na desnici)

Inače Leksikon temeljnih pojmova politike vruče, vruče preporučam, iako nigdje ništa od ljevice i desnice. Te riječi se izbjegavaju kao vrući kesten- moglo bi se to i nekako drugačije reći da ne bude uvijek šablona, ali kraj je dana, tjedna i ja sutra odoh malčice s brodom,a vodim i Laru pa ću kad se vratim razmisliti gdje i u čije krilo ( političko dakako) ču se smjestiti.
Dalda mislim na preživljavanje i probitak ilda lovim ideale pa gdje god me bilo koja od tih silnih mogućnosti odvela.
Toliko od mene. Dok se ne vratim sa brčkanja u našem moru s rukicama i nogicama u zdraku i punim plućima i jedrima vjetra desničari brzo lijevo, a ljevičari još brže desno. Nema tu ovako ću onako ću kao te 1990-te godinice.

subota, 11.06.2011.

Drugi

Sutra se u Splitu treba dogoditi gay parada, a, ja se ovaj tren spremam s podebelim rukopisom sresti s jednim od izdavača. Griješim li? A, što ako ga objave?
Davnih godina jedan prijatelj mi je rekao: Ušla si u te vode i sad kusaj.
A, oko mene su drugi. Razmišljam o gay paradi. Ne snalazim se dobro u masi, ali čini mi se da bi ih trebalo podržati.
Završila su predavanja. Osjećam se prazno iako je tu veliki broj naslova i pisaca (uglavnom mrtvih )s kojima ću se ovo ljeto družiti, ako bude sreće.
Evo nešto iz posljednjih predavanja prof. A. Vučkovića. Ako igdje naletite na njegove tekstove, mislim na Tonija Vučkovića, obavezno pročitajte.
Govorio je o E. Levinasu. Filozofu koji se rodio 1906 u Litvi (tada Rusija)
--------

Ovdje sam prekinula. Danas sam pošla u grad. Vruče mi je. Sad mi se već događa da cijeli vikend radim i onda spavam u nedogled. Grad je pun policije. Razgovaram s prijateljem . On ide podržati gay ljude.
Ljutim se na sebe. Jedanput sam rekla treba se spustiti u arenu, a sad ostajem doma.
Sinoć smo oko teme gay populacije nekolicina naš prijatelja vodili žučnu diskusiju.
Što je to? Bolest? Anomalija? Neka vrst izopačenosti? Želja za više užitka? Ili posve normalna priča?
Moje je stanovište da to postoji i nije ih mali broj. Mesti pod tepih nešto s čime se ne želimo suočiti nije rješenje. Zašto ih ne prihvatiti?.
Čini mi se, kažem da ljude specijalno iritira misao kako se taj homoseksualni seks odvija. (jedan je svećenik imao tako odurnu asocijaciju- izišlo u Slobodnoj dalmaciji, glasno je izrekao da čovjek ostane zaprepašten. Ne znam zašto je to trebalo) Ali, pokušavam reći, to govori o nama. O našoj mašti koja nas vodi u slike tog čina protiv kojih bi se i mi sami trebali boriti.
A kad pogledamo sa praktične strane takvog odnosa stoji stvar puno tužnije. Postoje parovi koji su u dugogodišnjoj vezi. Kad jedan umre onaj drugi, jer nisu braku, ne može naslijediti ništa što su cijeli život sticali. To je samo jedna od komplikacija. Gdje je onaj mali milion malih dragih trenutaka kad se želi biti skupa dakako u javnost, na izletima, kavi, ručku, u šetnji gradom, kupovini što je za heteroseksualne parove posve normalno, a njima je onemogućeno.
I tko se u tom našem društvu sinoć najviše bunio protiv svega toga. Prijatelj koji je u mladosti varao ženu uzduž i popreko, a pri tom još i danas koketira sa curicama toliko da je u najmanju ruku smiješno, zapravo bi se moglo reći ogavno.
Zašto tolika agresija ?
Neću ulaziti u dublju analizu.
Vratit ću se na teze koje zastupa Emanuel Levinas, a koji i sa ovim slučajem imaju itekakve veze.
Inače imate na Nemanjinom blogu dva teksta E.Levinasa u prevodu Maria Kopića.
Pokušat ću pojednostavniti. Levinas kaže da je zapadna civilizacija išla iz razmišljanja da su svi ljudi na svijetu isti. Čim je onaj drugi isti kao ja mogu ga apsorbirati kao što pojedem kruh koji automatski više nije kruh, nego postaje dio mene. Jednako kao i drugi čovjek, ali kaže Levinas nasuprot mene je drugi, drugi netko- čovjek koji ni slučajno nije isti kao ja. Ja se susrećem s drugim licem u lice i pri tom nastaje dijalog, jer onaj drugi nije objekt kojeg ću apsorbirati, nego subjekt o kojem ću razmišljati, nepoznat netko, nepoznata zemlja . Područje u kojem nikad nismo bili.
Ima još puno toga što Levinas promišlja, ali zadržalo bi se na onoj gomili koja je danas uzvikivala neugodne i neukusne rečenice mržnje preko ograde i neodlučnih policajaca htijući progutati one Druge koji se, nekad naivno i nesuvislo, ponekad glupim načinom bore za svoja elementarna prava živjeti slobodu, s namjerom da ih sažvaču kao neugodan zalogaj i učine istima sebi.
Isti, isti, isti! Vojska koja stupa, bez razmišljanja ugurana u ista razmišljanja i sama neslobodna, a zašto bi onda Drugi bili slobodni.

nedjelja, 05.06.2011.

Pogledavši u tužne oči patnika i nemoćnika pape Benedikta

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.
Evanđelje po Ivanu
…..
Izlazim iz crkve i žurim na tramvaj. Zagreb je divan i sve svjetluca od smrznutih snježnih pahuljica na zemlji. Kao u zimskim pričama ili na slikama hrvatskih naivaca. Prolazim pokraj Hrvatskog narodnog kazališta i sjetim se da je sinoć tu održan veliki ples po uzoru na onaj u Beču. Bože moj, gdje ti ljudi žive i koliko stvarno znaju o stvarnom siromaštvu svojih bližnjih i sugrađana ? Jesu li uopće svjesni teškog stanja u Hrvatskom društvu i njegove izdržljivosti. Kao da više izazivaju nego se zabavljaju. Barem će takav biti dojam podzemljara i proletera, a za stvarne nakane neće nitko ni pitati. Nisu ni Francuska , a niti Ruska revolucija planule toliko zbog sukobljenih ideologija koliko zbog nepodnošljive raskoši i lakoće življenja svojih kraljeva i careva…..
Željko Mardešić (2004.)

Uhapšen u svojoj magli


Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.


I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.


I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vrišti:
biti cisti. Biti sveti.


I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Tin Ujević

petak, 27.05.2011.

Dragi umnjače pokušaj me čuti

Sören Kierkegaard danski filozof misli da postoje tri moguća stadija na životnom putu. Mogući načini življenja. (simplificiram najviše što mogu pod pretpostavkom da sam i sama dobro razumjela)

Estetički, Etički, Religiozni, sa pretfazom koju je nazvao: životom malograđanina.
Čovjek može ostati u fazi malograđanina i nikad dalje ne preći u estetsku fazu. Ili može živjeti životom estetičara i nekad preći u fazu etičara.

Kako živi malograđanin?

Malograđanin živi kao što žive i drugi ljudi. Prosječno, onako kako živi i njegov susjed. (ev. odlazi na koncerte, iako ništa o glazbi ne razumije i tome slično, ali mora se tamo naći jer je to uobičajeni način života njegove klase)

Što se mora dogoditi da se malograđanin upita: kakav je moj život? Jesam li baš to ja htio.
Po Kierkegaardu treba ga nešto trgnuti. Ne ide sve kako je zamislio, nekakav očaj koji ga natjera misliti.

U tom trenutku malograđanin osjeća da je njegova egzistencija prazna i odluči nešto promijeniti.

Počinje uživati u stvarima koje njemu, a ne njegovom susjedu, donose užitak.
U Knjizi Sörena Kierkegaarda ' Ili- Ili ' to je zavodnik.

Recimo Don Juan koji uživa u osvajanju i osvaja uvijek iznova neku novu ženu jer mu upravo taj čin osvajanja donosi najviše zadovoljstva. Prelazi na novu 'žrtvu' i tako u nedogled. Doživljava maksimalno zadovoljstvo čitajući na pr neku knjigu i ne želi se više na nju vratiti, ali kad potroši sva ta uzbuđenja postaje očajan jer više novih uzbuđenja nema.
Postavlja pitanje o daljnjem životu.

Estetičar se na ništa od svega ne može odlučiti.

U knjizi Ili- Ili Sudac, koji je prešao tu fazu i razumije estetičara kaže mu : (po prilici) Moraš nešto odabrati, za nešto se odlučiti- biraj svoj očaj. Biraj sebe očajnog.

Čim je izabrao i zadržao se na nekom osjećaju estetičar postaje etičar. On bira.

Konačno učini izbor. Izabere sebe onakav kakav on jest.

Biram sebe onakvog kakav jesam. (neću proširivati: U Spoznaj samoga sebe koje se pojavljuje… nije bitno da ne odem u rukavce kako inače radim)

Po Kierkegaardu to je najvažniji izbor.

Kad netko kaže: Biraj svoj očaj ne možeš birati sebe očajnog i ograničenog a da se ne susretneš s mišlju o neograničenom, pa ma što to bilo.

Tu će se zaustaviti, iako je beskrajno zanimljivo kako je Kierkegaard rješavao problem vjere. Naravno ne samo on. Sve do prosvjetiteljstva može se reći da se i filozofija bavila vjerom kao nečim samo po sebi razumljivim. Na sreću po vjeru (iako to institucije koje žive od vjere ne žele priznati- mislim da je za vjeru dobro što živimo u sekularnom svijetu) je polagano izbacivana iz javnih institucija, visokog školstva i na njeno mjesto dolazi nauka u kojoj po mnogima nema mjesta za vjeru jer se vjera ne može naučno, metodama nauke, bilo koje, dokazati, jer je vjera je nešto iracionalno, na neki način čak riječima nedohvatljivo ( a valja priznati da čovjek komunicira riječju i da je Riječ jedina prava ljudska komunikacija)
I tu ću se zaustaviti.

Zubovo pitanje ili prije zaključak, konstatacija je bilo: zadnja rečenica posta je neobična: obično se Hrvatska percipira kao vrlo, vrlo katolička sredina

A ja sam post završila riječima:
Pitanje je zašto je netko poput njega ostaje bez posla. Sad radi u podrumu vlastite kuće i njegovu emisiju sluša nekoliko lokalnih stanica. Ali i u Americi, čini mi se da je spomenuta i Kanada. Zašto to ne može u Hrvatskoj?
Jer govori o Bogu?

Jer govori o Bogu!!!

Dragi zub Tko je Bog i kakva je to katolička zemlja Hrvatska?

O kakvom to Bogu Ivica Ursić govori pa ga institucije zemlje Hrvatske ne žele u svojim redovima?

Zemlja Hrvatska jest 'katolička' zemlja, ali katolici su u njoj najvećim djelo malograđani, estetičari, pa čak i etičari , jer ni etičar ne nalazi Boga kao što ga je našao Ivica Ursić, koji govori vjerskim jezikom koji rijetki od nas razumiju (pa ni ja sama, jer se toliko tuđe ljudske razgolićenosti sramim, kao što se sramim i svojih ograničenja, nedovršenosti, malograđanina, estetičara pa i etičara u sebi )

Zemlja 'katolička' Hrvatska je uglavnom vrlo daleko od Boga kao što su bili i oni komunisti u prvim redovima koji su od debljine jedva ustajali kad bi svirala interancionala koja u sebi ima i one riječi: Ustajte vi prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad.

A dodat ću: Pojam „vječnog blaženstva“ je Kierkegaardov pojam što u vjeri da Bog postoji treba napraviti. Dati sve, kaže on. Bezuvjetno dati sve, 'platiti' najveću moguću cijenu. Misli da Boga treba ljubiti bezgranično. Ako ga ljubimo konačno, onda ga pretvaramo u idola i ostajemo na ljudskim vrijednostima.

Kierkegaard sluti tjeskobu koja se kasnije pojavljuje u egzistencijalizmu.
Sartreov - Pakao to su drugi.

Nema tu rješenja; ima li ga ili ga nema, a nije ni bilo predmet ovog pokušaja razgovora.
Prije je bilo riječi o kvaliteti ljudskih odnosa i vjeri koja je ovakva ili onakva, ali uglavnom ovakva nije od Boga nego služi svakodnevnici.

utorak, 24.05.2011.

Ivica Ursić

Sinoć sam bila na predstavljanju knjige Ivice Ursića „ Sva moja sidra“
Sa podnaslovom : Kada teška dijagnoza postane… privilegija!
Uvijek upozoravam ja sam skeptik, iako se to po mom pisanju možda ne čini.
_________________________________________________________________________________
Skepticizam (grčki fonetski : skopeo, točno promatrati)- općenito nazor prema kojemu uopće nije moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju.
Iz rječnika. __________________________________________________________________________________
Evo kratkog faktografskog pregleda našeg poznanstva i susreta.
Ivica Ursić stanuje u istoj ulici kao i ja. U kući svojih roditelja. Supruga, Ivica i njihova djevojčica (danas već udana i sama ima dijete) , kao i njegova mama, tata, brat- njegova supruga i da ne nabrajam dalje bili su moji…..
Vrlo dragi ljudi koje sam viđala na nedjeljnoj misi u katedrali sv. Duje.
Odjednom su Ivica, njegova supruga i kćerkica prestali dolaziti kod mene. To čovjeka uvijek nekako pogodi. Najviše iz razloga što misli da njegove usluge nisu dovoljno dobro, ali ja sam kroz dugogodišnji rad izgradila neku vrst samoobrane.
Nikome ne uzimam to za zlo. Trudim se biti bolja i zaboraviti taj žalac u vlastiti ponos.
Kako li sam samo bila u zabludi i kako taj naš subjektivni osjećaj može grubo prevariti i odvesti nas u nepravdu.
Tu i tamo smo se susreli, sad kad dobro promislim viđala sam suprugu, njega rijetko. Srdačno smo se pozdravljali i to je bilo sve. Možda mi je netko iz obitelji rekao da je Ivica bolestan, ali to mi je kroz život prošlo onako usput, uvijek sam prepuna obaveza, briga, ali raznih događanja da ne stignem razmišljati o svima.
Moj prvi dojam, kad smo se davnih godina upoznali, a radilo se o relativnom mladom i zgodnom čovjeku, da je tipični dalmatinski fičfirić, donekle napuhanko, iako sam od obitelji čula kako ga djeca ( njegovog brata i njegova curica) jako vole i koliko ima lijepog utjecaja na njih.
Tu je prestao svaki moj interes za njega.
U međuvremenu na radio Splitu čini mi se u 11 sati zakačila sam se za emisiju koju je vodio Ivica Ursić.
Zakačila je možda pretenciozno reći. Malo mi je bila na granici kiča, neke poluispovijesti kao da je pucala na neke osjećaje onako… ljiga, a ne bih je ni odslušala do kraja. Nisam tip koji može sjediti i slušati radijske emisije ako baš ne sjedim u autu i za vrijeme vožnje slušam.
U međuvremenu puno meni dragih ljudi su ga hvalili (zbog tih emisija), a Bog i bogme i jedna moja prijateljica vrlo inteligentna, sa završenom filozofijom i ogromnom skepsom uvijek malo na granici paranoje i raznim shizama pitala je poznajem li ga i kako je krasan i divan i kako bi ga rado upoznala.
Nismo to nikad realizira iako sam Ivici, kojeg sam ponovo susretala, spomenula njenu želju da ga upozna i on je rado na taj susret pristao.
Trke na sve strane, a i zbog 'teške naravi' moje prijateljice i njenih padanja u razne krize taj se susret nije nikada dogodio.
Spomenuo mi je onako usput svoju bolest, ali oko mene je toliko bolesti da ih čovjek ne može sve smjestiti u one dijelove tijela koje tuguju zbog smrti i bolesti bliskih i dragih ljudi.
I evo me sinoć spletom okolnosti na predstavljanju njegove knjige.
Napravio je to sam. Uz pomoć nekolicine ( samo smo jednog vidjeli) mladih ljudi, čiste tehničke podrške. Kao radijsku emisiju, s koje je nota bene morao otići.
Prvih petnaestak min. i ja sam htjela nestati. Ne volim ta igranja na osjećaje, ali onda zar ne radim i ja sama tako nešto, mislila sam.
Drago mi je da sam ostala do kraja. Nije lako prisustvovati tolikom razgolićenju. Priču o teškoj bolesti i mijenjanju iz jednog površnog života iako je naizgled radio sve kako bi trebalo, ali i sam kaže sve je to bilo vrlo površno i plitko, a onda strašna dijagnoza, dugo ležanje u bolnici, misli koje mu nisu dale mira. Ljutnja na Boga; zašto baš ja, zašto meni.., i u jednom trenu počeo je razmišljati drugačije. Operacija, zračenja, kemoterapija, metastaze koje su čudom nestale, ostao je bez posla, neimaština, nitko se nije javljao. Nestali su ljudi kojima je nekad nešto značio. Ostala je samo obitelj. Jedno jedino sidro koje nije bilo dovoljno da ga drži na tom uzburkanom moru bolesti, blizine smrti, beznađa, a onda se događa ona promjena u njemu, mirenje sa Bogom, novo moćno sidro koje lađu života sidri dodatno i daje joj novu nadu. Novo svijetlo u mraku muke, bolova, strahova.., pa kakvo svijetlo.
Prepuna je dvorana ustala na noge i pljeskala. I ja s njima. Kupila sam knjigu.
Gdje je nestao moj cinizam, da, da dugo sam se time branila cinizmom, kao većina u ovom današnjem svijetu do jučer skoro, i moj skepticizam…
Osjećala sam sram. Ljudi žive pokraj mene u takvim životnim mukama, a ja to ne primjećujem. Jurim za glupostima, za malo kvazipameti, a čovjek, susjed, kuća do kuće praktično.., pozdravljam se sa njegovom mamom i tatom, istina sad već pokojnim, to sam znala...

Kakav je ovo svijet? Kakva smo mi čudovišta?
Pitanje je zašto je netko poput njega ostaje bez posla. Sad radi u podrumu vlastite kuće i njegovu emisiju sluša nekoliko lokalnih stanica. Ali i u Americi, čini mi se da je spomenuta i Kanada. Zašto to ne može u Hrvatskoj?
Jer govori o Bogu?

subota, 21.05.2011.

Dosta mi je dnevne politike. A, vama?

Gdje je tu kraj?
Vratiti se na one Borgesove ljude koji su pisali po pijesku i brisali, a sve je na koncu započinjalo i završavalo s njima. Bio je to kraj potrage 'onog koji je tražio'. Što je našao?
Da se čovjek hoće igrati mogao bi reći: upravo ono što je tražio, jer drugačije i ne može biti.

Od kakvog smo to mi materijala i u kakvom svijetu živimo?

Evo taj izraz materijal, a svakome je jasno da treba s pomnjom birati izraze.
Svijet se sastoji od krutog materijala preko vode, zraka (i vatre, to ne treba zaboraviti) do mekušaca, kao što smo mi, iako ima i krutnina u nama dapače, i onih drugih iz lelujavog duha,duše, kako god, možemo ih zvati okrutnostima.

Napr. Onaj koji je iz ničeg kroz rat i razne promijene došao do kuća. vikendica, stanova, konja i jednu od najvećih zbirki umjetnina u Hrvata, poslije onog sračkavca S . Sad je ubio i medvjeda (To mi je posebno diglo paru . Zabranila bih svaku vrst lova. Možda na ljude kao što je on ne bih. Jeli možda gladan medvjeđeg mesa? Drugo ništa nema za jesti siroti čovjek ).
Ali, neću dalje u tom smjeru.. Još me drži milina od onog mališana gu gu i ga ga.

Predmet mojih razmišljanja je mala – velika činjenica što se čovjekom zove koji je sastavljen od svega što na ovoj zemlji postoji od minerala i raznih drugih spojeva do živih bića (zaprepastiš se kad kroz mikroskop promatraš kapljicu sline – sve to vrvi od raznih mikroorganizma plazi i puže mali milion repaša i bezrepaša., okruglica, kvadratića, rombova i zombija (malo sam nadodala, ali neki bi čistunci, kad bi stvarno pogledali kroz mikroskop, bez prestanka prali zubiće i jezik).
Čovjek stvoren od zemlje za zemlju možda i zemlja stvorena za njega, tko zna zemlja i Zemlja. Sa velikim i malim slovom.
Zašto bismo vjerovali biblijskom piscu koji je pred par tisuća godina zamislio stvaranje. Sa čovjekom od gline i ženicom od njegovog rebra. Čudna i neobična priča i onda je ubrzo stigla i Riječ.
Bez Riječi ništa od svega.
Riječi!!?

(Usput, pročitajte malo Ladana. Ima više knjiga o riječima. On je bio- nažalost je pokojni, zaljubljenik u riječi. Znam, znam nije jedini . Prije spomenuti Borges, a i puno drugih. Uzmimo našeg Ivana Slamniga kojeg stvari uzalud tražim po knjižarama. Nije on vrijedan reprinta, tako misle naši nakladnici. I nije. Kome više treba taj majstor riječi i zafrkancije sa zbiljom koja se riječ zove.

A pogledajte ove RIJEČi:

Hrvatski pjesnici

Uzvrnute brkove, serdarske brke, crne brke,
brčine

uštirkane visoke kragne, surke
mnogominutni tinto-
und turkožderski grudobolni pogled
okrugle smešne pobratimove naočale
wenn moglich deutschsprachig

štujući ljubne
najmlađi član

koji još uvijek na prsima
posjednut na visoki barski stolac
ne misleći ni jednim djelom maloga
mozga

da je ovaj jezik koji žvačem
dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u
sočivici

pružen od vas, and I have taken it.

Ivan Slamnig

Što je s tim ljudima iz prošlosti koji dijele s nama zemlju, zrak i vodu (vatru obavezno) kroz Riječi?
Uvijek mislim da je nekako sve tu. Bivši i sadašnji- iako je sadašnjost nešto što nestaje isti čas, i budući samo su oni ti budući nevidljivi oku.

Sve je tu dok sam ja tu. Iako, jedan moj prijatelj, koji je svih nas napustio, obrnuo je stvari pa je rekao drugi postoje, ja jesam.

Ne znam koliko je bio u pravu, iako su iza njega ostale Riječi, jer drugi su još tu, a njega nema.

A opet, s njegove točke gledišta možda je on tu, a nas nema.

nedjelja, 15.05.2011.

Maleni dječak Toma

Malena glava Tome pome
Stala je u veliku šaku njegova oca



Ali Toma
U tjeskobi novog života
nalazi utjehu u sisi svoje mame



Toma je ime Akvinskog
Njegova pradjeda Tome
I još najgoreg od svih rodočelnika Tomića
Koji su dobili ime po Tomi kamataru
(o hude li razbojničke priče)
Kakav je njegov put
Ono što njegova baka želi
Čuvat će ga anđeli Božji
I zakriliti njegovu stazicu
Svojim moćnim krilima
Jer puno je onih
koji ga vole

nedjelja, 01.05.2011.

Svu imovinu su odnijeli na traktoru

Prijateljica, porijeklom iz Drniša, i ja znamo, nedjeljom ujutro, zajedno popiti kavu u nekom od bližih kafića.

Buljim u ekran i ne znam kako bih započela opisati misli, preokupacije koje je u meni izazvao jutrošnji razgovor. Koliko se ,uopće, iskreno može govoriti na ovom mediju na kojem se govori svega i svačega, ali rijetko tko iznosi misli skrivene u zakutcima i vijugama malog i velikog mozga, a o tajnama srca da se i ne govori. (Iznimke su po meni ovi ženski blogeri koji još i misle: Zona, Missillusion, lučica, iako ne posve (malko uplašena)kao drastični primjeri (jer zato stradaju)- one otrivaju svoju nutrinu. Ima ih još nekolicina koje dobro pišu, ali nutrina je zakljućana iza sedam brava.

Zašto je to tako !?
Tajne i zašto su tajne!?

Iako smo anonimni, ipak se nekako za mnoge zna tko su.
Kad-tad otkriješ se nekim detaljem ili upoznaš nekoga od blogera, pa ti on/a kaže… i ti sam otkriješ nečiji identitet drugome i eto ti ga vraže.

Nedavno sam počela pisati, unutar romana, a to je priznat ćete umjetnost (loša ili dobra, nebitno, pisana je sa nakanom da bude dobra) o mukama tinejđerske dobi. Nerazumijevanja između kćeri i majke itd, itd, iako je tema romana druga ili 'ista' na neki način. Mislim da ću to ponuditi izdavačima anonimno.
Jer otkrivam tajne, moguće (zato anonimno)?

Kako god razgovor kojeg smo jutros vodili prijateljica i ja ponukao me na pisanje ovog posta.
Ali, ne treba više uvoda…, a evo ipak još.
Okupacija u 26 slika

Godina proizvodnje: 1978
Trajanje: 116 minuta
Režija: Zafranović Lordan
Produkcija: Jadran film : Croatia film
Snimatelj: Aćimović - Godina Karpo
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)

Majka i ja otišli smo ga gledati.
Već je izazivao kontroverze. Šuškalo se i govorilo ovo i ono. Uglavnom antihrvatski film. Išle smo ga gledati iz dva razloga: prvi je prošlost mog oca, a drugi poznavali smo Lasića, bili u njegovoj kući pa smo htjeli vidjeti (veći dio scena interijera odigravao se tamo) kako se to uklapa.

Mučan film.
Izišli smo iz kina šutke.

Pitala sam majku: Je li moguće da se to događalo?
Događalo se, rekla je. Baš ovako.
Kako je moguće da je naš otac sudjelovao u tome, pitala sam?
Nije sudjelovao, rekla je. Možda nije sve detalje ni znao. Hodao je po mjestu bez uniforme i pištolja. Oženili smo se, on je bio u civilnom odjelu, iako su mu prijetili da će ga ubiti, jer time kalja stranku. Više se plašio svojih, uvjetno rečeno, nego partizana.
Sa strane moje majke, t.j., njenog oca i njene majke svi su mahom išli u partizane. Od djedove sestre sedmero braće. Jedan od njih je kasnije bio javni tužilac na suđenju mom ocu.

Strašno vrijeme. Ne brinite dobro sam ga proućila. Bavila sam se njim (tim vremenom) uzduž i popreko. Čitala svačija iskustva. Sa svih strana.
Moj se otac uhvaćen na Bleiburgu vratio u koloni do Zagreba . U sabirnom logoru na Savi, jedan ga je stražar pustio riječima: Beži. Imao je naime, diplomu na ćirilici jer je studirao u Beogradu.

Kasnije je u rodnom mjestu uhvaćen (izdan po svoj prilici od preplašene rodbine) i onda je započelo…

Bila sam dovoljno stara i znatiželjna da kopam po svim detaljima. Svašta čovjek pročita, vidi, doživi i čuje kroz obitelj, susrete druge i treće vrste. Ostane zapanjen koliko se ljudi grčevito drže svoje istine i ni za živu glavu ne žele čuti istinu onog drugog. Nekad iz vlastitog interesa, raznog probitka i dobitka u nekim vremenima, a nekad jer bi im se srušio život kad bi shvatili koliko su ga lažno živjeli.

Danas ne optužujem nikoga, iako smo svi generacijama, a najviše mi najbliži, stradavali radi djelovanja moga oca, koji je nota bene osuđen i izdržavao kaznu uglavnom zbog 'zapovjedane odgovornosti' ( to neoptuživanje je pak posljedica mog dubokog kršćanskog odgoja i to ne pod utjecajem Crkve u Hrvata, iako mi je i ona davala smjernice, nego opet iz mog propitivanja i traženja van sebe i unutar sebe)

Vratila sam se kući s nedjeljne kave i evo pišem pod utjecajem razgovora s mojom prijateljicom iz Drniša.
Rekla sam joj povodom onih 600 srpskih žrtava, nesretnika i patnika koji su pobijeni u Oluji ili na kraju Oluje (nije zanemarivo. Bitno je znati tko ih je ubio i tko je ta ubojstva naredio), rekla sam joj:
Netko je to napravio.

Jest, rekla je pomalo iracionalno, ali zaboravljaš koridor i da su mnogi otišli i nije im pala ni vlas s glave.

To nema nikakve veze sa onim što se kasnije dogodilo, kažem.

Ima i nema, sad je već ljuta na mene. Svi zaboravljaju što se prije toga dogodilo. Kako je cijelo stanovništvo pobjeglo iz Drniša. Koliki su poubijani koji nisu otišli, a pitam se kaže…

Odmahujem glavom. Ne mogu pravdati jedne zločine drugim zloćinima, govorim joj.

Dobro me slušaj, kaže. Uhvatila me doslovno s obje ruke za lice i okrenula ga prema sebi (inače je tiha i često mi to radi jer ja sam brbljava i u toj brbljavoj misli nezaustavljiva)

Imam li i ja pravo nešto reći, kaže. Moji su izgubili živote i imovinu. Bježali su sa zavežljajem u ruci. Kući su ostavili sve. Pobjegli su bez ičeg živog. Zaboravljaš kako smo im pomagali, a pri tom...

Cijelo vrijeme slušam, kaže ona lokalne Srbe koji su tim koridorom bježali u Srbiju kako se jadaju:

Svu smo imovinu odnijeli na traktoru , a ja se pitam čiji su to traktori bili.

subota, 30.04.2011.

Dear John

Dragi M.,
pred godinu, dvije ili više, što je na koncu nevažno, izišla je u nekom medicinskom časopisu tvoja noveleta, osvrt ili tome slično o tvom iskustvu posjeta stomatologu. Netko me od kolega nazvao: Uvrijedio nas je, kaže. Rekao je da ne poznajemo dobro anatomiju i uopće cijela priča je intonirana tako da pokaže kako mi sa medicinom imamo vrlo malo veze i kakve smo neznalice.
Ti pišeš , odgovori mu, kaže mi. Pročitala sam članak. Ti si vidio što si htio vidjeti, usput na onaj svoj način s puno humora. Vjeruj mi anatomiju poznajemo onoliko koliko nam treba, a neki i više od toga. Stomatologinje su prelijepa ženska stvorenjca i sve ih je više na radost pacijenata. A čekaonice i ordinacije nam izgledaju kako izgledaju i ljudi nas se još uvijek plaše iako za to više, po meni, nema pravog razloga. Kako bilo da bilo rekla sam bilo bi posve deplasirano odgovoriti. Ali… pred dva mjeseca počela sam govoriti promuklo i ta me promuklost nije napuštala. I eto me kod moje liječnice. Čuj, kaže mi, predugo traje idemo nekim redom. Evo ti uputnica za otorinca, izvadi kompletnu krvnu sliku i daj da malo pogledamo štitnjaču.
Radim osam sati dnevno ujutro četiri, popodne četiri, ali rad se razvuče cijeli dan. Nazvala sam jednu privatnu zdravstvenu ustanovu. Da, kažu, oni vade krv i rade ostale medicinske stvari. Poslat ćemo medicinsku sestru točno u sedam ujutro ništa ne brinite. Sestra je došla s dva sata zakašnjenja. U sred mog posla. Sedam dana kasnije uspijem naći vezu za pregled kod otorinolaringologa. Nemoj mi samo reći da mi nije trebala veza. Pacijenti se naručuju po dva mjeseca a za neke druge pretrage i nekoliko mjeseci unaprijed. A ti koji si unutra u srcu događaja (da ne kažem u srcu tame), pa su ti sva vrata otvorena, nemaš pojma kako je čekati u prepunoj čekaonici neprekidno pazeći da ne propustiš svoje ime ili liječnika kojeg eventualno poznaješ ili ne poznaješ ili sestru koja ti pregled namješta, a da pri tom sve izvedeš neprimjeno od drugih pacijenata koji se onda i glasno bune ( s punim pravom). U Dalmaciji, primjereno temperamentu, još i glasnije.
Kolega je radio mali zahvat pa sam čekala i čekala. Ljudi ulaze i izlaze iz raznoraznih vrata. Liječnici, sestre i ostalo osoblje neprekidno prolazi i ulazi ovamo ili onamo. Čini se da nema nikakvog reda niti svrhe njihovom šetkanju, ali valjda nešto i obavljaju. Konačno sjedim otvorenih usta s jezikom kojeg mi je maksimalno istegnuo van i govorim iiii, pa zatim eeee. Kolegice, kaže mi nakon pregleda, budite mirni. Nije rak. Samo mali polip na glasnicama. Najbolje ga je odmah skinuti. Odlično, kažem . Gleda u tekicu, za dva tjedna četvrtak može pita? Podredila sam sve svoje poslove tom datumu, ali i moji pacijenti trebaju stomatologa. Radim i u pauzi odlazim na pretrage koje zbog opće anestezije moram napraviti.
Onaj se pregled krvi više ne računa jer nalazi ne smiju biti stariji od petnaest dana. I eto ga ponovo bockanje. Radi krvne grupe moram doći osobno u određeni laboratorij. ( obećavam svečano da će moj prvi tatoo biti krvna grupa.) U čekaonici mali milion ljudi. Na šalteru mi kažu stavite uputnicu u kutiju na stolu. Ponovo bezbroj vrata i neki glas koji Bog te pitaj otkuda, proziva jednog po jednog, koji za neko vrijeme izlaze čvrsto pritišćući vaticu u …. Neki su vrlo blijedi, kao da im je sam vampir isisao svu krv. Ali pristižu novi. Uredno stavljaju uputnice u kutiju. Uvijek se nađe netko tko čeka i objašnjava tim novima o postupku - redu koji tu vlada. Uporno promatram kutiju. Nitko ju ne dolazi uzeti ili isprazniti. Vrlo sam zabrinuta. Prolaze sestre i poneki liječnik a za njim cupkaju čovječci za koje je sam sigurna da ulaze s vezom preko reda. Kako bilo poslije određenog dugog čekanja čujem i svoje ime. Gledam u kutiju, koju po mojoj procjeni nitko nije dotaknuo. Bože moj, mislim se, kojim tajnovitima putovima je stvar dospjela dalje.
Druga je pretraga Rtg pluća. Ponovo puna čekaonica. Ogroman red na šalteru. Čekajte kaže sestra. Ovdje piše samo Rtg, morate se vratiti vašoj liječnici da napiše Rtg čega. Vidim da je vrag odnio šalu. Znate ja sam stomatolog, hoću reći da sam u struci, argument koji rijetko potežem, a ne znam niti koliko pomaže, pa znam …nastavljam, hoću reći da znam što treba snimiti. Glupo i sama od kolege tražim točno ispisanu dijagnozu. Vadim i nalaz otorinolaringologa. Nije u redu, nije u redu mrmlja sestra, odlazi i poslije nekog vremena se vraća. Red iza mene gunđa. Dobro, kaže sestra. Bila sam na odjelu i liječnik je rekao da se radi o Rtg-u pluća, ali recite vašoj liječnici da drugi put napiše što točno treba, a sad kad uđete na snimanje napomenite tehničaru o čemu se radi. Sjedim i čekam. Ponovo s dvojbama i pitanjima koja nisam uspjela postaviti. Nekoliko je vrata i ispred svakih je ogroman red. Na jednima pacijenti ulaze i izlaze bez ikakvog prozivanja. Čini se da svi u čekaonici znaju što se događa i kuda im je krenuti osim mene. Čekam puna dilema i nervoze. S upitnikom u oba oka pokušavam prodrijeti do šalterske sestre ali red me gleda mrko. Odjednom čujem svoje ime. Ulazi nas petero. Za mnom, kaže mladi tehničar rezolutno. Jedan, dva, tri, jedan, dva, tri stupamo hrabro za njim. Ponovo prozivanje. Vi ovdje vi ovdje i tako smjesti nas u kabine s oštrom zapovijedi: Skinite se do donje majice. Konačno se otvaraju vrata. Brzo, brzo, još se niste skinuli do pasa. Niste skinuli lančić. Brzo s njim u usta. Ali …, pokušavam prije nego progutam lančić, reći da imam Rtg pluća, sestra me je nekoliko puta naglasila da ga upozorim na tu blaženu činjenicu. Ni riječi više, kaže. Naslonite se…, gura me uz ploču Rtg-. Slušajte zapovijedi, viče. Ne dišite, pa onda dišite brzo se obucite gledajte u mene sad iziđite na ova vrata, pokazuje prstom na koja vrata treba izići i čekajte me dodaje. Nije rekao da se obučem, malo krzmam, ali onda navlačim robu. Vani sjede dvije do pasa skinute gospođe u godinama. Otužan je prizor. Možda se njemu zato i žuri.
Mora vidjeti jesu li snimke uspjele, komentira već neka znalica, čest posjetitelj ordinacija. I evo ga ubrzo.
Vi, vi i vi možete ići, kaže odrješito.
Zaboravila sam pitati kad su nalazi gotovi, ali ne usuđujem se više na šalter.
'Ali to nije sve.' Slijedi internist. Koje olakšanje. Zovem znanog. Nema problema dođi u utorak itd, itd. I eto me u dogovoreni dan i sat. Golem red. Umorno sjede i mrko glede. Stojim na nogama tik uz vrata, ono što svi u svojim ordinacijama najviše mrzimo. Pokušavam uhvatiti sestru čim otvori vrata. Sjedite gospođo kaže mi, nervozno, jedan mlađi gospodin . Neće to tako brzo, dodaje. Svi mi ovdje čekamo red. Doznajem da je doveo majku koja je srčani bolesnik . Gospođa do nje vadi nalaze, jer i ona je kaže srčani bolesnik. Majčin sin kaže dajte da vidim što vam je. Gospođa malo oklijeva ali onda pruža nalaze. Majčin sin čita glasno: Srednje …( mrmlja nešto nerazumljivo) mitralna stenoza. Imate isto što i ja kaže njegova majka. Je li vas boli? Kad hodam ravno ne osjećam ništa kaže druga gospođa, ali čim počnem praviti stepenice ili se sagnem jedva dišem i boli me. Opa, pomislim i ja teško činim stepenice, sto posto i ja imam srednje… mitralnu stenozu. Naćulila sam uši. Čitao si 'Tri čovjeka u jednom čamcu, a da se o psu i ne govori' od Jerome K Jerome. Jedan lik na samom početku proučava medicinsku enciklopediju i nakon toga trči k svom liječniku i kaže po prilici: Doktore ja imam sve one bolesti iz knjige osim vode u koljenu. To nemam. Upravo se tako i ja osjećam. Imam sve bolesti koje u čekaonicama spominju. Ali ja sam tu zbog sasvim druge stvari, pokušavam sabrano misliti. A što je vama pita me u međuvremenu majka, majčinog sina. Neka sitnica, trebam samo potvrdu od interniste da mogu primiti narkozu za jedan mali zahvat, mali maleni polipić, kažem. Mmmm, mrmlja majka majčinog sina. Kad sam ja vodila ovog mog sina dok je bio još posve mali na operaciju tonsila i polipa u nosu pitala sam liječnika, a bio je to jedan stariji gospodin, danas više nema takvih liječnika, pitala sam ga nastavlja, je li to jednostavna operacija, a on mi je rekao: Gospođo u medicini najjednostavnije operacije mogu završiti fatalno, a najkompliciranije posve bezazleno. Valjda neću biti te sreće kažem glasno, misleći pri tom na onu najgoru mogućnost. Pokušavala sam ih razgovarajući pridobiti na svoju stranu, ali onog trena kad me je liječnik primio preko reda izgubila sam sve njihove simpatije. Bjesni prezrivi pogledi i misli zadovoljstva da neću pri operaciji proći 'lišo' kako mislim.
I posljednja ili završna riječ anesteziologa.
Izostavljam opis čekanje. Uvijek se čini da red ljudi koji čekaju pred nekim drugim vratima ide brže od mog reda. Dolazi mi da se preselim tamo ali možda završim kod ortopeda, a on mi u ovom trenu ne treba.
Mladi anesteziolog postavlja u isti tren nekoliko pitanja. Jeste li do sada bili operirani od čega i što ćete sad operirati. Spajam odgovor u jedan. Operirat će mi polip na tonsilama, kažem a htjela sam reći da sam operirala tonsile i da imam polip na glasnicama.
Oho kaže on podrugljivo to je neka nova dijagnoza, meni nepoznata. Samo da se ne izdam da sam u struci, mislim.
Pušite li, pijete li crnu kavu, pijete li alkohol? Ponovo nekoliko pitanja odjednom, brzo i odsječeno postavljenih.
Pušim, kažem čvrsto, imitirajući ga, onda odmahnem glavom, ne, ne pušim. Pijem, kažem, opet čvrsto, odmahujem glavom. Pijem kavu, ne alkohol, kažem. Vrlo sam zbunjena. On me sumnjivo gleda.
Imate li vene na nogama, pita? Nemam kažem, a kasnije na vratima mi je palo na pamet da sam trebala reći. Imam vene na nogama, ali nisu proširene. To bi bilo u njegovom stilu, ali što ćeš spora sam. Svi mi pametni odgovori padnu na pamet kad zatvorim vrata iza sebe. Plakati ili se smijati, pitam se sad. Ali smijem se i smijem se i smijem se… sve do kuće.
Ali moram pohvaliti odjel uho, grlo, nos kliničke bolnice Split na Firulama. Osoblje vrlo ljubazno, iako je posla preko glave. Tješe me toliko da već počinjem sumnjati da sam uistinu teško bolesna. Primarius Matulić na visini zadatka, kako se i pristoji. Sve prolazi dobro. Naposljetku, osim tog polipića, ušla sam u bolnicu posve zdrava. Smrznem se od pomislim kako bi to izgledalo da sam uistinu bolesna. U svakom slučaju za ubuduće, ako izgubim moć rasuđivanja, napisat ću i potpisati poruku da me ne lijeće, operiraju i neka me pomoću aparata ne održavaju na životu.
Sve u svemu mislim da je tvoja posjeta stomatologu mačji kašalj prema mom doživljaju.

Lijepi pozdrav T.


Pet godina kasnije pronašla sam pismo na kompjuteru. Jesam li ga nisam li ga poslala?
Prošla sam u međuvremenu još jednu sitnu operacijicu čvrsto odlučila, ako nema nikakve grozne boli ne idem više na nikakav pregled.

Treba dostojanstveno mrijeti, mislim, a kako sve dođe i ono što najmanje želiš još ću skočiti sebi u usta i molit ću pomoć na sve strane.

ponedjeljak, 25.04.2011.

Razmišljanja bolesne čovječice

Čovjek bi se uistinu trebao početi ponašati primjereno svojim godinama. Tko se vidio kupati u moru 23 04 2011 godine u godinama koje su preskočile sve moguće želje i ideje iz ove glave, koja je po tim istim željama veliko dijete, ali i vrlo staro dijete što dođe na isto.
Sjeća li se itko:
Danny Kaya


I sad ga imamo. Potpuni krah organizma.
Ali nije sve crno kako se čini. Volja je jača od nedaća. Danas već mislim što ću jesti i piti, dakako.

Mislim i o koječemu drugome.

Neobično je da dvije godine zaredom slavimo Uskrs mi kršćani sa istoka i zapada.
Povijesno gledajući raskoli unutar kršćanstva događali su se od samog početka. Jedan te isti događaj ; naviještanje anđela , Božjeg poslanika maloj Židovki Mariji da će roditi Bogo – čovjeka Isusa, njegovog kratkog života, propovijedanja, načina razmišljanja i tragične smrti, ali i jednog od najvažniji događaja vjere- samog Uskrsnuća, nastale su religije, ogranci, da im se ni broja ne zna.

Mainstream, srednja struja, Rimska katolička crkva kojoj i sama pripadam, trudila se od samih početaka putem Koncila, Općih crkvenih sabora zadržati nit Isusovog učenja – vjere - uvjerenja i sama uvjeravajući sebe da slijedi nauk Isusov – Božji. Koncila je bilo 21 do sada. Prva četiri rješavali su najveći broj spornih nauka oko svetog trojstva napr: Oca, sina i duha svetoga (priznajem ni meni nisu posve jasni pojmovi). Je li sin istovjetan s ocem i je li u sinu prevladava više Božanska ili ljudska narav. I još puno toga.

Razlazi od rimokatoličke crkve događali su se uslijed različitih razloga.

Prvi i najveći raskol:
………..16. srpnja 1054. došlo je do konačnog raskola između Istočne i Zapadne crkve. Ovaj raskol neki nazivaju veliki raskol.

Crkveni raskol 1054. koji je podijelio crkvu na na Katoličku i Pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla Keraularija i pape Lava IX.

Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u bogoslužju. Legat pape Lava IX., kardinal Humbert, položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve Svete Sofije bulu, kojom izopćuje Keraulariju i Istočnu crkvu, a Keraularija je na to izopćio papu.
Car Izak Kommen poslao je Keraulariju u progonstvo, gdje je i umro, ali jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno.

Zapadni dio carstva će u relativno kratko povijesno vrijeme nestati (150 godina) pod najezdom raznoraznih naroda iz potlačenih rimskih provincija. Istočni dio je postao "pandan" nekadašnjem moćnom carstvu. Pokušaji revitalizacije "staroga" su postali bezuspješni naročito za vrijeme Justinijana I koji je uspio vratiti mnoge provincije pod "orlovski plašt". Carstvo je nakon toga potresla velika epidemija koja je desetkovala stanovništvo slično srednjovjekovnoj kugi.

Povodi koji su rezultirali ovim događajem sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin Veliki prebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.

Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestanih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na "istoku" i "zapadu" podjednako.

Rimokatolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslužja, običaja i dr. Jedan od primjera je i tzv. Nicejsko vjerovanje. Dodali su odlomak Svetog pisma poznat kao Filioque. Nicejsko vjerovanje u svojem originalnom obliku glasi:
“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Stvoritelja Života, koji potječe (dolazi) od Oca, koji je s Ocem i Sinom zajedno štovan i zajedno uzvišen. ”
Na "zapadu", Vjerovanje je promijenjeno u:
“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Stvoritelja Života, što proizlazi iz Oca i iz Sina... ”
Jedni su tvrdili da je Duh Sveti zasebno biće, a drugi su Trojstvo smatrali jednim i nedjeljivim.

Bilo je mnoštvo biskupa u Crkvi, a na istoku se Papa smatrao prvim među jednakima, ali
Rim je tvrdio da je Papa jedini preostali Apostolski namjesnik. Na početku Papino prisvajanje vlasti na zapadu nije smetalo istočnim pravoslavcima - sve dok je ostajalo na tome da je u pitanju samo Zapad. Ali dogodilo se to da je Papa odlučio proširiti tu vlast i na istočne kršćane podjednako i pokušao prisvojiti i istočne Patrijarhate. Pismo napisano od strane Pape Nikole 865. godine proklamira kako je "Papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom Crkvom".

Podjela otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litvanija, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice…….

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Crkveni_raskol"


Iz razloga raznih tumačenja Novog zavjeta i iz vanjskih utjecaja razni povijesnih događaja , vladara kao što je napr. Henrik VIII , koji je ženeći se više puta nije uspio poništiti brak i tako je Englesku odcijepio od rimokatoličke vjere ili najveći raskol ZAPADNOG kršćanstva s pojavom Martina Lutera

1. Luterani ili Evangelici 1517
2. Kalvini ili reformirani kršćani 1520
3. Anglikanci – engleski kršćani (Henrik VIII)
4. Anabaptisti
5. Prezbiterijanci

U XVII stoljeću:

Iz anglikanskog krila:
1. Baptisti
2. Metodisti
3. Adventisti
4. Jehovi
5. Petekostalci
6. Mormoni

U današnjem vremenu tolikih kombinacija istočnih filozofija – do new agea nije lako izabrati, iako vrlo često biramo najlakšu varijantu razmišljanja i života. Daj mi ga danas, poslije mene i potop i slično.

Predugo bi nas odvuklo razmišljanje i propitivanje o razlozima života i koliko ga ozbiljno treba shvaćati.

Danas… recimo poslije II vatikanskog koncila koji je trebao na neki način reformirati i rimokatoličku crkvu (nije posve postignuto, pogotovo ne u vrlo konzervativnim sredinama kao što je hrvatska sredina).

A ipak je puno postignuto. Crkva se otvorila prema laicima. Još puno toga, po meni, čeka.
Uvijek treba imati na umu da je CRKVA vrlo stara organizacija sa golemim brojem ljudi, zakona, ustanova i da se vrlo sporo kreće I OKREĆE, a osim svega ne smije odustati od osnovnih načela vjere i morala, jer smo onda i Crkva i mi njeni vjernici opet na samom početku.

Jer jedno je čovjek, ograničen i smrtan, a drugo su ideali besmrtnosti u Svemogućem.

Ali, evo još malo odličnog Danny Kaya- tek da vidite je život puno manje krut nego vam iz mojih izlaganja izgleda.

utorak, 19.04.2011.

Anonimni izvor iz Vlade došapnuo mi je

Jeli itko od vas pratio sjednicu sabora u petak neposredno pred izvještaj iz Haškog suda?
Bilo je nekako održana u vrlo kratkom vremenu. Prisutne sve stranke, čini mi se. Što god da je bilo vrlo brzo su se dogovorili i kao miševi otrčali su iz sabornice svatko pred svoju dalekovidnicu poslušati presudu.

Iskreno, radila sam. Ništa od svega nisam gledala. Stjecajem okolnosti moj se radni život u nekoliko mjeseci okrenuo za 360 stupnjeva (vidite kako sam dobra i nisam vas gnjavila sa mojim teškoćama iako traju podosta)

Kako god na vijestima se spominjala ta sjednica, ali haška je presuda zasjenila sve drugo. Prošla je ta sjednica kao žuta mrlja kroz moje oko, a vjerojatno se isto dogodilo i većini vas.

E, ali… anonimni izvor iz Vlade došapnuo mi je što se to događalo na toj sjednici.
Neću vas više držati u neizvjesnosti. Najme (dolazi od naime i ajme) gospođe i gospoda sabornice i sabornici skladno su, usaglasivši se možda po prvi put vrlo brzo, za prijedlog zakona da ONI, nedodirljivi gospođe i gospoda sabornici idu u mirovinu i to : žene sa 55 godina starosti, a muškarci sa 6o godina iste te starosti. Odlikašice i odlikaši naši. Ili se kaže Odličnici čija će imena biti zapisana u povijesti naše male države i malog naroda hrvatskog.

Točka. Novi red. Veliko slovo.

Ovo mi još odzvanjaju misli iz vremena kad sam pisala na pisaćoj mašini koju mi je otac poklonio da se ne mučim pisati olovkom.

Dobri moj otac koji je slično kao i generali, iako nije bio general, osuđivan iza drugog rata dva puta na smrtnu kaznu kao neprijatelj svog i tuđih naroda, a onda odgulio za taj isti i tuđe narode, dovoljno dugo, predugo i onda još bio 5 godinica bez građanskih prava, pa bez posla, pa je od prve plaće, tatinom malom srcu, to jest meni, a već sam bila u braku i imala prvo od svoje troje djece kupio pisaću mašinu- imam je i danas i vrećicu bombona za mog sina (nje nema. Dijete N. ju je slatko pojelo.)

A, svi smo morali šutjeti, sve te silne godine neke vlasti koju više ne želim spominjati. Nikad je nisam smatrala svojom. Nitko od nas. Ne znam kako vi?

Ali ova vlast. Vlast!? Grubog li izraza. Nekako sam mislila da se u demokraciji oni moraju zvati drugačije. Možda administracija, ljudi koje smo birali da provode naše odluke.

Mogla bih sada pisati strane i strane razmišljanja od prvog do posljednjeg među likicama i likovima naše 'Vlade' i vrlih Sabornica i Sabornika.

Trenutak prije osude generalima na toj tajnovitoj sjednici, sazvanoj na brzaka, na svoje visoke plače izglasali su tiho, mućke prijevremene mirovine, da bi sat dva nakon lili gorke suze nad sudbinom žrtvene janjadi.

Pastiri naši vrli nama svojim ovčicama na diku i čast.

I nema više: Točka. Novi red. Veliko slovo, dobri moj, naivni pape. Sve je to samo uspomena ovog domoljubnog srca, koje je tajanstveno iz tvojih stremljenja skočilo u moje tijelo.

Samo varka, iluzija, dimna zavjesa, iako ću s tim, varkom, iluzijom ili već kako je nazvati živjeti do kraja života zbog uspomene na tebe i ljude slične tebi koji su svoje male živote dali za naše Odličnike koji su se udaljili od nas, od svojih podanika, ovčica malih, nebu pod oblake. Zaboravili su zašto su u Saboru, ne razumiju zašto smo ih birali i za sve im se živo fučka.

A suze su im lažne, garant.
To je sve što imam reći

subota, 16.04.2011.

Cesarica

Dođem do pola 'zaključaka bitnih i spasonosnih po ovaj svijet', a onda puf – pritisak prsta po nečem nepoznatom i ode sve u dim.

Kakva je to poruka, baš meni, izbrisanih stranica, a sve više naginjem misticizmu, u rano subotnje jutro nakon što cijela hrvatska zemlja nemirno spava jer joj je po tko zna koji put Europa rekla – kazala: „Zločinačko nacijo, eto vam ga na.“

Iako, ima tu i pametnih glava koji će reći nije cijela nacija. Ponosni smo na domovinski rat i nije osuđen domovinski rat nego.., nije šija nego vrat.

Nije mi se drago uvlačiti u narodne poslovice. A htjela sam pisati o sasvim nečem drugom.

O nečem što mi se već danima mota po glavi. O pitanju: Kako ovo sve funkcionira?

Od obitelji koje mogu biti funkcionalne i disfunkcionalne,
grada, svojevremeno u New Yorku progonilo me pitanje tko nahrani ovaj silan svijet i gdje završi sve to smeće? ( prošetavši svijetom prestala sam se čuditi), pa država i cijela kugla zemaljska, kako to opstoji i gre naprid.

Od predsjednika koji je konačno imao europske lice i naličje dabome, da bi ga Europa na kraju, iako ga je u početku volila kao i Amerika, ali na kraju kad se skrivečki uputio iz zemlje, a naše ga službe uredno ispratile do Schengena jer što će su šnjim, ipak strpala iza rešetaka, ta Europa, ali sa grijanjem, toplom vodom i mogućnošću pisanja memoara.

Skoro jednako onako kao što su neki u sličnim zatvorima prevodili ono silno djelo Kapital.

Predsjednički memoari kao i određeni transkripti ( koji je to peh da prvi predsjednik u Hrvata bude povjesničar po struci koji skuplja građu )mogli bi povući sa sobom cijelu zločinačku - lopovsku naciju, pravo nam budi kad smo takvi.

A lijepo su nas učili; okrenite i drugi obraz.

Ali što to vrijedi. Okreneš jedan, pa drugi, pa treći. Skineš obrazinu ne prepoznaješ ni sam sebe, a još manje znaš zašto te tuku. Ostaneš zavrteć, kako je govorio moj pape, splićanin. Ko ruža vjetrova.

I još je govorio; Zbogom diko vidit ćemo se. ( a to je značilo, za one koji nisu splićani- nećemo se više nikad vidjeti)

I sad ?Kud ćeš, što ćeš?

Evo i ja! Je li se u ovom strašnom času primjereno šaliti, pa makar to bilo ovako suptilno, da nitko i ne primjećuje moju šalu.

Sram me bilo. Treba vikati ko nevini u pustinji: Dajte mi vode (ili je bilo konja za kraljevstvo). I nije bio nevin, nego pustinjak.

Ali, sve je tu puno pitanja, a nema odgovora?

Ja bih digla revoluciju. Šetala bih ko Mohandes Karamachand Gandhi s kraja na kraj zemlje, kad bi znala što će se iz te šetnje izroditi, ali naša je zemlja mala ko broš gospođe predsjednice s namjerom stavljen sinoć, a suze su lile na sve strane. Lijevo i desno čak i iz oba oka bivšeg šefa HSS- koji me neodoljivo podsjeća na Garfielda.

Toliko mala, o ljubljena zemljo ( o, Igore Mandiću što si ono rekao: ko garsonijera) kad skine sve svoje obrazine ostat će samo Diogen sa svijećom u ruci i tražit će čovjeka.

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (5)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (7)
Lipanj 2010 (7)
Svibanj 2010 (8)
Travanj 2010 (8)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (10)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (5)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (7)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (14)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (11)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv