odmak

nedjelja, 13.05.2012.

Jedan prijatelj mi je čestitao majčin dan. Djeca valjda ne znaju da To postoji, a možda se ne sjećaju ni majke (šalim se, pretpostavljam da se šalim).
Razgovor sa jednom od snahi potakao me na razmišljanje o bitnom i nebitnom i što se sve kroz tiskovinu provlači kao 'veoma važno'. Pročitala sam i članak u Nedjeljnom Jutarnjem Vlade Vurušića ( ne poznajem novinara niti po čuvenju): In memoriam o odvjetniku Slobodanu Budaku i pomislila ( uvijek iznova) koliko su samozatajni, a usto vrijedni ljudi van zanimanja mase, naroda - za kojeg se u prošlosti, a još i sad lila krvca i kako naslovnice čak i ozbiljnih novina pune ljudi koji pripadaju sapunicama iako su i sapunice preozbiljno mjesto za njih?
A onda mi je pao pod ruku stari post pa ga prilažem. Uz razne pobjede prilično je prigodan.



Dan pobjede

Gledam neki dan neku emisiju koju vodi Sanja Doležal.
Ne znam koji je program bio niti kako se zvala emisija. Naime, moja kuća (veliki stan,zapravo) je već tjednima prepuna. Nema odmora za ovo malo tijelo i dušu. Ušuljala sam se u neku sobu i sjela u fotelju.
Gorio je prastari televizor . Programe je valjalo mijenjati na samom televizoru. Nije mi se dalo pomicati. Sanju D. gledam i ne gledam. Ima tu neke sladunjavosti koja me počne nervirati, ali preumorna da se pomaknem , čak i da zaspim. Nastavila sam onako napola gledati. Priča iz Arene, mlada žena koja nije mogla roditi, posvojeno malo muško dijete, koje se ubrzo pokazalo vrlo bolesno, crna kronika i te stvari mislim, ali odjednom sam se zasramila svojih 'visokih' kriterija, razumjet ćete što hoću reći. Eto, tu je nekoliko dobrih ljudi, mlada ženica, njen suprug, svekrva i svekar koji su ušli u posvajanje jednog malog napuštenog, bespomoćnog bića. Već je sam taj čin izaziva divljenje, a sve što im se kasnije dogodilo…i kako su reagirali u tim teškoćama…, izaziva divljenje i svaku pohvalu. Suprug je zbog silnih troškova liječenja otišao za zaradom u Njemačku, jer ono liječenje koje je nudio HZZO nije davalo rezultata, pa su se obratili jednoj privatnoj klinici. Rezultati su vrlo dobri, ali je koštalo i koštat će i dalje jer je oboljenje (više njih) praktično nepopravljivo, ali terapija olakšava svakodnevno življenje i valjat će je nastaviti.
Sanja Doležal poduzima određen korake i angažira ljude koji uskaču na razne načine u pomoć. Lanac dobrote je pokrenut. Rastužuje sudbina malenog i tih dragih ljudi, ali veseli dobra volja tih istih ljudi i same Sanje, koja se izgleda dosta angažira u raznim humanitarnim događanjima.
Idu mi tako asocijacije i zapitanosti nakon Sanjine emisije
Nikome važan čovječica/k, kao što sam i sama, se u ovim recesijskim vremenima, pita se dakle, a zapitan je već od samih početaka samostalnosti ljubljene Domovine, koji su to monstrumi koji su iskoristili ratno stanje, smrti, bjegove stanovnika cijelih sela i gradova i srušene kuće tolikih obitelji, koji su sve žrtvovali za slobodu ove zemlje, da se obogate i na kraju kao miševi napuštaju kormilo dok brod tone li tone, ali pune su ih novine kao kakvih heroja na koje bi se trebale ugledati cijele generacije.
Kao što u raznim eksluzivima i top emisijama u vrlo gledano vrijeme punimo naše misli raznim Celzijusima i Simonicama (malim, slatkim sa dječjim licem i glasićima: Hvala vam što ste me slušali i hvala vam što su vas moje uši slušale- uistinu čula i sama vlastitim ušima Simonicin komentar u nekoj takvoj emisiji)
Ja bih, iskreno rečeno, rađe gledala Simonicu. (lažem, ali lažu i drugi pa što)
Ne želim gledati i ništa više čuti za ratne liferante i profitere (tako su ih u moje doba zvali) njihovo je mjesto zatvor, a sve ono što su u poslijeratno vrijeme zaradili čisti je lopovluk. Oduzeli su ljudsko življenje nama koji smo teškom mukom radili i preživjeli kao i mogućnosti bolesnoj djeci iz Sanjine televizijske emisije da se prikladnije i s manje troškova liječe i drugoj, našoj zdravoj djeci ukrali su … Ukrali su nam ti rodoljupci s punim džepovima i Domovinu koja je samo njihova. I smiju nam, smiju se i smiju i prodaju mudrosti sa malih ekrana i jednako tako i sa prodanih tiskovina sa sličnim prodanim dušama novinara.

U davno doba dok sam bila posve mala i mlada sanjala sam pusti otok na kom ću okružena morem s puno malih pasića, mačaka is sličnih bezazlenih malih bića, mojih prijatelja cijeli život proživjeti u igri. Kakve sam tada odlične priče slagala u svojoj glavi bježeći od stvarnosti, ali ta me stvarnost vrlo brzo sustigla i pritisla pa sam milionima godina plazila uz majčicu zemlju daleko od otoka. Kakva kralježnica i uspravno hodanje.
Ali u mašti... u malom mozgu dodavala sam,krcala sam taj otok dragim piscima. Ljudima poznatim i nepoznatima i njihovim djelima koji su punili moju dušu dobrotom i ljepotom.
Otok-Domovina.
Ponosna i uspravna kao vodarica s krčagom na glavi.., ali dosta.
Sretan vam dan pobjede!

p.s. Jučer na blagajni jedne prodavaonice vrlog nam gradonačelnika jedan je gospodin rekao mladoj blagajnici: Sretan vam dan pobjede, a ona ga je začuđeno pogledala i odgovorila: A koga smo to mi pobijedili?

srijeda, 04.04.2012.

Dva lika iz romana

A evo što u jednom pismu s početka dvadeset i prvog stoljeća piše Vjera Zori. Vjerujte, pisica tu nije nadopisala ni riječi:

"Od samog početka tražiš od mene da ovaj tvoj roman, jer tvoj je iako tvrdiš da ta izmišljena Slavenka uistinu piše svoj dio, složim onako kako se meni sviđa. Dobro, obje smo bile zadovoljne dosadašnjom suradnjom oko lektoriranja, ali ovo je previše.

Rekla si mi da napišem što sam mislila pod krajem filozofije. Filozofija nije egzaktna znanost. Ona je proizišla iz ljudskog uma i njegovih promišljanja. A ljudski um ide kraju… Ali sad mi nije ni na kraj pameti pisati o tomu.

Pisat ću o onom što mi je dužnost.

Ne mogu više čitati sve te tvoje grozote, tvoj način razmišljanja, a da ne reagiram. Moram reagirati. Ti možeš misliti ovako i onako, ali ne smiješ biti neznalica, jer čvrsto vjerujem da nisi prodana duša, iako...
Vidim da moram poput Ivana Krstitelja, bez pretencioznosti, ali moram vikati, derati se, opominjati, ako srce i um nisu već previše okorjeli u korupciji Judinim škudama, jer 'Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova, dok njeno ime brišu za volju tko zna kome...'
Lizoguzi, mizerni robovi sitnog malograđanskog konformizma i fizičkog komoditeta. Ništa. Ništarije mi prodaše i objesiše moju jedinu Domovinu. Ja im to pravo nisam dala ni prenijela. Zašto skoro gotovo svi narodi imaju pravo isticati svoju samobitnost, a mi ne.

Sartre: Egzistencija biološki odabir. Egzistencija = odabir puta. Ali, birajući svoj put, odabirem i za druge!? Ali..., drugi su pakao. Otkud vama, drugim Hrvatima, pravo izabrati put slabića, puzavca, sluge lizoguza za mene – za moje generičko biće. Za moju opću supstanciju. Otkud vama pravo da za mene izaberete vječnu oznaku roba, sluge, bića drugog reda. Ja ne pristajem na to. Sve se u meni buni protiv takve sudbine. Protiv bezlična ropstva kao sudbine. I zato vičem: Neću! Ne dam! Ali što mogu, ako sam osamljena, izgubljena u mnoštvu drukčijosti? Ako Vas ne uspijem pridobiti za razumijevanje i suradnju. Za udruživanje snaga. U sličnom pravcu – cilju. Tijeku rijeke, jer većina vas divergira, razjedinjuje taj zadatak dok se ne izgubi u kaljuži. Po Nalogu i Režiji Volje tko zna koga, Bezimenih Gospodara. Cilj koji ne osigurava nikakvo uzvišenje ni teleološko opravdanje. Što mi onda preostaje nego glava na pladnju. Poput Ivana Krstitelja. Ili psovka, očaj, rezignacija, defetizam. Odustajanje!

Otkud vama pravo da u ime lažnog Humanizma ubijate moj vitalitet. Lupeži moga zdravlja. Žreci novog svjetskog poretka. New age ideolozi. To lupanje za 'dobrobit čovječanstva' ubi mene i moj svijet. U ime čega? A i nametnuše svoju volju svima koji im to dopustiše. A moja je dreka 'vapaj u pustinji'.

Zašto neki narodi smiju i hoće govoriti, a mi ne, mi ne?!

Ako stalno nalaziš olakotne okolnosti i opravdanja za onog drugog, onda ostaješ poput majke koja ne voli dovoljno svoje dijete. Tako je i s drugim narodima i drugim zemljama. Što više staviš u Drugoga ili, po Marxu, u otuđeni rad, to manje ostaje za Tebe.

Komunistima je to bilo itekako jasno.

Reverzibilna Povijest. Ne ide sve naprijed u povijesti. Ima repriza. Kad vam nešto ne paše, Vi zatvarate oči. Nemate pravo promatrati nas kao sporedna pitanja, nebitna! Nemilosrdno kritizirati. Grijeh pogrešnog naraštaja. Konfuzija općeg i pojedinačnog. Obezvrijediti sve principe – to je nedopustivo.
Nikome ne dajem, ne dopuštam to pravo da svojim ignorantskim, ili perfidnim ili plaćeničkim djelovanjem, po zadatku, ili nedjelovanjem ili pogrješnim djelovanjem moj nesretan narod hrvatski, neprosvijećen i nejak, dovodi u bijedni položaj gubljenja svakog identiteta i prije negoli je stigao stati i popeti se na svoje noge. To je grijeh! To je zločin! Pogotovo ako to rade pripadnici istog naroda. Iz lakomosti i koristoljublja. Ne dajmo im pjevati pjesme tuđinaca, neprijatelja, jer to je strašno zavođenje. Pranje mozga glazbom (rock i slično) i filmovima. Pranje podsvijesti. Život po protokolu sionskih mudraca. Kako pjevaju neki Srbi: Lepi ljudi…, Dobri ljudi..., a mi se, kreteni, uhvatimo na udicu tako lako!

J’acusse sve one koji mi oduzeše Domovinu. Tko sebi smije dati to pravo?

Bez teške patnje nema ni istine ni pravde.

Kao što u svakom 'grješnom' Hrvatu vi, neki, ti i Slavenka, vidite silne mane i grijehe, sasvim drugačije postupate prema onima iz drugih naroda – njima opraštate i velikodušno previđate njihove strašne grijehe, a to je za nas pogubno.

Identitet, Identitet, tko si!? Znati bar donekle tko si i gdje ti je mjesto.



Zorin dnevnik:


Je l' sad nešto jasnije, drugovi? Je l' jasnije?
Ali ima i ona: Drugovi dragi, dolazi zima, javi se rudar, delija neka. Složno i muški zapnimo sada, čitava zemlja na ugalj čeka.

Vjera je pisala meni. I sličnima meni. Jer ja sam ona koja relativizira, razjedinjuje, divergira. Sve je vrvjelo od velikih slova. Teorije zavjere. Velika svjetska pozornica. Osjećam kako se moja ramena savijaju od tolikih odgovornosti i kako mi moja rugajuća priroda nestaje u nekom kutu mog nevrijednog bića. Dio moje višestruke prirode koja bi se lako mogla popustiti jogi, Sai-Babi i sličnim opasnostima. Ostati ispražnjenog mozga po kojem bi onda mogli pisati 'Oni' koji upravljaju ovim svijetom. Teško meni, teško meni.

Draga moja Vjera, pisala sam joj, pak, ja ne mogu dijeliti ljude onako kako ih ti dijeliš. Ja sam kršćanin. Bog me iz nekih razloga pozvao na ovaj svijet. Već me dobar dio vremena na svaki način pokušava sačuvati i dozvati pameti. Radi mene i sličnih meni poslao je i svoga sina. Ono malo vremena što je sin živio širio je ljubav i dobrotu. A onda je njegov otac pustio da ga ubiju za nas. Poslao nam je poruku. Bog je meni, dakle, poslao poruku. Idi i širi ljubav i dobrotu. Poslao je poruku. Shvaćam to vrlo osobno. Batrgam se i koprcam. Tempirana sam bomba unutar vlastita tijela. Volim seks, čemu kriti. Drage radosti, i još koješta što pripada ovom svijetu i što me sve dalje odvlači od nebeskih visina. Moja me životna priča najčešće vuče u paklene ponore gdje su pušačke pauze vrlo kratke, a ostalo vrijeme u govnima pokušavam nešto izroniti. Siva masa mi nije velika, ali trudim se. Možda za mene još ima nade. Za čovječanstvo, koje je tebi toliko na duši, ne mogu biti odgovorna. Jedva se nosim s vlastitom odgovornošću. Dobro, i s odgovornošću mojih bližih i dragih osoba. Trudim se. Ne znam je li to nekakvo opravdanje. Slušam one koji se u teorije razumiju, a oni govore: Vrijeme koje vlada u ovoj našoj teško stečenoj domovinici, vrijeme je predmoderne. U izvanjskom svijetu, naprednom naravno, iako, pitanje je što je napredak, gdje vlada postemoderna, ljudi se pitaju je li to baš sve tako. A mi? Vučemo natrag u čvrste okvire obiteljskog života. Tamo gdje vlada grande papa, glava obitelji iako je silovatelj vlastite djece, bankar koji se bavi lihvarenjem, varalica i preljubnik i još koješta drugo. Tamo gdje je kum, padre, padrino, ili već kako se kaže, za vlastitu obitelj bližu i daljnju okolinu, svoju domovinu i "ceo svet" nedodirljiva vrijednost. Vučemo natrag u naciju, a Europa otvara vrata svojih granica i globalizacijsko vrijeme nas guta. Mi mali! Male nacije. Davidi kontra Golijatima. Ali, eto, takva je moja priroda. Ja volim svoju naciju, svoju zemlju i more naše plavo, Jadransko, a s druge strane, svijet je lijep.

Istina govorim često sama sebi: Zora, Zora, ne gine ti oganj pakleni. Tvoja je riječ i javna riječ, a vidi kako ti djeluješ. Koje ti to vrijednosti pokušavaš srušiti? Voliš grješnike, dakle. Razumiješ sve njihove grijehe. I daješ oproste lijevo i desno.
U što bi ti, da odlučuješ, pretvorila ovaj, ionako zbunjeni, svijet?

četvrtak, 29.03.2012.

Roman

Izlazi do Uskrsa, bar se nadamo

ovo dolje je samo kap, sićušni dio....
----------

Čovjek je duh i priroda. Ni jedno ni drugo, a teži jednom i drugom. Nitko ga ne prima. Prirodni i duhovni svijet ne trpe polovičnosti, a mi to jesmo. U stalnoj smo čežnji za jednim ili drugim. Jedan i drugi dio našeg bića traži nešto od nas, a i mi se tražimo unutar jednog i drugog. Vječno raspeti, polovični, nedovršeni u vječnoj žudnji za temeljima. Za majkom ili ocem. U neizvjesnosti, neispunjenosti, s kajanjem. U tjeskobi i neznanju gdje i kome pripadamo i što je ono pravo. Vječno izdajnici, jer jednom prevlada jedno, drugi put drugo. Izdaja, strepnja, tjeskoba, to je čovjekova priroda.
To je čovjekova priroda, moja…

Pitat ćete se zašto ovaj uvod? Reći ćete da se osjećam krivom. Priznajem, osjećam se krivom. Ali to je već ukomponirano u dušu mog židovskog naroda, a moji jesu, to vam je vrlo dobro poznato, bili Židovi. Bake i djedovi nisu govorili hrvatski. Nisu ga ni imali volju naučiti. U njihovo doba, toga se vrlo dobro sjećam, strogo su se poštovali svi vjerski običaji. Bilo je u tom ponosa. U kući su bedinerice bile hrvatske djevojke iz okoline Zagreba. Baka bi rekla da i služiti treba naučiti. Držala ih je neodgojenima. Sjećam se i muškaraca, njihovih očeva i braće, mladića koji su usred zime dolazili bosi. Svraćali bi po povratku s tržnice. Sjedili u kuhinji. Baka bi s njima trgovala služeći se rukama i nogama, ali i oni su poznavali po koju njemačku riječ. Dovoljno dugo živjeli su unutar Austrije. Moji su roditelji već bili drugačiji. Pohađali su hrvatske škole. Vjerski su običaji bili manje strogi. Rekla bih da se kod njih vjera pretvorila u običaj prilikom blagdana. Uostalom, i sami ste im bili nazočni. Brat i ja? Da je mir potrajao… Boris je bio umjetnik… Ne sjećam se da je ikad naglašavao svoje židovstvo. A ja…

Ja sam bila ludo zaljubljena u Lava. Slijedila sam ga u stopu. Sve sam nalazila u Lavu. A potom, u meni je bio izrazito jak osjećaj za socijalnu pravdu. Jednako tako jak i nadnacionalni osjećaj. Ja sam postala u tom smislu ono što bi se moglo nazvati nikomu nepripadajuća ili svima pripadajuća. Asimilirana u bratstvo svih ljudi. I dan-danas se tako osjećam.

Utoliko me posebno pogodilo ono što se u NDH-a dogodilo. Držala sam Hrvatsku svojom domovinom, ali ona mi nije uzvratila istim osjećajima. Ja sam, istina, preživjela, ali nitko od mojih nije. No, ne pišem vam iz mržnje i zlopamćenja. Molim vas, pročitajte ovo pismo jer su svi pokušaji da s vama govorim propali.

utorak, 27.03.2012.

Jedan stari post koji mi se učinio aktualan

Molim vas nemojte se sablazniti.

Razmislite prije nego napišete bilo kakav komentar. Ne želim se svađati. Razmislimo mirne glave o ljudskoj prirodi.
U tu svrhu izvukla sam jedan svoj komentar ne nečiji post. (ne znam na čiji)
Zaboravio si samo jedno, a to je da je celibat uveden i radi toga da imanja koja su svećenici priskrbljivali Crkvi ne odu u ruke njihovih nasljednika. Naravno sinova. Čemu čuđenje na spominjanje samo sinova. To se događa i dan danas.
Mišljenja sam da je to trebalo ostaviti na volju svećenicima. Onako kako je Isus i rekao.
Jer i u svjetovnom životu ima ljudi koji žive sami. Vjerujem da znam jednog koji nikad nije imao heteroseksualni niti homoseksualni odnos.
Često upravo mistici misle da je ženidba rasipanje snage i duha.

Što se tiče pedofilije?

Šokira upravo to da se događa unutar Crkve koja bi trebala biti napola sveta. Bliža anđelima nego ljudima. Ali, pedofilije ima i u vanjskom svijetu. Najčešće unutar obitelji. Tek se u posljednje vrijeme više čuje o tome. To su strašne stvari, ali oni koji progovore o zlostavljanju najčešće se osjećaju obilježeni i to s punim pravom. Zato se toliko šuti. I Crkva, nažalost, progovara kasno, ali ipak je progovorila.
Jasno je da sve zatvorene zajednice kao Crkva, vojska, a možemo dodati i obitelj, razni zavodi, internati itd su pravo rasadište svakojakih perverzija.

A časne sestre!?

Na neki način zazirem od tog načina života. (ali to je moje mišljenje koje sa stanjem tuđih razmišljanja i duša nema nikakve veze) Priznajem da mi je posve nejasan. Praktično nemaju skoro nikakvu šansu razvijanja sebe kao osobe osim ako su uistinu zaronjene u duhovnost i tamo pronalaze određeno utočište. Sv. Terezija druge da ne nabrajam dalje.
Danas se stvari lagano pomiču, ali uistinu lagano. Časna sestra, ako unutar Crkve i u svjetovnom životu nešto postigne mora biti pametnija, potkovanija i jača od svih svećenika s kojima dolazi u kontakt, a Bogme i od ostalih sestara. Unutar zidina samostana... brrr vladaju takvi odnosi da bi sve te žene tako ujedinjene svladale i samog vraga.

Padaju mi na pamet Bergmanove riječi (njegova autobiografija- krasna knjiga).
Zamislite orkestar od sto žena u PMS-u, kaže on.

E, pa zamislimo ga.

I NA KRAJU NE BRANIM CRKVU. ONA JE SAMO LJUDSKA ORGANIZACIJA. PODLOŽNA SVIM LJUDSKIM GRIJESIMA, KATOLIČKA CRKVA UPRAVO ONA SREDNJA STRUJA; MAINSTREAM, protiv kojeg se mi slobodni strijelci najčešće bunimo tražeći druga rješenja, ali bez obzira čija je, u svima se događaju iste stvari. Postavljene su hijerarhijski. Žive unutar određenih pravila i slijedom toga u svakoj se događaju svakojaka djela. Dobra i zla.

Ja sam slučajno vjernik rimokatoličke crkve. Vjernik sam kako se glupo uobičajeno kaže 'po vokaciji'- priznajem da mi taj izraz smeta i bila bih vjernik unutar bilo koje crkve.
Pokušavam unutar svoje Crkve odvojiti kukolj od žita i tako kuburim svoje bivstvovanje ovdje na zemlji.

Osobno poznajem prekrasnih, pametnih, istinski dobrih ljudi; časnih sestara i svećenika unutar crkvenih krugova. Ali, vrlo dobro znam da upravo oni koji su danas najčešće najglasniji ne vrijede pišljivog boba i sam su vrag- vrlo simpatičan, pametan, elokventan što mu je i svrha, u svećeničkom habitu.

nedjelja, 25.03.2012.

Na tragu svojih razmišljanja i puno naučenog.

Evo kako možemo rješavati konflikte:

Postoje tri načina:

1. agresivan način
2. pasivan način
3. asertivan način

Agresivan pristup ima dva oblika : a/ otvorena agresija
b/ prikrivena agresija
1.Što je cilj agresivca?

Biti iznad drugih omalovažavajući druge.
Vjeruju da su samo oni u pravu. Napadaju druge prije nego oni napadnu njih. Napad je najbolja obrana. Ne prežu od ničega u dokazivanju da su oni u pravu.
Ponašaju se dominirajuće, optužujuće. Koriste silu. Prisiljavaju druge da rade ono što žele. Drugi se u kontaktu s njima osjećaju poniženi i uvrijeđeni.
Možda bi trebalo reći nešto i o govoru tijela agresivca. Glasno govore, viču, bulje u onog drugog, upiru i mašu prstom prema drugom.
O prikrivenoj agresiji reći ću samo jedno: Tihi manipulatori sa sarkastičnim i podcjenjujućim komentarima.

2.A Pasivan način komunikacije?

Pasivci se ne znaju efikasno boriti za svoja prava.
Cilj im je izbjeći konflikt. Biti na sigurnom. Prepustiti drugima odgovornost. Da drugi s njima suosjećaju i pomažu im. Negiraju svoje potrebe, interese sposobnosti.
Vjeruju da su u životu gubitnici, da će ih drugi ljudi srediti ako ne budu „fini“, da su njihove sposobnosti ograničene . Osjećaju se u podređenoj poziciji i neprekidno su im povrijeđeni osjećaji.
Previše se brinu da ne povrijede druge. Nisu u stanju donijeti odluku. Osjećaju ljutnju koju nisu u stanju izraziti.
Govor tijela: Stišću pesnice, uzdišu, pogled prema dolje.

3.Treći oblik ponašanja bila bi Asertivnost.

Asertivni ljudi bore se za svoja prava ne ugrožavajući tuđa.
Cilj im je komunicirati, dobiti na poštovanju bez ugrožavanja i ponižavanja drugih. Žele otkriti što je istina i dobro, a ne dokazivati tko je u pravu.

Vjeruju da su obje strane odgovorne. Zna svoja prava i sposobnosti.
Ponašaju se smireno i čvrsto, ali ne neprijateljski. Spremni su dati informacije i objasniti ih. Spremni su izraziti svoje ciljeve i očekivanja.
Učinci takve komunikacije jesu da se drugi osjećaju informirani. Mogu se ne slagti s vama, reći svoje mišljenje. Ne osjećaju se napadnuti ni nesposobni, nego ugodno u takvom društvu.

Koje su posljedice pasivnost?:

Mogu biti psihološke, fiziološke i socijalne.

1. Psihološke – emocionalne prirode, nezadovoljstvo. Veća je vjerojatnost da zamrzite sami sebe, jer ste trebali reagirati, a ipak niste, iako znate da ste trebali. U takvim je trenucima samopoštovanje na niskim granama.

2. Fiziološke posljedice- može dovesti do raznih psihosomatskih bolesti: povišeni tlak, dijabetes, čak i tumori.

3. Socijalne posljedice- ljudi ne vole beskičmenjake. U početku ih žale, a onda im počnu ići na živce pa ih preziru.

Vaša je odmakica riješila test u koju grupu spada ovako: Od 14 odgovora samo su 4 bila pasivne osobe, a 10 asertivne. Niti jedan agresivca.

Vrlo sam ponosna na sebe.

Radilo se zapravo o testu za menađere velikih i malih firmi, pa je za moja 4 odgovora pasivca bilo zaslužno (krivo)moje kršćanstvo, na što sam također ponosna.

Napominjem: Radi se o ponašanju svakog čovjeka, ali to uključuje i zajednice, manjine i narode.

Baš bi me zanimalo da se na nivou naroda radi takva anketa kako bi Hrvati prošli.

Moje skromno mišljenje jest da bi spadali u pasivce.

četvrtak, 15.03.2012.

Parada

Hoću – neću, ne da mi se nervirati, a onda ipak odlučim poći pogledati srpski film Paradu.
Zašto sam oklijevala?
Dugo me već nervira neprekidno izjednačavanje krivnje. To nije samo slučaj Srbije i nas nego kao po nekoj špranci svi u „regionu“to rade.
Region je valjda drugo ime za jednu pa drugu Jugoslaviju. Da se razumijemo ne želim više nikakvu mržnju, ali ne želim nikakve nesporazume niti sa koje strane. Dosta je toga.
Nesporazumi su nas cijelo prošlo stoljeće držali u sukobima i krvavim ratovima. Jasno mi da vas mlade ništa od svega ne zanima, ali vjerujte mi na riječ budućnost neće biti ružičasta ako svi ostanemo u uvjerenju da su oni drugi više krivi nego mi.
Dajte pametni ljudi riješite konačno te krivice i pravice i neka konačno zavlada mir.

Ali, vratimo se filmu.

Dobar je. Svaka preporuka ako zanemarimo loš ton ( pola filma nisam razumjela neke od glumaca)

Film je ustvari jedna vrlo tužna priča začinjena njihovim humorom na prvu loptu, ali i s malo gorkog okusa.
Ima više slojeva. Kritičan je prema situaciji u Srbiji. Nisam se mogla oteti dojmu da se radi o rubnim pričama (možda više nisu ni rubne) – borci sa svih strana ponovo skupa, istina malo nategnuto, ali neka bude, pa homoseksualci (nije privilegija dočeka samo Beograda i Split je pokazao svoje lice), pa osjetljiva mladenka…, pa na kraju i sin koji se stavi na stranu oca i tako puno drugih detalja. Glumci više-manje dobri- nemam vremena za dublju analizu, ali preporučam film.

Ali, rado bi da se zapamti poruka: Svi smo isti i svi smo krivi, a ja bih dodala netko je ipak započeo rat i još bih dodala : Laž ponovljeno nekoliko puta počinje zvučati kao istina.

četvrtak, 08.03.2012.

Vječni Split

Pred desetak dana, možda i više čitam kolumnu pod imenom Vječni Split od Zlatka Galla.

Superlativi i osvrti na Miljenka Smoju i Milorada Bibića Mosora. Kao oni su jedini predstavnici onog starog Splita. Smoje je kategorija za sebe. O njemu je puno toga rečeno i još će se reći kad prestanu trzavice živućih lijevih i desnih i kad nestanu razne ulizice, prikrpe i zakrpe koji sebi, pišući o Smoji i priređujući razne događaje njemu u čast, podižu cijenu i spomenik veći od Smojinog, ako ga uopće ima.

Znate onu pjesmicu Luke Paljetka o izlasku žene i muža- para hobotnica u šetnju. Ide nekako ovako
Šetali su ruku pod ruku
Ruku pod ruku
Ruku pod ruku
I tako nabraja više puta: Ruku pod ruku i završava:
Da ih svi vide!

Ne da mi se kopati i tražiti kako točno pjesma ide ali poanta je u tome: Da ih svi vide!
Ne znam kako se dogodilo da je nekolicina kolumnista – pisaca čiste lijeve provenijencije postala alfa i omega splitskog novinarstva. Usto vrlo kratkog i tendencioznog pamćenja.

Da ne širim temu reći ću da neke od njih rado pročitam jer imaju mjeru i znaju pisati (Jurica Pavičić napr., za kojeg bi rekla da je umjeren ili Plevnik- čisto lijeva priča, ali vrlo je pismen i argumentiran pa mu se može vjerovati- cum grano salis, naravno, jer treba čuti i drugu stranu) ali neki kao prije spomenuti Gall na čiji se članak osvrćem plešu svoj danse macabre posve po površini plešući s izabranim jučerašnjima dodvoravajući se današnjima i površnoj čitalačkoj publici. Čitalačka publika- (već vidim one koji mi kažu: ako ti smeta narod seli u emigraciju) kratkog pamćenja i nikakvog znanja sjeća se samo onih koji su koliko do jučer šetali ulicama Splita i piskarali o njegovim stanovnicima. Kažem namjerno piskarali (uvijek s izuzećem Smoje, jer on je ipak nešto drugo) više-manje o vrlo jednoj vrsti ljudi, kao da onih drugih nije ni bilo.

Ajde da vidimo zna li itko odakle potiče naziv Vječni Split. Kome ga je, ne spomenuvši ga, Gall ukrao. Zanima me ima li ikoga tko može nabrojiti bivše velikane- umjetnike našeg Splita, kad je Split bio manji i puno 'gradskiji' nego ga Gall i slični njemu pamte.

Tako je to. Život na ovoj zemlji počeo je sa našim vrijednim kolumnistima: Gallom, Ivaniševićem, Dežulovićem itd.

Prije njih nije bilo ničega.

srijeda, 22.02.2012.

Ćud se mišljenjem priklanja onome čemu pripada- M. Heidegger

propheta nemo,

pokušavam odgovoriti :

Vrlo zgodna sličica, to što pišeš i vrlo dobro se uklapa ono o čemu misliš.
Postoji knjiga M. Heideggera: Što se zove mišljenje? Iz te knjige citirat ću, povremeno neke rečenice.
Zamisli u međuvremenu da ti i ja sjedimo negdje i vodimo razgovor ugodni.
Ti kažeš svoje mišljenje, ja kažem svoje mišljenje. Svatko od naših mišljenja ima podlogu u događajima koje smo u sebi pohranili u vremenu koje je prošlo. S budućnošću možemo samo kalkulirati, pa ćemo tu budućnost ostaviti po strani. Predugo bi trajalo da nabrajam čega se sve sjećam: Iz doživljaja, susreta sa raznim prijateljima, poznanicima i znalcima, pročitanih knjiga i ostalih mogućnosti pohrane znanja.
Ti sjediš nasuprot meni sa svojim znanjem. A, tu je i naš ćud, narav ili kako god to što naš čini jedinstvenom osobom; tebe i mene kao i svako biće na svijetu.
Što može biti pohranjeno u našem sjećanju.
(ovdje već upućujem na Nemanjin blog koji piše i usto postavlja tuđe eseje koji me vrlo interesiraju)
Recimo da možemo gledati stvari u više razina.
Primjera radi promatramo li morsko dno u podne. Dubina je negdje 5 metra.



Što ti vidiš? I što pri tom misliš?
Napiši u komentaru. Upravo iz pozicije u kojoj jesi. Sjediš pred ekranom svog računala. Što vidiš? Što misliš?
A, evo što sam ja vidila i mislila.
Sjedila sam na jedrilici dugoj deset metara s udicom u ruci i pokušavala, nadobudno, uhvatiti koju ribicu za ručak. Dalmatinka sam. Plovim mali milion godina. Volim jesti ribu i sve morske plodove, ali o lovu riba, iako sam čitala sve moguće knjige o tome nemam, iskreno, baš nikakvog pojma.
Ne treba zaboraviti da već 12 sati i svaki pametan i dobar ribar bi savjetovao da se manem uzaludnog posla.





Usput snimam te , vjerojatno, male ribice, iako se ovako ljeskajući ispod površine čine puno veće. Možda mi se rugaju. A da koju ulovim vjerojatno više ne bih plivala pokraj broda da me njene ribice sestrice iz osvete ne počnu grickati i jesti.
Tenda je postavljena , ugodno pirka neki vjetrić. Borovi, more i svi ugodni mirisi mediteranskih trava su tu. Lara Čuva cipele i budno pazi da nitko ne uđe u uvalu bez njene dozvole, a posebno da se kakvi plivač ne usudi plivati oko broda.



Ta je stanja duše i tijela nemoguće je opisati. Odustajem od ribolova
A boje. Možda se sad i vide:


Evo ti slika


A poslije toga: Lara čuva mene.



Gušti su gušti.
O čemu razmišljam?

„Ćud se mišljenjem priklanja onome čemu pripada“ , kaže Heidegger, ali s druge strane kaže i ovo:
„Sa slijepcima nitko ne može razgovarati o bojama. Ali gora od slijepila je zaslijepljenost. Ona mnije da vidi i to na jedini mogući način, dok joj to njeno mnijenje zapravo iskrivljuje sav mogući pogled.“

A teško je pobjeći od znanja koje se predugo skupljalo i stvaralo mišljenje (mnijenje) koje može biti posve pogrešno.
Koliko dugo se mislilo da se sve i svatko vrti oko sićušne kugle zemlje, da bi se došlo do heliocentričnog sustava.

A kakve sve pogreške i kriva mnijenja stvaramo mi trenutno živi u ovom kratkom vremenu koje nam je dano.

Ja se trudim čuti i druga mišljenja. Bar mislim.

nedjelja, 19.02.2012.

Sigurna hrvatska kuća

Sinoć u društvu dragih prijatelja. Kartamo. Ponovo sa strašću iz starih dana. A povod tolikoj strasti je odluka da gubitak uplaćujemo na razne lutrije. Očekujem milione. Već raspolažemo tom sumom i raspoređujemo te novce na razne načine.
Prisjećamo se ovog i onog. Smijemo se. Žalimo. Sve je više onih na drugoj strani. Nije jednostavno. Neki su od nas na antidepresivima.
U nekom trenu zazvoni telefon. Jedan od 'bivših' prijatelja zove cijelo društvo na … nešto.., nebitno što, iako pripada nekom zajedničko vremenu druženja iz doba kad smo svi bili nekako na istoj strani. Srednja klasa, relativno dobrostojeća, zahvaljujući radu i sposobnostima, ne podobnostima. Nitko od nas nije bio u partiji.
'Bivši' prijatelj upleo se u politiku više-manje zbog ogromnog ega , potrebe da bude u centru, ali i nešto malo rodoljublja. Čudno je to kako je rodoljublje postala potrošena riječ u onom umilnom i dugo godina tragičnom smislu i postala personifikacija onih Hrvata s rukom na srcu i drugom rukom u hrvatskom džepu. I naš je' prijatelj' debelo posegnuo u nečiji džep, a možda je sumnja neosnovana jer nije ni nepravomoćno osuđen- što nije zapreka za baš ništa.
Eto tim je putom krenuo najprije razgovor, a potom i svađa nakon poziva našeg 'prijatelja'. Tri Hrvata pet stranaka.
Ne osuđujem se reći što smo sve govorili. Neki od nas misle da su na djelu ponovo razno razne urote. Osobno ne vjerujem u urote. Ne u one koje bi zahvatile cijeli svijet. Ne bi bilo povijesti da je tako, ali u neke male na raznim područjima u nekim društvima, pa čak i narodima…Zašto ne? Urota ima negativnu konotaciju, ali mali dogovori u smislu nekog dobitka grupe u korist i protiv nekoga… Svi to radimo. Svjesno ili nesvjesno. Sa zlom ili dobrom namjerom.
Odjednom u sred razgovora prijateljica je poludjela. Dosta ! Prekinite! Mrzim što sam Hrvatica. Mrzim svih. Baš me briga tko je tko. Lopovi smo. Ne želim više da se u ovoj kući spomene riječ Hrvat i Hrvatska.
A prethodno je bilo riječi o 'brojenu krvnih zrnaca'. Uvijek ista kombinacija: Srbi i udba. U kulturi i na puno drugih pozicija. Sve u znaku urote i našeg popuštanja jer se osjećamo krivi, ne znam zašto ovaj put, ali tako je to. Predugo smo bili krivi pa nam je već u tom smislu promijenjen genetski kod.
Opet ponavljam ne vjerujem u teoriju urote. I meni pomalo smeta da isključivost nekog naroda, pa makar bio i moj. Volila bih da se gledaju neke druge osobine: dobre sposobnosti, rad, srce, itd – svi znamo što pod tim mislim, ali… S druge strane eto do kuda smo došli:
U jednoj hrvatskoj kući potpuno je zabranjeno spomenuti riječi Hrvatska i Hrvat.
Nisam dobro spavala. Miješamo li svi skupa kruške i jabuke. Ima li istine u teorijama zavjere?
Ne znam, ne znam, samo znam da večeras ne idem na kartanje. Ako ponovo u hrvatskoj kući ne smijem spomenuti da sam hrvatica… Ne idem i gotovo, pa makar i pod cijenu da izgubim milione.

četvrtak, 09.02.2012.

Sramim se što sam građanin voljenog Splita

Nisam glasala za Keruma. Od početka je bilo jasno da će biti u sukobu interesa. A od sukoba ostali su samo njegovi interesi koji nezaustavljivo galopiraju do Sabora (koji bi trebao biti san svih sa časnim namjerama, ali časti odavno nema.), a kakav smo narod kandidirat će se i za predsjednika. To smo i zaslužili.
Sramotne i komične su njegove izjave i izjave njegove sestre. Krivi smo jer nismo gradili međuljudske odnose. Zato padamo po ledenim ulicama, ne otvaramo radnje i gubimo na svaki način.
Seka i Braco šalju nam poruke: Ako nema kruha jedite kolače.
A mladost kaže: kakav kralj. Dao nam je snježni tjedan, a sve zlice opakice koje spremaju ispitivanja nek' se gube. I bez škola može se postati gradonačelnik.
I to je u redu. Tko je mnogim, a i mojim generacijama kriv što smo kopali naftu. Ionako je nema.
Ostaje samo humor. Blago onima koji ga znaju živjeti i pisati.

nedjelja, 05.02.2012.

Sniježak bijeli

Jučer sam još guštala. Šetnja od kuće preko pazara i rive sa izbjegavanjem uske gradske jezgre jer tamo se pada na skliskim kamenim pločama.
Ponosna na sebe. Moji prijatelji stoje doma. Plaše se hladnoće i padova.
Zovem na mobitel i vadim mast.
Ali danas... Kerum kaže: Sve je to normalno. Ne treba praviti pitanje od malo snijega.
Za njega ne treba. Pitam se jesu li njegovi službenici radili.
Njemu bi možda odgovarao Sibir.
Mene hvata lagana panika. Ako sutra ne radimo nema plaćanja računa. Možda i mene čeka Sibir ili u najmanju ruku bajbok.
A lijepo je. Neobičan je taj spoj Dalmacije i snijega.
Fotkala sam, ali nikako ih ne mogu staviti na blog. Nešto šteka.
Ljudi se i skijaju. Pokušala sam nagovoriti jednog skijaša na rivi da mi pozira, ali kaže: Ne mogu. Žuri mi se.
Što ćeš? Žurba je žurba. Snjegovići i sanjke na sve strane i puno dobre volje. Svatko svakome stoji na usluzi. Pomoći pri prelaženju opasnih dijelova ne nedostaje. Sve me podsjeća na Felinijev Amarcord. Malo i na Tatija.
Blaženi dani. Kad bi samo potrajali - ne mislim na snijeg, njega nama je već dosta, mislim na dobru volju i Kekeca.

ponedjeljak, 30.01.2012.

Riječ

Dala sam ljubljenom sinu pročitati kiticu stiha Hölderlina:

„ Mi smo znak bez tumačenja
Bez bola smo i gotovo da smo
u tuđini izgubili jezike.“

Razlog će se mnogima činiti prozaičan, nebitan, manje važan.
Meni ne. Prvo dobro promislimo o svakoj napisanoj riječi. Previše ih upotrebljavamo olako, ne razmišljajući o značenju. Otrcale su se.
Ne znam na što je Hölderlin mislio, ali ja sam iz njegovih riječi čula da je čovjek na ovom svijetu neprekidno, kroz cijelo trajanje ovozemaljskog života, u tuđini, izgubljen, znak smo, ali kome- drugima sebi, ovoj zemlji, 'izgubljeni u prevodu'.

Riječ je izgubila smisao. Uzimamo je prelako, na površini smo njenog razumijevanja i značenja, a ona, ta riječ, je , za sada- hoću naime vjerovati da će telepatija nastati i postati bitan dio naše komunikacije, ponavljam riječ ostaje na površini uobičajenog i nitko ne razmišlja o njenom dubokom značenju. Od samog nastanka: U početku bijaše riječ, ili još bolje U početku bijaše logos riječ je obilježila ljudski rod, dala mu razum , mogućnost komunikacije. Riječ je dragocjeni dar, najdragocjeniji, ali i ovoj'svojevrsnoj tuđini' u ovom materijalnom svijetu, kako vrijeme ide dalje pogubili smo značenje nas samih, a riječi lelujaju u površnom ozračju naših života skoro kao nevažne, usputne.

Fenomenalno, genijalno, kralj, kraljica- poslušajte samo nogometne komentatore. Po terenu trče samo ljudi sa nobelovim nagradama, a sva su današnja djeca kraljice i kraljevi. Zna li itko od njih što to zapravo znači (ili je značilo) biti kralj ili kraljica. Koliko je krvi znoja i suza proliveno da bi se došlo do titule, pravog značenja te riječi.
Je li bilo dosta uvoda!?

Pokušat ću birati riječi. S pomnjom. U njihovom punom značenju. Malim slovima, jer ne želim da one budu konačna Istina. Nema tih velikim slovima istina u ovom tuđem okružju za um, duh, dušu, samu misao – kako god to nazvali. Za logos, za znak, značenje. U ovom ograničenom svijetu gdje je i riječ pa koliko je s pažnjom birali jednako ograničena.

Dakle moj dobri vječno trčeći za poslom sin, vrlo radoholičar, našao je ljubav svog života (toplo se nadam), a i mali dragi, najdraži Toma sad je tu, ali… To veliko Ali… Ova mama t.j ja vjernica je iz dubine svoje duše. Vjernica, je od onih koja bi po svoj prilici slijedila Isusa i možda zapisivala njegove nedorečene riječi pokušavajući pronaći smisao tih istih Isusovih riječi i postupaka. Mogla bih sad ispisati stranice i stranice, ali pokušat ću se zadržati na činjenicama.

Evanđelisti su zapisali što su zapisali. Bili su ljudi onog vremena, a vrijeme je čudna zvjerka

„Vrijeme postoji tako što prolazi. Ono jest tako što stalno nije.“
Martin Heidegger

I vrijeme nije oduvijek bilo. Bila su dakle vremena bez vremena.

Ono nastaje sa prolaznim i propadajućim. Sa ograničenim.
A kakve sve to veze ima sa mojim sinom.

Ima jer… -neću se vjenčati u Crkvi. Ne sviđa mi se što ta Crkva radi. I onda drvlje i kamenje. Sve ono što slušam od svih protivnika Crkve. I od same sebe. Od teista i ateista i to onih tvrdokornih mrzećih ateista koji su najglasniji (nemojte mi reći da ih nema).

O.K.
Ima istine. Kad su Isusa, nekom prigodom, upitali hoće podići šator (neka je propovijed bila u pitanju) rekao je: Meni ne treba kuća. Što će meni kuća?
A pogleć kakve su sve kuće sagrađene nakon njegove smrti.
Da ne govorimo o puno drugih stvari koje mogu iritirati, a koje se unutar Crkve događaju.

Ali, pogledajmo i drugu stranu. Bijeg apostola nakon njegova uhićenja. Zatim tu je i činjenica da je na sv. Petru ostala njegova Crkva, a ovaj ga je odmah nakon uhićenja izdao.

Ti si stijena, rekao je. I na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.
Bome je ta stijena odmah od početka bila vrlo trula.
Ali nije baš sve tako. Bogo čovjek Isus došao je kad je sazrelo vrijeme za njegov dolazak.
Iako se to nama danas ne čini. Mi bismo još čuda u koja ne vjerujemo pa makar nas svakodnevno ta čuda lupala po nosu.

Briga me za ispade Crkve. Me non frega.
Sve su to ljudi. Usudila bih se reći da ih je devedeset posto ispravnih i dobrih.
Kad bi se kroz dvije tisuće godina stavila na vagu dobra i loša djela čini mi se da bi bilo više dobrih.

Ali, sve je to nevažno. Mi odrastamo u određenom okruženju. Ljudskom okruženju. I Crkva je velikim djelom nastala ljudskom rukom i mislima, ali s druge strane moje vjerovanje jest da je ipak pod paskom Boga.
Moja pok. Teta bi rekla: Vjera se uči na majčinim prsima u crkvi.

U djetinjstvu su me u crkvi učili dobre stvari.

A riječi se danas profanirane. Izgubile su vrijednosti. Vjenčanje je sakrament. Ima ih sedam (nekad ih je bilo 14) U vjeri u jednog Boga sakramenti su jedina čuda koja možemo opipati i u čije se vrijednosti i veze sa neograničenim uzdajemo, mi koji vjerujemo.

Ako ostali kažu: Dobio sam šamar na vjeronauku ili svećenici i Crkva ne vrijede mogu se složiti u puno stvari, ali oni su moja veza… eto ti nedostatka riječi. Meni ta „veza“ pomaže i pomagala mi je. Ako su Oni utjecali na mene da u vjeru prodrem dublje i postanem bolja nadam se da će i moja mala riječ i riječi svih drugih pokrenuti u Njima potrebu da isprave greške.

A Bog koji nas je smjestio u ovo prolazno vrijeme možda treba naša promišljanja i našu vjeru da nas spasi.

Mi, mali ljudi kovaći smo svoje sreće.

Ne znam istinu pisanu malim i velikim slovom. Ništa ne znam, ali se nadam da će pobijediti Dobro u svima nama.

petak, 20.01.2012.

Dužnost i laka zemlja

Dvije su me rečenice-izreke navele na određena razmišljanja.
Samuraje su učili:
Dužnost je velika poput planine, a vojnička je smrt lagana poput pera.
Nedavno sam gledala dokumentarni film iz domovinskog rata. Mlada ženica mora otići iz svoje kuće. Vidimo prepadnuta lica ostalih bjegunaca.
Ona kaže: Neka svi prestanu. Što će nam zemlja. Ionako će sva zemlja kad umremo biti naša.
Od potpunog robovanja ponosu i časti do druge krajnosti s kojom bi se sada, nakon dvadeset godina od domovinskog rata, mnogi složili.
Mogla bih pisati i pisati o jednom i drugom stavu, ali neću.
Čovjek je enigma. Samima sebi smo nepoznanica, a drugi su nam još veća nepoznanica. Toliko godina postojanja, a još uvijek o nama samima, iako smo otkrili puno toga, ne znamo skoro ništa.
Kad bi skinili sa sebe slojeve prekrivanja 'pravog' lica na kojoj bi se strani našli?
I bili rezultat 'dužnosti' i onih koji se drže za 'hrvatsko srce' zadovoljio one koji iz dužnosti i lake smrti kao perce leže i posjeduju svu zemlju ovoga svijeta, da o mirovinama, pretvorbama, krađi i mitu ni ne govorim?

petak, 13.01.2012.

Paja patak dobio zadatak

Dobila sam zadatak od prof. I. K. i evo:


Vjerska ravnodušnost.

Idemo najprije rastumačiti što je ravnodušnost- indiferentnost.
U hrvatskom enciklopedijskom rječniku piše:
'Duševno stanje ravnodušnosti, nezainteresiranosti, neosjetljivosti, bez emocionalnih reakcija na događaje u okolini ( u ovom slučaju odnosi se na vjerski osjećaj). Da ne duljim, ima toga još, kratko potpuna nezainteresiranost za vjerski osjećaj i Boga. '
Primila sam se pisanja, svojevrsnog razmišljanja nikako ne eseja o vjerskoj ravnodušnosti.
Nažalost ja sam samo pisac/ica profane literature koju muči znatiželja, pa je moje pisanje u nekoj 'mi' ili 'ja' formi koja se ni na koji način ne uklapa u znanstveni rad.
Zato ću samo iznijeti svoje razmišljanje potpomognuto s nešto malo drugih razmišljanja o toj temi.
Zašto sam izabrala temu vjerske ravnodušnosti?
U društvu, vrlo često možda i zato jer sam upravo ja ta koja o tome govorim, nametne se tema vjere. Ljudi među kojima se krećem nisu svi iz istih sredina i sličnog načina razmišljanja. Nedavno sam na pr. na spomen duše bila upitana : Vi to tako još uvijek zovete? Čovjek koji me priupitao poznati je 'javni' radnik. Komunist, ali one vrste komunista porijeklom iz južne Amerike gdje je socijalna situacija takva da je crkva na strani siromašnih, a protiv kapitalista. Koliko se sjećam postojao je i neki biskup kojeg su zvali 'crveni biskup' i čini mi se da je čak imao neke neprilike sa Vatikanom.
Evo zašto ne znam i ne bih znala pisati znanstveni rad. Asocijacije mi bježe ovamo i onamo.
Uzmimo, kad sam već spomenula primjer južne Amerike. Proputovala sam je u dva navrata. Čitala sam njene pisce. Mislim da sam stekla određenu sliku.
U prvom redu ogromno je siromaštvo. Nama koji dolazimo iz Europe posve neshvatljivo. Naša sela, naročito iz mojih sjećanja, ni približno nisu odavala sliku njihovih siromašnih dijelova gradova gdje su kućice sklepane od komada lima i još koječega drugog. U San Paulu vozili smo se kilometrima kroz takva područja. A favele Ria kojih ima stotine i u kojima živi i do desetak tisuća stanovnika paraju srce.
Kršćanstvo koje je nestalo iz područja gdje je nastalo izgubilo se i u Europi. Po meni to gorljivo kršćanstvo kojim su od zazivanja Boga nekad odjekivale pustinje preselilo se u južnu Ameriku možda i u Afriku među siromašne i obespravljene radi kojih je Bog poslao svoga sina.
U društvima, dakle , u kojima se krećem na svakoj se strani nađu oni koji teisti, ateisti, agnostici ili kako se već žele zvati, ali sve češće srećem i one koji se osjećaju vjerski posve ravnodušni prema postojanju bilo kakvog apsolutnog Bića. Često su to ljudi koje cijenim iz puno razloga.
Imaju srca, socijalno su osjetljivi, pravedni su, novac im je samo sredstvo nikako ne cilj. Ne razbacuju se posjedovanjem ovog i onog.
Može se o svemu razgovarati. Tu ima dijaloga ali, kad govorim o Bogu kažu: nama je svejedno.
Nama je svejedno. Tvoj se Bog ne miješa. Pušta da nevina djeca pate. Pušta da ovim svijetom vladaju ljudi bez srca. Ima ih čak i u redovima onih na čijim je plećima ostavio budućnost čovječanstava .
Mi radimo, kažu. Mi svojim djelima i životima pokušavamo pokazati da se može i drugačije. I bez tvog Boga, kažu. Misleći pri tom baš na Boga i na Crkvu što je sve češće. Na instituciju Crkve. Bilo koje.
Oni rade i žive po Božju, tekla bih, ali za Boga ne osjećaju baš ništa. Totalno im je svejedno ima li ga ili nema. (tu me već hvata sumnja u njihovo spasenje, jer tumači se da se spašava po vjeri, ali ja hoću vjerovati da je prije po djelima- i kakva je to razlika, ali neću širiti temu i dati mašti na volju.)
Zašto je to tako, često se pitam.
Jedan od razloga zašto sam slušač na teološko-filozofskom fakultetu je i taj da im dam kvalitetan odgovor i da sama razbijem određene sumnje - ne toliko u postojanje Boga, iako… ima i toga ali, više da shvatim zašto smo stvoreni ovako nesavršeni. Zašto ovaj kratak period života u svijetu gdje bolje prolaze zločinci nego pošteni i bogobojazni, sa srcem i dušom koju hoću tako zvati i vjerovati da postoji. Eto baš ta duša. To nešto što smo dobili bila to praslika, fantazma, ugrađeno od Boga ili izgrađeno u nama kao rezultat same materije u što sumnjam.
No pređimo i na samu temu vjerske ravnodušnosti. Osim u razgovorima s poznanicima i prijateljima ( kad sam kazala o čemu ću pisati dvije poznanice su mi u glas rekle: Ja sam najbolji primjer za to. Obje dolaze iz komunističkih obitelji. Nikad ih nitko nije učio o vjeri. Ono što smatram najvažnijim je njihov otpor prema Crkvi. Usput tu bih spomenula i stado koje se okuplja oko don I. G., a koje je vrlo sličnog profila. Ali, to je tema za neko drugo promišljanje) pročitala sam i par članak koji se bave vjerskom ravnodušnošću.
U prvom redu tu je članak 'Antropologija vjerske ravnodušnosti' autora Jakova Jukića ( Željka Mardešića) izišao u, pretpostavljam, časopisu Obnovljeni život, Vol.41 No. 3-4., 1986, potom članak 'Pastoralno djelovanje suvremene crkve pred izazovom religiozne ravnodušnosti' iz istog časopisa, također Vol. 41. No. 3-4., 1986.

Započet ću sa esejom - člankom 'Antropologijom vjerske ravnodušnosti' autora Jakova Jukića. Prošlo je od objavljivanja članka dvadeseti četiri godine, ali stvari se nisu poboljšale, dapače.
Autor piše:„… ateizam još može biti neka religija , ali vjerska ravnodušnost nikada… Ravnodušnost je odsutnost Boga, ateizam ne… Nezainteresiranost spram pitanja religije u zbiljnosti je prestanak svakog traženja zadnjeg značenja ljudske egzistencije…“
Autor smatra da problemu vjerske ravnodušnosti '…valja pristupiti interdisciplinarno i pluralistički: sa stajališta biblijske znanosti, teologije, filozofije, sociologije, psihologije, povijesti.'
I dalje piše o metodi kojom će se služiti: 'Metoda će biti fenomenološka, koja bit – eidos - traži u sakralnim pojavama. Religijsko događanje treba razumjeti na religiozni način, bolje reći, u duhu čovjeka koji doista vjeruje.'
U trima poglavljima pokušava kako sam kaže ponuditi 'pregršt neobaveznih teza i promišljenih slutnji'
Poglavlja su:
1. Vjerska ravnodušnost u religijskim društvima
2. Vjerska ravnodušnost u svjetovnim društvima
3. Vjerska ravnodušnost u kriznim društvima

1. Vjerska ravnodušnost u vjerskim društvima
Piše:
'…U tom svijetlu treba pokušati opisati naličje srednjovjekovnog kršćanstva, a ne samo njegovo lice,
…. Klasičnoj viziji 'vijeka vjere', s jedne strane, i 'moderne nevjere', s druge, treba suprotstaviti realistički prizor povijesne nestalnosti i izmjenjivanja: U XII. i XIII. St. hereze , u XIV i XV st. neredi u Crkvi, ratovi i epidemije, u XVI st. Krize i metež, u XVII st. skepticizam.
Katolički povjesničari prosvjeduju protiv idilične slike srednjovjekovnoga kršćanstva, iako u isto vrijeme izražavaju poštovanje prema civilizatorskoj ulozi Crkve, koja je golema i neosporna. Stoga treba reći da je iskaz o „sveopćoj i gorljivoj vjeri starih vremena“ zapravo po meni, ' piše autor ' nastao u Francuskoj poslije revolucije 1789. godine, a predočen u predrasudi da je do XIX. stoljeća kršćanstvo vladalo na svim područjima, u svim klasama i kod svih generacija.
… U to vrijeme Crkva posjeduje religiozni monopol i vremenitu moć, ali može li se zato tvrditi da je narod kristijaniziran? Prema mišljenju Le Brasa, vjerske radnje bile su obavljene u ozračju trostruka utjecaja: Crkve, države i društva.'

Vjera je daleko od savršenstva. Uglavnom je među narodom na nivou obreda pomiješana
sa starim vjerovanjima. Više u funkciji društvene kohezije kako govori autor, a manje u funkciji unutrašnje preobrazbe.
Jer 'kako ispuniti jasne zahtjeve Evanđelja: ljubiti neprijatelje, pružiti desni obraz…, napustiti oca i majku, oprostiti onome koji te bije, iščupati oko koje s požudom pogleda ženu…itd'
Je li Nietzsche rekao da je jedini kršćanin bio sam Isus?
Autor smatra da se snižavanje religije na obredno ne događa samo u kršćanstvu i da je obredna religija stvorena po mjeri palog i slabog čovjeka.
Međutim, piše '….odveć velika vjernost obrednoj religioznosti uzrokovala je neku vrst ravnodušnosti spram temeljnih istina kršćanske vjere: dobrote mirotvornosti, služenja, opraštanja, milosrđa i djelatne ljubavi.'
I ne samo obredna religioznost. Spominje se tu i bogatstvo Crkve.
Kako i zašto je nastalo kršćanstvo? Po kome se mi zovemo kršćani?
Jedino i samo po Isusu Kristu koji se rodio u štalici. Siromašna obitelj, rođenje u štalici, život u siromaštvu i grozna smrt na križu. Nije li nam time poslao poruku.
Je li Crkva ovakva kakva jest ono što je On htio?
Treba li se čuditi da unutar Crkve postoje različita razmišljanja kakav bi život vjernika trebao biti.
U rasponu do potpunog odricanja od svjetovnog do raskoši.
A sve to se malom čovjeku može učiniti neprimjereno, jer ne treba zaboraviti da je Isus Bogo-čovjek. Kao Bog apsolutnih zahtjeva ali, i kao čovjek je znao da su ljudi slabi. , pa je opraštao.
Jer svaki '…religiozni žar ostavlja mjesta i za istodobnu religijsku ravnodušnost, koja ima svoje podrijetlo upravo u onom zanemarenom dijelu svetoga.'

2. Vjerska ravnodušnost u svjetovnim društvima

Pojava ravnodušnosti u svjetovnim društvima, po autoru članka, ide iz slabljena izvanjskog potpornja vjere, a to su obredi, crkveni blagdani, procesije, folklorno kršćanstvo.
Ne treba zaboraviti da je članak pisan u vremenu komunizma i da su 'pobožne ceremonije' bile zabranjivane ili svedene na minimum.
Ali bez ceremonija što je ostalo. Čovjek potpuno sam izložen svim mogućim kušnjama, po autoru.
Le Bras, kako navodi autor, je podijelio vjernike u tri odnosno četiri tipa
Prve „odijeljene“ kršćane koji više nisu ili su još jedva religiozni; „sezonske konformiste“ što svoju vjeru iscrpljuju u četiri glavna obreda: krštenju, prvoj pričesti, vjenčanju i sprovodu; „praktikante“ koji redovito posjećuju liturgijske službe; i napokon „pobožne“ koji u svemu slijede naputke Crkve i natprosječno su religiozni.
Novija istraživanja sociologa religije govore o novoj skupini ljudi koji postaju potpuno ravnodušni prema religiji. Doživljavaju svoju vjeru kao 'klasni posao' i s Crkvom se sastaju u iznimnim slučajevima.
Još nema pravog odgovora zašto je to tako, ali spominju se mnogi, nabrojit ću nekolicinu:
Odsutnost Božjih znakova u svijetu i opća sekularizacija. Prodor religijskog pluralizma i uspostavljanje slobodnog tržišta ideja. Rastuća neupućenost vjernika i nevjernika u pitanjima religije i Crkve
Proširenost mišljenja da je crkva bogata i da je na strani bogatih.
Ali, sociologija religije išla je jednim pravcem zanemarivši potpuno svjetovnu religiju.
'Suvremena svjetovna religija', po autoru, ' grana se u dva različita odvojka: …. Danas planetom vladaju dvije svjetovne religije: Konzumistička i politička…. Čudnovato je kaže autor da su ta dva svjetovna božanstva – bogatstvo i politika – bila u prošlosti Crkve njena dva najveća poroka.'
3.Vjerska ravnodušnost u kriznim društvima
'Dok je obredna religija barem posredno bila povezana s trascedentnim – iako se u njoj često više pažnje posvećivalo posrednicima nego Bogu – svjetovna religija nije imala baš nikakva priključka na onostrano.
Mogli bismo reći da je svjetovna religija nadomjestak, a ne izvornik.
Od sreće nije ostalo ništa jer je ona etička, a ne biološka kategorija. S druge strane politička obećanja se nisu ostvarila. ….
Podređen ubitačnom racionalizmu, život bez misterija postao je gotovo nepodnošljiv. Zato nije pogrešno ustvrditi da je vjerska ravnodušnost masa u naše vrijeme čvrsto povezana s kulturom koja je duboko označena nihilizmom.'
Tu se sad već susrećemo sa 'svetim' izvan Crkve. Traženje koje na kraju dovodi do new agea-a kojeg autor u ovoj studiji ne spominje, ali se kasnije i te kako bavio njime.

Drugi članak u istom časopisu: 'Obnovljeni život' Vol. 41. No 3-4., 1986 glasi: Pastoralno djelovanje suvremene Crkve pred izazovom religiozne indiferentnosti'
Napisao ga je Josip Baloban.
Autor objašnjava zašto pastoralno djelovanje kojima mnogi ne vide svrhu. ( ne zaboravimo godina je 1988) i piše
'Odgovor na ova dva pitanja može ići u slijedećem smjeru: Ako Crkva nije sama sebi svrhom, nego je tu radi kraljevstva Božjega, a to je kraljevstvo tu za čovjeka, zapravo ponuda svakom čovjeku s težnjom da taj čovjek dođe u Božji zagrljaj ( u Božje zajedništvo – visio beatifica) onda je svaka pastoralna djelatnost dobrodošla jer je neposredno i posredno upućena na to da čovjeka , po njegovom ljudskom zajedništvu ovdje na zemlji, sprema i uvodi u trajno zajedništvo s Bogom. Tom slučaju svaka pastoralna djelatnost budi i otkriva i na svoj način posvješćuje čovjekovu transcedentalnu upućenost na Onoga u kojem se do kraja smiruje čovjekovo biće.'
U relativno dugom članku autor se bavi na više načina vjerskom indiferentnošću.
U jednoj od podjela kaže da u svijetu postoje tri vrste . Prva i druga vrsta svojstvena je nereligioznima, a treća religioznim osobama.
U prvu vrstu svrstava sve one ljude koji sebi uopće ne postavljaju pitanja o Bogu. Ali ravnodušni su i prema puno drugih vrijednosti. Smatra da tome pridonosi i društvena situacija. ( uvijek treba misliti na vrijeme kad je članak pisan)
U drugu kategoriju ubraja ljude koji su ravnodušni prema vrijednostima koje nose vjerski predznak, ali nisu ravnodušni prema tim istim vrijednostima ( ljudskim vrijednostima) samo bez vjerskog predznaka.
I treća kategorija koju čine ljudi koji su deklarativno i praktično kršćani, ali koji su zahvaćeni određenom vrstom vjerske nezainteresiranosti, kaže autor. Tu nabraja veliki broj grupa i podgrupa vjernika i za to kaže da se radi o parcijalnoj religioznoj indiferentnosti
Evo jedne od anketa iz tog vremena podijeljena u nekoliko grupa:
- Praktični sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera ući 19,2 %
- Religiozan sam, premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči. 23,9 %
- Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne. 10,1 %
- Prema religiji sam ravnodušan. 7,0 %
- Nisam religiozan , iako nemam ništa protiv religije 33,2 %
- Nisam religiozan i protivnik sam religije 6,6 %
'Predočeni podaci', piše autor, ' nam sugeriraju da promatranju religiozne indiferentnosti treba pristupati kao višedimenzionalnom fenomenu.'
Pita se što je činiti crkvi u slučajevima vjerske ravnodušnosti. Smatra da je Crkva u prošlosti u takvim slučajevima reagirala previše militantno i apologetski. Upućuje na II Vatikanski koncil i na dijalog.
Upućuje na dijalog, ali i na novu evangelizaciju i re-evangelizaciju.
'Po Isusovoj želji, zadaća je Crkve, s jedne strane, neprestano evangelizirati i katehizirati samu sebe, tj trajno se usklađivati s Isusovim riječima koja rađa vjerom u Isusa i njegova Oca i vjernošću Bogu i čovjeku.
S druge pak strane , njezino poslanje i evangelizacija svijeta u kojem živi i djeluje. U toj evangelizaciji posebnu grupaciju čine parcijalno religiozno indiferentni, koji su već dio te Crkve, ali su se u međuvremenu vrlo distancirali od nje i svoju crkvenost sveli na minimum. U crkvi ostaju samo tijelom, a ne i srcem. To je uostalom i do sada bila zadaća Kristove Crkve. No ona u ovom povijesnom trenutku još više posvješćuje tu zadaću na teoretskoj razini.
Pri tome je važno uočiti da Crkva naviješta i živi u svijetu koji više nije kršćanski, nego nekršćanski.'
Itd itd u tom duhu piše autor.
I još dodaje: Crkva bi previše olako skinula sa sebe dio svoje odgovornosti za proširenje indiferentnosti i ateizma ako bi rasprostranjenost tih fenomena pripisivala samo uzrocima izvan Crkve.
….. Pokrivaju li se slike o Bogu, koje je Crkva (uglavnom) do sada posredovala vjernicima, s onim stvarnostima Boga,koji se objavio u Isusu iz Nazareta i koji je tog stog Isusa do kraja potvrdio na križu i u uskrsnuću.
…. Situacija nas religiozne indiferentnosti, a napose parcijalno religiozne, potiče
, zapravo sili, da se vratimo vlastitom Bogu objave.
Bog Abrahamov, Jakovov, i Izakov Bog je povijesti no to je Bog drukčiji nego što su nam ga u tijeku povijesti posredovale razne slike kršćanstva. Bog drukčiji no što ga čovjek zamišlja kao objekt vlastite potrebe….'
Prestat ću sa prepisivanjem tuđih misli iako bi, jer se u mnogočemu slažem rado nastavila.
Dodat ću još jednu autorovu rečenicu o kojoj treba razmisliti, ali jednako treba razmisliti o onom što se dogodilo tamo na onoj gori kad je Božji sin Isus umirao i zbog ljudskih bolova i muka zazivao svog nebeskog Oca.
To poznato pitanje: gdje je Bog kad ljudi pate. Kad djeca pate, kad svatko od nas pati. Zašto šuti?
Ali šutio je i onda kad je njegov vlastiti sin umirao.
Autor kaže: 'Na križu je sam Isus iskusio Božju šutnju i njegovu odsutnost. Ali istodobno Bog je pokazao svoju solidarnost s čovjekovim trpljenjem i umiranjem da bi tu svoju solidarnost još izrazitije posvjedočio i potvrdio u Sinovu uskrsnuću.'
Autor ističe da je zajedništvo i evangelizacija krasila prvu Crkvu piše da se danas događa da pastoralne skupine često rješavaju svoje vlastite probleme, a manje se brinu o drugima, a da ne spominjemo nebriga za one koji nisu kršćani.
Osobno mogu potvrditi da sam jedanput, nedavno, razgovarala sa članom zajednice Novih katekumena i izrazila želju da pođem s njima na neko hodočašće, a bilo mi je odgovoreno: Ne, ne možete to je samo za članove zajednice.
Nije li to svojevrsna privatizacija vjere. Kod te zajednice već tolika da mnogi moji prijatelji pomišljaju da se radi o sekti koja nikako ne može biti unutar katoličke Crkve.
Autor nabraja područja i mogućnosti gdje je potrebna evangelizacija i re-evangelizacija, a gdje bi se katolička Crkva svojim djelovanjem trebala uključiti. A toga je uistinu puno.
Spomenula bih i neka nova razmišljanja na temu vjerske ravnodušnosti i predlaganju načina kako izići iz kruga 'unutarnje sekularizacije' (moj izraz), gdje se čovjek bez postojanja Boga u svom životu rado okreće 'svjetovnim vjerama' i sam određuje pravila. Tri članka koja se bave istim temama; vjerskom ravnodušnošću i posljedično tome evangelizacijom koja se zove 'nova evangelizacije' više ne re-evangelizacija. Nova evangelizacija kako ju je nazvao Ivan pavao II na Haitiju 9. Ožujka 1983. godine.
'Ne re-evangelizacija, već naprotiv nova evangelizacija . Nova u svom žaru, u svojim metodama i u svojim izričajima.'
Članak je napisao Dr. sc. Ivo Balukčić. Pa potom još jedan članak od istog autora pod naslovom:
Vjerska ravnodušnost – novo lice ateizma, izišao u Sarajevu 25. Studeni 2008
I članak izišao u Glasu Koncila 40 (1945) 2.10. 2011) , pod naslovom Nova Evangelizacija u župnoj zajednici, a potpisuje ga Milan Šimunović.
Spomenut ću još i članak Dnevna priprema za vjeronaučni sat/susret pod naslovom: Ateizam i vjerska ravnodušnost. Priprema je pisan kao da se radi za neki ispit, ali vrlo je poučna.
Izdvojila bih iz njega jedno mišljenje:
Ni po ocu ni pomajci nisam vjernik. Nakon dosta razmišljanja na studiju u Splitu zaključio sam da Bog postoji. No on za moj život ne znači baš ništa… Čuo sam i za Isusa Krista. On je za mene plod ljudske mašte.
U potpisu: Saša, student.
Citirat ću Ivu Balukčića.
U članku: Vjerska ravnodušnost - novo lice ateizma piše:

'Nedavno je općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. Prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga „blagdana zimskog svijetla“. Prema izjavama vlasti britanske općine cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti za radio Vatikan nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostalog je rekao kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprotstavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnog. Na snazi je ravnodušnost , koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi.'
Ima jedna rečenica u tom članku, koji apsolutno u sva ta razmišljanja uključuje i Hrvatsku u kojoj se ta ne-kultura ravnodušnosti i te kako osjeća, a rečenica glasi: Paklenska kultura Zapada koja uvjerava narod da su jedini cilj života užitak i osobni interes.
Završila bih sa jednom malom epizodom-doživljajem jednog dječaka sa sata školskog vjeronauka.
Za Božić su dobili zadatak da nacrtaju štalicu, rođenje malog Isusa. Dječak, inače sa visokim kvocijentom inteligencije nacrtao je kučicu sa nekoliko katova, pa je zanesen maštom pomislio da se kravica, magarac i ostale životinje bez lifta ne bi mogle popeti na kat , te se tako tu našao i lift. Vjeroučiteljica ga je ismijala. Tko je vidio u ono doba lift? A ja bih upitala ocjenjuje li se kod studenata katehetskog studija uz znanje i inteligencija, a ni srce nije za zanemariti.

srijeda, 04.01.2012.

4 dana su premalo.

ponedjeljak, 12.12.2011.

Tek toliko

Ne znam odakle započeti. (Možda ne treba ni započinjati)
Vremena je sve manje. Učestalo sam krajem tjedna u Zagrebu. Najviše iz razloga da me onaj mališa ne zaboravi, iako mi se teško boriti s pažnjom, ljubavlju i vremenom (neka ih Bog poživi) kojom snahini roditelji obasiplju mladu obitelj i dječaka Tomu.


Ugura se i koji seminar, a u Splitu čekaju rad, red i disciplina i predavanja na filozofsko-teološkom faxu koji ispunjaju dušu i dodaju snagu ovom malom duhu u mojoj osobi.
Autobus već dugo Auto prevoz Imotski (najjeftiniji, najljubazniji i sve slično tome.) Čitam u autobusu ili slušam predavanja sa diktafona. Milina! Tu se već stvara mala grupa putnika istomišljenika, pa makar i ne razgovarali osjećamo nekakvu bliskost i solidarnost što nije za bacit u ovom vremenu netrpeljivosti, ako razumijete što hoću reći.

Ovaj vikend svega po malo. Tome, njegovih roditelja, tazbine (čija li je to riječ?),seminar i kolegice, kolege, prijatelji kupovina knjiga, između ostalog i Jasenovac i Bleiburg nisu isti Slavka i Ive Goldsteina. Čitam je u Zagrebu u vremenu doslovno stvorenom između raznih obaveza.

Na povratku u autobusu čitam (po preporuci prof. Ante Vučkovića – Bog blagoslovio i njega) neke dijelove iz knjige Izvori sebstva Charlesa Taylora

Jutros slušam predavanje iz Metafizike. René Descartes.

U Izvorima sebstva vrlo zgodno autor nas vodi od razmišljanja Platona (ideje izvan nas) pa vuče paralelu s Augustinom (poniranje u sebe gdje pronalazimo … 'U samom korijenu sjećanja duša pronalazi Boga i zato možemo reći da se duša prisjeća Boga…') i Descartes sa svojim sumnjama i zaključcima iz kojih dalje razvija Cogito ergo sum i dalje traženje unutar sebe 'bića' koji je veći od njega samoga smrtnog i konačnog, dakle nekog beskonačnog kojeg naziva Bog.

Ne mogu vjerovati da sam u tri rečenice napisala nekakav sažetak (nadam se da nije posve pogrešan ), a napisani su tomovi knjiga prije i poslije i moderno vrijeme je krenulo različitim pravcima … i tu ću se zaustaviti.

Izvori sebstva Charlesa Taylora i bilo koju knjigu ili članak prof. Vučkovića toplo preporučam. Mlad je i o njemu će se još puno čuti. Nadam se da ovo neće pročitati.

Ono o čemu sam htjela pisati to je zapravo knjiga Jasenovac i Bleiburg nisu isti..

Jasenovac je sramota vlasti NDH-a koja je nama Hrvatima uistinu kamen oko vrata i od koje se teško možemo oprati. Osobno sam vrlo tužna da su naši preci (Bogu hvala ne svi) bili sposobni raditi takva zlodjela. Već sam prije čitala roman Ilije Jakovljevića: Konclogor na Savi, Zagreb, (memoarska proza, 1999.)

…..Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke. Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi - što je ovaj uredno odbio i time je kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški. Jakovljević je 13. listopada 1941. godine upućen u logor zajedno s grupom hrvatskih intelektualaca i uglednika (Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Mirko Breyer, Lujo Tomašić...)[4] a iz logora je izašao 23. prosinca 1942. godine. Zbog prijetnje ponovnog uhićenja od ustaške vlasti 21. rujna 1944. godine odlazi u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, kratko surađuje u Vjesniku i objavljuje knjigu “Lirika nevremena” - o bolnom logoraškom iskustvu. Ipak, taj čovjek koji je za sebe govorio da ga nikad nije “privlačila aureola mučeništva” ostao je principijelan pa ga nova vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo opet šalje u zatvor - gdje je 1948. navodno počinio samoubojstvo (u isto vrijeme kad je navodno samoubojstvo također počinio Andrija Hebrang, a oni koji nisu počinili samoubojstvo završili su na Golom otoku)……….


Ne želim umanjivati ničije patnje. Vrlo dugo se bavim tim vremenom. Predugo.
Svakako pročitati 'Jasenovac i Bleiburg nisu isti'. Isplati se. Uložen je ogroman trud. Nisam pročitala do kraja, kad pročitam napisat ću par riječi.

Bog blagoslovio i vas. Zakopajte ratne sjekire. Bit će kako bude.

I sama se čudim ovom miru u mojoj duši.

petak, 04.11.2011.

Pad

Zagreb- Split
Autoprevoz Imotski.
Najjeftiniji su. Ljubazni. Dovedu te najbliže kući.
Snagom volje dovela sam sebe u stanje da napokon u autobusu mogu čitati, da mi se ne povraća.
Autobus je nedjeljom pun.
Do mene sjedi gospođa šezdesetak godina stara. Tako sam bar mislila.
Drži ruke u krilu. Ramena opuštena. Kimnula je i lagano se osmjehnula dok je sjedala.
Molim se neka bude šutljiva i neka me ne gnjavi sa svojom životnom pričom kako to zna u autobusu ili nekom drugom putujućem sredstvu biti.
U nekom trenu mi se učinilo da plače. I uistinu vadi maramicu i tiho briše suze. Borim se sa svojim sažaljenjem i dobrom voljom. Ljudski bi bilo upitati … bilo što, ali ona okreće glavu na drugu stranu. Očito ne želi razgovarati.
Čitam. Sve do Mazole gdje šoferi jedu . Dvadeset minuta pauze.
Gospođa ispred mene izlazi na srednja vrata. Odjednom se okreće oko sebe. Pada nekontrolirano i udara glavom od rubnik. Priskočim u pomoć. Tu su već šoferi. Dižemo je.
-Možete li? Je li sve u redu.
Pokušava ostati sabrana. Držim je ispod ruke. Odlazimo na wc i odmah nazad u autobus.
-Preskočila sam , ne znam ni sama kako, zadnju stepenicu. Nisam je vidjela. Zakoračila sam u prazno i…
Drhti.
-Boli li vas nešto.
-Malo… leđa.
-Ne znam što bi trebalo napraviti, kažem.
Gledam je. Malo mi je neugodno. Poznati osjećaj nemoći kad netko ozbiljno padne. Ili, još neugodnije, kad nas hvata smijeh kod bezazlenijih padova. Ali, sad mi ne pada na pamet smijati se.
-Sama sam kriva. To je priča mog života.
Gotovo je, pomislila sam, znajući što slijedi. Ali, bila je potrebna utjehe, a ja sam dobro rame za plakanje. I sama plačem drugima.
Najprije njene godine. Za nekoliko mjeseci imat će sedamdeset. Lice joj pak nježno i oblači se mladalački, pa to zavarava
-Svi me vrijeđaju.
Ostala sam rano sama. Radim. Još radim. Izdržavala sam brojnu obitelj. Pomagala. I gdje sam sad? Padam iz autobusa.
Smije se.
Gledam je razvedrena.
-Dobri ste.
-To me jedino spašava. Taj moj humor koji prošeće dušom kad mi je najteže.
Ali slijedi priča:
Na početku je rekla:
-Znam da je sve u mojoj glavi, ali ne mogu spriječiti osjećaj izdaje i nemoći. Ne radi se samo mojim bližnjima. Roditeljima, djeci tu je kompletan život. Ogroman rad… Ne mogu niti pobrojiti sve one kojima sam svojim radom pomogla, ali to se sve zaboravlja. Čini se normalnim. Drugi prisvajaju zasluge.
Znam, znam uobičajeni je to govor i osjećaji starih, kaže.
To sam i ja mislila. I sama sam u godinama kad se protiv toga borim.
-Neću u starački dom, rekla je, - Vjerujte mi najradije bih, da nitko ne zna gdje, počela hodati i tako nestala u nepoznato.
Moje najranije, neugodno sjećanje, mogla sam imati četrnaestak godina, otvorila se neka mogućnost iznajmljivanja soba putnicima – strancima. Živjeli smo u malom mjestu. Oca nije bilo. Majka je bila mlada i lijepa, inače na pozornosti javnosti. Djed u zatvoru. Majka me je slala da idem pred hotel i čekam onaj višak turista koji nije našao mjesto . Nisam bila jedina koja je čekala, ali redovito bih ostajala zadnja. Portir koji je odlučivao znao je o kojoj se obitelji radi. Vi ćete se smijati i nećete vjerovati, ali ta su mjesta bila rezervirana za udbaše, a mi smo bili zadnja klasa u novom vrlom društvu.
Danas me to posebno boli. Progoni me to sjećanje na čekanje, poniženje ostajanje zadnje, hodanje s tim turistima do kuće. Sramila sam se i osjećala prljavom. Sjećam se pokušaja udvaranja nekog trgovačkog putnika. Stari odurni znojni magarac od čovjeka…
Mislite da sam o tome mogla govoriti s majkom. Bilo nam je teško. Zemlje oduzete. U kući same žene. Hranili smo se onim što se moglo saditi u vrtu. Majka, baka, tete pokušavale su prema vani održati privid bogatstva, ali teško je to uspijevalo, a na kraju sve se lomilo preko mojih leđa.
Ovo govorim prvi put nekome. Oprostite mi…
Što sam mogla reći. Rado bih je spriječila govoriti, ali bila je uslijed pada pod određenim stresom, a ja… ja sam bila netko nepoznat… nitko kao da je govorila zidu.
…………………………………………….
Možda slijedi nastavak.

petak, 21.10.2011.

Postanak

Drugu sam godinu slušač nekih predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Smjer : Filozofsko-Teološki.

Pitate li se zašto - spadate u potencijalne filozofe.

Stvari se u nama kreću iz pitanja.

Zato sam tamo. Pokušavam naći odgovore na pitanja, ali događa se da se pitanja umnažaju, rastu , a odgovora nema.

No dobro, na samom sam početku. Trčim za dugom, ali bojim se da je neuhvatljiva.

Kakogod osjećam se dobro dok slušam, čitam i suočavam se s dugom povijesti mišljenja i razmišljanja 'mislećeg' djela čovječanstva.

Zašto nisam otišla na čistu filozofiju bez teologije?

Tu sam da bi mi Bog u kojeg vjerujem, hoću vjerovati, bio razumljiviji.

Jer, tu su u toj Božjoj priči samo dvije mogućnosti: Boga ima – Boga nema.

Je li netko dokazao da ga ima? Mislim da nije.

Je li netko dokazao da ga nema? Mislim također da nije.

Prof. dr, Ante Vučković na predavanjima iz Ontologije govori o dokazu za sve . Cjelinu. Sve što postoji. Ontologija se bavi bićem kao biće. A biće je sve.

Sve što postoji je biće. Kako ga definirati? Već sama podjela u živa i neživa bića vodi nas daleko od sveobuhvatnosti jednoga.

A, onda govor o Bogu!?

Unutar metafizike Bog ima znanstveni karakter. To nije Bog vjernika. On se javlja kao početak, kao nešto iz čega sve ide i nastaje u grčkoj filozofiji, ali to nije isti Bog kao kod vjernika.
Bog objave. Bog Abrahama, Izaka, Jakova kojeg slijede tri velike monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam.

Ako se govori o Bogu može se govoriti filozofski i teološki.

Razlika je u stavu prema tekstu.

Teolog smatra da je tekst Biblije mjerodavan, a Filozof smatra da je tekst Biblije samo jedan od tekstova.

Ontologija bi bila jednako Metafizika.

Metafizika vodi porijeklo još od slaganja Aristotelovih knjiga na ladici. Ono što je došlo iza knjiga o fizici nazvano je metafizika. Iza fizike. Naziv je kasnije ostao u uporabi kao korak iznad fizičkog. Iznad osjetilnog. Nadosjetilno.

Sam je Aristotel u metafiziku unio dvojnost. Prva filozofija, kako je nazvana, a bavi se:
1. Bićem kao bićem.
2. Prvim principima t.j. uzrocima bića.

Preskočimo tisućljeća. Onaj dugi period vremena kad je bilo nezamislivo ne vjerovati u Boga. Do doba kad se u sve sumnja. Traže se dokazi. Opipljivi naučni dokazi.

Postoji samo ono što se može dokazati.

Traže se dokazi o postanku.

Cern u kojem se traži pogrešno nazvana 'Božja' čestica, ali uzmimo to u prenesenom smisli. Traže se neke ili možda sve moguće vjerodostojne činjenice i stanja kod postanka svemira.

Zašto bi svemir uopće išao u muku postojanja?

Ima toga još puno, ali neću vam sve reći. Recite i vi meni nešto.

nedjelja, 09.10.2011.

Nedjeljni san

Što biste rekli na ovaj san. Nedjelja ujutro zaspala sam pred zoru izmorena nespavanjem.

Sanjam:

Pokušat ću izbaciti zbunjujuće detalje koji se redovito nalaze u snu.

Odlazim u Zagreb na neki seminar. Sestrična, koja je trenutno u Splitu, mi daje ključ svog iznajmljenog stana. Trebala bih ostati dvije noći .

Otvaram stan i odjednom se oko mene nalazi gomila stanara iz te zgrade. Tko ste? Što tu radite pršte pitanja sa svih strana?

Zbunjeno odgovaram . Kažem da mi je sestrična dala ključ.
Ne može to tako, naročito je uzrujan, ljutit, pun gnjeva, uopće me ne sluša, gospodin s brkovima. To je iznajmljen stan, kaže. Vi se morate prijaviti na policiju.

Uglavnom se svi slažu s njim. Nekolicina me brani. Branim se i ja. Odjednom mi je neugodno radi sestrične. Mutno se sjećam da me na nešto takvo upozoravala. Kao moraš biti tiha, ali ovo nisam očekivala. Šmugnem u stan zaključam se, ali odjednom su sva vrata otvorna. Ulaze razni, čak i neke kolege sa seminara.

Sve mi je više neugodno zbog sestrične. Odlučim odmah krenuti natrag, odjednom je tu i neka inspektorica. Vi ste u prekršaju kaže, ali , odvodi me na stranu – mi vam nećemo praviti neprilike. Samo ako se pojavi moj kolega on će dovesti policiju, e to je onda previše službeno. Odlučim otići. Kupim svoje stvari, ali sve izmiče kontroli. Tu je taj inspektoričin kolega i policajac kojeg je doveo sa sobom. Na kauču uz nekog mladog nadobudnog studenta koji me tješi odjednom sjeda i svećenik.

Svi me odjednom optužuju. Kriva si, kriva si, a kriva je i sestrična koja je dala ključ. Okrenem se prema svećeniku ( drage blogerske kolege znate vi mene i moje uzdanje u Boga i njegove službenike), ali i on je na strani države i zakona. Niste to smjeli napraviti kaže.

Odjednom meni pukne film. Kad je već tako, kad me ni Bog ni njegovi predstavnici na zemlji ne štite neću više ništa napraviti što se od mene traži. Neću platiti kaznu. Idem u zatvor vičem.

Dosta mi je, dosta mi je kričim. Netko me tješi: daleko je još od zatvora. Treba dobiti novčanu kaznu, pa opomenu prvu drugu da nije plaćeno pa onda ovrha, nabrajaju oni, svećenik se krsti na moj neposluh- kažem mu: vi se sramite. Što ste napravili za nas, za sirotinju osim deklarativno. Tu i tamo spominjete grijeh struktura trljajući licemjerno ruke, a slizali ste se sa državom, sa vlastima.

Padaju mi na pamet sve obiteljske nevolje koje smo prošli kroz komunizam. Dobili smo 'svoju' državu, i što s tim? Oduzeta imovina i zemlje su ostale kod djece komunista, crkva je prijatelj s tajkunima i njihovom djecom. Država je u njihovim rukama. Ljudi koji su pogibali za ideale slobodne Hrvatske u bilo čijim redovima izgubili su bitke.

Hoću odmah u zatvor. Hoću odmah u zatvor, kričim.

U tom trenutku jedan od sinova koji je trenutno u Splitu ulazi u sobu. Nenaviknut na moje dugo spavanje pita: Mama jesi li živa?
Pišem u dahu. Još nisam došla k sebi.

petak, 07.10.2011.

Unuk

Moj unuk je jučer predvečer pobjegao sa zadnjeg sata nastave te zajedno sa još nekoliko dječaka iznajmio je kombi (svakoga je došlo pedeset kuna) i uputio se u Sarajevo na utakmicu.
Živi u Hrvatskoj u mjestu koje graniči sa Hercegovinom. Ide u prvi razred gimnazije. Odličan je đak. Bavi se i nogometom, lud je za nogometom. Dolazi u Split na sve utakmice.

Na sreću policija (Ili milicija ) ih je, prije ulaska u district Sarajevo ili se to nekako drugačije zove, vidjevši da se radi o djeci, valjda, vratila natrag. Sarajevo i sve te sukobe između navijača nisu ni primirisali. Majka i otac su mu strogo zabranili odlazak u Sarajevo, ali on je pobjegao. Prvi put u životu.

Prije toga im je tumačio kako je sve to bezopasno. Sarajlije su bile u Splitu i ništa se nije dogodilo. Majka mu je studirala u Sarajevu i koliko toliko poznaje situaciju iako je i nju iznenadio rat i tolika mržnja. Pokušala mu je objasniti razloge zašto ga ne puštaju, ali nije ih poslušao.

Bit će kažnjen, več je kažnjen. Ja plediram za blažu kaznu, ali roditelji su roditelji i oni će na kraju odlučiti.

Kod svih tih događanja nameće mi se nekoliko misli ( i to baš ne lijepih)
Nemam namjeru pisati na dugo i na široko.
Idemo nekim redom.

Moja snaha pokušava kroz službene institucije oformiti određene grupe u kojima bi bilo kulturnih događanja i seminara u koje bi uključila djecu iz mjesta. Uz fakultet završila je i dobila kvalifikacije da to može raditi. Nezainterisirana službenica zadužena za kulturu vrtila je bezvoljno papire da bi na kraju zaključilia kako u opisu Doma kulture koji u mjestu postoji nema opisa takvog rada koji uključuje i rad s djecom.

U mjestu je inaće zatvorena kino dvorana. Ostali su kafići i nešto zbivanja u sportu u kojima djeca uglavnom plaćaju da bi nešto naučili ( premalo mi je vremena i koncetracije da napišem njemačka iskustva)
Moja snaha je dan prije odvela grupu djece, srednjoškolaca, s kojima inaće radi u školi, na snimanje nekog amaterskog filma u kojemu ta ista djeca glume, pišu scenarij itd. Vozač autobusa im je tražio 3000 kuna. I objasnio je da je maksimalno smanjio cijenu.
Uočite tu ogromnu razliku između onih 50 kuna po glavi za prevoz do Sarajeva i natrag i ove cijene do mjesta snimanja a udaljenost je u ovom posljednjem slučaju nekih tridesetak kilometara.
Naravno da su se drugačije snašli, ali trebalo se snalaziti. Ona se trudi. Nekoliko puta godišnje dovede ih u Split u teatar. Ali, i samim je roditeljima kao i djeci teško je za to izdvojiti novac za razliku od odlaženja i prisustvovanja utakmicama.

Sve nam to puno govori o atmosferi u kojoj živimo. Zar ne bi država t.j. ljudi koji nas vode trebali razmišljati o odgoju djecu i omogučiti da se kultura uvuče u same početke, u samu srž, u osnove, djecu ovog naroda kojim vladaju razni Bandići i Kerumi i lokalni šerifi koji svoju djecu očito uče nekim drugim "vrijednostima".

Komunizam s kojim se nisam našla.., ali ostavimo, znao je stimulirati kulturu. Istina da je kultura naginjala samo na jednu stranu, ali nije bila prizemna kao danas. U kazalištu su se izvodila djela svjetskih vrijednosti i provlačila su se pitanja koja su izazivala moždana vijuge da se pitaju i traže odgovore.
Danas je zavladala žuta tiskovina, narodnjaci i jednako takvo žutilo u razmišljanju. Nezamislivo mi je slušati ono što moja unuka (četvrti razred MIOca) pokušava meni prodati pod glazbu.
Njen otac ima istančan ukus. I ja ga imam. I moji roditelji su ga imali, ali moja unučad su čovječci koji odrastaju u jednom sasvim drugom okružju.

Njima je sve to dosadno i zahtjeva previše angažmana.

U koga uprijeti prstom i optužiti ga za takvu situaciju?

O ostalim mislima: ratu, sukobima koji još traju, raznim manipulacijama, politici, primitivizmu imam svoje mišljenje, ali koga to uopče zanima.

petak, 30.09.2011.

Osobno uz pomoć Danijela Dragojevića

Mislim se imali smisla pokvariti bilo kakvom primjedbom tekst koji slijedi.
Čistim, slažem, kopam u prašini i redovito se zalijepim na neku knjigu. Ovoj je naslov: Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata.
Od velikog pisca-pjesnika Danijela Dragojevića

Veronikin Rubac

Na vaše pitanje : U čemu vidim angažiranost pisca? – ne bih znao odgovoriti. Angažiranost je smisao i bit njegova djela. Govoreći o djelu, govorimo i o angažiranosti pisca, o vrsti angažiranosti. Dakle, treba govoriti sasvim konkretno, a nikako apstraktno.
Da vas ipak potpuno ne razočaram i da vaš list ne ostavim bez ikakva odgovora, pokušat ću vam kazati jednu priču u kojoj mi se čini vidljivo što je to angažiranost.
Naravno moram vas zamoliti za stanovitu elastičnost jer priče imaju svoja tkiva koja nisu pogodna za jednoznačna tumačenja kritičkog jezika.
Evo te priče:
U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret.
To je čitava priča koju sam vam htio kazati. Kako vidite, kratka je, ali fascinira svojim čistoćom i ljepotom. I, što je još zanimljivo, apokrifna je; ni jedan evanđelist ne spominje Veroniku. Ne zna se ni kad je nastala. Tko je Veronika, odakle dolazi, iz koje obitelji, kako živi poslije ove scene s Kristom? Naša radoznalost ne može biti zadovoljena. Međutim, u čitavom sklopu pasije osjećamo kako ova žena nije izmišljena, kako nije baš puki dodatak. Pogled žene na to izmućeno lice nije mogao ostati ravnodušan. Netko je morao biti savjest te mase koja viče i pljuje ga.
Zašto spominjem ovo u vezi s angažiranošću u umjetnosti. Zato što na Veronikinu rupcu imamo sliku , portret Krista. Nikako ne bi bilo dobro povjerovati da je portret nastao kao omaška ili tek tako. Pogledajmo situaciju u kojoj je taj portret nastao i stvari će nam se ukazati kao neslučajne.
S jedne strane je Krist koji svoj križ nosi za čitav taj narod, koji viče i traži njegovu smrt. Njegova misija je velika: da veže nebo i zemlju tim križem na kojem će biti raspet, da spasi narod koji ga raspinje.
U grupi žena, među razjarenom gomilom je Veronika. Tko bi znao reći što ona proživljava gledajući tog čovjeka koji neprestance pada i diže se. Ona je svakako zahvaćena njegovim bolom, čistoćom tog bola, licem koje više i nije zemaljsko, i odvaja se od svjetine koja hoće krv tog pravednika i koja divlja.
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno.?
Tko je autor tog portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ , pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku.
To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati. Umjetnik i čovjek uopće ne smije zaboraviti da je taj portret napravljen i od naše pljuvačke na Njegovu licu, pljuvačke ljudi koji će ga ubiti i među kojima se mi uvijek nalazimo.
(1963)
Napominjem ovo je djelo Danijela Dragojevića.
Kojom je samo suptilnošću napisano. Bez agresije bez uvjeravanje da se on sam nalazi izvan gomile koja pljuje.
Svi pljujemo najviše mi koji , navodno, vjerujemo u Njega.

ponedjeljak, 19.09.2011.

Silazili kapetan posljednji s broda koji tone?

Imam već neko vrijeme tri knjige spisateljice Anais Nin. Pokušala sam čitati, ali nije išlo. U par dana vikenda pročitala sam Incest.
Napisala je nekoliko romana, ali najpoznatija je po svojim dnevnicima ( u koje spada i Incest).
Dnevnike je počela pisati sa 11 godina mislim da ih je pisala do kraja života.
Zapisuje sve što joj se događa uglavnom piše o odnosima sa muškarcima. Vezama koje održava s nekoliko muškaraca istovremeno. Ali i ženama.
Piše dobro. Više nego iskreno. Sama kaže da je Dnevnik kao neko biće kojem se povjerava.
Traži pomoć i kod psihoanalitičara (Vrijeme je popularnosti Freuda i njegovih učenika), ali i njih zavodi. Čak ne mislim da traži pomoć zbog tolikih veza. Nema moralne dileme više je u stisci s vremenom zapetljana u laži i izmišljotine.

Isplati se pročitati. To nije isprazno štivo, pa čak ni štivo po ključu da zagolica. ( I koga bi više zagolicalo. Tempi pasati. Dnevnici su izišli poslije njene smrti, iako mi se čini da je nešto izišlo i u pročišćenom izdanju ranije. I mnogi ljubavnici su već bili mrtvi).
Jedan među njima bio je Henry Miller.
E, da i vlastiti otac.

Izgleda da ne bi trebala biti predmet mog interesa, ali jest.
Žena je, možda nimfomanka, možda mentalno nije u redu, iako ne bih rekla, uglavnom piše o svojoj intimi kako su se rijetki usudili pisati.
Druga je priča što mi svi više-manje živimo laži.

Sad čitam Nevjernicu od Ayaan Hirsi Ali.
Anais Nin i Ayaan Hirsi Ali dolaze iz dijametralno suprotnih sredina. Ayaan je iz Somalije. Dolazi iz islama.

Anais Nin je odgajana u vjerskom duhu, ali ta je vjera labava, neopterećujuća. Shvaćena, već onda kao neka inačica ney-agea.

Ayaan Hirsi Ali piše autobiografsku priču. O odrastanju i sredini iz koje je potekla.
I to je ženska priča iz nekog drugog svijeta, Otvara golemi broj pitanja.
Islam nije svugdje isti. Tamo odakle je Ayaan vrlo je gadan prema ženama.
Njeni su je se odrekli. Trn je u oku mnogima, ali ona se i dalje bori.

Koliko god bili politički korektni ne može se zanemariti činjenica da postoje mrtvi.
Nizozemac Theo Van Gogh je radio sa Ayaan Hirsi Ali na produkciji filma Potčinjavanje. To je izazvalo revolt ortodoksnih islamista diljem svijeta. Oboje su primali prijetnje smrću. Van Gogha. je ubio Mohammed Bouyeri, nizozemsko-marokanski musliman.

Van Gogh je to jutro sjeo na svoj bicikl, neopterećen, inače polemičan, ali zaboga što mu se može dogoditi u njegovoj zemlji – to je slobodna, vrlo liberalna zemlja, pa ipak se dogodilo.

Ima tu raznih dilema.
Jedna od njih je i pitanje kako je moguće da je nizozemski kontingent UN-a prepustio bosanske muslimane u Srebrenici Srbima.

Jesu li se prepali za svoj život?

Je li odgoj na Zapadu postao „slab“, preliberalan, sa recimo „vrijednostima“, ako to jesu, kojih uopće više nema? Jer, je do nedavno tih vrijednosti bilo

Djeca i žene silazili su prvi s broda. Glazba je svirala do kraja. A kapetan je bio posljednji.
Ili ta pravila više ne vrijede.

srijeda, 31.08.2011.

Objavit će mi 'onaj roman' koji je od stanovite osobe dobio vrlo loše kritike. Roman i ja , Više ja nego roman. Zbog mog svjetonazora.

Prošle su godine od kada leži u ladici.
Sad ja nisam zadovoljna. Toliko sam dugo radila na njemu da mi je sve prepoznato i glupo.
Radit ću izmjene i treba mi vremena. Nervozna sam kao svi nervozni psi ovoga svijeta. Čak je mirnija i Lara. Vidi da je vrag odnio šalu.
Stan mi je hotel propuh. Više nisam u izbjeglištvu, ali najradije bih bila.
Paklenski je vruće.
Ali, najvažnije je da Lara budno pazi.

srijeda, 03.08.2011.

Na cesti

…..život je kao kakva knjiga koju je Bog zaplijenio pa ona nikad ne postaje publicis juris (javna stvar)
Prilagođeno -S. K.




T.:
- Bez uljepšavanja?

O.:
-Jasno.Gladili ste to kamenje u sebi stotine godina i evo rezultata. Plazite po tlehu kao crv.

T.: -Rekli ste tlehu. (blijedo se nasmijala). Ja slučajno znam što to znači.

O.: -Ostavimo se igre. Hoću istinu. Inače pokupite svoje novce i svoja zavaravanja i pođite natrag u svoj nespokoj. Ja vam ne mogu pomoći.

T.: - Ne idem kući.

O.: Dobro. Ne idete kući. I..?

T.: - Nisam mislila… ovaj tren. Skrila sam se kod prijatelja. Moj najstariji sin sa svojom djecom… njegova žena… O Bože..!
Izgovorio mi je svega. Nikakva majka, od početka, od kada se rodio… Otišla si studirati, rekao je. Ostavila si me baki. Ta ista baka, moja majka odnijela je moje dokumente na fakultet. Zahtijevala je da nešto završim… Nikad se ne zna.., rekla je.
(zašutila je)

O. je također šutio.

T.: (nakon kraće stanke) –To kamenje … nije oblo.

O.: - Krvarite. To je jasno. Izbacite ih van.

T.: Ja sam sama izbačena. Iz djedove kuće, iz majčine kuće, iz očevog stana, dva puta iz radnog prostora, sad i iz vlastitog stana. Sa svim tim kamenjem. I sve mi je teže. Ne mogu se popeti ni na brod. Ne vidim izlaza.

O.: Volite ulogu žrtve.

T.: Da, volim ulogu žrtve.

Kupit ću šator. Kamp kučicu, kamper najbolje. Pitat ću Keruma, ponizit ću se do kraja, gdje ga mogu smjestiti. Najbolje kod Klupe uz more.

Molim prijatelje, ako znaju, za nekakav polovni dobro očuvani kamper da mi se hitno jave.




http://www.youtube.com/watch?v=VSYsFDWjGXs&feature=related

petak, 29.07.2011.

Vjerovanje snagom apsurda

Ukratko sadašnjost. Kuća je puna dječice i njihove dječice. Mene veseli, ne znam kako je njima.
Ja sam po noći u izbjeglištvu. Prijatelji iz ulice trenutno imaju praznu garsonijeru. Prespavam tamo. Nema televizije, nema radija.

Istovremeno čitam „Polaganost“ Milana Kundere, ispod naslova stoji: roman i Strah i drhtanje“ od Kierkegaarda.
Zamislite me kao malecko biće u naborima mozga koje hoće razumjeti ono što se ne da razumjeti. Pentram se i penjem prema površini, ali sve je sklisko i glatko pa ponovo padam duboko u ponor nabora.

Jasno je da ću pročitati najmanje još dva puta. Kirkegaarda i više puta.

On je prava polaganost, kao Proust i njegovo izgubljeno vrijeme ili Musil – širok opsežan, dubok (kakva profanost izraza još samo treba dodati slojevit pa da moje mogućnosti jezičnog izričaja pokažu svu svoju bijedu) i još puno toga. Jeste li ikada razmišljali o Abrahamu?

Pada kiša u Splitu. Danima traje nevrijeme, prolomi oblaka. Nešto , u ovo doba godine, posve nezamislivo. Jutros mi to odgovara.

Kirkegaard se referira na Abrahama.

---Abraham čija žena Sara nije mogla imati djece, imao je sina sa Sarinom sluškinjom Hagarom -Išmaila ….Jišmael [uredi]
Jišmael je Abrahamov prvorođenac, ali unatoč tome on nije sin obećanja pa je udaljen iz Obećane zemlje. Sara je bila nerotkinja, a po mezopotamskom pravu neplodna je žena mogla svome mužu dati za ženu jednu od svojih sluškinja i priznati za svoju djecu onu koja se rode iz te veze. Tako Sara daje Egipćanku Hagaru Abrahamu i rađa se Jišmael. To ime značilo bi neka Bog usliša ili Bog čuje. Njegovi su potomci pustinjski Arapi, samostojno i lutalačko pleme.
Izak]
Izak je sin obećanja, sin kojeg su Abraham i Sara dobili kao ispunjenje Božjeg obećanja potomstva, su oboje bili u poodmakloj dobi. Ime se tumači prema korijenima različitih riječi, ali sve imaju veze sa smijehom. Neke su od mogućih: Bog se nasmija, pokaza naklonost, smijati se, igrati se… ----------

Abraham je praotac tri monoteističke vjere; judaizma, kršćanstva, islama. Možete li uopće zamisliti takvu povijesnu osobu koja je začetnik vjerovanja u jednog Boga i svega onog što se iz tih vjera u svijetu događalo.

Bog mu je obećao potomstvo i svoje je obećanje ispunio.

Ali, kad je Izak bio dječačić Bog zatraži od Abrahama da ga žrtvuje.

---Bog stavi Abrahama na kušnju i reče mu: »Abrahame!«; on odgovori: »Evo me.«

»Uzmi svog sina, svog jedinca, Izaka, kojeg voliš. Idi u zemlju Morija i ondje, ti ćeš ga ponuditi kao žrtvu paljenicu na onoj planini koju ću ti ja označiti « ----

Kakav je to Bog koji traži toliku žrtvu? Žrtvu koja nema nikakvog opravdanja!

I kakav je Abraham otac koji sluša Boga i odriće se ljubljenog sina beskonačno.
I drugi su očevi iz povijesti žrtvovali svoju djecu , ali da bi spasili ostale. ( Agamemnon kčer Ifigeniju) Imali su razlog. Žrtvovali su ih za više ciljeve.

Abraham žrtvuje sina samo zaro jer mu je naredio Bog.

Odriče se sina zbog vjere!?

Abraham je inspiracija za mnoge umjetnike i filozofe. I za nas vjernike. Ali ' mi' puk vjerski slušamo tu priću kao nešto posve normalno i logično. Pih što je to? Žrtvovati jedinca sina jer to od nas traži Bog. Čas posla. Bez razmišljanja.

Kakva je to vjera koja traži toliko povjerenje? Povjerenje u što?

Ostavi sve i pođi sa mnom!

To još nekako, ali ubij vlastitog sina!?

Abraham to i radi. On ne zna da će Bog poštedi Izaka. Spreman ga je ubiti jer to Bog traži od njega.

O čemu sve ne piše Kirkegaard. O Abrahamovoj vjeri ali i o jednoj emanenciji krščanstva koje se dugo širi svijetom, a nikakve veze sa kršćanstvom nema.

On pokušava prodrijeti u vjeru koju bojim se nitko od nas zapravo ne razumije, a još manje živi.

S druge strane Milan Kundera majstor riječi, Milan Kundera kroničar jednog vremena, barata riječima koje nisu lažne ni isprazne. Istinite su i iskrene u najvećoj mogućoj mjeri.

Pročitajte 'Polaganost' Mali maštoviti roman u kojem se mješaju vremena i gdje ga majka (kroz Verina prisjećanja) podsjeća da mora biti ozbiljan.

"Milanku, kaže majka - prestani se šaliti. Nitko te neće razumijeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.'....
"Upozoravam te. Ozbiljnost te štiti. Nedostatak ozbiljnosti baca te gola pred vukove. A ti znaš da te vukovi očekuju."

A, vukovi uistinu čekaju!

nedjelja, 24.07.2011.

Klupa i Zona

Okružena sam mladima. Hop tu sam stala i mučnula glavicom. Nisu samo mladi u pitanju. Tu su i oni … jebežljivi. Nije mi laka služiti se ovim izrazima, ali seks, koitus i ostalo da ne nabrajam su tako sterilni izrazi kao da se piše naučni rad, a tu oko mene, ovog paklenski vrućeg ljeta, naučnog rada ni na vidiku.


Zgodna mlada tijela šetkaju plažom. Uporno gore dolje. Izležavaju se ne samo izložena suncu nego i pogledima koji skidaju ionako skoro nevidljive krpice (u Riu je zabranjeno kupati se gol ili oben one , ali su bikiniji tako maleni da ih zovu zubna svila). Skaču i bućkaju se u moru male slatke ribice . Hormoni skakuću na sve strane.

A moja klupa!?




Ja sad idem doma, kažem. Ne zato jer sam ljubomorna, ali i ova slika pršti neizdrživom senzualnošću, vjerujte mi u stvarnosti su bile tolike silnice da su me skoro spržile.


Mislila sam staviti jednu sa mnom u pozadini. Ali čemu?


Oni svijetle, a ja sam samo nevidljivi svjedok, dosadno papirnato slovo. Mrtva priča u svemirskom okruženju erotikom.

Zona kaže: Ja ne volim starije muškarce, ali tko bi joj zamjerio na podsvjesnom uživanju ovakvog jednog starijeg druga N. V. koji već godinama prikuplja građu i bavi se pisanjem o erotici. Botuni su samo izgovor.

O, mala Zona. Osvježila si mi ove dane i podsjetila me na zoru čovječanstva. Na trenutak kad je Adam ubrao jabuku i gledaj ti što su od ljudskog roda napravili.

Rađalo se potomstvo, a način na koji su do njih dolazili … hm, hm…U početku je bila radost i neznanje. Sve nekako nevino.. ili se varam?

Preskočit ćemo tisućljeća dok nije došao kršćanski Bog.

Ali neću o tome. Drugi put, iako se sjedilo na mojoj Klupi i uvjerena sam da je Gospodin s psom bio u blizini.

Što je mislio MOJ Gospodin s psom? Što sam mislila ja? Što misli 'njegova' crkva?
Svrbe me prst, ali o tome drugi put, uistinu.

Labuđi pjev druga N.V.ili samo mala šala. Mali flert, posve bezazlen Ljetni. I Zona nesvjesna svog libida koji isijava iz svake pore njenog tijela!?



Imala sam muke ove dane da otjeram sve one koji su plazili za njom, dok je Zona plakala za nekim drugim, iako se to na slikama ne vidi.

nedjelja, 10.07.2011.

Klupa na +40

A kad je Zaratustra ostao sam, reče, u svojoj šumi ovako srcu svom: „Zar je to uopće moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa čuo o tome da je Bog mrtav.“
Nietzsche

Iako je rano jutro cvrče cvrčci. Klupa je već zauzeta. Bijele kapice u moru polako mašu rukama i nogama. Rani kupaći kojima vrijeme ide kraju.

Gospodina i njegovog psa nema.

Rekao je: gdje su dvojica koja govore o meni ja sam među njima.

Gdje je drugi. Mogu li to biti ja? Moja proturječja?

Onaj prosjak koji po plaži kupi flaše?!
I maše mi.
Ne skakuće li uz njega pas?

Recite, pitam ga, kakva muka vas čini da to radite?

Muka dobro si rekla. Moji su me krivo razumjeli, nemoj i ti. Zatvorili su me u velika i skupa zdanja, a lijepo sam im rekao ne trebam kuću. Obukli su me u zlato i srebro. Podigli su mi kipove. Kao da sam mrtav. Šutio sam predugo stotinama godina, čitava dva tisućljeća. Sad sam u bijegu. Slobodan sam za razliku od njih. Mojih čuvara.

Govorim li s luđakom, pomislim?

Da, da mnogima djelujemo ludo, kaže glasno, kao da mi čita misli. –Mogao sam biti među njima. Za bogatom trpezom, ali meni je draže ovako.

O Bože, mislim. Čovjek je prolupao.

Smije se. Odjednom ga prepoznajem. To je Gospodin – pa da i pas je tu.
Pođi za mnom, kaže mi.

Hodamo morem Gospodin njegov pas i ja. Plavom površinom. Sunce je sve veća žuta kugla. Bijele kapice nas slijede ili se to samo meni čini.
Šutimo. Držim širom otvorene oči. Vidim bijele kapice nestaju. Lete u nebo. Preobražene. Raduju se kao mala djeca. I jesu djeca. Nestala su staračka lica. Umorne ruke i noge.
Radost mi ispunja srce koje raste. Gospodin moje srce i ostatak mene stojimo posred dubokog morskog plavca i mašemo maloj djeci s bijelim kapicama koja se vesele nebu.

Hvala ti, kažem Gospodinu.

Molim, molim i drugi put.

Prosjak s flašom u ruci namigne mi i skupa s psom ode dalje.

Niz moje otvorene oči cijedi se znoj.

ponedjeljak, 04.07.2011.

Duša

Cilj je ljudskog života izgraditi zdanje u duši
Simone Weil

Čini se nemoguće. Duša je vrlo krhka. Nevidljiva. U vrlo propadljivom mediju kojeg pokreće ravnoteža kemije. Međusobnom odnosu elemenata, mišića, kostiju, raznih staničnih veza, hormona, urođenog imperativa: preživjeti, produžiti vrstu, zadovoljiti hormone drugim riječima opstati. Čovječica se često pita što je to. Ima li je ona?
Odakle početi, mislim izgrađivati to zdanje.
Od kakvog materijala ga graditi?

Ovo su slatki djelovi duše

Toma



i njegova usnula mama

srijeda, 29.06.2011.

Za informaciju i molim bez mržnje.

Evo jedan tekst Ive Dorade koji je dospio i na moj email:

Drage kolegice i kolege, evo vam jos jedan moj clanak kao uvod u EU.
Problem nije samo Europa, nego nasi politicari, kao i neki vjecno jucersnji!
Njemci imaju za njih, kao i za svoje neonacije:
Die duemsten Kalber, waehlen ihren Metzeger selber! ( Najgluplji telci
biraju sami svoje mesare). Problem EU su nasi politicari koji ce biti
izabrani za parlament EU. Ako je istina da u Hrvatskoj ima vrlo malo telaca, onda to ne ce biti
problem. Vidicemo na slijedecim izborima gdje smo!!!
Jos bi vam preporucio od Bogdana Radice: Vjecni Split, izabrani clanci od
Jelene Hekman. Ex Libris, Split-Zagreb, MMII i to clanak: Nima Splita do
Splita, stranice 159-178.
Bogdan Radica je bio pozvan od Tita da dodje iz SADa posjetiti 1945.
Jugoslaviju. On je za vrijeme rata potpomagao " Narodnu Oslobodilacku
borbu", jer je imao politickog utjecaja u Americi. Dosavsi u Split, kako
ce te vidjeti iz teksta, razocarao se jer je vidio da se ne radi o
oslobodilackom ratu nego o boljsevickoj revoluciji. To je bilo u Splitu
doba Straha i Glada. Ja sam dozivio kao 15.-godisnji mladic tzv.
Oslobodjenje Splita i mogu potvrditi svaku rijec u tekstu! Tako cete
vidjeti da se jos zive u Splitu od Mytosa, koje su colportirali onda
kako su Splicani zvali mulci iz Splita Krstulovic, Baja, Senjanovic i
ostali, a danas cak profesori i politicari! Kad ce se kod nas poceti pisati
povijest sine ira et studio!!!
Stojte mi dobro, vas Ivo Splicanin i ispricavam se za one ispade
s parade na rivi i cestitam Zagrebcanima za civilno ponasanje!.



Hrvatska „ Splav Meduze"

Na geografskoj karti Hrvatske u “Večernjem Listu“, veljača 2011., zacrtano je dosad nađenih oko pedesetak jama, masovnih grobnica. Ta „Lijepa naša" izgleda kao Grobničko polje. Svakog civiliziranog čovjeka s minimumom empatije to polje mora šokirati i duševno zgroziti. Hrvat s defenzivnim nacionalizmom se k tome i srami, jer taj masakr, holokaustovskih dimenzija, nisu proveli neki vanzemaljski hajdžekeri, nego ljudi kao ja i ti! S tim ubojicama smo možda prijateljski razgovarali ili još uvijek sjednemo uz kavu dok nas oni ili njihovi sinovi ad absurdum uvjeravaju kako, da nije bilo tih grobnica, ne bi bilo ni nezavisne Hrvatske!
Ti antifašistički zločinci su do sada pravno, ali ne moralno amnestirani. Zato profesor prava u Splitu Nikola Visković, komunistički vjernik, pokušava z1očine opravdati i moralno s tvrdnjom da je to ubijanje bez suda u to doba bio uzus ne samo naš već i demokratske Europe (intervju S.D, 9.2.2011.). Dak1e trebalo je ubijati da bi postali Europejci! Da se je, kako bi se dolikovalo jednom profesoru, informirao o povijesti tog vremena iz znanstvenih izvora, a ne pabirčio po internetu ili još gore pokupio na partijskim sastancima, ne bi iznosio takove neistine!
Robert Aron, na kojeg se poziva Nikola Visković u svom intervjuu, u svojoj knjizi povijesti iz 1969.: „Histoire de l'épuration“ sustavno piše o tim čistkama prije i poslije konca 2. svjetskog rata u Francuskoj. Sud je u Francuskoj kroz 5 godina ispitao 110 tisuća osumnjičenih za kolaboraciju s Nijemcima i sudjelovanje u zločinima, 38 tisuća kaznio zatvorom, a od tih 798 kaznio smrću koju je slijedila egzekucija (str. 218). Već 3.9.1943. je De Gaulle-ov „Komitet oslobođenja" u Alžiru osnovao specijalni Visoki sud (Haute Cour) koji je donio listu po kojoj je trebalo ispitati sumnjive pojedince, jer kazna bez suda je tiranija. Prije oslobođenja Francuske u ratnom kaosu bilo je ubijanja bez suda od Nijemaca u povlačenju, komunističkih partizana (FTP), demokratske rezistencije, kriminalaca pljačkaša i kamufliranih policajaca tako da su nesigurni podaci o broju strije1janih i identitet ubojica nesiguran. Najveći broj tih strijeljanja je izvele su neke grupe komunističkih partizana koji su po Lenjinovoj metodi u kaosu mislili podići sovjetsku revoluciju. Ipak je većina i tih ubijanja, osobito od demokratske rezistencije, provedena civilizirano. Herbert Lottman u svom djelu „The Purge" spominje slučaj (strana 63), gdje su strijeljani dobili svećenika i mogućnost pisanja posljednjeg pisma koje je dostavljeno njihovim obiteljima, a od 6 egzekutora jedan je imao praznu pušku. To treba usporediti s izjavom antifašista pokajnika Sime Dubajića koji iznio da je po naređenju odozgo za masovna strijeljanja dao njegovim izabranim i povjerljivim komunistima naređenje da ubijaju gole neprijatelje mada su ga oni molili da ih barem obučene strijeljaju!!
Novinar Maurice Schuman koji je pratio napredujuće savezne trupe poslije Invazije D-day 6.6.1944. kao reporter radija London izjavio je da nije vidio niti jedan jedini slučaj individua1ne osvete ubijanjem (The Purge, str. 65).
0 suđenju književnika Roberta Brasi1lacha (homolog Mile Budaka), u Vichy režimu (homolog NDH), kojeg spominje Visković u intervjuju, Aron u „Histoire“ piše na dvadesetak stranica o Brasillachovu suđenju. Na sudu Brasillach izjavljuje da je germanofil i simpatizer nacionalsocijalizma i da je osnivao francuske jedinice u borbi protiv Staljina, sve što je činio bilo je iz ljubavi prema Francuskoj, jer je smatrao da je nacionalsocijalizam manje opasan od boljševizma za nacionalnu Francusku koju nisam želio da pocrveni. Suci ga nisu osudili na smrt, ali porota, s većinom komunističkih glasova ga je osudila na smrt. Fraçois Mauriac, novinar, književnik, akademik i nobelovac, član rezistencije (Pokreta otpora) pokušava kod De Gaullea izmoliti pomilovanje za mladog talentiranog pjesnika Brasillacha. De Gaulle je obećao da Brasillach neće biti strijeljan, ali poslije posjete Sovjestkog ambasadora Bogomolova prekršio je obećanje iz političkih razloga. Preko 60 intelektualaca, većinom književnika dalo je javni potpis za pomilovanje Brasillacha. Poslije strijeljanja Brasillacha 6.2.1945. Mauriac je izjavio da je to zločin. Camus je bio protiv Mauriacova traženja opće amnestije koju je Mauriac opravdavao: Francuska ne može dalje tolerirati mržnju, jer kod mržnje nema pravde i dolazi do ekcesa kojih ćemo se poslije sramiti. Camus je godine 1948. u govoru u Dominikanskom samostanu izjavio: „Mauriac je bio u pravu, a ja u krivu! Čak ni poglavnika (chef) Vichy režima, Philipp Pétain, nisu sudci osudili na smrt nego porotnici i to 14 za, a 13 protiv smrtne osude. De Gaulle je pretvorio smrtnu osudu u doživotni strogi zatvor! Branitelj Pétaina poznati pravnik Izidor u dvadeset seansa dokazivao da je Vichy bila legalna država i samo zločine treba osuditi i one koji su ih počinili. Ubijanjem Pétaina rekao je Izidor ne ubija se samo čovjeka nego Francusku.
Strijeljanja u Francuskoj nisu bila zbog stvaranja terora, nego zbog izdaje Francuske. Svaka osuda je imala dodatnu osudu zbog nacionalne nedostojnosti" (l'indignite national), kojom su neki osuđeni i bez zatvora, tako da su dobili zabranu rada u državnim ustanovama, bavljenja politikom i novinarstvom. Još nije kasno da se to provede i danas u demokratskoj Hrvatskoj protiv svih onih neprijatelja slobodne Hrvatske, kako bi postali normalna europska država s državnim identitetom!
Generalni sekretar komunističke partije Francuske Thorez je nakon Hitlerova napada na Francusku (1940. godine) pobjegao u Moskvu kod tadašnjeg Hitlerovog saveznika Staljina , pa je i in absentia (u odsutnosti) kao dezerter osuđen na smrt. FTP, boljševički partizani po naređenju kominterne nisu se angažirali protiv Nacista radi pakta o suradnji Njemačke i Sovjetskog saveza. Tek poslije podmuklog napada Hitlerova na Sovjetski savez, 22. svibnja 1941. godine su se FTP partizani priključili postojećem demokratskom antifašističkom otporu u borbi protiv Nijemaca. Slično kao Titovi boljševički partizani koji su se tek 22. lipnja 1941. priključili četnicima koji su već poslije bezuvjetne kapitulacije 17.4. 1941. podigli ustanak protiv okupatora; slično kao u Dalmaciji gdje je pokrenut višepartijski ustanak protiv Talijana, a koji su domaći boljševici negirali i zabranili staviti spomen-ploču!
Thorez je poslije dogovora Staljin-De Gaulle u Moskvi bio pomilovan kao i neki zločinci FTP partizana u Francuskoj. Zato iz političkih razloga nije bilo daljnjeg suđenja ubojicama koji su bez suda ubijali. Jedino je bila zabranjena „Patriotic Militia“, pod komunističkom kontrolom, koja je vršila linčovanja.
Čistke u Jugoslaviji su imali sasvim drugačiji karakter. Strijeljanja je uglavnom provodila OZNA i njezini inženjeri smrti, kasnija UDBA.
Tito potajno 19.9.1944. s Visa, gdje se sklonio poslije napada na general-štab u Drvaru tražeći zaštitu Engleza, odlazi do svog sponzora Staljina i moli da Crvena armija uđe u Jugoslaviju i oslobodi Beograd. Istodobno traži stotine NKVD-ovaca da mu organiziraju OZNU, zločinačku organizaciju koja je poput Lenjinove „ČEKA" stvarala teror koji je osigurao diktatoru Titu stalnu vlast kao savezniku Staljina. Molilo se je Staljina da tretira jugoslavensku komunističku partiju kao sovjetsku partiju za razliku od drugih europskih komunističkih partija! (vidi Jera Vodušek Starič: kako su komunisti osvojili vlast 1944.- 1946.). Da pri tome nije igrao antifašizam, nego Titova vlast vidi se po tome što je 1948. godine poslije rezolucije kominformacionogbiroa Tito bez konzultiranja centralnog komiteta i sekretara Kardelja, Rankovića, Pijade i Đilasa izdao sljedeće naređenje. Sve staljiniste koje se uhvati s oružjem treba na mjestu bez suda strijeljati, a oni koje verbalno stvarno ili denuncijacijom prihvate staljinizam treba bez suda poslati na Goli Otok, - Titov zatvor, po Đilasu gori od Dachau. Ni Ranković se nije slagao s Golim Otokom u kojem se bestialno muče drugovi koji su donedavna bili naši drugovi, a sad su zbog različitog mišljenja u zatvoru! Đilas je izjavio prijatelju Rankoviću: Sada se mi rješavamo naših staljinista, staljinističkim metodama. Ranković ga je upozorio da je opasno tako govoriti. Svojim terorističkim metodama Tito je ustrašio i svoje najbliže. (Milovan Đilas: „Tito, eine kritische Biographi“, 1980 Verlag Molden München). Tako je Tito dopunio jame i s antifašistima! Čudne li nacije, koja slavi vlastite krvnike!
U Hrvatskoj ni danas nema pijeteta prema mrtvim neprijateljima, što je bio moralni imperativ u Europi od Grčkih vremena do danas. Ovakav odnos, danas u Hrvatskoj, prema vlastitim mrtvima ne može se naći ni kod najprimitivnijih predaka ljudske rase. Velika većina političara, komunističkih intelektualaca i medija banaliziraju to otkrivanje grobova riječima to je izborni trik ili poput Nikole Viskovića trivijalizira žrtve lažima kako je poslije rata u Europi bio uzus ubijanje bez suda pa ta ubijanja nisu nikakva balkanska posebnost.
Hrvatska je traumatizirana s velikim brojem građana bez hrvatskog identiteta, čak s mržnjom na nezavisnu Hrvatsku! Predsjednik Mesić opravdava te grobove neminovnošću, a predsjednik Josipović apsurdno hvali crvenu zvijezdu pod kojom su provedena ta ubijanja, jer je ona za njega simbol „mira i ljubavi". Zadnje ludilo je Titova štafeta koja bi bila karneval da se ne radi o psihopatološkom ekcesu. S autom su prelazili preko grobničkog polja na putu za Beograd, kao da se nije ništa dogodilo u zadnjih dvadeset godina!
Nazor je jednom Hrvatsku usporedio s nasukanom lađom. Danas je Hrvatsku realističnije usporediti „splavom Meduze". Za tu svoju sliku umjetnik Theodor Guericault komentira: "Nekompetentnost vodi do ljudske tragedije". Moralna Nekompetentnost hrvatskih političara dovela nas je i dalje vodi u duhovnu i ekonomsku tragediju. Nadajmo se da će ulazak u EU popraviti barem tu moralnu dekadenciju. Uvođenje u EU Spomendana za sve zločine svih totalitarnih sistema je pozitivan znak!
Vrijeme je da počnemo „u istini živjeti", kako je rekao Vaclav Havel. Naša nedavna povijest mora biti pisana kao logos, a ne kao mytos!!! Jedino tako može prestati u Hrvatskoj društvena polarizacija, glavni uzrok neizlaženja iz financijske i ekonomske recesije.

utorak, 28.06.2011.

pedestogodišnjica mature

Ali je misao rob životu, a život luda vremenu,
A vrijeme koje nadzire cijeli svijet,
Mora jednom stati.
Shakespeare

Gledam nas. Ostatak dva razreda, nas dvadeset petero ulazimo kroz vrata one gimnazije iz koje smo izašli kao osamnaestogodišnjaci svaki svojom stazicom u vrijeme koje je od nas napravilo ovo:





















































a, unutra friži, ali i radosti . Tu večer, bez obzira na razlike smo se voljeli, a zeleno modra rijeka Neretva još je tu.

<	svibanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (5)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (7)
Lipanj 2010 (7)
Svibanj 2010 (8)
Travanj 2010 (8)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (10)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (5)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (7)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (14)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv