odmak
petak, 30.04.2010.
Srami se Hrvatska!
Nitko smo i ništa. Hrvatski narod, manjine uključujući i mene. Vrdamo, mrdamo, brljamo, ali nikako da iziđemo na ulicu i kažemo: Dosta!!! J'accuse kako to rade Francuzi, ali Francuzi imaju građansku svijest jer imaju građansku klasu, a ona je u Hrvatskoj sustavno u svim režimima uništavana. Do to mjere da biti Hrvat- građanin u ušima dotepanac a, koji ne znaju ni govoriti hrvatski bude proglašen komunjarom. Još jedan izraz koji bi trebao vrijeđati LJUDE sa drugačijim uvjerenjem, koji su ostali LJUDI, jednako kao i oni Hrvati koji su se našli na drugoj strani, a ostali su LJUDI.
Ali pustimo. Iako, kad bismo posve napustila prošlost shvatimo jedanput svi mi da će nas ta prošlost ponovo doći glave, ako jednom za svagda ne kažemo pravu istinu. Svatko od nas.
O bjedni mali odmače, koji to nisi (več sam i muško. Izdajica vlastitog roda).
A, evo i zašto.
Več se nekoliko dana budim rano, a baš sam se hvalila kako duže spavam. Budim se rano pa sam jučer odgledala reprizu Ekumene, sa onim tipom, ne znam kako se zove, koji me beskrajno iritira, ali gosti su bili zanimljivi. Dvojicu od njih osobno poznajem i ponosna sam na to poznanstvo.
Da ne ispadne predugo upućujem vas na ovaj komentar s kojim se slažem, bez mržnje, ali potpuno hladne glave, jer to su činjenice:
Ekumena, religijski kontakt program, 28.04.-10.
Mr.sci. emeritus Dragan Hazler
Četvrtak, 29 Travanj 2010
Ekumena, religijski kontakt program, 28.04.-10.
Jutros sam, pak, pogledala film 'Hrabro srce'.
Film je film, a život je život. Sve mi je jasno, ali Hrvatska je puna ljudi koji su se prodali za velike i male pare. Nema tu od Hrvatske niti H.
U što nas sve život gura. Mene kojoj je komunizam oduzeo djetinjstvo imovinu, skoro cijeli život i koja sam veći dio tog usranog života bježala u crkvu, knjige, prijateljstva u koje sam vjerovala kao u stupove koji se penju do samog Boga danas moram gledati kako se ti isti ljudi, moji prijatelji pošteni i dragi pod teretom života i bolesti klanjajući mole onim istim 'ljudima', novopećenim bogatašima, tajkunima, gadovima koji su opljačkali ovu zemlju. Jer pod teretom smrtnih bolesti, nemaju izlaza. Spašavaju goli život i prihvaćaju pomoć, a ego novopečenih vladara ove zemlje raste do vražjeg staništa uz čiju su pomoć došli do bogatstva i moći.
I ja molim Boga pomozi mojim prijateljima,ali ne vjerujem više nikome, kao što nisam vjerovala ni u komunizam iako me mnogi nazivaju komunjarom i izdajicom očevih uvjerenja.
Ne vjerujem ni crkvi jer leži na bogatstvu i iz te pozicije ne vidi ispod sebe. Ne vidi one radi kojih je Isus došao, a oni se goste na račun Isusa.
Ne vjerujem nikome. Kerum mi si gadi. Gadi mi se čuti: Neće iđe što bi u prevodu trebalo značiti: Neće ići.
Gade mi se svi oni koji su za 30 škuda prodali dušu. Ako ne napravim što sam naumila, a to je-ako ne nalijepim u nekoliko dana u mrkloj naći, ali i po danu tekst koji slijedi gadit ću se do kraja života samoj sebi.
Kako ono ide.
Pljucat ću u svoju sliku svako jutro kad se probudim.
-------Date: 10.9.2009. 12:13
Subject: Nadalina i mama Marija
Nadan vidošević
Nadan je rođen u Splitu, i kao dijete živio je s majkom i ocem u podrumskom stanu na Spinutu (40 m2). Majka mu je radila u poslovnici Jugobanke u Splitu a otac je radio kao financijski direktor Dalmacijacementa. Ovo drugo pomoglo mu je da se i prije nego je završio ekonomski fakultet (s prosjekom 2.2 - nek' se zna!) zaposli u Dalmacijacementu. Iako su mu se roditelji rastali, naš predsjednički kandidat voli pričati o sretnom djetinjstvu unatoč tome što su mu roditelji i cipele kupovali 'po pola' – jednu on a drugu ona.
Vrata politike za obitelj Vidošević otvorile su njegove tete iz Kanade. One su naime u vrijeme kad je HDZ krčio put iz jugoslavenske prašume priložile pokretu znatan novac i time je Nadanova budućnost bila zacementirana. Ne bismo željeli da ovo bilo tko shvati kao negativnu kritiku prakse kupovanja političkog utjecaja jer danas čitav politički sistem počiva na istom principu. To je naprosto podsjećanje na činjenice... Uz već spomenuti podrumski stančić jedina imovina obitelji Vidošević bila je malena vikendica u Nemirima između Makarske i Omiša. Evo sada popisa sadašnje imovine Nadana Vidoševića (za koji ne pretendiramo da je potpun):
1. Vila na Prekrižju u Zagrebu, po veličini prva iza Todorićeva hotela-dvorca; u nedavnom članku u Jutarnjem listu okaraterizirana da '... veličinom nalikuje hotelu'. Tu je naš Nadan napravio jeftini trik za malu dječicu; investitor i vlasnik zgrade je njegova majka Marija Vidošević. Majčina jedina 'imovina' potječe iz vremena kad je bila u upravnom odboru Jadrantekstila, odlične firme koju je politika naumila prodati Kutli. Da bi se svi članovi upravnog odbora s time složili, svima je plaćeno po 30,000 njemačkih maraka. Odmah potom Jadran tekstil uništen a nekretnine prodane. Kako je iz 30,000 maraka stvorila kuću na Prekrižju u Zagrebu vrijednu 3 milijuna Eura ostat će tajna. Rješenje ove zagonetke kvalificira kvalificira gospođu Mariju kao kandidata za hrvatskog ministra financija. Prema sigurnim izvorima, u kući se ne vide zidovi od umjetničkih djela.
2. U Nemirima više nema vikendice već se tamo nalazi zgrada s dvadeset apartmana.
3. 16000 kvadrata zemlje u Gorskom Kotaru
4. Kuću na Bjelolasici
5. Kuću Na Kupresu s dva teniska terena
6. Atelier Ivana Meštrovića kupljen za pola milijuna Eura a nakon promjene GUP-a prodan za 1,5 milijuna Eura. Kupljen je kao objekt u kojem će naš Nadan izložiti predmete svoje ljubavi kad je umjetnost u pitanju iako je iz toga proizašla prijevara uz svesrdnu suradnju splitske gradske uprave zbog koje je promijenjen urbanistički plan kako bi se na tome mjestu mogao sagraditi novi objekt (muzej) za zbirku umjetničkih djela mecene Vidoševića. Ali... Kad je promijenjen urbanistički plan i na toj parceli dopuštena gradnja, Nadan je ustanovio da za takav objekt više nema dovoljno eksponata pa ga je - prodao uz trostruku zaradu, zasigurno bogato nagradivši pojedince u gradskoj upravi Splita uz čiji je utjecaj izmijenjen urbanistički plan te jedne jedine parcele. (Ako ovo nekog podsjeća na vrijeme divljeg kapitalizma na sjevernoameričkom kontinentu, u pravu je!)
Prvi ozbiljniji novac Nadan je zaradio izvukavši s Vedranom Rožićem 15 milijuna dolara iz Hajduka koji je djelomično otišao u Dinamo kad se iz Dinama pokušavao napraviti hrvatski stjegonoša i ponos države. U to je bio upleten i jedan funkcioner Hajduka koji se protivio tome planu. Ne mogavši se oduprijeti Vidoševićevom i Rožićevom planu, ovaj je učinio samoubojstvo skrenuvši automobilom u provaliju kod Vrulje između Omiša i Makarske. Postoje mišljenja da se u stvari radilo o organiziranom ubojstvu čovjeka koji je znao detalje 'operacije'.
No najvažniji od početnih koraka Nadana Vidoševića prema galaksiji državnih dobročinitelja bila je tvornica plastične stolarije 'Mosor' kod Omiša. Tvornica je dobila kredit od 15 milijuna maraka koje je u obliku gotovine Vidošević izvukao iz Mosora a Mosor je potom bankrotirao. Knjigovodstveni inspektor koji je našavši dokumentaciju otkrio ovu malverzaciju bio je suočen s prijetnjama smrću i to u sljedećim etapama: najprije su ga pred stanom dočekala dva razbijača i prijeteći mu premlaćivanjem zatražili su da im preda navedene dokumente. On je to odbio. Nakon nekog vremena pojavila su se nove dvije osobe koje se i danas u Omišu duhovito naziva 'poštarima'. Ova dvojica su mu zaprijetili smrću ili smrću njegove djece ali su kao znak dobre volje ponudili jedan milijuna kuna koje su u tome trenutku imali u rukama ('torbi'; odatle poštarima ime). Opet su bili odbijeni. Navedena osoba nije im dala dokumente niti je uzela novac. Finale ove zgode ostavljamo za drugu priliku, ponajviše zbog zaštite svjedoka.
No, prava prilika za našeg Nadana pojavila se na obzorju kad je počela rasprodaja hrvatske industrije a u konkretnom slučaju tvornice cementa u Solinu (Dalmacija cement). Službeno je ostalo zabilježeno da je tvornica prodana za 25 milijuna dolara. Koliko je to točno Vidošević izvukao novca iz operacije 'Dalmacijacement' nije poznato ali je poznato da je nekome u vrhu drzave ponudio 12 milijuna dolara da se slozi s prodajom tvornice. Budući je ista prodana očito je odobrenje dobio. Vjerojatno se radi o iznosu od 20-50 milijuna dolara koje je spremio u vlastiti džep.
Zanimljiv je podatak da je jedan (ubijeni) talijanski industrijalac tvrdio da je 'Hrvatima platio 12.5 milijuna dolara mita za prodaju tvornice' ali je istraga o tome prekinuta... Općenito se drži da je ovoga ubila sicilijanska Mafija... Koliko su pojedinci (jer Vidošević nije radio sam!) stavili u džep kad je nuđeno mito za dozvolu prodaje od 12 milijuna a tvornica je prodana za 25 milijuna dolara? Danas Vidošević predstavlja potencijalnog kandidata za predsjednika Republike i ima onih koji tvrde da to nije loša ideja. Naime, uz sadašnju imovinu ne bio stimuliran za nastavak bogaćenja u istom stilu...
Sama činjenica da je netko vlasnik svih ovih nekretnina, stečenih u samo desetak-petnaest godina a bez bilo kakvog jasnog izvora prihoda u svakoj sređenoj državi bila bi ulaznica za dugogodišnji boravak u zatvorenom prostoru i oduzimanje svih problematično stečenih imanja. Ne i u Hrvatskoj! U nas se njihov vlasnik priprema za predsjednika države. Iako mnogi misle da su Upravni odbori institucije za uhljebljavanje partijskih drugova, njihova je uloga mnogo veća. Na primjeru Jadrantekstila i Vidoševićeve majke vidi se da su to tijela koja zapravo služe za odobravanje uništavanja državnih poduzeća – i to uz nagradu.
Hrvatska je na žalost država izrasla na pljački koja se može usporediti samo s pljačkom koja se dogodila u Rusiji nakon propasti Sovjetskog Saveza. Hrvatska danas ima jednog Keruma koji se sprema za položaj splitskog gradonačelnika a samo jedan od stotinu Splićana u stanju je prisjetiti se da je Kerumovo bogatstvo posve banalnog porijekla. Stekao ga je naime prodajom humanitarne pomoći u vlastitih par trgovina u Splitu i okolici.
Od Keruma do Vidoševića, od Lukovića do Škegre, od Ante Markovića do Vanje Špiljka, Hrvatska se vrti u devetom krugu pljačkaškog pakla. Očajnički nastojeći imitirati ove uzore, današnji se politički vrh ne libi lamentirati o nastavljaju ove prakse mutnih poteza iako nitko među njima u ozbiljnom svijetu ne bi bio u stanju objasniti odakle im imovina. Dok ide, ide...
HRVOJE JELČIĆ
ELEKTRA ZAGREB
Služba za opskrbu
Gundulićeva 32, Zagreb
E-mail: Hrvoje.Jelcic@hep.
Tko ima i malo građanske hrabrosti neka mi se pridruži.
Ako je gosp. Hrvoje Jelčić u zatvoru rado ću mu se i ja pridružiti.
nedjelja, 25.04.2010.
Sve je služilo svrsi ali smisao svrhe nije naslućena
Ovako je to bilo
ti si kupio kruh i mlijeko to jutro
Onda si rekao čekaj uzet ću još neke sitnice
neka stoje i čekaju nas
ti znaš kako to izgleda poslije praznika
nikad ništa nema.
a ja sam se ljutila
neću ići rekla sam ako ne opereš auto.
što te briga ženo smijao si se
iskrcat ćemo se i praviti da nije naš
spavat ćemo do devet ujutro
i odmoriti sav umor
bila sam uistinu umorna
već sasvim ravnodušna zbog hlača
koje su ti ostale zavrnute preko cipela
i koje sam te uvijek činila ispravljati
nisam ti rekla koliko se veselim što ćemo poći iz Splita
što četiri dana neće zvoniti zvono i telefon
i nitko neće pitati kartu za d….
i nikoga neće boliti …
a ti se veselio mom odmoru
gledaj rekao si
Vodit ću djecu sa sobom
i ti ćeš moći ostati sama i pisati
mala moja spisateljice
poljubio si me
ljubavi moja rekao si
uhvativši moju glavu u svoje debele hrapave ruke
kao da je moja glava n…….. …..
i onda si otišao
pidžama te čekala na jastuku
jasan znak da ću se izvući glavoboljom
na podu kraj kreveta ležala je knjiga o Lenjinu na ćirilici
i na njoj naslonjene naočale
najmlađi naš sin
kojeg sam pokušala uspavati
ljutio se na moje glupave priče
jer tatine su puno ljepše
a onda je zazvonio telefon
djeca su stajala na hodniku
kao u nekoj slutnji
mislila sam da je zabuna
ali tko bi se tako okrutno šalio
ležao si tamo
ležao si onako kako si se znao prepustiti snu
pa sam opet pomislila…
ali ti koji si grijao moje hladne noge
bio si već hladan
ostavio si me
Napisano pred trideset godina, a meni se i danas čini kao da je bilo jučer.
ponedjeljak, 19.04.2010.
Katyn i istina
Nije lijepo što Josipović a, isto tako nitko iz Hrvatske nije otišao na pogreb u Poljsku. Osim svega to je teški gaf u diplomatskim odnosima, jer pok. poljski predsjednik Lech Kazacynski je bio na njegovoj inauguraciji.
No, nije samo diplomatski gaf. Ima tu , kad dobro promislimo svega što je upravo tipično za Hrvatsku i Hrvate.
U moje doba na sportskim terenima, naročito vaterpolu vikalo se sudac nema pišu, bacalo ga se u bazen, gađalo jajima i rajčicama.
Ne bi li isto tako danas trebalo reći: Hrvati nemaju muda.
Na komemoraciji u Jasenovcu konačno se našao sam vrh. Slažem se da je to potrebno, ali zar se nisu mogli dogovoriti da netko od njih ode u Poljsku, a drugi netko ode u Jasenovac.
Nema opravdanja u vulkanskim pričama. Postoje drugi načini putovanja, ali za hrvatske guzice ( pišem li ovo ja?) vrlo je nezgodan onaj grašak na dnu sjedalice automobila ili vlaka kojim se moglo putovati.
Vas mlade, a bojim se ni starije više sve te žrtve ne diraju i ne zanimaju.
Žalosno je utoliko što su mnogi mislili da se rat u Bosni ne može dogoditi, a ipak se dogodila jedna Srebrenica koju bi svi najradije izbrisali iz kolektivnog i bilo kojeg sjećanja.
Poljski predsjednik Lech Kazacynski sa suprugom, zajedno sa samim vrhom poljske vlade poginuo u zrakoplovnoj nesreći na putu da se pokloni žrtvama Katyna.
1943. je u avionskom udesu kod Gibraltara poginuo general Vladislav Sikorski, šef vlade u emigraciji tokom Drugog svjetskog rata, koji je već onda tvrdio da je zloćin u Katynskoj šumi napravljen sa strane Rusa, pa se njegova pogibija uvijek malo činila sumnjiva..
Naime, zločin u Katynskoj šumi napravili su Rusi 1940 god odmah na početku napada na Poljsku sa Njemačke strane, koja je u dogovoru s Rusijom dijelila Poljsku u samom početku kad su potpisali pakt o međusobnom nenapadanju. (tada se ni naši komunisti nisu bunili- buna dolazi tek kasnije kad su Nijemci napali SSSR)
Rusi su pri tom zarobili poljsku vojsku. Časnike i dočasnike ostavili sebi, a niže činove poslali u okupiranu Poljsku Nijemcima.
Poljska vojska bila je sastavljena od profesionalnih vojnika i unovačenih mladih ljudi svih mogućih zanimanja od liječnika, inženjera, civilnih pilota aviona i ostalih ljudi sa visokim školama. Govorilo se sam vrh poljske inteligencije.
U Kinu Tuškanac održana je hrvatska premijera filma „Katyn“, pretposljednjeg filma tog autora film prikazan upravo u vrijeme kada je ponovo aktualiziran pronalazak posmrtnih ostataka, pretpostavlja se Hrvata i Slovenaca, u rudniku Barbarin rov kod naselja Huda Jama blizu Laškoga u Sloveniji, a ta dva događaja imaju neke sličnosti. (ne spominjem Bleiburg iako je on u najnovijoj hrvatskoj povijesti jedno od najvećih hrvatskih stratišta, ali to bi otvorilo druga pitanja pa to ostavljam za neki drugi put.)
O Katynu se do pada Berlinaskog zida moralo šutjeti jer je ruska propaganda taj zloćin pripisala Nijemcima koji su u to vrijeme ionako napravili toliko dokazanih zločina da još jedan na njihovu dušu nije im mogao više škoditi.
Međutim Poljaci su znali tko je počinio zloćin.. Znao je i Zapad. Englezi, Amerikanci i ostali, ali zbog ionako loših odnosa sa SSSR-om nisu htjeli govoriti tko je zapravo počinio zloćin. (znala sam i ja. Nije meni lako)
Preporuka pogledati Wajdin film Katyn:
----„Katyn“ Andrzeja Wajde govori o likvidaciji poljskih časnika koji su nakon njemačko-sovjetske agresije na Poljsku 1939. izručeni Sovjetima. Nakon višemjesečnoga zatočeništva pogubljeni su u Katinskoj šumi u blizini Smolenska u zapadnoj Rusiji i na još nekoliko lokacija. Katinska šuma simbol je ne samo genocida nego i laži, jer je sovjetska propaganda pedeset godina (sve do 1990.) uporno nijekala odgovornost za zločin. Nalog za egzekuciju poljskih časnika izdao je osobno Staljin, a među ubijenima bio je Wajdin otac kao i ujak autora dojmljive filmske glazbe Krzystofa Pendereckoga.
Snimiti film o tom, za Poljake iznimno bolnu događaju, bila je zahtjevna zadaća. Već od prvih kadrova špice u kojima su kao tumači glavnih uloga navedene uglavnom žene bilo je jasno koji je filmski put Wajda odabrao.
Njegove junakinje strpljivo čekaju svoje muževe, očeve, sinove i nemoguće je ne osjetiti njihovu jezu dok iz zvučnika na gradskim trgovima slušaju čitanje popisa ubijenih nadajući se da njihovi najmiliji nisu na njemu. Ipak, teret tisuća žrtava mjestimice je odveć težak za „Katyn“, jer su svaka riječ i svaki pokret nabijeni značenjem koje filmsko tkivo ne podnosi uvijek s lakoćom te film povremeno otklizne u patetiku.
Ne čudi stoga da su najdojmljivije scene filma one u kojima slika preuzima primat – kaos zbjegova koji ne znaju kojim smjerom ići na početku filma i petnaestominutna završnica u kojoj je gotovo bez riječi prikazan sav užas bešćutne likvidacije. Odjavna se špica vrti u potpunoj, grobnoj tišini, u kojoj zvuk koraka posjetitelja koji izlaze iz dvorane daje sablastan ugođaj. „
Goran Ivanišević
KATYN I HRVATI! — kalafatić (neki komentar s interneta, ali potpuno provjeren i istinit)
Institut za sudsku medicinu i kriminalistiku osnovao je prvi kriminolog i sudsko-medicinski i vještak u nekoliko država u Sjedinjenim Američkim Državama (Illinois, Iowa, Indiana...), prof. dr. Eduard Miloslavić, čiji su hrvatski roditelji bili koncem 19. st. iselili u SAD. Dr. Miloslavić sudjelovao je u međunarodnom povjerenstvu Crvenog križa koje je na svjetlo dana iznijelo zločin komunizma počinjen u Katynu kod ruskog grada Smolenska 1940. godine, kada je 1943. izvršena ekshumacija poljskih žrtava (više od 15 tisuća mučki ubijenih časnika i dočasnika poljske vojske koji su nakon njemačko-sovjetskog napada na Poljsku u rujnu 1939. bili pali u ratno zarobljeništvo Crvene armije). Po povratku iz Katyna prof. Miloslavić je u Zagrebu održao predavanje o zločinu komunizma u Katynu. Da su prijedorske žrtve istražene po svjetskim mjerilima ondašnje sudske medicine jamčio je i dvostruki mikroskop za uspoređivanje tragova na zrnu metka koji je prof. Miloslavić donio iz Amerike u Hrvatsku. Ugledna američka novinarka Agathe von Hausberger održala je za vrijeme rata na berlinskom radiju, za englesko govorno područje, predavanje o udjelu hrvatsko-američkog prof. Miloslavića u ekshumaciji katynskih žrtava. Na kraju rata se prof. Miloslavić spasio bijegom na Zapad, inače bi i on postao žrtva komunizma kao njegov kolega u Zagrebu, prof. dr. Ljudevit Jurak, kojega je istraživanje zločina komunizma u ukrajinskoj Vinici stajalo 1945. godine života. Naime, staljinistički režim maršala Tita zahtijevao je od uhićenog dr. Juraka da izmijeni izvješće o zločinu komunizma koje je sastavio na osnovi prethodne sudsko-medicinske obrade masovnih grobnica u Vinici. „Vojni sud komande grada Zagreba obavijestio je 30. kolovoza 1945. obitelj Jurak, da je njegovom presudom broj 86 od 9.VI. 1945. presuđen Jurak Ljudevit ...zbog djela ratnog zločina na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti...“ Po svjedočenju, dr. Jurak je sa skupinom drugih zarobljenih hrvatskih civila odveden u zagrebačke Gračane i tamo strijeljan. „Ratni zločin“ gospodina dra. Juraka sastoji se, dakle, u tome što je odbio ponudu od „druga“ suca-istražitelja novog crvenog režima da krivotvori vlastitu ekspertizu o žrtvama komunizma u Vinici. Dakako, tragalo se i za prof. Miloslavićem, o čemu svjedoči potjernica totalitarne OZNE, međutim, svjedok o zločinima komunizma već se nalazio u Beču, u odori časnika Američke vojske.
nedjelja, 18.04.2010.
Istina oslobađa
U vražju mater i te diplomatske igre. Jest po ustavu, nije po ustavu. Samo nas istina može osloboditi. Istina događanja, istina naših života. Istina naših postupaka, naše životinjske prirode zbog koje se borimo sa nagonima. Lako je meni propovijedati čistoću kad mi u mojim godinama nište više ne preostaje.
U redu je da se Josipović ispričao. Na bilo koji to način izrekao. Jest sudjelovali smo u šporkim poslovima. Možda nismo započeli rat, ali smo sudjelovali u prljavim igrama. Uistinu mi je žao zbog toga. Evo i ja se ispričavam Bosni i Hercegovini, ako je moja isprika uopće važna.
Kako god svi nešto muljamo jer glupa i pristrana Europa 'prepisuje' staru povijest koja je lažna.
Pitam se zašto svi ne pogledamo istinu u oči.
U tom smislu : Tri puta Bravo gospodine Josipoviću, a vi gospođo Jadranka manje diplomacije i držanja strane stranci i više iskrenosti.
I još ;vi novinari prestanite podgrijavati staru priču. Razmišljajte o načinima kako preživjeti.
Nedavno sam čula zgodnu uzrečicu: Tko preživi ovu godinu dogodine je najebao.
Nije moj rječnik ali nisam mogla odoljeti.
Čuvajte se radije vulkana. Oni nam mogu donijeti kraj svijeta (bar kojeg smo poznavali), ako se ne opametimo.
I mislite na to da svatko od nas, pa kolika god to malena kap bila, šalje neku poruku ovom svijetu.
Moja je poruka: volim vas ljudi. Radite na sebi.
ponedjeljak, 12.04.2010.
Sreća, kuc u drvo da zlo ne čuje.
Draga mala A.,
Evo ti sad moje muke. Ne čitaj. Suzdrži se.
U stvari sam jako sretna. Volim lijepe i nježne odnose. Ipak sam ja jedna vaga, iako ne vjerujem u horoskop.
Lijepa večer
Tako sam sretna radi moga sina.
I gledaj ti nju da ga ne spominjem često na blogu!?
A ako spomenem nešto iz njegova života ili događaja odjednom se sve zna i ja više nisam anonimna, iako kažeš da tu nema anonimnosti.
Svatko svakoga zna i sve se zna.
U moje doba bili su Spomenari. Svi su crtali gluposti. Ono najlakše. Tri palme na otoku(sreće) i zaklopljeni kut stranice sa nekim jednako glupim tekstom ili na zadnjem listu : tko te voli više od mene neka ovaj list okrene.
Rijetki na blogu (takva je to dobna skupina) znaju za takve priče osim ako ih nisu našli kod mame ili čak iz bakinih ladica. Sigurno su bili anonimni u jednom vrlo uskom krugu zainteresiranih.
Danas uz internet to je tako daleko kao srednji vijek.
I gledaj ti nju da ga ne spominjem?
Da se mene pita ja bih svu svoju djecu progutala da su uz mene, ali znam da trebaju svijet. Drago mi je bilo čuti da sam liberalna majka.
Moja je bila vrlo stroga. Za sve prigode bilo je pravilo koje je svijetlilo kao displey u mozgu i ako ga ne poslušaš ostaneš na vjetrometini zla, da ne spomenem oganj pakleni.
Jednom kad budeš majka, ako Bog da, znat ćeš što znači ne spavanje po noći i misli koje kao u najgroznijim morama prolaze glavom.
A ja sam kad sam bila njihovih godina patila za slobodom i zato sam je odlučila dati svojoj djeci.
Negdje sam i pogriješila. Kod njega nisam, bar mislim.
O dajte, dajte mi slobodu- ne znam odakle taj usklik- ne mogu se sjetiti, ali baš tako sam patila za slobodom. Što je vrijedio kavez pa makar bio i od zlata, a nije bio. Kavez je bio od strahova od zla koje je vrebalo sa svih strana, od same mene i moje znatiželje ( možda je tu bila u pravu, ali i nije, jer da sam htjela, mogla sam svega i svačega napraviti) i "što će drugi misliti" razmišljanja što je još groznije padalo mom jadnom biću kojeg nikad nije bilo briga što drugi misle.
Volim ja svog sina bez brige. Volim ga toliko puno da bih ga, kako se kaže, ljubavlju mogla ugušiti, ali znam da to nije za njegovo dobro.
Za njegovo dobro su druge stvari. Sreća što te voli i što ti njega voliš, njegove radosti koje idu uz posao kojim se bavi i još bezbroj onoga što radi s ljubavlju.
Ali, dosta je sentimentalnosti i prosipanja sreće na sve strane.
Uljepšala si mi stare dane. Želim ti da ih moj sin uljepša tebi.
Volim vas
T.....
petak, 09.04.2010.
Brodski dnevnik
petak, 24.08.2007.
Napisano negdje 1989 ili malo kasnije
Još uvijek su ostali, istina u punoj manjoj mjeri običaji otočkih mjesta da se na pojavu broda svi skupljaju na pristaništu. Čak i onda kad se ne putuje nigdje niti se koga očekuje. Brod je dok nije bilo televizije, pa i radija bio jedina veza s vanjskim svijetom. Donosio je vijesti, robu, novine, nove ili stare ljude, povratnike iz Amerike ili nekih drugih prekooceanskih zemalja za čiji se dolazak već nekako znalo. Dolazak broda zamjenjivao je svjesnu ili nesvjesnu čovjekovu potrebu da doživi nešto novo, zanimljivo, uzbudljivo.
Ne znam da li još uvijek postoje stepenice, preko kojih se ulazilo i izlazilo s broda, a koje su, spremne, stajale na pristaništu, pa smo se mi, djeca, na njima ljuljali, a netko od prisutnih nas je uporno tjerao. Znam sigurno da još uvijek neki nedefinirani ljudi, možda službenici neke brodarske kompanije, a možda i ne, jer se neki od njih čine kao da nisu posve u redu, spremno, s radošću i čini se s velikom odgovornošću., često s osmjehom, primaju cimu ili je dižu s bitve. (U posljednje vrijeme kako mi se godine gomilaju, pa imam potrebu činiti sve ono što mi padne na pamet vrlo često poželim primiti cimu i nataknuti je na bitvu. Pomoći brodu da se ukotvi u mirnoj luci prije nego ga vlastito nemirno ustrojstvo ponovo ne odvede u neizvjesnost jednako nemirnog mora. Primiti cimu i prebaciti na bitvu. Ne pripadam li već i sama tim nedefiniranim čudacima koji nisu posve u redu?)
Čekanje broda na nekom od otoka, brojenje kamenih ploča pristaništa, osluškivanje zvuka motora velikog broda, promatranje obzora, promatranje lica ljudi u očekivanju, promatranje mora koje je uvijek imalo drukčiju boju i izgled. Tiho, mirno kao ulje, svijetlo zelene prozirne jutarnje boje ili tamno modre ljuljajuće more popodnevnog maestrala. Dojmovi koji ostaju. U mom srcu, na radost , a ponekad i na žalost još uvijek stanuje dijete koji želi i čudi se i kojeg dojmovi preplave pa se čini kao da vrijeme nema mjernog instrumenta, jer je sve prisutno. Ono što se događalo, ljudi živi i mrtvi, mrtvi ponekad bliži od živih. Kratki susreti, pisci koji mi govore, zemlja, more, slike.
Neli Ružić mlada slikarica iz Splita čiju sliku-instalaciju djevojčice koja preskače konop, a koja je visjela na nekakvoj takvoj sličnoj instalaciji ili već tako nešto, jer se to više, po njima, ne može nazvati izložba, kakve slikari eksperimentatori često rade, pokušavam kupiti, a zapravo je problem u smještaju visini, širini i položaju u prostoru kojeg nemam, složila se s mojim objašnjenjem slike koju je napravila. Ushićenja skokom i strah od pada, pa konačno doskok u ono nepoznato što nas čeka. Radost i žalost što se uopće mora dodirnuti zemlja. Slika je slikana olovkom.
“Nažalost”, kaže Neli, “ona će se vjerojatno vremenom izgubiti. Nestat će je. A ja ne znam kako je zaštiti. Svaka bi zaštita”, kaže,” bila vrlo ružna i kvarila bi ju.”
Kako uopće zaštiti pustolovinu skoka?
Evo nekih sjećanja dječjeg srca:
Imala sam tri godine.
U uskoj kućnoj veži s drvenim, smeđim stubama, bio je okrenut na bok, i prislonjen uza zid maleni automobil - igračka. Meni se činio dovoljno velikim da sjednem u njega i izvezem se na trg. Kroz pritvorena vrata dopiralo je danje svijetlo. Majka mi je strogo zabranila bez njene nazočnosti izlaziti iz kuće. Stajala sam na stepenicama i napeto promatrala uski trak svijetla. Srce mi je lupalo i ja sam ga pridržavala rukama da ne iskoči.
Svakodnevno sam se penjući se po stablima, padajući i igrajući se vraćala kući s ranama. Odrasli su mi, rugajući se mom strahu, a možda i pokušajem šale umiriti me, govorili: “ O, ispast će ti crijevo”. Gledala bih u ranu i očekivala crijevo. Uslijed straha krvne žile bi se stisnule i sva bi krv uokolo rane poletjela negdje drugdje i prestajala teći.
Moj omiljeni pisac Elias Canetti napisao je autobiografski roman: ”Spašeni jezik”. Na samom početku knjige piše, kako se njegova mlada dadilja ili kućna pomoćnica krišom sastajala s nekim mladićem. Tim sastancima je i on kao dijete bio nazočan, te su se plašili da ih ne izda ukućanima. Mladić mu se je stalno prijetio, da će mu, ako što kaže odraslima, odsjeći jezik. Knjiga ima drugu konotaciju i naslov ima sasvim drugu simboliku od onog što ja želim reći, ali u ovom me trenutku podsjetio na dječja strahovanja i na to kako nas roditelji strahom pokušavaju sačuvati u sigurnosti doma i odvratiti od avanture života.
Ne sjećam se da li sam se onda izvezla s automobilom – igračkom, ali poznavajući sebe vjerujem da me ni srce koje je htjelo iskočiti nije moglo zadržati da s autom - igračkom ne izađem na svijetli trg i provezem se njime, bez obzira na sve zabrane. Kao što me ni jedna rana kroz koju bi mi moglo izaći crijevo nije mogla zadržati u drugim opasnostima.
“Skoči!”
Dva su me dječaka na susjednoj stijeni nestrpljivo čekala. Jedan od njih me je prezirno gledao. Znala sam što misli.
Već je prije rekao drugome: ” Ne vidim zašto je vodimo. Nikad nećemo stići dolje.”
‘Dolje’ je bila strmina koja je vodila ravno u jezero. Plavo jezero. Duboko, strmo, beskrajno, jezovito Imotsko plavo jezero.
Podigla sam pogled. Srušena kula je stršila, činilo mi se do samog neba.
“Skoči!”
U glas prvog dječaka slutila se ljubav.
Između mene i njih zjapio je ponor. Stisnula sam srce i skočila.
Često mi padaju napamet riječi moje pokojne tete M., s kojom sam provela dobar dio djetinjstva, a čiji je život bio uredno slaganje Božjih dana.
“Ti si dijete”, rekla bi, “krštena pa puštena.”
Krštena pa puštena!
Pokušavala me je učiti kuhati.
Božić, kad je Novo ljeto po ljudsku i po Božju počinjalo imao je svoje obrede. Kitio se bor, čak nekoliko dana prije, jer je valjalo učiniti Betlehem. Sve je bilo tu. Blagi brežuljci, kučice, drvene ograde, malo jezero s patkicama. Potočić s mostićem, ovce, pastiri i sveta tri kralja koja se pomicalo kako su dani tekli.
Štalica sa svijetlom i zvijezdom koja je vodila sveta tri kralja.
Kuća je već danima mirisala na Božićnu hranu. Najprije bakalar i fritule na Badnju večer. Pa onda Božić. Nervoze, oblačenje svečanih haljinica. Uvijek se zadnji tren nešto peglalo. Pa onda Božićni ručak. Predjelo: sir, pršut, zatim kokošja juha s rižom i iznutricama, onda lešo (kuhano) meso, uz kojeg je išao kiseli kupus, sarme, pa pečena tuka, koju smo danima prije gledali u kući šopati, sa pečenim krumpirom, sa zelenom salatom i onda poslije toga kolači.
Danima se već prije kućom vukao miris kolača, vanilije, praška za pecivo i koječega drugog što bih zatvorenih očiju mogla prepoznati po mirisu i okusu, ali, upravo zato jer sam po tete M. bila krštena pa puštena, nikad nisam naučila pamtiti što u što ide i kojim redoslijedom.
Knjige kuhanja su za mene uistinu pustolovina. Ima ponekad u njima tako dirljivih i zagonetnih formulacija: “Stavite soli i papra koliko jelo traži” odnosno “Koliko traži ili koliko pita”. Tako često nađem u nekim obiteljskim rukom napisanim bilježnicama -kuharicama.
Ili mojom rukom zapisano, recept uzet od moje prijateljice D. koja je majstor kuhinje:
Rožata - D. mama
Karmelizirati kalup sa šest žlica šećera.
Zastala sam već na prvoj rečenici. Bože moj, mislim se u sebi, što sad. Kako se to radi?
Vrtim po Diki Marjanović, koja uglavnom sve lijepo objasni, ali ni tu nema objašnjenja.
Onda nazovem D. i pomislim, ako je nema kod kuće ništa od rožate.
“Ništa lakše”, kaže D. “U veliku kombi Zepterovu zdjelu stavi šest žlica šećera i itd. itd.”
Slijedilo je ponovo detaljno objašnjenje, ali je rezultat svejedno bio bijedan. A zašto? Jer je i kuhanje pustolovina. Na kraju recepta: Rožata- D mama, stajalo je: Kuhati na Zepter loncu (Banja Marija) jedan sat , a ja sam nakon zagorene zepter kombi zdjele i ponovnog raspitivanje kod D. nadopisala: poklopiti - što je jako bitno, a D. mi to nije rekla.
Moja pokojna teta M. se, ako me se sjeti, sigurno često prevrće u grobu.
Krštena pa puštena. Od riječi puštena- pustiti vjerojatno je došla i riječ pustolovina.
Što je pustolovina i koji je njen prostor?
Među mojim prvim pročitanim knjigama bio je ‘Šegrt Hlapić’. Išla sam u drugi razred osnovne škole. Ne mogu se dobro sjetiti sadržaja, ali znam da je šegrt Hlapić ostavio posao i krenuo u potragu za djevojčicom Gitom. Pri tom je upadao u razne pustolovine.
Daljnji sadržaj knjige nije po moju priču bitan. Žeđ za pustolovinom mi je otvorila svijet knjiga tog tipa. Neko, ali uistinu kratko vrijeme Karl May s Winetuom i Old Sheterhandom. Zatim Jill Wern s ‘Dvadeset tisuća milja pod morem.’ Nakon toga Mark Twein s pustolovinama Toma Soyera i Hacklbery Fina. Tu je i Jack London, pisac kojem se neprekidno vraćam s “Krstarica Snarka”, “Priče s južnih mora”, “Martin Idn”, “Bijeli očnjak”, “Michel i njegov brat Jery” itd, itd. Isto tako ne mogu zaobići mnoštvo biografija moreplovaca, kapetana Coouka, Magelana i mnogih drugih. Putovala sam zajedno s njima. Iskrcavala se na nepoznate obale. Upoznavala mnoštvo egzotičnih krajeva. Strepila od ljudoždera i od vlastitog ljudstva. Bojala se mornara prikupljenih po sumnjivim krčmama. Ubojica i pustolova, ali i ljudi koji su bez obzira na način života nosili u sebi određene osobine pravednosti i junaštva, ma koliko njihove metode često iskakale od uobičajenih normi ponašanja.
Ljudi kao što je Korto Malteze.
Patila sam što nisam muškarac i što se nisam rodila u ona nesigurna vremena, kad je na ovoj našoj zemlji bilo više manje sve nepoznato i imalo draž pustolovine. Strogo odgajana, bila sam prisiljena iz dužnosti i uobičajene svakodnevnice pobjeći u drugu vrst pustolovine, pustolovinu duha.
Mislim da je Mayer napisao knjigu o piscima koji su imali utjecaja na njegov život i pisanje. Ja ih neću nabrajati jer bi to bio poduži spisak.
Bilo je knjiga koje sam ostavljala napola pročitane, pisaca koji su me varali i onih koji su bili iskreni u svojoj pustolovini, u svojoj potrebi za istraživanjem i koji su još i danas na neki način, uvjerena sam, u nekoj dubokoj vezi sa mnom.
Pisci kao Tomas Mann i njegova Legenda o Josipu, kojoj se uvijek vraćam; Hesse, Folkner, jako puno Židova: Belou, Canetti, pa ostali Borhes poslije kojeg dugo nisam mogla ništa drugo čitati. Živući, kao Kundera čiji me razvoj do “Nepodnošljive lakoće postojanja” razveselio kao da se radi o mom uspjehu i sazrijevanju. Pa Ecco i “Ime ruže”. Ne želim više nabrajati, ali moram spomenuti samo još Bibliju, jer je to najveća pustolovina do sada napisana, vječna i nezaobilazna. Čvrsto sam uvjerena, a uvjerenje nije samo moje da Biblija nije napisana, nego jest. Oduvijek je tu. Prije same povijesti čovječanstva.
Suvišno je govoriti o tome što je i čemu teži čovjek. Ambicije, razmišljanja i rješenja u tom pravcu su me na neki mladenački, nadobudni način prošli. Čovječanstvo, svijet, svi događaji nisu počeli sa mnom niti će sa mnom prestati. Tuđa, a i neka vlastita bolna iskustva pomažu mi, tješe me, a često i posramljuju. Čini mi se da sam naučila da nema na svijetu dvije istovjetne stvari, dva istovjetna događaja, dva istovjetna bića.
Uvjerena sam da ni atomske čestice istog elementa nisu iste, pa što mi god fizičari rekli i da je najveća sreća po čovjeka da shvati da on sam uopće nije važan, da od njega ima boljih, pametnijih ljepših i što je najvažnije drukčijih, toliko drukčijih da nas njihovi životi plaše, da nam se mogu gaditi, da mogu u nama izazivati prezir i da sve te osobine mogu posjedovati upravo nama naši najbliži, pa čak i mi sami, pa ipak jer postoje, jer su ljudi, naučila sam poštivati njihov životni prostor i opredjeljenje, nastojeći da nikad sa svojim sudom ne povrijedim nikoga i da se ne vidi prezir koga često osjećam.
Sve ovo što pišem služi najprije meni kao opravdanje što sve češće želim pobjeći od odgovornosti i s našom jedrilicom ‘Jozefinom K’ ploviti morima. Zavidjela sam onim ljudima sa Kon - Tikija na njihovom poduhvatu koga smatram najsmionijim, najluđim i najpoetičnijim od svih podviga te vrste. Sebično su ostvarili svoju želju osjećajući se potpuno svojima od malog prsta na nozi do svake vlasi na glavi.
Moram spomenuti Jožu Horvata i njegovu obitelj. U posljednje vrijeme izišla je Šutejeva knjiga “Izazov Atlantika”. Promišljeni Šutej i njegovih dva i dva su četiri su sušta suprotnost meni osobno dražem Horvatu, bar kroz njihove knjige jer ih osobno ne poznajem. Naravno da bih željela upoznati Jožu Horvata čija je knjiga napravljena od srčanog tkiva, nerava, straha, dilema. Inficiran virusom mora on i nije mogao proživljavati svoj život drukčije nego ga je proživljavao. Ne znam da li je ikad pisao o njihovoj obiteljskoj tragediji, gubitku dvojice sinova, koji se izgleda nisu razlikovali od njih i da li je uopće moguće pisati o tako intimnim bolovima da se ne bude površan i lažan. Kad bih mogla voljela bih mu reći da smo možda naizgled sami i ostavljeni i da se naše boli, ljubavi i događanja na neki način prožimaju kroz prošlost i budućnost i da bez obzira vjerovali mi ili ne vjerovali u neko više biće, ništa ne nestaje. Možda postoje svjetovi bolji od ovog. I možda one koje izgubimo nisu izgubljeni.
Obećano mi je kad umrem
da će moj pepeo prosuti u more. Živim, možda, u iluziji da će to i napraviti.
No umrijet ću sretna vjerujući. Zar treba tražiti nešto više?
24.08.2007. u 09:12
četvrtak, 23.08.2007.
utorak, 06.04.2010.
Klupa
Lažina je mirisala intenzivno.
Osjećala se kao odlutali pužić, a kućice nigdje u blizini. Uzalud cvjetovi na klupi. Južina je. Dolje na krajnjem jugu lijepe naše zovu ga široko. Nostalgija je gurnula još dublje u ovo valjajuće, lažinasto more . Pužić se činio izgubljen, ali kao da ga i nije više briga.
Posve lagani lahorčić nježne ruke na ramenu.
-Ne trebam te danas, rekla je.
-Trebaš, trebaš, pripremi se.
Okrenula se. Nema nikoga na klupi. Jedna mlada žena nekoliko koraka od klupe gledala je u nju.
-Mogu li sjesti do vas?
Već se spremala spominjati slobodne klupe uokolo, ali onaj lagani touch na ramenu prije pojave mlade žene podsjetio je na Gospodina i njegovog psa koji su neprekidno tu negdje i tko zna gdje još sa svojim mogućnostima umnožavanja, dislokacije i raznih drugih mogućnosti , sad tu sad tamo, a pas ga prati onako usput kao da ga nije briga, gleda odsutno taj pas posve na drugu stranu, ali zna tko mu je gospodar i mio.
Malo su šutjeli, ali ne za dugo.
-Molim vas, rekla je napuklim glasom i Lidija je odmah pomislila da će tražiti dvije kune ili cigaretu. Srce zna stati u takvim trenucima. Neću joj dati, neću joj dati ponavljala je mantru, ali mlada žena nije tražila ništa takvoga.
Lidija je jako volila židovske pisce. Onaj njihov nagli ulazak u radnju. Sjećala se jednog početka nekog romana: „ Zazvonilo je. Na vratima je stajala …. Došla sam ti reći da je gotovo, rekla je.- Otišla sam iz kuće. Nazovi rođakinju… i pitaj je mogu li neko vrijeme biti kod nje.
Početak onako ko' grom iz vedra neba.
Ali, tako to ide.
Mlada žena je govorila o ljubavi i izdaji.
O ljubavi i izdaji!?
Lidija je vrlo dobro znala sve o tome, ali onaj lagani dodir na ramenu prisilio je slušati.
Pužić se vraćao sa svakim valom. Hvatao se za kamenčiće. More ga je,laganog i nježnog, povlačilo natrag u dubinu.
I njegova kućica je nestala.
Gospodina i njegovog psa ni od korova. Dodir na ramenu mogao je biti samo vjetar
.
Koji roman završava s rečenicom: Odgovor zna samo vjetar.
četvrtak, 01.04.2010.
Uzdanje i nada
Ne vjerujem u horoskope.
To neka bude posve jasno.
Ali, oduvijek sam tražila u ovome i onome, samoći u društvu u malim i velikim znakovima koji bi mi česte i tragične događaje života učinili smislenima Objasnili razloge.
Čini se logičnim da sam se okrenula vjeri. Logičnim zato jer su me tako odgajali, ali bilo je perioda kad nisam vjerovala. Iz raznih razloga. Ne treba tražiti daleko . Jedan i ne zanemariv razlog je naš mozak, mozak europljanina koji je okrenut dokazima vidljivim i opipljivim. Daj mi dokaz, daj mi dokaz kričala sam, ali nije se pojavio Isus i rekao meni kao i svetom Tomi : stavi ruke u moje rane. Prolazile su godine u sumnji,ne jenjava ni danas, ali uzmimo na pr jučer. Jedna mi prijateljica donosi neku knjigu s godišnjim horoskopom i kaže: slušaj što piše za Vage; moraju širiti dobru volju i stvarati ozračje mira i dobrote.
Ja sam Vaga.
Slučaj ili ne, ne znam.
Onaj tko me poznaje zna vrlo dobro da sve važem, gledam jednu i drugu stranu, dapače sve strane i uvijek pokušavam sve razumjeti. Ne volim se svađati. Svaka me svađa baci u bolesno stanje. Ne volim buku i galamu. Volim lijepe i smirene prostore. Male tihe uvale. Volim more, a sad dosta o meni.
Samo još jedno. Svakodnevno okrenem koju od dragih knjiga pokušavajući naći poruku dana.
I evo kako su se danas stvari posložile.
Jučer poruka iz horoskopa, a danas iz knjige '50 anđela za godinu' na strani 29. (29 je dan mog rođenja).
Pročitajte molim, nije zgorega
----------------------------------------
Anđeo Ozdravljenja
Kad čujemo riječ ozdravljenje (njem. Heilung), odmah pomislimo na ozdravljenje od bolesti, na svoje zdravlje. Izvorno značenje pridjeva heil , zdrav, jest čitav , neozlijeđen, spašen, potpun, svjež, neoslabljen. Imenica Heil znaći pak sreća , liječenje, spasenje , pomoć, potpora. Anđeo ozdravljenja želi ti dati nadu da ćeš uspjeti u životu, da će tvoj život biti cjelovit, da možeš prihvatiti sve što je u tebi, da svemu što jesi možeš reći da: dobro je ovako kako jest.
Da bi mogao to reći, najprije moraju ozdraviti i zacijeliti tvoje rane.
Svatko od nas nosi rane. Ranjavali su nas roditelji, koliko god su nam željeli dobro. Povrijeđeni smo ako nismo bili shvaćeni u svojoj jedinstvenosti, ako se jednostavno prelazilo preko naših potreba i osjećaja, ako nisu bile ispunjene naše potrebe za sigurnošću i povjerenjem.
Ranjavali su nas i učitelji koji su nas ismijavali pred razredom, svećenici koji su nam usadili strah od pakla.
Ranjavaju nas prijatelji i prijateljice kad nas ne shvaćaju, kad nas dirnu u našu slabu točku, kad kopkaju po našim starim ranama. Anđeo ozdravljenja želi ti reći: tvoje rane mogu ozdraviti i one će ozdraviti.
Ozdravljenje dakako ne znači da više nećeš ništa osjećati. No one se neće neprestano gnojiti. Zacijelit će.
A tada će pripadati tebi i neće te više priječiti u životu. Neće ti više oduzimati svu energiju. Da, čak će te održavati životnim, postat će za tebe izvorom života. Tvoje će rane, po anđelu ozdravljenja, postati tvojom dragocjenom svojinom, dragocjenim biserjem, po riječima Hildegarde iz Bingena. Jer, upravo tamo gdje si bio ranjen tamo češ biti i otvoren za druge ljude oko sebe i reagirati osjećajno kad budu govorili o svojim ranama.
Tamo ćeš i sam biti životan. Tamo ćeš doći u dodir sa samim sobom, sa svojim istinskim bićem. Želim da ti anđeo ozdravljenja podari ovu nadu da sve tvoje rane mogu ozdraviti, da nisi definiran poviješću svojih povreda nego da možeš živjeti sasvim u sadašnjosti, jer te tvoje rane više neće prijećiti u životu. One će te , naprotiv, osposobiti za život. Anđeo ozdravljenja neka pretvori tvoje rane u izvore životnosti i blagoslova za tebe i druge.
Kad anđeo ozdravljenja izlijeći tvoje rane, tada ćeš i sam postati anđelom ozdravljenja za druge ljude. Tada će se drugi ljudi u tvojoj blizini osjećati ugodno. Osjetit ćeš da smiju pokazati svoje rane, da ih razumiješ, da njihove rane ne vrednuješ nego jednostavno prihvaćaš. I osjetit ćeš da iz tebe struji jedno ozdravljujuće ozračje. Ti nećeš na njih projicirati svoje rane. Nećeš druge opterećivati sa svojim problemima nego ćeš biti otvoren za njih. Oni će ti moći povjeriti svoju ranjivost bez straha da ćeš ih smatrati bolesnima i plačljivima. Uopće ti neće biti jasno zašto ti ljudi tako prilaze i tako ti otvoreno pričaju o sebi. Očito je anđeo ozdravljenja preobrazio tvoje rane i želi, u tebi i po tebi, posredovati i drugima: dobar si takav kakav jesi. Ti si cjelovit, zdrav. I tvoje rane mogu ozdraviti.
Anselm Grun (Jedan od najpopularnijih katoličkih duhovnih pisaca današnjice, doktor teologije, njemački benediktinac )
------------------------------
A sad se spuštam sa Božjih i anđeoskih visina. Mislila sam izbrisati prvi dio u kojem se spominje pridjev heil i riječca Heil, ali zašto brisati. Mnogima su vikali Živio i Zdravo, a dostigla ih je jedina pravda i jedina sigurna istina, a to je da smo svi smrtni pa su tako i oni upali u našu ljudsku vrstu kakvi god Vragovi bili. A vraga ima. Ako vjeruješ u jedno moraš i drugo. ( pročitajte Denis de Rougemont: Udio đavla.)
I moj anđelčić na jednom ramenu ima nažalost protutežu u vražićku na drugom ramenu.
I to me svrstava u ljudsku vrstu.
Ove dane slave Židovi Pashu, Muslimani …., ne znam koji, ali znam da jest nešto važno, neka mi oproste jer ne bih htjela pogriješiti. Znam za Bajrame, ali dalje.., a i kršćani Uskrs. Sretna im svima njihova nada u Dobrog Boga u kojega i sama vjerujem, ostalim dobar provod za slobodne dane.
