odmak
nedjelja, 30.05.2010.
Za sve nas (posebno za Lidiju)
Anselm Grun
Anđeo tišine
Anđeli su gracilna bića. Ne možeš ih uhvatiti. Anđeli dolaze neočekivano. Moraš biti otvoren da bi ih mogao susresti. Anđeli dolaze nečujno. Potrebna je duboka tišina da bi ih primijetio. Postoji jedan anđeo koji bi te želio uvesti u umijeće šutnje u spasonosno ozračje tišine. Upravo nam je u ovom našem bučnom svijetu potrebno puno tišine da iznutra ozdravimo. Od Kierkegaarda potječe ona poznata riječ da bi on, kad bi bio liječnik, savjetovao ljudima: „Stvarajte šutnju!“ A Rabindranath Tagore poziva nas: „Kupuj svoju dušu u šutnji!“ Tišina je lijek za naše duše koje su često zagušene bukom svijeta i više ne mogu disati jer u njih odasvud prodiru bučne misli i slike.
Ništa se velikog ne može u čovjeku roditi bez tišine. „Do prave se spoznaje dolazi samo u šutnji“, misli Romano Guardini. A Ivan Klimak, monah koji je živio na prijelazu iz šestog u sedmo stoljeće veli: „Šutnja je plod mudrosti i krije spoznaju svih stvari.“ Šutnja nas pripravlja na pravilno slušanje da bismo, kad nam neki čovjek govori, mogli čuti međutonove. Šutnja je i predmet za prepoznavanje Božjeg glasa u našem srcu. Mnogi se danas tuže da ne doživljavaju Boga, da im je on postao strancem. Ali oni su toliko puni buke da prečuju sve tihe poticaje preko kojih Bog govori u njihovom srcu. Uvijek imamo nekog posla. Čim se jedan tako nježni poticaj javi u našoj nutrini, mi ga odmah potiskujemo i okrećemo se opipljivim stvarima. Na taj način nikad nećemo čuti Božjeg glasa.
Tišina dolazi od stišati, umiriti se, smiriti se. Majka stišava gladno dijete da prestane vikati. Anđeo tišine želi utišati naše glasne misli, naše bučne želje i izazvati potrebu da u sebi otkrijemo prostor tišine. Mistici su uvjereni da u svakom od nas postoji jedan prostor tišine u koje misli i osjećaji,želje i potrebe nemaju nikakvog pristupa. To je također prostor u koji ne mogu prodrijeti ni drugi ljudi sa svojim sudovima i osudama. To je onaj prostor u meni u kojem ja mogu biti samo ja. A to je prostor šutnje u meni u kojem prebiva sam Bog. Tamo sam uistinu slobodan. Tamo nitko nada mnom nema vlasti. Tamo me nitko ne može raniti. Tamo sam zdrav i cjelovit. Ja imam potrebu svakog dana sjesti i meditirati. U meditaciji zamišljam kako me moje disanje i riječ koju s njome povezujem uvodi u taj unutarnji prostor tišine. Tamo oni koji dolaze u moj ured nemaju pristupa. Tamo nitko ne može doprijeti do mene svojim željama svojim sudovima i osudama. Tamo mogu slobodno disati. Tamo sam sa svojim Bogom. To daje dostojanstvo mom životu. Tišina me preobražava kao što je preobrazila i svadljivu ženu rabina Sussje. O njoj stoji napisano: „Od tog trenutka ona utihnu. A kad utihnu , posta vesela . A kad posta vesela, postade dobra.“
Upravo kad mnogo radiš s drugim ljudima, kad mnogi od tebe nešto žele, kada s njima vodiš intenzivne razgovore, upravo ti je tada potreban anđeo tišine koji će sve te riječi što ih svakodnevno slušaš u tebi dovesti do šutnje. U šutnji možeš ponovo odahnuti. Tu možeš sa sebe zbaciti sve što su ti drugi povjerili. Anđeo tišine želi te povesti u taj unutarnji prostor u koji nemaju nikakva pristupa ni ljudi za koje si tu. Samo ako si u dodiru s ovim unutarnjim prostorom tišine, možeš se bez straha upustiti u razgovore s ljudima. Tada se nećeš morati bojati da će tobom ovladati problemi drugih i savladati te, te će te nečistoća koju kroz razgovor primiš iznutra uprljati.
Postoji jedan prostor u kojem ćeš ostati netaknut svim tim kršem koji drugi žele kod tebe istovarit.
U ovom unutarnjem prostoru tišine ostat ćeš zdrav i cjelovit. Neka te prati anđeo tišine i neka te uvijek iznova podsjeća da je taj prostor tišine već u tebi. Ti ga ne moraš stvarati. Potrebno je samo doći u dodir s tišinom koja je u tebi i koja te može ozdraviti. Tu u tom prostoru tišine, ti možeš otpočinuti. Tu si zdrav i cjelovit. Tu prebiva ono čisto i pošteno u tebi što buka svijeta ne može pomutiti.
* Sřren Aabye Kierkegaard , danski filozof, teolog i književnik. ...
* Rabindranath Tagore, bengalski pjesnik, slikar i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost
*Romano Guardini, njemački katolički teolog i filozof italijanskog porijekla.
*Ivan Klimak rođ. oko 575, pustinjak
Je li to bio Janko Polić Kamov sa pjesmom o tišini.
„O kakav je za tišinu kakav znak. Leži li na praznoj… ispisano..“
Grozno zaboravnost, a nemam više vremena tražiti.
srijeda, 26.05.2010.
Jesam vam ga
Jasno mije da ozbiljne teme nikoga ne zanimaju. Uvijek se pitam mogu li biti duhovita.
Meknimo na primjer. Ne gledam farmu, a farma i svi realitiy šoui ne bi bili na telki (Joh izraza- ali to je to. Kraljica i slično) da za njih ne vlada ogroman interes. U postotcima. Ne samo na tiviju nego i u novinama bezbrojnim, čak i u nekad serioznoj Slobodnoj Dalmaciji.
Ostavimo se ozbiljnosti. Dolazi ljeto. Krvnim žilama kola ugoda. Zdrav, mlad sretan.
Malko ljutit na opću situaciju, ali igrat ćemo picigin. To je splitska igra od kolina. I jest ćemo i piti besplatno jer hvalimo određene restorane, betule Smojevskog tipa i razna rodna vina sa ovih i onih padina sunčane strane života.
I debljamo. Pazite se novinari ulizice i podane duše (bilo kome tko plača, nema tu ideala znam ja) srednje generacije. Pogledajte su u gledalo. Debljate i to već prelazi u grotesku. Ne znam sjećate li se vi, ali ja se sjećam one himne ili što je već bila prva ili druga zemaljska interancionala ili zemaljska konferencija:
„Ustajte vi zemaljsko roblje. Vi sužnji što ih mori glad“, a iz prvih redova ustajali su pretili komunisti kao da su izišli iz granica današnje Amerike.
A kad smo već kod Amerike.
Sinoć okrenem prvi program i upadnem ravno u sredinu (pretpostavljam) neke francuske emisije u kojoj se govori (vrlo ozbiljni ljudi, sudionici i redatelji cijelog programa) o spuštanju na mjesec i o onoj čuvenoj Neil Armstrongovoj rečenici: Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo.
Opa pomislim. A, govorili su mi da se čovjek nikad nije spustio na Mjesečevo tlo. Da je to velika laž. Nisam im vjerovala.
A ipak tu je rečenicu napisao netko drugi, a on je naučio napamet ili je čitao kad se spustio na Mjesečevo tlo. Znate da je u zdravom tijelu glupi duh, a ostalo je šala starih Spartanaca. Zato su i izumrli.
I evo ti tog velikog poduhvata u kojem sam ja i moja vjera vjerovali. Spuštanje na Pravi Mjesec.
Kad gle čuda bili su se pripremili i za tu mogućnost. Nixon je čak snimio govor za slučaj smrti tih ljudi. Stanley Kubrick, veliki redatelj ustupio im je svoju scenu kad su snimali Odiseju. Nerado. Nikad više nije htio čuti za njih. Ali redaju se smrti sudionika snimanja 'lažne snimke'. Sam se Kubrick sa ženom i djecom povukao na svoje imanje i nikad više nije otišao s njega.
I što sad. U emisiji se svi smiju. treba li vjerovati da je čovjek bio na mjesecu ili nije bio.
I ja se smijem: HA-Ha-Ha.
Ovo je dakle, ovaj život moj i vaš, sve nahvao, ništa na zbilj.
Uistinu velika kazališna predstava, ili film. Viva El Hollywood Kalifornija, USA.
Tko ga uništi spremna sam mu ostaviti otkinutu konjsku glavu u postelju. Njemu ili njima kad budu u toj kočeti sa ljubavnicama i ozbiljnim temama.
Živa vam bila ja, ali možda je i to šala i ovo uopće nisam ja nego neki izmišljeni lik neke predstave.
ponedjeljak, 24.05.2010.
Odgovornost
http://www.youtube.com/watch?v=qVNy1Miw18Y&feature=related
Odlučila sam pisati o Vjeri u Veliko Dobro. (veliko slovo, jer postoji i ona mala vjera kad kažemo vjeruj mi na riječ i netko nam uistinu povjeruje, ali to je vjera čovjeku/čici, a treba priznati da je ima sve manje)
„Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere“
Citati su pod navodnicima. Ovaj gornji je iz Liberova enciklopedijskog rječnika i čini mi se najsažetiji.
No Vjera sama po sebi ne bi postojala da ne postoji netko tko vjeruje.
„Treba nam osoba vjernika to jest onaj koji vjeruje u nešto…“ kaže Tomislav Ladan u svojoj knjizi „Život i riječi“ Njegova riječ vjera puno toga obuhvaća; obično i neobično stijenje, , moćne i korisne životinje, vremenske prilike i neprilike, pa i moćne ljude, vladare, mudrace, ljubičicu bijelu itd itd.. u konačnici do samog Vrhovnog Bića Boga.
„..Stožerni pojam vjere je Bog. On se određuje kao najviša zbiljnost…., otkupitelj svemira… presuditelj cijelom ljudskom rodu…“ ---- Još uvijek Ladan, ali skratit ću pa ću reći da Ladan, a ne samo on, u to vjerovanje ubraja i Zlo, Tamu.
Zar nam nije zlo puno lakše dokazati nego Dobro? Skoro bih rekla da je Dobro na neki način paradoksalni izbor vjernik za zlo koje je evidentno.
I to tako ide od samih početaka čovječanstva, zapravo točnije rečeno, a to je ono što se može dokazati: od prve pisane riječi od čovjeka (čovječanstva“).
Uz čovjeka pojavljuje se odmah i Bog (kako god ga zvali) I Vrag (kako god ga zvali). Svijetlo i Tama.
Nekome sam posudila 'Povijest Boga', od autorice Karen Amstrong, pa je ne mogu citirati.
Vrijedno je pročitati. Sama je bila časna sestra, a onda je izišla iz reda i postala svjetovnjakinja koja se bavi pojavom Boga na zemlji. Povijesti Boga, jer hoće doznati više. Tako objašnjava. Ušla je u časne sestre jer je mislila da će o Bogu doznati više, ali nije. Zato kaže. Doznala je puno o pravilima reda itd, ali o Bogu ništa.
Trebalo bi navesti bezbroj knjiga za i protiv postojanja Dobra, ali tu sigurnosti nema. Vjeruješ ili ne vjeruješ. A jedni i drugi mogu sumnjati.
Osobno sam dugo sumnjala, na sreću već neko vrijeme živim u uvjerenju da Ga ima.
Ali, postoji prijepor. Postoji antagonizam između teista i ateista ( neću spominjati gnostike, jer to je velika većina nas vjernika i nevjernika, samo u značenju gnoza, gnozis kao znanja,jer ima i drugih značenja, poznavanja- zapravo dokaza -pri tom ne negirajući jednu i drugu mogućnost- da Ga ima ili da ga nema).
'Henri de Lubac jedan od najznačajnijih teologa 20. stoljeća (1896- 1991)kaže :'Svako vrijeme svjedoči napadima na vjeru '(vjernike), a ja bih dodala da svako vrijeme svjedoči napadima na nevjeru (i nevjernike) .
U njegovom i mom slučaju radi se o kršćanstvu, iako se to događa i drugim vjerama- ali ostavite ih trenutno po strani- iako mislim da ću se pokušati baviti i njima.
Što smeta u vjeri Isusa Krista i njegovog oca (koji jest ili nije) Boga, iako je Isusova majka bila zemljanka i Židovka, i on je slijedom toga Židov koji je uveo neke Židove i sve ostale pogane ili pripadnike nekih drugih uvjerenja, a koji su ga htjeli slijediti u vjeru koja je po njemu nazvana kršćanstvo?
Henri de Lubac kaže (ukratko, skraćeno) razloge napadima na kršćanstvo:
-kadikad su to povijesni razlozi. Je li uopće postojao i je li to govorio ili je govorio nešto drugo?
-drugom se prigodom borba premješta na metafizičko polje
- u svemu se najviše obrušavaju prigovori na Crkvu, na ono što se naziva glađu Crkve za svjetskom dominacijom.
Nije li religija najčešće :'opijum za narod'
Ali.., „Danas borba protiv kršćanstva nije uperena samo na njegove temelje ili na neke njegove posljedice: gađa se ravno u srce. U pitanje je postavljeno kršćansko poimanje života, kršćanska duhovnost, unutarnje opredjeljenje koje prije svakog posebnog čina i svakog izvanjskog poteza određuju kršćanina.“, kaže de Lubac.
Dakle po njemu: KRŠĆANIN BI PRIJE SVAKOG POSEBNOG ČINA I SVAKOG IZVANJSKOG POTEZA TREBAO NAJPRIJE POSLUŠATI TO KRŠĆANSKO POIMANJE ŽIVOTA; DUHOVNOST I OPREDJELJENJE.
Naravno, kažem skromno ja, tu se radi o kršćaninu koji promišlja i živi svoje kršćanstvo na dobrobit svoga susjedstva i cjelokupnog čovječanstva. Niti slučajno ne treba tu ubrajati ljudi koji su se u priči našli samo jer su vjetrovi drugačije zapuhali, ili ekstremne čistunice koji ne podnose drugačije razmišljanje i koji su sudjelovali u progonima drugih vjera ili nevjera i tome slično.
Ali, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.
To me dovodi do naslova knjižice koja je nastala 2005 na temelju članaka pok. Željka Mardešića sociologa religije:
„Odgovornost kršćana za svijet“
Nakladnik je 'Svijetla riječi', Sarajevo- Zagreb
Predgovor je napisao Ivan Šarčević.
Željko Mardešić je najprije bio pravnik. U Jugoslaviji pisao je pod pseudonimom Jakov Jukić.
Puno je nas učilo od njega. Bio je prijatelj, veliki skromni čovjek . „Mardešić je već desetljećima prilično usamljen i neprihvaćen, jednostavno zato jer ga se ne može svrstati“, kaže Ivan Šarčević.
Ponosna sam što sam ga poznavala i što sam imala privilegiju da me uzme pod svoje krilo i vjeruje mi da ću biti otvorena uha i srca.
„Nakon pada berlinskog zida, Mardešić proročki jasno detektira podizanje bezbroj novih zidova: povratak na bojovni, predmoderni, feudalni, pretkoncilski katolicizam koji se udružuje s koristoljubivim politikantstvom, fanatiziranim „obraćenim komunistima“ , ideolozima koji siju mržnju, strah i beznađe, koji radikaliziranim ideologijama ili „dobrim“ religioznim teorijama skrivaju lošu stvarnost, trgovcima koji kao „hijene na zgarištu dijele plijen oduzet siromasima.“, piše u predgovoru Ivan Šarčević.
„Evanđeosko kršćanstvo“ koje Mardešić neumorno zagovara jest rubno i skromno kršćanstvo ali u srcu svijeta, Božjeg ljubljenog a ne prezrenog svijeta.“, piše Šarčević.
„Darovane Božje milosti za sve ljude bez razlike“
„Bog kršćana je određen ljubavlju, a isključen mržnjom. Stoga je za vjernike mržnja najveći mogući grijeh, a ljubav najpreča moguća vrlina.“
Nije dakle na nama kršćanima da pobjeđujemo svijet nego da ga dobrotom spašavamo. Pobjede ostavimo političarima, a na sebe preuzmimo svjetovne poraze malenih i slabih. Jer njih je veliko mnoštvo i od nas očekuju pomoć.“
Dosta je citata. Koga interesira neka pročita. Ima tu spomena na djecu cvijeća. Na pokret koji se rijetko spominje jer svijetom uglavnom vlada mržnja, iako Mardešić se nada da će prevladati ljubav.
Puno puta u mnogim knjigama spominje čišćenje zlog sjećanja, ali uglavnom to ne radimo.
Moje je pitanje i dalje zašto je tolika mržnja teista i ateista koja se itekako osjeća ovdje na blogu gdje su uglavnom mlađi ljudi ili ljudi srednje generacije koji nemaju toliko zlih sjećanja.
Svojevremeno sam mislila oko sebe okupljati ljude dobre volje. Imala sam ideju napraviti 'mali pokret' koji bi širio dobro, ali to se sad čini nemoguća misija.
A sad vidim da sam pretjerala pa ću se zaustaviti.
srijeda, 19.05.2010.
Što izazove jedna emisija
U nedjelju gledala Nikolu Pilića Nu2.
Sjećam ga se vrlo dobro iz vremena kad je žario i palio po teniskim terenima. On i Živojinović u bivšoj. Split je mali. Više-manje svi smo se tada znali, ako ništa onda po čuvenju.
Možda ga je u samom početku Stanković, onako po svoju pokušao isprovocirati, ali on se nije dao.
Iako je i Stanković bio neobično blag. Nekad, prema nekim ljudima se trudi takav biti.
Odmjereno, najprije dobro promislivši, odgovarao je na njegova pitanja. Nikola Pilić je bez sumnje kralj teniskih terena. Najprije kao igrač, a potom kao izbornik i trener.
Jučer mi je uistinu imponirao. Gledam na struku. Živim od struke itd, kaže.
Sad trenira Srbiju. Velikani kao on u jednom trenu dolaze u takve situacije. Prošlo je dovoljno godina da se razviju poslovne i ine veze.
Mislim da je baš nekako toliko, možda koja godina više, bila prošla od drugog svjetskog rata kad sam se našla u Njemačkoj. Nitko više nije govorio o ratu. Putovali su za Francusku. I mi smo tamo odlazili na izlete. Nije se primjećivala mržnja.
Pitala sam svog šefa kako je on prošao rat. Znam, znam bila sam tada mlada i zelena, još buntovnik. Imala sam ožiljke na duši i htjela sam znati. Male Njemice su drhtala na poslu, a ja sam bezobrazno pitala.
Zvao me je mali komunist. To mu je čak nekako bilo simpatično, iako je bio u zarobljeništvu u Rusiji. Jedno čudo kako se uspio spasiti. Čudilo je i njega. Skupili su ga u vojsku sa studija, tek je bio upisao prvu godinu u Heidelbergu ( Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren ). Zadnju godinu nacisti su mobilizirali mladost, skoro djecu i starce.
Hitler nije mislio na spašavanje Njemačke I Nijemaca, kao što ni Pavelić nije mislio na Hrvate i Hrvatsku. Spašavao je sebe i svoju obitelj i povukao u smrt najmanje dvjesto tisuća ljudi.
Bože moj kako me ta prošlost progoni i neda mi mira. Bockaju me te kosti koje nitko ne poštuje kao žrtve nego se prepucavaju nad tim Hudim i drugim jamama gurajući svoju politiku i svoje interese svi do jednoga.
U nedjelju ujutro, kako se na televiziji odvijaju razna sjećanja, pokušala sam iskopati na internetu situaciju u Španjolskoj, koja je na neki način slična našoj- ajde uz neke razlike.
Oni su uoči drugog svjetskog rata imali vrlo krvavi građanski rat i kasnije im je ostao omrznuti Franco El Caudillo ( Vođa). Iako je bio na strani fašizma uspio je preživjeti i vladati Španjolskom do 1975, kad je preminuo. Na dan Francove smrti Juan Carlos je postao kralj.
Ovo dolje možete preskočiti, ako uopće dođete do toga.
Ali, učinilo mi se da ime neke sličnosti sa nama. U nekom obrnutom smislu. Kao da su kosti iznad zemlje, a živući ispod zemlje.
Ovaj svijet treba gledati kroz ružićaste naočale sa cirkonima na kraju kao kod starih Amerikanki.
Treba se smijati, jasno mi je, ali čak i zub postaje preozbiljan kao da su mu uistinu izrasli umnjaci.
Kako god koga zanima da izvrnuta priča neka čita ostali stoj.
--------------
Sa interneta
Poslije drugog svjetskog rata Franco je (nije stradao za živo čudo) nosio etiketu zadnjeg od fašističkih diktatora, te je bio izoliran od strane Ujedinjenih naroda. Kako je hladni rat dostizao svoj vrhunac Francova oporba bivala je sve tiša. Godine 1953. sklopio je pakt o vojnoj pomoći sa Sjedinjenim Državama što je omogućilo Španjolskoj povratak u međunarodnu zajednicu. Španjolska je 1950-ih i 1960-ih godina učinila neke ustupke i napustila posve totalitarnu politiku zamijenivši je prirodnom demokracijom, Falanga je maknuta iz centra političkog života tako da je Franco mogao tvrditi kako ta stranka više nema političke moći. On tada više nije zavisio od Falange, preimenovane u Nacionalni pokret, već od nekoliko političkih obitelji koje su se kretale od desnog centra do krajnje desnice. Franco je balansirao između te dvije grupacije sukobljavajući ih kako bi sebi osigurao mjesto suca u njihovim razmiricama u svakodnevnom političkom životu, a time i glavninu vlasti u svojim rukama.
Španjolski parlament je 1947. proglasio Španjolsku kraljevstvom, te je Franco izabran za doživotnog vladara i pazite sad S PRAVIOM BIRANJA SVOG NASLJEDNIKA. (što bi Tito dao za tu privilegiju) Iste godine Rimokatolička vjera proglašena je državnom religijom. Godine 1954. Franco se dogovorio s princom Juanom, trećim sinom kralja Alfonsa XIII i pretendenta na tron, da će njegov najstariji sin, 16-godišnji Juan Carlos zasjesti na tron nakon što Franco napusti vlast. Šezdesetih godina Francovo zdravlje se pogoršava., a 1973. odriče se svoje uloge predsjednika španjolske vlade, no i dalje ostaje državni poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i vođa Falange. Kada se Franco u lipnju 1974. razbolio, te se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo još više u listopadu 1975. njegove ovlasti prenesene su na princa Juana Carlosa de Bourbona. El Caudillo preminuo je u Madridu 20. studenog 1975. Na dan Francove smrti Juan Carlos je postao kralj.
Između samih Španjolaca nije postignut konsenzus o Francovoj ulozi u španjolskoj povijesti. Njegovi simpatizeri ističu da je zaslužan za mir nakon građanskog rata i ekonomski bum 1960-ih godina. Njegovi protivnici spočitavaju mu represivni režim i tvrde da bi do ekonomskog rasta došlo i bez Franca na čelu države.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
U svakom slučaju Juan Carlos de Bourbon izabran je od Franca, koji nije postavio svoju kćer na čelo države, i vlada i danas.
Još uvijek živući i vladajući kralj napravio je od Španjolske ugodnu zemlju za život sa maksimalnom demokracijom.
Ako još niste posjetili Španjolsku napravite to obavezno. Ima se što vidjeti. Od muzeja, do drugih ljepota.
Ima vrlo zanimljivu povijest – vladavine Arapa i Španjolaca koja se vidi u građevinama na svakom koraku.
Ova štura povijest posljednjih osamdesetak godina puno je bolje opisana po raznim novelama i romanima uključujući i Ernesta Hemingwaya koji se borio na strani republikanaca. Protiv Franca.
U puno književnim djela spomenuto je prisustvovanje Rusa( komunizma) i njihove tajne službe. To se nekako uvijek u povijesti zanemaruje, kao što se zanemaruje i u vijetnamsku ratu.
General Franco izgradio je grobnicu La Valle de los Caidos, za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste.
To je pokušao i Tuđman, ali ideju nisu prihvatili. Rečeno je ne mogu žrtve biti u istoj grobnici sa vlastitim ubojicama.
Uvijek se sjetim jedne serije koja se odigravala u Alzasu. Na kraju serije prikazan je kameni kip majke do čijih nogu leže dva mrtva sina. Oba bez odjeće. Potpuno gola.
Slijedilo je objašnjenje : Nisu ih mogli obući u uniforme jer bi to bile uniforme suprotstavljanih strana.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Napadom Njemačke na Poljsku 1. 9. 1939. počeo je drugi svjetski rat. Prije napada na Poljsku sklopljen je sporazum između Njemačke i SSSR-a kojeg su potpisali njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i Josif Staljin. Ugovor je poznat u povijesti kao: Sporazum Ribbentrop- Staljin. Prema ovom sporazumu Poljska je podijeljena između Sovjetskog Saveza i Njemačke, te su povučene granice između interesnih sfera ovih država u Evropi. Nakon Blitzkriega kroz Poljsku Hitler se okreće prema zapadu
Tako vam je nosioci štafete. Pitam se gdje bi sad bili potomci komunista da Hitler nije napao SSSR.
Zamislimo malo tu Science fiction.
Svijet podijeljen na fašizam i komunizam i Ameriku u vrijeme lova na vještice,senatora iz Wisconsina Josepha McCarthyja. ....
Logori na sve strane.
A tek pogromi u Rusiji. To se posve zaboravlja. Koliko je Židova pobjeglo iz Rusije nakon drugog svjetskog rata, da od ranije ni ne govorim.
Kažem vam da kosti hodaju zemljom, a da mi navodno još živi živimo ispod zemlje pitanje je kakva bi to priča bila.
U stvari sam započela pisati ovaj spot s mišlju kako mi je imponirao Nikola Pilić u NU2.
I one dvije tri naglašene zadnje rečenice na kraju. Spomenut ću samo ovo: Želim reći, a to je meni važno, Ja sam vjernik.
Meni je ostalo nebitno. Nije važno što je spomenuo da je Hrvat.
Srami se Splite, ako je u tvojim građanima razlog da ne dolazi u Split.
Važno je da imamo Keruma, a kad imamo Keruma imamo i licemjerje i sve je u redu.
petak, 14.05.2010.
Savjest
…………….
Godinama poslije počela sam pisati Klupu.
Bila je to neka igra između Gospodina za kojim je trčkarao pas i ženskog lika koju sam nazvala Lidija.
Lidija je bila više likova. A ime zvuči neobično, bar meni. Kao Amelie ili neka lica koja uvijek odaju čuđenje. I plaču kad su sretni. Suze radosnice iz ganutog srca. Pravi biseri. Mislim na ime, a sama osoba Lidija ona je kompleksna. Kao kad čistokrvnog lijevaka učite pisati desnom rukom. Onda se događa :kažeš mu lijevo, a on obavezno pogleda desno. Onako malo smušena kao Jacques Tati u filmovima 'Les Vacances de M. Hulot' ili 'Mon Oncle' koje mogu pogledati mali milion puta.
(prava Lidija oprosti. Takvu te volim)
Tati je bez sumnje lijevak. Nitko drugi onako smušeno ne može prelaziti ulicu uvijek misleći koja noga ide prva. Lijeva ili možda ona druga za koju nije sigurna je li desna.
To je jedna Lidija. Druga osoba u Lidijinom tijelu misli i vjerojatno jest bila udata. Tu je muž koji je ostavio radi tajnice i djeca koja su između roditelja, kao što je uobičajeno.
Često je u depresiji i bježi na Klupu na kojoj sreće Gospodina s kojim se upušta u rasprave. Gospodinu zna da ga Lidija ne može razumjeti. On je sveznajući, to je jasno.
Nije to jednostavno. Dva uma koji se u ni jednoj točci ne mogu naći. Možete li zamisliti koliko je Gospodinu bilo dosadno. Njemu koji sve zna. Ali, nije stvar u umu. Radi se o srcu. A tome se Lidija , a i puno njih nadalo. Tom velikom srcu koji može utješiti.
Ali nije bila mirna.
Tu su, kod naše Lidije radilo o paralelnim životima,
Ali ima i treća Lidija, koja se pojavljuje kao Jelena. Imala je vezu s tim redateljem, koji je pak imao ženu i djecu, i onako je Jelena malo u tom smislu labavog morala. Lidija- Jelena misli da nije nikakvo zlo čisti seks s bilo kim, ako baš ne napraviš zlo – to nekako nije trpila. Mislim raditi zlo.
A u ovoj vezi napravila ga je njegovoj ženi, koja se na neki način mirila sa muževim nevjerama, jer nije pripadala tom nahvao svijetu koji se potpuno daje onom što radi kao da ulaze u neki novi neotkriveni svijet koji ima svoja posve drugačija pravila kao u onom filmu Kronike iz Narnije.
Iako su pravila igre uvijek ista, ali u nekim periodima života vladaju nama hormoni ili već nešto, obučeš novo odijelo i već si netko drugi (nemojte mi onu o o odjelu koji ne čini čovjeka)
Njihov bi život bio vrlo loša šala da se tu negdje ne šetka Gospodin, a ne treba zaboraviti ni psa.
A Gospodin zna kako izazvati savjest.
Ali o tome nekom drugom prigodom.
Znam ne zanima vas, ali mene zabavlja.
utorak, 11.05.2010.
Klupa
Jesam li se izvukla iz te veze?
Ne znam, ne znam. Čudna je to priča. Na samom početku činila se ljubav. Pogledi koji su prožimali pa su se u nekim astralnim sferama tijela već prožimala na rubu orgazma koji samo što nije. Koljena su klecala i tijelom je prolazila ona slabost na rubu slatke boli.
Stadij kod kojeg je svatko mogao primijetiti da se nešto događa.
Da ležim na kauču nekog američkog kolege psihijatra rekla bih: Ja sam kriva. Nešto je u meni što počne analizirati i onda ostaje samo seks i kajanje.
Vremena su se promijenila, možda bi bio njegov odgovor.
I jesu se promijenila. Moj je redatelj bio oženjen . Žena liječnica. Dvoje djece.
Ženu sam poznavala. Nekad smo radili u istoj bolnici.
Ništa nije bezrazložno. Tako mislim. Čovječica završi medicinu i specijalizira psihijatriju jer je njoj potrebna pomoć.
O more plitko, zeleno i modro na žalu tu pred mojim nogama. Zašto čitam Houellebecqa?
I onda hopa cupa, hopa cupa Gospodin i njegov pas. Preko mora. Iz pravca Šolte.
Zato je propalo Rimsko carstvo, kaže on.
Gledam ga u čudu.
Zbog Houellebecqa i sličnih. Otišli su u dekadenciju oni gore, a puku je bio pun kufer. Bili su gladni.
Zato je propalo i Francusko carstvo, kažem ja. -Jer im je Marija Antoaneta nudila kolače umjesto kruha.
Čini mi se da vidim osmjeh na njegovom licu.
Eto vidiš kaže. Ja sam ovdje posve suvišan.
Kako god, kažem ja, reci mi tko je tu kriv?
Govorim mu ti. Dio sam njega, ako ništa jedem mu sina kod pričesti. S dozvolom. I pijem njegovu krv. Pravi kanibalizam. Nisu li i oni, kanibali, jeli pobijeđene e da bi njihova snaga i um prešli u njihova tijela.
Igraš se s vragom, kaže On.
Sve su to tvoja stvorenja. Ja… i ostali. I vrag, kažem ja.
Da, da, Gospodin je ozbiljan, nije lako s vama.
S ljudskim rodom, odgovaram, rečenim čovječanstvom.
Mala cvjetna klupa uz more na jednoj splitskoj plaži. Nema nikoga, ako ne računamo Gospodina i njegovog psa i mene. Kiša samo što nije. Miriše lažina. Svatko se od nas uvukao u svoje misli.
On čita moje. To je jasno svakome tko u njega vjeruje. Prava Udba i ostali slični njoj.
To je davno prošlo vrijeme, kaže. Ostavi se prošlosti.
Kakva je razlika, pitam?
Znam što ćeš mi reći, kaže Gospodin. Reći ćeš: Marija Antoaneta ne nudi više kolače. Ne nudi ništa.
Točno, odgovaram, mi ćemo stegnuti okopasnike, a oni će postajati sve deblji, a giljotina je ukinuta.
A došao sam, kaže, jer si se kajala. Zbog one ljubavne veze, a uvukla si me u raspravu o carevima i kraljicama. A što me se oni tiču. Moj vam je sin davno rekao Bogu Božje a caru carevo.
Bez obzira na kolače, pitam?
Otišao je ljutit. On i njegov pas. Ili sam samo ja to htjela tako vidjeti.
Ono što mislim je da bi ga se manje trebale ticati ljubavne veze i sve popratne ljepote, a puno više carevi i kraljevi.
Ali tko sam ja? Malo nesretno žensko biće koje se kaje, a nikoga nije briga … ili je možda Gospodin kojeg prati pas u pravu?
Možda je njegov sin uz ono Bogu Božje, caru, carevo trebao dodati: a vama ljudi figa u đepu.
A ovo je Lara koja gleda tv kad ja ne mogu, ali kasnije mi kaže sve što se važno na teveju dogodilo.. Gospodinov pas koji, naravno puno više zna od Lare neda se snimiti.
subota, 08.05.2010.
Lijepo je
Iziđimo malo iz sjete, razočarenje, države koja propada- ali neće: Još Hrvatska ni propala dok mi živimo.
Moji su stari u ono doba potiho pjevali i svi su bili nekoliko metara iznad zemlje. Dakako od ushićenja.
Ne znam što bi sad pjevali, ako bi uopće pjevali.
Prebacimo se sad na moj balkonić.
href="http://tinypic.com" target="_blank">
Pogledajte samo tu divotu. Ali ja svakodnevno pričam sa svakim cvijetom i biljčicom pa čak i onima koji su tu zalutali. Neke ću morati prebaciti jer ubrzo za njih tu neće biti dovoljno zemlje.
Jedne godine sam čak jela bijelo grožđe sa jedne loze koja se tu iznenada pojavila, vjerojatno donesena sa zemljom ili nekim čudom, a čuda se događaju kad su u pitanju masline i trsovi loza jer oni su kod nas u Dalmaciji stariji od ljudi. Žao mi je što tu divotu nisam posnimila.
Ne mogu se sjetiti zašto je dogodine nije bilo.
Ali, ako mislite da ja uživam u ovoj ljepoti grdo se varate,
Ja (magarica na početku rečenice, ali i inače) radim.
Radim kao slon u Indiji, kao magare na mediteranu i tome slično.
Uzalud mi silan rad kad nemam ni malo malih sivih stanica da uživam u hladovini u plodovima svoga rada.
Ali, kad-tad zaputit ću se na debelo more pa makar u pepelu, bar su mi obećali da će me tamo prosuti.
Nemojte ovo gore napisano uzimati kao tugu. Zamislite kako me gutaju mali planktoni, a njih onda jedu sve veće i veće ribe.
Svi smo mi potrošna (i uglavnom potrošena) roba.
Divna slika dubokog plavetnila.
Ali, vratimo se balkonu. Čak sam i stolice obojila sama. I uredila, tapecirala.
A da ne govorim o ormaru, pisaćem stolu za moju unuku.
I to su bile otpisane stvari. Za otpad, ali onda sam si uz sav posao dala sam si, kažem truda i to je rezultat.
Eto ga na, iako nervus ischiadicus još uvijek neda mira. Očajno me na dane i sate boli- skoro plačem. Znate kako to izgleda. Diskus iskočio. Ligament pukao, a nerv se trlja između dva kralješka kad više kad manje.
Nije lijepa situacija. Plaše me oduzetošću, a ja se ne dam.
Ionako sam odlučila da se više neću pregledavati pa što bude. Osim ako me ne boli, jer bol je puno gruba. Sve ću priznati.
Vjerujte mi kad vas muče nije to obična stvar. Jesi li… Jesam. Vičeš unaprijed i potpisuješ bianco, biancisimo, čišće od bilo kojeg deterđenta.
Kakvi heroji. To samo na Neretvi ili Sutjesci i možda u filmovima o 007. Bond, James Bond, mačo i slično. S dozvolom za ubijanje
.
Moja je baka inače za deterđent govorila disident. Ima neke sličnosti što je, je.
Bilo je još toga. Za parkiranje je govorila pikiranje. Zašto on pikira auto ispred naših vrata, rekla bi.
A evo vam malo i svetog Duje. Galama, gužva, iz zvučnika netko zove na pokajanje i nabraja ubojstva,nepravde, čini i se posve neprimjereno. Preveliki je šušur i previše je stolova s prodajom u NJEGOVOM hramu.
Ali evo i dvije ljupke snimke sa sajma cvijeća.
Evo pokušat ću malo ispraviti priču sa snimkama:
srijeda, 05.05.2010.
Macho man, macho man
Jugo dere li ga dere. Ovo mi tako sliči na snažnu mušku rečenicu da ću odmah odustati.
Gledaš stare filmove, a ono sve macho man do macho mane.
Puknu ( ili se kaže pucnu od pucketati) prstima, a oko njih vedra i patnička ženska lica s razderanim srcima.
Tko sve nije u povijesti muškarac?
Čak je i Tito bio muškarac. Kolikim je tek on ženama slomio srce, ali i muškarcima, njima baš ne srce, ali postoje i drugi organi ne manje važni.
Koliko bi, u njegovom slučaju, psihijatriji imali posla. Ne samo sudionici i povjesničari kao jučer u Otvorenom (koga vraga mi je to trebalo gledati i slušati. Onog prčuljka (ne znam odakle mi ovaj izraz) od Matvejevića na pr. Koji je ono fločun što bi rekli splićani.
Fine ženske duše pišu po blogovima, a neke su zalutale u muška tijela . I obrnuto, da ne bi mislili da imam nešto protiv muškaraca.
Ravnopravnost spolova!? Ta nemojte kazati!
http://www.youtube.com/watch?v=FXrT8tz5nCc
Evo malo znanja sa Wikipedije:
Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u XIX. stoljeću kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj strojeva je počeo otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. To je omogućilo ženama da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu.
• Feministkinja; feminist - osoba koja podržava neku femnističku ideologiju te se zalaže protiv patrijarhata i rodne neravnopravnosti.
Feministički pokret se ispočetka javljao u dva oblika - kao pokret za ravnopravnost u plaćama, odnosno kao pokret kao davanje prava glasa ženama. Ovo potonje je s vremenom postignuto u većini zapadnih zemalja nakon prvog svjetskog rata, a kasnije i u ostatku svijeta.
Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evoluirao u novu formu tzv. radikalnog feminizma kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije, odnosno na muškarce koji su po prirodi represivni prema ženama. Iako je relativno malen broj žena prihvatio taj ekstremni stav, danas se feminizam najčešće povezuje s njim.
Feminizam se u posljednje vrijeme javlja i kao svojevrsna obrambena reakcija na porast neo-konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, kojima je cilj vratiti tradicionalne institucije kao i tradicionalni položaj žene u društvu.
Feminizam se razvijao u valovima:
• Prvi val feminizma - traje kroz 19.st. i označava borbu žena za pravo glasa. Te feministkinje su poznate kao sufražetkinje.
• Drugi val feminizma - javlja se 60-ih godina prošlog stoljeća i traje do 80-ih godina. Označava klasične postavke i fokuse feminizama; organizacija masovnog pokreta, rodna ravnopravnost, antiimperijalizam, promjenu zakonodavstva, ženske i feminističke časopise, edukacija žena, problematika muškog nasilja i slično...
• Treći val feminizma - započinje krajem 80-ih godina prošlog stoljeća i razvija se i danas; pokušava negirati rod i nadilaziti rodne razlike te je s toga blizak drugim teorijama: queer teoriji, post-kolonijalnoj teoriji, transnacionalizmu, ekofeminizmu, trans-feminizmu te ostalim novim feminističkim teorijama i novim društvenim problematikama s kojima se žene susreću.
Tri glavne tendencije u feminizmu 70ih godina XX.st [uredi]
• radikalni feminizam - radikalne feministkinje ističu važnost akcije i prosvjeda kao način i metodu osvajanja ženskog prostora i izgradnju ženske kulture. Drugi fokusi jesu muško nasilje nad ženama, silovanje, žensko ropstvo i pornografija. Kao glavni krivac za rodnu neravnopravnost radikalne feministkinje krive patrijarhat, kao cjelokupan sustav muške vlasti nad ženama; od muških vladar, muške vojske, muške industrije, muške religije, muške znanosti i muške kulture.
• socijalistički feminizam - za razliku od radikalnih feministkinja koje ističu važnost prosvjeda, akcije i aktivnog sukobljavanja s patrijarhatom i njegovim posljedicama, socijalističke feministkinje naglašavaju nužnost zajedničke akcija sa drugim potlačenim skupinama i klasama - anti-imperijalističkom pokretu, radničkim organizacijama, lijevim političkim strankama; te u novije vrijeme antiglobalizmu/alterglobalizmu, LGBTIQ pokretu, sindikalnim grupama.. Glavna metoda za ostvarivanje ženskog pitanja za socijalističke feministkinje jest dijalog. U muške institucije treba dijalogom raspraviti o značenju i važnosti feminističke borbe, rodnom tlačenju, rodnim odnosima i rodnoj ravnopravnosti. Glavni izvor rodne neravnopravnosti, po socijalističkim feministkinjama nije patrijarhat, već klasna eksploatacija iz koje tek nastaje patrijarhat. Pravo na rodno oslobođenje nije moguće sve dokle su moć i bogatstvo u rukama nekolicine malobrojnih i ekonomski samostalnih muškaraca.
• liberalni feminizam - podržavaju one feministkinje koje vjeruju u postojeći društveni sustav, kojeg treba popraviti a ne rušiti. Zakonodavstvo je, smatraju, jedina metoda kojom će se uvesti rodna ravnopravnost, a najvažniji zadatak jest potaknuti žene na obrazovanje i političko participiranje.
• Dakako, svi ovi gornji feminizmi u praksi se miješaju i upravo ima najmanje pobornica (i pobornika) samo jednog feminizma.
Fokusi današnjeg feminizma:
• Jednaka građanska i politička prava muškaraca i žena
• Besplatna i sigurna kontracepcija te pravo na pobačaj
• Pravo na slobodu i život žena bez muškaraca te lezbijsko materinstvo
• Silovanje u braku
• Jednake plaće muškaraca i žene te jednake mogućnosti na radnom mjestu
• Reproduktivna prava i kontrola rađanja
• Nasilje u obitelji
• Seksualna eksploatacija
• Traficking - žensko ropstvo
• Ženska solidarnost
• Prava LGBTIQ osoba, osobito lezbijki, te žena iz drugih marginaliziranih skupina, etničkih skupina..
• Teza "privatno je političko" - ne postoji privatno pitanje ukoliko se radi o diskriminaciji i nasilju, jer oni su sami političko pitanje i zahtijevaju društvenu ili državnu intervenciju
---------------
Nota bene, znate li tko je u Europi posljednji dao prava glasa Židovima i ženama?
A što se tiče borbe za ženska prava u Hrvata sjetite se tko je u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj na čelu takvih pokreta i jesu li vam antipatične ili simpatične i li vas njihova borba za ženska prava uopće zanima?
Osobno se ne osjećam ugrožena, ali sam duboko svjesna da ne bih bila ni u kakvim teškoćama da sam sa ovim mozgom u muškom tijelu.
Potpuno bi drugačije sa mnom razgovarali muškarci, a što je najtragičnije i žene.
