odmak
srijeda, 30.06.2010.
Smrt na Neretvi
Danas se ne osjećam ni voljeno ni grljeno.
Jučer sam bila na jednom sprovodu u Hercegovini mladoj ženici ( bila je nekoliko puta više dana, pa i mjesec kod mene radi terapije u bolnici.)
Trudila se. Imala je jaku volju i želju, naročito radi dva maloljetna sina, ali nije uspjela ostati živa.
Sestra i ja odmah poslije posla sjele smo u auto i na sprovod. Pri tom smo se dogovorile naći sa rodicom čija je kćerka nedavno umrla od istog nesretnog karcinoma. Borila se više od deset godina i na kraju zbogom, adijo. Ostala također dva sina.
I problemi. Iako je naizgled sve u redu.
Djeca su dobra itd, itd, ali sad dolaze u pitanje naslijeđa-sve vrlo komplicirano i dodatno bolno.- Kao da već sama smrt nije dovoljno strašna, kaže moja rodica.
Slične razgovore(obiteljsko nasljeđe), na putu (On the Road ) vodimo sestra i ja. Prekidamo ih svako malo pokušavajući ostati smireni i sabrani, ali to je nešto što konačno treba riješiti.
Na samom sprovodu da ne kažem uobičajeno tuga i jad, eto govorim, ali još je gore. Obitelj pokojnice vrlo je složna. Puno sestara braće, djece , nažalost , moram tako reći povezana sam s njima vrlo bliskom vezom, vlastitim sinom, koji je tamo u onom redu među rodbinom.
Majka pokojnice s kojom sam već iz Splita razgovarala,a s kojom sam svojevremeno imala vrlo ružnih trenutaka, zagrlila me i plače. Njen sin (svojevremeno prema mojoj obitelji jednako neugodan) skoro me odgurnuo, doslovno je prosiktao- Ostavite je – u smislu nemojte je dodatno činiti da plače.
Cijela ta priča; Hercegovina, domovina mog pok. muža, krajolik, mjesto mog rođenja u Dolini Neretve vrača me slatko bolno u mladost koju bih htjela zaboraviti. Kao rana koja svrbi i prolazi, ali još je tu. Ni organizam koliko god mu smeta ne želi je pustiti.
Moja snaha do koje nisam mogla doći telefonom jer tuga mora biti još veća tuga, stoji u tom redu kao kraljica od Sabe, sad joj se uspijevam žalovati, dodatno me vrijeđa.
Moja istina sigurno nije i njena istina, ali gotova sam. Srce mi je u grlu i najradije bih i sama umrla.
Puno puta mi je predbacila: Vi ne znate međusobno razgovarati. Vaši su životi lažni. Izvana se držite kao da se ništa ne događa, a unutra…
Bemti odgoj u kojem su me učili šutjeti i neopterećivati okolinu (zato evo me s tim na blogu, kao da i to nije nepristojno). Nikad se glasno svađati, brojiti do 100 ako je potrebno, razumjeti svakoga, znati opraštati i sve to ne znam kako bi nazvala (moja pok. teta Marta, često citirana, znala bi reći: najgore ti je sve razumjeti), ali danas bi to nazvala potpuno van vremena jer mi živimo u neko staro doba gdje vrijede zakoni oko za oko, zub, za zub.
Popusti, odstupi je odgoj koji se zaboravlja. Gledam u nebo, negdje u daljini grmi, skupljaju se oblaci, ni nebo ne tješi.
Ceremonija je vrlo tužna. Svećenik govori dirljivo. Za pokojnicu jednostavnu i dragu dušu ne može se uistinu ništa ružno reći. Dapače samo dobro. Podnosila je tu bolest ne tužeći se. Okrenuta vjeri puno je molila. Umrla je tiho, ali govorila je: Ako je volja Tvoja.
Ne znam jeste li ikad prisustvovali pogrebima u Hercegovini. Ogroman je broj ljudi. Oni se uistinu drže zajedno. To olakšava obitelji.
Klapa, čini mi se iz Rogotina, sa svojim tužnim i neobičnim (mislim da sve to treba sačuvati, valjda to netko i radi)napjevima izaziva dodatnu provalu plača.
Tresem se i sad. Potpuno sam iscrpljena.
Svjesna sam da u dogledno vrijeme trebam obaviti par ozbiljnih razgovora, ali nemam za to snage.
Nema nikoga da mi kaže volim te i grlim te.
Oprostite na ovoj provali sentimentalnosti.
To je tako danas. Sutra je novi dan i sve će biti u redu.
ponedjeljak, 28.06.2010.
Peticija
Sin mi je proslijedio ovu tužnu peticiju. Potpisala sam i poslala svima čije e-mail adrese imam.
Jedna od mojih suradnica vratila se iz Vukovara i mjesta oko Vukovara. Puna je dojmova. Svaki drugi muškarac iz relativno širokog kruga ljudi u kojem se kretala ima PTSP sindrom.
Vidjela sam fotografije. Mršavi ispijeni ljudi, bezvoljni.
Potom fotografije iz bolnice. Poruke na pločicama. Sa Ovčare.
Jednu večer je prijateljica odvela u nekakav kafić gdje je živa glazba. Bila je obučena u neku jaknicu , prohladno je, ali unutra se skinula. Zaboravila je da na sebi ima majicu sa slikom Ante Starčevića. Prišao joj je konobar i rekao zar je došla provocirati. Brzo je obukla jaknicu. I sve to u Hrvatskoj kaže ona. Inače je dijete komunista i nije imala nikakvih primisli. Čak dobro ni ne zna tko je Ante Starčević.
Naš predsjednik šeće po raznim grobljima. Bogu hvala. Vrijeme da se konačno ta priča završi i da grobišta uzroke i posljedice ratova Hrvatska ostavi iza sebe.
Hrvatska je u liku predsjednika s čijim se postupcima ekstra lijeva i ekstra desna strana ne slaže ( JA SE SLAŽEM. ITEKAKO) pokazala uljuđeno lice države za dvadeset i prvo stoljeće.
Mi se možemo slagati ili ne slagati, ali ako će to pomoći da se ne ponove netrpeljivosti i ratovi vjerujem da to moramo napraviti.
Pokloniti se žrtvama svih zločina.
Nemojmo trčati pred rudo i uvjeravati jedni druge u ljubav pregolemu. To nije moguće i neka mi nitko ne priča ništa drugo, ali možemo se civilizirano ponašati i prepustiti zakonima, povjesničarima i ostalim da rade svoj posao uz svesrdnu (dobronamjernu, u ime istine ) pomoć preživjelih.
Evo me natrag sa teškim temama, a zapravo sam uživala sedam dana odmora.
Ljubim vas i grlim vas, kako bi moj najmlađi sin rekao.
Nije li to divna poruka?!
Begin forwarded message:
From: Amira Kresevljakovic
Date: lipnja 25, 2010 12:32:11 GMT+0200
To: Amira Kresevljakovic
Subject: SREBRENICA 1995 - FIFA 2010
FYI: Petition to remember victims of Srebrenica Genocide, on the day of World Cup Finals.
On this 15th anniversary of the Srebrenica Massacre, we invite you to express your condolences to the victims of genocide worldwide and to reaffirm FIFA’s message against racism. Against intolerance. Against genocide. http://www.sos1995.com/
Peticija da se na dan finala Svjetskog prvenstva minutom sutnje oda pocast zrtvama genocida u Srebrenici.
Peticiju mozete potpisati ovdje: http://www.sos1995.com/
Treba podrzati..
Potpišite. Jedna minuta za tolike tisuće mrtvih je mali doprinos, a ipak će nas i ostali svijet ta minuta podsjetiti na nesretne žrtve koji su nekome bili djeca, očevi, braća, muževi.
Vaša Odmak.
srijeda, 16.06.2010.
Čovječice i Čovječci
Sinoć sam prisustvovala promociji ukoričenih kratkih tekstova o položaju žene napisane od časne sestre koja je već diplomirala, magistrirala i doktorirala… iz određenih predmeta.
Časna inače ima vrlo dobre odnose u Bosni i njena se knjiga čita među mladim muslimankama i srpkinjama- koje također promišljaju vjeru i svoj položaj unutar svoje macho zajednice.
Položaj žene u crkvi i u društvu?
Svih to tišti.
Respektabilan je broj prisutnih, a i samih predstavljača knjige.
Razmišljam, a što mi drugo preostaje i vidim ih kako svi pružaju lagano ticala pipkajući oprezno što reći i kako se ponašati.
Crkvena struktura je u principu sastavljena od ljudi koji strogo slijede crkvena pravila, osim rijetkih, a njima crkva do određene mjere pušta- nije glupa ta crkvena vrhuška. Dapače vrlo je mudra, ali spora ko' sva nebeska tijela koja se okreću na manje od 33 okretaja.
Položaj žene!!?
Sociologinja , koja drži katedru na jednom od socioloških svjetovnih fakulteta, pametna ko svi vrazi i nekolicina pametnih muškaraca zajedno sa tim vrazima, mudro je govorila također pipkajući i ona ticalima (ali puno manje, puno manje jer ne pripada iznutra crkvenoj organizaciji) da ne pogorša položaj časne sestre.
Govorilo se o feminizmu i svi su se ogradili od onog agresivnog feminizma iako je vrlo teško staviti granicu kad je agresivan (feminizam), a kad to nije.
O čemu se tu govori, mislim? O čemu mi to uopće govorimo?
Časne su uistinu milozvučno pjevale. Jedna je svirala neku razlomljenu skladbu kao da je namjerno htjela pokazati da je vrijeme promjena.
Kasnije u kratkom razgovoru doznajem da je svaka od njih završila neki fakultet ili već neku školu. Profesorica latinskog, profesorica teologije da ne nabrajam dalje, ali vidimo ih kao množinu. Jednako obučene, jednako tihe, cvrkućuće i neprimjetne. Jedno tijelo. Teško ih je personalizirati i pojedinačno zapamtiti.
Svećenici pak. Obučeni u svjetovnu odjeću. Svatko je od njih s imenom i prezimenom.
Časna koja je doktorica nema ono pokrivalo na glavi i ima kraću haljinu.
To joj zamjeraju. Em je časna, em je pametna, a još se nosi kako se nosi.
Pitam jel' može tako. Je li to unutar propisa. Jest kažu, ali nije uobičajeno. na neki način je potvrda svojevrsne pobune na položaj žene u crkvi i strši.
(a mene to što strši neizmjerno veseli. Javila sam se dobrovoljno kao njena tjelesna straža)
Promotori su oprezno govorili. Bože sačuvaj dirnuti u zakone crkve. Ja sam buntovnik. Kažem: Pred dvije tisuće godina došao je Isus i razbio tisućgodišnje ustaljenosti židovske vjere. Zakone koje nisu mogli prihvatiti. Nigdje nije imao podrške. Pao je doslovno s neba. Čudo da mu je uopće netko povjerovao, a opet iz njegovih natuknica nastala je vjera i crkva- nezamislivo velika institucija . Pitam se pitam što bi bilo da Bog pošalje još jednog sina ili možda kćer.
Smijali su se. Moramo oprezno kažu jer nastavi li žešće možda je i ubiju(časnu), aludirajući na Isusovu smrt.
Priznajem da mi nije bilo mrsko družiti se sa već poznatim licima. To je , u nekom smislu, sama vrhuška intelektualne crkve, ali ipak koliko god drugačije razmišljaju polako i sporo pipajući reakcije svojih vrhovnika kreću se prema naprijed.
Nema tu udaranja šakom od stol. Nema revolucije. Mi smo svjetovnjaci promijenili kompletnu paradigmu naših života. Sve je manje autoritativnih roditelja. Sve je više provokativnih pitanja na koja trebamo odgovarati djeci, ali i mi tražimo druga objašnjenja i ne vjerujemo slijepo dogmama.
Crkva više nije ona zatvorena organizacija koja odijeljena fizičkim i duhovnim zidovima . Sjeća li se još itko oltara pri kojima je svećenik bio okrenut leđima puku. Kao da taj narod, vjernici nisu uopće važni, a zapravo su u ovom slučaju najvažniji. Radi njih je Bog poslao sina i pustio da ga ubiju da njegova zemaljska muka nauči nečemu nas i spasi nas. Crkva je stoljećima postajala svrha samoj sebi, a mi smo skupljali mrvice nadajući se...
A, onda je Drugi koncil („11. listopada 1962. u bazilici sv. Petra papa Ivan XXIII otvorio je Drugi vatikanski koncil. U uvodnom je govoru kazao: «Crkva je vrt koji valja obrađivati a ne muzej starina». «Glava Crkve je Krist a ne papa»), unio radikalne promijene. Uveo male ljude, vjernike u svoje do tada zabranjene prostore duhovnosti. Crkva je počela komunicirati s nama malima, ali... lijepo to zvuči. Sve se to događalo izvan granica domaće crkve. Sad u domovini Hrvatskoj nitko više ni ne spominje drugi vatikanski koncil. Nije im u interesu. Nisu oni tu radi nas, nego radi samih sebe.
Ne govorim o ovoj šačici sinoć prisutnih i možda još o nekima koji nisu bili, ali većina.... Većina nema blage veze o čemu se tu radi.
A radi se ne samo o položaju žene u crkvi, nego i o samoj crkvi koja se ponovo zatvara i bježi u vlastitu izolaciju.
To rastužuje, ali koliko god mi je susret dao misliti bili su tu vrlo ugodni razgovori. Vispreni su to ljudi, puni znanja, a ja još učim.
ponedjeljak, 14.06.2010.
Ne se rugati
Bacim pogled, kad imam vremena, na emisiju Romi u Europi. U djetinjstvu su me njima plašili, Sjećam se da su hodali mjestom i vikali kalais, kalais. Ciganke bi se s djecom spustile u dvorište djedove kuće i pitale da se napiju vode.
Lutalački narod u sred Europe. U Španjolskoj sam vidjela da drže kafiće, a u Francuskoj sam ih viđala na konjima.
Kad sam bila u Indiji odmah su mi pali na pamet. Ima toliko sličnosti. U pokretima. U očima i podočnjacima. Boji kože. Ta mala indijska dječica baš sliče na male Rome. Jedna djevojčica je skakutala, plesala i izvodila akrobacije da joj damo koji … čini mi se da su rupiji njihova valuta, baš kao mala cigančica.
Davnih godina u doba moje pobune protiv obitelji, vjere, naroda, protiv establishmenta vidjela bih kako sjedim otraga na ciganskim kolima i odlazim zajedno s njima lutati. Sjeća li se još tko onog krasnog filma: 'Cigani lete u nebo'. Je li bio ruski?
Sjećam se da su me glazba i neke scene oduševile.
Naša je Zona pisala o njima.
Glupo je spominjati dugi niz pjesnika, redatelja i ostalih koji su se njima bavili.
Ne znam zašto je pogrdno reći Ciganin. Zar to nije isto kao i Rom.
Poznati glumac Antonio Banderas,španjolac je također Rom.
Da imam mogućnosti kao neki super bogataši uredila bih život na kugli zemaljskoj na posve drugačiji način. Romi, Indijanci i mnogi drugi na neki način proskribirani narodi imali bi i u životu mogućnost živjeti svoj život na svoj način. Ne samo u filmovima, ali čovjek je općenito sebično biće kojeg ni prvobitno kršćanstvo, ali ni druga uređenja, rekla bih ni komunizam u ideji pa druge- islam je (prvobitni) bio izrazito gostoljubiva vjera gdje je putnik namjernik u kućama muslimana bio dostojanstveno i s pažnjom priman, ali ponavljam sebični čovjek gomila svoja bogatstva, razbacuje se kao da će vječno živjeti i malo razmišlja o drugom čovjeku kojemu treba nekad posve malo da bude sretan.
Uvijek sam mislila da bi Romima koji lutaju (iako su sve više stacionirani) trebalo napraviti domove, kučice po njihovim putovima, kao planinarima, gdje bi mogli prespavati, ugrijati se i krenuti dalje.
Puno puta sam rekla da sam utopistica, tu je bio neki komentar da me treba utopiti i naivka sam, ali nekako me boli srce kad vidim prosjake, beskućnike i lutalice i sve nas tvrda srca. Ne znam zašto nam je to srce dano. Za određeni broj otkucaja i što onda.
Gunđamo i ljutimo se. Prosipamo i ovdje riječi i riječi ljutite i pogrdne na ovoga i onoga i svatko nam je kriv, a što mi radimo da nam bude bolje.
Osobno, jako volim Split i Laru s kojom šećem po gradu i razgovaram, upravo radi nje s ljudima. Ali, možda i bez nje. Nigdje kao u Splitu ne možeš razgovarati sa nepoznatim ljudima i izmjenjivati plitke i duboke misli i da se potom raziđete sretni kao da je vama netko nešto dragocjeno darovao, ali kao da ste i vi onom drugom nešto darovali. Često puta čujem: Baš vam hvala na ovom razgovoru. Možda je cijeli mediteran takav, ali ta se dobra volja širi pomalo i po ostalom svijetu, koliko primjećujem.
Svi su ljubazniji, čak i Nijemci, osim manekenki- ne znam zašto im treba ona ozbiljnoća i prepotencija.
Uopće ne znam zašto ovo pišem. Inače me u posljednje vrijeme preplavljuje ljubav prema svijetu svake vrste- živom neživom, nevidljivom, čak i prema zločestima i zločincima. Bude mi ih žao. Kao da se moraju bezbroj puta roditi da shvate da je nesebična ljubav najveće blago. Zapravo jedina bitna.
Da naivka!?
Kako god, baš me za tu naivnost briga. Me ne frega. Važno je da se osjećam dobro.
petak, 11.06.2010.
Mujina izjava : Nekad je svega bilo.
24. srpnja 1988
Ukrcani: Mia, Željko budući Kanađanin i njihova curica Željana, sin njihovog prijatelja dječak Oleg, ja , mali od palube, posljednji bijednik na ovom brodu, moj najmlađi sin signore Conte, te gospođica Marta od Kuletovih, moja nećakinja. O Bože moj tu je i neizostavni Kapetan Ćičituk, zvani Riđa Brada, nema drvenu nogu, ako je tko što pomislio, ali sve ostale, koje god hoćete ili možete zamisliti, osobine ima. Što je najvažnije, on je sam uvjeren da je uvijek u pravu.
Sad je sve više uvjerenja da bi se brod trebao zvati: “Jedem malu djecu”.
Željko, budući Kanađanin kojemu je možda baš na tom putovanju pala na pamet ideja da se zauvijek odseli u Kanadu, s rezignacijom komentira: “To je takva vrst putovanja. Ja sam pripravan.”
On strpljivo podnosi pitanja: “Molim smijem li znati..? ” Čak i odgovara na njih.
Navečer djeci priča priče. U svakom slučaju djeluje umirujuće na Kapetana kojem svako malo dlake brade, kose i brkova idu u zrak.
Evo kako to izgleda:
Doručak. Mia: “Oleg, hoćeš li malo sira..? ”
Oleg: “Smijem li znati kakve vrste sira nudite na ovom putovanju?”
Mia ostaje bez riječi, ali poslije nekog vremena uglavnom šutljiva Željana kaže:
“A zašto na ovom putovanju nije ponuđena gorgonzola?”
Željko budući Kanađanin nas je, pred polazak, telefonski pitao može li sa sobom dovesti malog sina svojih prijatelja.
“Jedinac je”, rekao je.”Okružen odraslima. Učenje, glazbeni, jezici. Živi u posve umjetnoj atmosferi, a izvan je džungla. Mora se malo očeličiti.”
Naravno da nismo imali ništa protiv.
Ručak je protekao mirno, osim što s vremena na vrijeme signore Conte prošeta preko stepenica, jer njegovom finom njuhu, sluhu ili vidu nešto smeta, a stepenice zna se su ono zabranjeno mjesto čije korištenje izaziva bijes kapetana.
Dakle stvari stoje ovako: Olegova glavica izviri svako malo izvan unutrašnjosti i začuje se pitanje: “Molim smijem li znati pokraj kojega otoka plovimo?”
Ponekad bi pravilnije bilo pitati: pored kojeg otoka ovaj put, jer vjetra nema, plazimo ili milimo, jer je Jozefina K. jedrilica koja kako sam naziv kaže ide na jedra i motor je zabranjen osim u iznimnim slučajevima o kojima će kasnijim epizodama biti dovoljno riječi.
Budući Kanađanin obično odgovara odmah vrlo spremno bilo koje ime i Oleg zadovoljno odustaje od daljnjih pitanja i nestaje u potpalublju.
Signor Conte - u rastu krila i on za vrijeme doručka, ručka i večere i uopće u svim kritičnim situacijama ne dodirujući stepenice izlijeće van i zujeći oko vrata, prozora i svih mogućih otvora nastavlja dosađivati.
Gospođica Marta od Kuletovih se s vremena na vrijeme svađa sa svima za što uvijek pronađe neki samo njoj razumljivi razlog, ali ponekad je i u pravu. Pozira signor Conteu na neobičnim fotografijama. Neobičnim zato jer je kasnije na njima ne možemo naći.
Željana mirno i polagano reagira u stilu: Čuj ne moraš si zamarati mozak tim izmišljotinama.
Prvu noć uvala Osibova na otoku Braču. Sutradan odjedrili do Ščedra. Prespavali u uvali Čarnjeni bok.
Naša Jozefina K. nagnuta na bok sigurno i zadovoljno brodi morem. Na drugom boku sjede djeca. Smjeh, dječji glasovi, Budući Kanađanin i kapetan Ćičituk razgovaraju. Mia i ja čitamo. Vjetar je po mjeri. Spavanje u uvali Bufalo. Kanađanin upozorava, da slikar Lozica koji tu ima vikend kuću, nije ni malo gostoljubiv prema jahtama.
Slušali smo njega i njegovo društvo cijelu noć. Jedan ženski glas se svako malo glasno smijao. Dopirali su razno rani mirisi. Što se to kuha, pitala sam se glasno.
Kapetanov odgovor je bio: Vještičina juha. Signor Conte je naćulio uši i nije mogao cijelu noć zaspati.
No nisu nas na njegovu radost začarali i nije letjelo nikakvo kamenje prema Jozefini K. I mi smo bili sretni što smo izbjegli sve te vesele opasnosti. Osvanuo je prekrasan dan.
U Lumbardi smo vidjeli drvenu jedrilicu “Ljubicu”, brod za kojeg Miu i Željka vežu uspomene.
Jedrimo ugodno dalje ka Mljetu. Vjetar je po mjeri. Kao da smo ga naručili. Neprekidno nam je u krmu, umjerene jačine. Jedrimo sa spinakerom.
Rekli su nam iskusni, ako imamo panulu obvezno je riba za večeru. Vučemo je sad za sobom.
Kod jednog mijenjanja strane tanguna za špinaker signor Conte je uspio škotom spinakera zahvatiti moj kostim za kupanje i on padne u more. Rekli smo to je obiteljsko putovanje s mnoštvom kostima i ručnika po ogradi. Zajedno s najdražim kostimom koji tone i meni padnu krilca. Signor Conte se također rastuži. Dogovorimo se da ne govorimo nikome ni riječi. Budući Kanađanin je već izgubio dvije kape. Podnio taj gubitak dostojanstveno. Kostim je izgubljen i gotovo.
U jednom predahu, nakon stanovitog vremena Kapetan Ćičituk rutinski provjeri vuče li se što na panuli. On pojma nema o ribolovu, ali očito ni mi ostali, jer su nam kasnije rekli da panulu treba neprekidno popuštati i potezati. Jedan čovjek mora neprekidno biti zadužen za panulavanje. Naravno mi to ne radimo. Kapetan, dakle, provjerava.
“Opa”, kaže,”nešto je na panuli.”
Vuče sve brže. Svi smo oko njega. Brod vučen spinakerom leti provom u zrak, a od naše težine tone po krmi. Ništa ne primjećujemo. Zaneseni gledamo u panulu. I stvarno već se iz daljine nazire velika riba s velikim ušima.
“Čekaj”, kaže netko,”odakle ribi uši.”
Jest riba, nije riba. Na kraju pojavljuje se moj kostim za kupanje.
“Bar smo izvadili štetu što se tiče investicije u panulu”, kaže, a tko drugi nego kapetan.
Vrijedno je spomenuti otok Mljet i odlazak do Željkovog rođaka, koji sa ženom i dvoje djece ljetuje u improviziranom logoru, kilometrima udaljen od bilo kakve civilizacije i ljudi. Da bi se uopće došlo do njih treba sidriti u uvalici, ako bi se to moglo uopće nazvati uvalicom. Strme obale otoka zahtijevaju studiozno vijećanje muških članova posade. Bacamo sidra. Budući Kanađanin s konopima skače, pliva ka obali, pokušava ih vezati za oštre stijene. Sve izgleda neizvedivo iako su bar za sada valovi mali. Mi u brodu pokušavamo smiriti “Mrcinu”, kako od milja zovemo našu sigurno - brodeću Jozefinu K. Rođakova supruga također pomaže. Skače sa stijene na stijenu kao kakva divokoza i u meni izaziva divljenje.
Iskrcavanje zaslužuje snimanje. Mislim da je Englezima iskrcavanje u Normandiji bilo teže samo zato jer su po njima još i pucali. I poslovično spretni kapetan se, nenamjerno, našao u moru.
Jozefina K. razapeta s bezbroj konopa pokušava se otrgnuti. Pokušavam joj tepati. Razgovaram s njom.
“To je zbog tvoje sigurnosti”, šapćem da me ostali ne čuju. “Mi te volimo.”
Ostavljamo je.
“Ječi i plaće”, kažem Ćičituku.
On se okreće i promatra ju. Ja znam da on gaji nježne osjećaje prema njoj. Ipak ostavljamo našu dobru i pouzdanu Jozefinu K., da se bori s valovima i neslobodom. Ja sam sigurna da će nas čekati.
Logor u šumi. Tragovi mungosa koji uništavaju zmije, ali djeca su vidjela i zmiju pa tragove medvjeda, divlje svinje i cijeli zoološki iščezli svijet.
Sve je puno osa koje su se tu udomaćile, pa se na njih više nitko niti ne obazire. Kao pravi logor imaju i svoj vlastiti izvor. Došavši žedni s mora popili smo im hektolitre soka sa svježom izvorskom vodom. Čak je i signor Conte pio iako je netko od domaćina, po domaću ušao prstom u bokal i izvadio osu utopljenicu, na što su se njemu od raznih asocijacija raširile u muci oči. Čini se da je domaćin spašavao osu, nije mu bila namjera poštedjeti goste njenog uboda.
Proveli smo ugodnu večer ispraznivši im dobrano zalihe hrane. Htjeli smo im za uzvrat ostaviti barem kruh ali smo ustanovili da je pljesniv.
“Sve je u redu”, rekli su nam. “Sutra ćemo ga staviti u vršu.”
Povodom vrša i ostalih načina lova ribe. S kim god da razgovaramo svi znaju sve o lovu ribe. Svi ih love na sve moguće načine. Ništa jednostavnije od toga, ribe zapravo dolaze same, pa je na brodu potrebno samo imati tavicu. Kod nas je situacija posve druga.
Ponekad ukrcamo nekog od ribića, ali nešto je magično u svezi Jozefine K. i lova riba. Vrlo često i najveći ribići zakažu. Ali o ribama će još biti riječi.
Odlazimo na spavanje u sigurniju Sobru. Kod sidrenja spustili cijeli konopac u more. Jadan onaj tko bude izvlačio svih tih sedamdesetak metara sidrenog konopca i još petnaestak metara lanca sa sidrom.
Jutro je prekrasno, osim što još svi spavaju, pa posao oko izvlačenja sidra pripada kapetanu Ćičituku i meni.
Prvi put sam na Mljetu i ne mogu se nadiviti. Uistinu je prekrasan. Neobičan. Čini se kao neki zaboravljeni prostor daleko u provinciji koji se razvija ne slijedeći tehnologiju i brzinu dvadesetog stoljeća.. Kao da živi sam za sebe. Nismo stigli vidjeti jezera, što je prava šteta, ali naše je vrijeme uvijek ograničeno. Treba se vraćati. Ponovo jedrimo. Živo je čudo kako imamo i natrag povoljan vjetar. Žuri nam se. Križamo između Badije i nekih otočića. Kapetan mora za Zagreb. Promet je vrlo živ. Uživamo u vjetru i jedrenju, ali ipak treba pripaziti. Hidrokrilci jure pokraj nas, a s njima se nikad ne zna. Ćičituk i Željko tvrde da se kapetani hidrokrilaca redovito napiju i zalijeću u pomorske i nadmorske hridi.
“Do jednog su uspjeli slupati”, kaže ozbiljno budući Kanađanin. Kapetan Ćičituk kima ozbiljno. Pučka u lulu a dim se nervozno diže u zrak ( ovo sam dodala samo radi ugođaja, jer kapetan Ćičituk ne pije i ne puši, uglavnom čini se da je bez poroka, a dim ili para ili što već jest obično mu se puše iz ušiju ).
Oprezni signor Conte postaje još oprezniji.
Konačno ulazimo u Korčulu. Pokušavamo se riješiti kapetana, ali doznajemo da nema nikakvog hidroglisera, putničkog broda ili trajekta koji bi u slijedećih petnaestak sati vozio za Split, a kasnije bi Ćičituku bilo prekasno. Plovimo dalje do Vela Luke, ali prije toga treba jesti. Djeca su gladna i nestrpljiva pa je potrebno negdje stati. S djecom je u pravilu ovako: Kad su na brodu u vožnji htjela bi što prije na obalu ili na kupanje. Kad smo zavezani uz obalu ne daju se na kopno ili su već nakon nekoliko trenutaka natrag na brodu živo se zanimajući kad ćemo isploviti.
Na pitanja ”Molim smijem li znati kad stižemo ili kad će večera?” netko spremno odgovara: “ U devet sati, dvadeset dvije minute i sedam sekundi.” Svi zadovoljno čekaju rečeno vrijeme i teško nama ako u devet sati, dvadeset dvije minute i sedam sekundi nismo tamo ili večera nije postavljena.
Poslije večere i dobrog vina obvezno završimo na filozofskim pitanjima, razmotrimo sve aspekte teškog života i posla i koliko dugo čovjek još može izdržati sve teškoće koje pred njega postavlja društvo i država. Gdje je izlaz? Možda Kanada ili neka druga zemlja?
Tako sjedeći siti i dobre volje zaboravljamo da kapetan Ćičituk mora u Zagreb, te propuštamo mogućnost njegova odlaska iz Vela Luke i odlučimo ploviti za Hvar.
Prva smjena ja i Kapetan. Vučem u kokpit svoju vreću za spavanje i udobno se uvalim u nju. Tu sam naravno da budem za ispomoć.
Djeca bi naravno isto tako cijelu noć željela sudjelovati i pomagati, ali vrlo brzo jedan po jedan nestaju u pravcu kreveta. U tri ujutro nastupaju Mia i Željko Ne znam što će oni raditi i kako će se ispomagati, jer sam se skupa s vrećom za spavanje otkotrljala do kreveta, dok je kapetan još u zraku počeo hrkati. U šest ponovo naša smjena. Ovog puta sam ja za kormilom, a Kapetan Ćičituk nastavlja spavati.
U Hvaru normalno nigdje mjesta za vezivanje, a Veliki Brod uplovljava. Iz straha da Riđobradi ne ostane i dalje na Jozefini K. djeca zdušno sudjeluju u njegovom iskrcavanju. Dodajemo mu za rastanak vrećicu za smeće i zajednički ga bacamo na metar od obale. Vidimo ga kako trči baciti smeće u kontejner i zadnji tren se ukrcava na Brod. ( Tu moram spomenuti kolonije smeća koje srećemo na debelom moru. Po svoj prilici sve smeće koje mi tako uredno skupljamo iz otočkih kontejnera završi ponovo u moru.) Vidimo ga na palubi, mašemo mu i doviđenja. Djeca su odahnula. Signor Conte sprema krila. Stižemo na Paklene otoke gdje se bacamo na doručak.
Mi odrasli žalimo za Ćičitukom, dežurnim čuvarem koncentracionog logora punog nestašne djece, jer smo sad mi u logoru, a oni nas drže na uzdi.
Nastavljamo jedreći prema Starom Gradu. Po dolasku budući Kanađanin Željko iskrcava čitavu menažeriju i ostaje sam na brodu udaljen od obale. Vidimo ga kako za kormilom Jozefine K., sretan, odlazi.
Iz raja tišine našli smo se u kakofoniji zvukova. Iz svakog kafića, restauracije, odmarališta, hotela dopiru zvukovi druge vrste glazbe. Zapljusnula nas je i vrućina. Uokolo nas grozna količina uređenog i našminkanog svijeta. Ruka mi instinktivno kreće kroz kosu.. Mogu zamisliti na što mi sličimo. Marta od Kuletovih je po ocu Staro Građanka. Pozdravljaju je na sve strane. Kupili smo hranu i djeci sladoled i odmah se nacrtali jedan do drugoga, po veličini kao pravi mornari na obali. Vikali smo, trubili, mahali zastavicama sve dok nas Željko nije spazio i pritekao nam u pomoć. Izvlačimo se iz Starog Grada, i hvala lijepa svim gradovima, ali jedva sam dočekala da se vratim u svoju oazu.
Spavamo u jednoj od uvala u samom zaljevu.
Sutra pravac Bol. Prolaz pokraj Zlatnog rata je uvijek impresivan. Već je podne. Maestrala i daskaša u izobilju. Izdaleka izgleda kao da se nećemo probiti kroz tu šumu šarenih leptira. Slika je prelijepa, ali poslovično zabrinuti signor Conte i ja smo na muci. A zapravo se i ne uspijevamo nositi s njihovim prelijetanjima. Popuštamo. Skupljamo jedra i uvlačimo se na motor. Daskaši su uistinu nerazumni. Kamikaze su prema njima nula. Dosta ih je koji nisu tako vješti i dorasli brzinama. No najbolji među njima nam zaustavljaju dah.
Šteta zbog nekih aktivnosti, da ih sve ne nabrajam, što čovjek stari.
Sidrimo na Zlatnom ratu. Djeca su došla na svoje. Konačno ih ne vidimo do kraja dana.
Zlatni rat je nedovoljno lijepa riječ za ono što rat jest. To obvezno treba vidjeti. Kupati se u čistom i prozirnom moru. Prošetati plažom. Popiti piće u restauraciji u šumici. Čovjeku je potreban tuš, ali hvala Bogu da ga na ratu nema. Rat takav kakav jest ne treba dirati. Vrh rata se pomiče ovisno o strujama i vjetru. Kopamo po pijesku i tražimo sretni znak rata. Kučica puža ili raka utisnuta na kamenčiću. Ja ga naravno nisam našla.
Htjeli smo ostati i sutra, ali na ratu je uz jaki vjetar ponekad teško sidriti pa odlazimo u uvalu Osibovu. S tom uvalom skoro svako putovanje započinje i završava. Pokušavamo je napipati po mrklom mraku. Konačno smo uplovili, iako je signor Conte uvjeren da je to neka druga uvala. Čak je i mali Oleg ujutro zapitao: “Molim, smijem li znati u kojoj smo uvali?”
Željana i Marta od Kuletovih su također bile skeptične, pa smo morali uložiti dosta autoriteta kako bi dokazali autentičnost uvale.
U Jozefinu K se kod ovog putovanja definitivno uselio virus nepovjerenja i nesigurnosti u koje mjesto trenutno uplovljavamo i gdje se to uopće sidrimo ili vežemo.
Sutradan je, nažalost, zadnji dan.
Vrtimo se između Šolte i Brača. Sidrimo u nekoj uvali. Sidro ne drži. Budući Kanađanin skače u vodu i zaranja. Premješta sidro, ali ono ponovo ne drži. Nekoliko puta ponavljamo manevar. On nikako nije zadovoljan. Ponovo baca sidro i tek na naš nagovor pristaje prepustiti sudbini brod, sebe i sve nas te nam omogućiti da se na miru okupamo i nešto pojedemo.
Kasno navečer Split.
* Možda je trebalo spomenuti cvjetanje mora i istanjeni ozonski omotač, ali ću tu temu ostaviti za neke druge, crne trenutke, kad ostarim preko svake mjere i više me baš ništa ne bude veselilo.
srijeda, 09.06.2010.
Čovjek i imaginarij
Čovjek je dobar, ali teletina je još bolja
Bertolt Brecht
Mogla bih početi sa nesretnim volovima na početku hrvatske samostalnosti kojima su odsjecali glave pri raznim feštama.
Izvukli su se razni atavizmi, običaji kad su ljudi bili kosmati,neartikularno vikali i mljac, mljac, njam, njam smazali bi i jedni druge a nekmoli vola, pardon, bizona ili su tu bili mufloni . Dobro već nešto.
Onda su nam dali po repu pa smo prestali, ali teškom mukom.
Jedemo teletinu i dalje, ali grstimo se i patimo za jadnim životinjama koje žive i umiru u tako groznim uvjetima i protestiramo, ali u potaji popapamo i pokojeg ljuda. Mljac, mljac, njam, njam. Bila je neka pjesmica u knjizi sa crtarijama u mom djetinjstvu gdje su ljudožderi u onim suknjicama od slame plesali ispred neprijatelja na ražnju iz susjednog sela i pjevali su: Ala ćemo blagovati zubima ih milovati njam, njam, mljac, mljac.
Poslije su se takve knjige izgubile. Nakon aparthejda, što je u redu.
Svašta mi se događalo ovih dana. Puknuti, planirani, film. Idem negdje, ugasit ću mobitele, okrenut ću se na leđa sa rukicama i nožicama u zraku (nije erotska priča.) i uživat ću. To sam napravila. I kupala sam se. More je na prvu nožicu zamočenu u njega ili ga br br bilo vrlo hladno, ali čim zaplivaš... Uživancija...
Razmišljam gdje da se ukotvim kad dogodine iščupam korijene iz asfalta.
Ne znam, nepoznati druzja, što se događa sa mojom savješću.
Nije u redu da napuštam borbu, jer borba...
Sutradan sam, nakon povratka, pozvana na prijateljev rođendan kojeg sam po običaju zaboravila. Zaboravljam rođendane mojih sinova i unučadi pa zašto ne bih i prijateljskih lica i naličja.
I tako pričam ja svoje planove za slijedeću godinu.
Različite su reakcije.
(BEMTI MIŠA I SEVERINI U RAZNIM DNEVNICIMA. NEMAM NIŠTA PROTIV ZGODNE I VJEROJATNE VRLO PAMETNE ŽENSKICE; ALI DAJTE::: TREBA LI OBJAŠNJAVATI Ovo pišem repom i slušam televiziju lijevim uhom i pijem, nakon večere, čašicu australijskog shiraha i čekam poziv jednog od mojih sinova i njegove drage ... i meni drage A. Preko Skype-a sa kamericom. Već vidim kako se smiju. To me potpuno razveseli)
Kako već to biva moji me prijatelji uvjeravaju, i sama to radim njima, da ne smijem odustati.
-Kao da pristaješ na pasivnu smrt kaže prijatelj- borac, moje godište.
Ali gledaj, kažem ja, to nije odustajanje. To je borba na moj način. Ne mogu više izdržati odgovornosti i određena očekivanja od mene. Gotova sam. Jedini način je bijeg.
-Ona (to sam ja) to ne može drugačije kaže, jedna prijateljica. To je jedini način da proživi još koju godinu.
Na svoj način, kažem ja. I koliko sam glupa bježim tek kad platim do kraja porez.
Ne plašim se ja crne marice i raznih zatvora. Moji su razlozi druge vrste, ali neću ih spominjati, ionako mi nitko ne vjeruje.
I evo me. U potrazi sam za sigurnom lukom, ali u blizini nekog mjesta zbog pijenja kahvice u kafiću, a ni topli tuš m ne bi loše došao. Toliko o ekologiji
Od nečeg su sigurno morati odustati, ali okvirno....
A zašto čovjek imaginarij ?
Jer sam moguće promašila temu, a rok mi je istekao.
subota, 05.06.2010.
Za M.
Jedan moj daleki predak počeo je pisati roman kojeg sam kopajući po obiteljskim spisima (takva sam ja) našla i naravno pročitala. Prva rečenica glasila je: Prašnjavim putem prema prvim kućama išao je mladić…
Daljnji sadržaj ukazivao je na to da je pisao o sebi kako to kod prvih romana biva.
Bilo je tu i nekih pjesmica, ali sve to nije važno osim tog prašnjavog puta koji je bio prašnjav još u mom djetinjstvu. Nas smo se tri. M. , V. i ja vraćale iz škole tim putom, cerakujući se, umiruću od smijeha, kako se kaže, da bi moja pok. teta Marta svaki put rekla ukućanima: Eno one tri ludice. Smiju se uvijek tako glasno da ih da ih cijelo mjesto čuje.
Prašnjavi put je bio dio stare francuske ceste koja je vodila do Dubrovnika. U međuvremenu sagrađeno je puno kuća, putovi su asfaltirani, mjesto našeg djetinjstva posve se promijenilo. To najviše vidim ja koja sam ga davnih godina napustila. Sve one velike kuće, brdo i šume sve je to danas sitno i maleno naprosto ne mogu vjerovati kako je ušlo sve to skupa u sebe.
I V. je otišla. Udala se u Bosnu za muslimana dok još o tome mi mladi nismo previše vodili računa.
M. i ja nastavili smo u Zagrebu studirati na istom fakultetu. Živjele i učile zajedno. I rod smo.
Nastavili smo se smijati, iako su obaveze rasle. U međuvremenu smo se obje udale i dobile svaka po jedno dijete. Baka servis radio je punom parom.
Ona je ostala na jednoj curici. Teško ju je nosila. Za vrijeme trudnoće zbog onih čuvenih križeva na bubrezima skoro su umrle jedna i druga.
V. je dobila dva sina. Ja tri.
Naši su se životi isprepletali. Što strukom, što prijateljstvom, pa godišnjicama mature na koju bismo dolazili sa svih strana svijeta.
Dvije riječi o M. Spominjem smijeh, baš za nju vrlo karakterističan. Počinjao je iz trbuha kao onaj forsirani smijeh opernih pjevača koji bi trebao slijediti neke note. Zarazan toliko da si se i sam morao smijati, iako nisi znao zašto.
Život svake od nas ne bi mogao stati u tri romana, ali čiji život nije bar jedan roman.
V., njen suprug i djeca pobjegli su iz Bosne u Hrvatsku u ovom posljednjem ratu. Ali ni tu nisu imali mira, pa su se našli negdje na sjeveru Europe. Djeca su i danas tamo. Njih se dvoje su se vratili- tu i tamo čujem neke vijesti o njima.
M. je ostala u našem malom mjestu uz granicu. Volim ja to mjesto na neki svoj način, iako ga upravo zbog ružnih stvari, zapravo malomišćanskih ogovaranja nerado posjećujem, a na kraju nekako mi se ni neda. Ima zanimljivijih stvari u svijetu. Volim ga imaginarnog u detaljima. Mirisima rijeke i mulja. Malim crticama.
Učili smo jedan dan kod M., kad je netko donio sliku koju su dali povećati. Zapravo dali su povećati nekoliko slika, možda se netko i sjeća onih davnih dana kad su malim mjestima šetali tako neka nedefinirana lica koja su iz malih sličica radili veće. Neka mala suma se davala unaprijed, a ostatak novca slijedio je kad su snimku donijeli kao finalni rezultat. M. roditelji dali su povećati nekoliko sličica. Majka i otac zajedno. Pa brača i sestre svaki za sebe pri prvoj svetoj pričesti. „Fotograf“ je međutim sve sličice stavio na jednu jedinu veliku i tu se sva djeca našla u istim godinama sa molitvenikom u ruci i svi skupa sa crvenim očima.
Tko se prvi počeo smijati?
Vjerojatno M., a mi smo prihvatili. Suze od smijeha i popišane gačice. Toga se sjećam. Roditelji su se naljutili, pa je M. postala ozbiljna, a mi smo dvije spuštenih ušiju i repa, ali još uvijek keseći se otišle svaka svojoj kući.
Danas se automatski skidaju crvene oči pa i zec kaže kad se vidi na snimku: To nisam ja.
M. je učila. Uvijek su to bile odlične ocjene pa sam joj se na fakultetu prikrpala i mi smo od jutra do sutra učile, kako je to jedan zajednički prijatelj rekao: One dvije opet oru. Bez nje ja bih zujala okolo malo u teatar, malo u kino, na izložbicu, među prijatelje, ali ona je sve to uredno svela na pokoji izlazak poslije ispita.
Kad bi netko zazvonio na naša vrata moja M, znajući da je pokušavam navući i da sam nekome rekla da svrati, doslovno bi se odšuljala do vrata. Pogledala na okance i tiho se vratila natrag.
„Da nisi pisnula“, rekla bi. Jedanput prevarena nije se više dala varati.
I njena curica je učila.
Preskočimo dio sretnih godina. Kad je A. upisivala studij mama i tata došli su s njom i sjedili u autu, čekali su. Svi su bili silno uzbuđeni. A je izišla i rekla tužno da sigurno neće uspjeti jer je vrlo loše napisala test. Otac joj je odmah dobio temperaturu. Svi su do kuće šutjeli.
Otišla sam do faxa provjeriti onaj dan kad su rezultati izvješeni. A. je bila prva.
Takva je to obitelj.
Osim svega uvijek na usluzi. A. je završila medicinu i specijalizirala pedijatriju. Pokušavala sam je izvući iz studentske sobice. Idemo, rekla bih, ali ona bi rekla: Ne mogu teta T. Moram učiti. Učila je uvijek. Došla bih do nje zbog nekih sitnih malih usluga za koje su me molile. Ništa, sitnice prema onome što su one za mene radile. Nije za priču, niti za pisanje da me zlo više nikad ne čuje, ali moju M i njenu kćer zlo je pratilo. Pred dvanaestak godina A. su ustanovili karcinom i od tada je trajala borba. Pred nekoliko dana je umrla. M. mi kaže da je zadnja dva tjedna plakala. Bolilo je. Vikala je: Majko moja, majko moja, a opet je do zadnjeg trena radila.
Moja rodica i prijateljica M. i njen suprug ostali su na brizi sa dva mladića. Jednim od 21 godinu(studira medicinu) i drugim trinaestogodišnjakom.
Moja M. je već imala infarkt.
Zašto ovo pišem? Nižem kao nisku bisera obične-neobične tužne i vrijedne živote koje u ovoj zemlji nikome nisu važni. Ili ipak jesu.
Kažu mi da je sprovod bio dirljiv (nisam bila). Kao nešto iz davnog doba kad su svijetom još hodali časni ljudi.
Gospodin s psom koji me povremeno posjeti na Klupi ništa ne govori.
Pitam M. razgovara li s Bogom i pita li ga zašto.
A moja M. kaže: Ne usuđujem ga se upitati.
Pred neko vrijeme jedan mi prijatelj kaže: davnih godina rekla si mi: Bog ne može. To sam rekao svojoj ženi i još uvijek to spominjemo.
