odmak
srijeda, 28.07.2010.
„Pravila za čovječji park“
„Pravila za čovječji park“ naslov je predavanja koje je Peter Sloterdijk održao 1999 u dvorcu Elmau.
(ovo u dvorcu Elmau podsjeća me na dvorac Zelda, jer se to naglašavanje mjesta sastanka čini kao sastanak neke sekte ili nekih tajnovitih ljudi koji kroje sudbinu svijeta, onako međusobno pomoću isključivosti svojih umova i zanimanja. Dvorac Elmau! Dvorac Elmau! Tajanstvena ekskluzivna lokacija, kao početak nekog po sudbinu čovjeka fantastičnog romana-ali ne obazirite se na moje pritoke, utoke i asocijacije)
Peter Sloterdijk za one koji ne znaju je njemački filozof i pisac, vrlo prisutan u javnosti.
O Sloterdijku se moglo naći na Nemanjinom blogu, a vrlo ga često spominje i Pero u šaci.
Nemanja je vjerojatno završio čistu filozofiju i nije mu lako s nama neznalicama. Imam jednu takvu prijateljicu, ali sad je riječ o nečem drugom.
Osobno sam iz jedne biološko tehničke struke, nazovimo to tako, ali da sam mogla vjerojatno bih bila završila neki od humanističkih fakulteta jer me to vrlo zanima.
Za Sloterdijka sam čula čitajući Europski glasnik- časopis izlazi jedanput godišnje , mislim da su ga pokrenuli Francuzi moguće odmah u suradnji sa hrvatskim kolegama. Izvanredan je i za svaku preporuku.( imam sve brojeve i jako sam ponosna na sebe što sam kopajući po knjižarama sama došla na želju da ga kupujem. Sad ga već iz Splita treba naručivati. Jadna je ta naša kupovna moć a i stanje svijesti) Tu se može doznati za sve novo (uglavnom) što se u svijetu događa na tom polju, ali mnoštvo drugih novih stvari uz referiranje na korake koje su nas(čovječanstvo) kroz povijest doveli tu gdje jesmo.
Nemojte se plašiti filozofije. Moje je znanje nikakvo. Praktično gimnazijsko, ali kako me svaki vrag interesira tako pokušavam čitati sve do čega dođem.
Što uopće filozofija jest. (jako dobar podsjetnik na filozofiju kroz povijest jest roman koji je napisao Jostein Gaarder Sofijin svijet o povijesti filozofije, vrlo čitak i dobar podsjetnik za one koji bi htjeli znati kako je sve započelo. Ne miješajte ga sa odličnim filmom Sofijin izbor sa nedostižno jakom glumicom Meryl Streep, postoji i knjiga)
Što je, dakle, filozofija (zapamtite nije bauk)?: doslovni prevod s grčkog je mudroslovlje.- doslovno značenje: ljubav prema mudrosti. – Iz filozofijskog rječnika.
Počinje sa sofistima .., ali neću vas zamarati. Trebao bi ovo biti lagašni ljetni post koji će nam malčice dati misliti kuda ide ova naša ljudska priča.
Tako se vraćamo na Petera Sloterdijka i konkretno predavanje o uzgoju čovjeka ili ljudskom parku i to genetskim načinom. Dakle unaprijed biranim genima prije začeća. Njegovo je mišljenje da su do sada humanistički pristupi- odgojem , -„ljudi su životinje pod utjecajem“, da su dakle pokušaji humanizma zakazali, da je------- 'stoga preko potrebno' izložiti ih pravom utjecaju . Etiketa humanizma podsjeća- u lažnoj bezazlenosti- na stalnu bitku za čovjeka koja se vodi kao borba između bestijalizirajućih i pripitomljenih tendencija. -
U prilog teoriji spominje je jedno pismo- esej Martina Heideggera nakon 45' poznati Esej o humanosti ( Heidegger se inače bio dobro upetljao u nacionalsocijalizam) koji je u formi pisma poslao mladom Francuzu …. koji je bio zainteresiran i cijenio je njegov rad. Heidegger u tom pismu čovjeka je nazvao bezavičajnošću.
Nemanje zavičaja postaje sudbina svijeta, kaže itekako razočaran razvojem čovjeka do sada .
On traži izlaz u metafizičkom-(izlaz u Bogu) tu već dalje prestaje svaka sličnost sa Sloterdijkovim razmišljanjem, koji kaže : Od rečenice „postoji informacija“ ovise rečenice kao: postoje sistemi, postoje pamćenja, postoje kulture, postoji umjetna inteligencija i…. postoje geni.
I tako imamo mogućnosti mi ljudi bez pomoći bilo koga stvoriti novog čovjeka.
Odmah me podsjetilo na romane Michel Houellebecqa i njegovog novog čovjeka. Otuđenog sa nekakvom iskrivljenom logikom kod kojeg više ne vrijede pravila kojima su nas učili naši stari.(ne kažem da su naši stari bili u pravu)
Spominjao je i Platona i Hegela i Nitschea koji govore o odgoj do nadčovjeka, onoga koji sve zna i sve može.
Simplificiram, ali post bi bio nečitljiv, nerazumljiv, pa pokušavam, kako se kaže, reći to svojim riječima.
Sve to nije u povijesti filozofije i povijesti života ništa nepoznato. Uvijek je to jedna te ista potraga za boljim čovjekom i sustavima koji će s pomoću 'ljubavi prema istini' izbjeći katastrofe, bar one koje sam čovjek izaziva (ratove, mržnje i slično). A imamo i Golema. I Frankensteina . Pisci naučne fantastike davno su načeli tu ideju.
Stara su društva empirijski križala životinje, jer im je iskustvo govorilo da će iz dvije snažne, lijepe i zdrave ženske i muške životinje dobiti u većini slučajeva dobrog potomka. Tako su se uglavnom sklapali i brakovi. Unutar kraljevskih kuća, ali i u narodu. Pravila se selekcija ne bi li potomci bili društveno prihvatljiviji ili zdraviji.
Do današnjih dana. (sjetite se samo Kerumove izjave o braku njegovih potomaka koga bi želio, a koga ne bi)
Do nedavno je, baš u Njemačkoj, zbog nacizma jedan je narod zbog čistoće jedne rase poslao drugi narod iza žice s namjerom istrebljenja, a vlastiti narod pokušao poboljšati (sonnenkinder) miješajući plavokose ženskice i muškiće, ta je tema bila tabu.
I sad evo ti lijevog intelektualca Petera Sloterdijka koji vjeruje samo u čovjeka i njegove mogućnosti sa idejom selekcije ljudi već prije začeća u pripravnoj fazi s idejom o biranju gena za buduće ljude. Za stvaranje novog čovjeka- za ljudski park u kojem bi živjeli odabrani od već nekoga, nekog tijela, neke komisije koja bi bila odabrana opet od nekoga i tako u krug….ili pravolinijski do kraja te ideje ili čovječanstva.
Nakon tog predavanja nastala je u Njemačkoj rasprava u koju su se javili ljudi različitih predznaka.
Istina ta je scena kao i svaka druga prepuna ogovaranja, ljubomore i stavljanja na stranu ovog ili onog.
P. Sloterdijk je vrlo poznat, vrlo je često u medijima, neka vrst šoumena, tip čovjeka kao i neki od naših naučnika koji svojim nastupima skidaju veo tajni sa svojih zanimanja (Radman primjerice).
Donekle se ogradio od onog što su svi očito dobro razumjeli, a to je stvaranje 'ljudskog parka'.
Rekao je da je predavanje samo nacrt za knjigu i da nije bio posve jasan, ili da ga drugi koji su bili prisutni nisu dobro razumjeli, ali rekao je točno to što je rekao. Pročitala sam esej-nacrt za knjigu- dobro, govori o ideji, ali čini se da baš i vidi takvu budućnost čovječanstva.
Ne znam što se dalje događalo. Je li napisao knjigu ili nije, nisam pratitla.
Mislim da se naučna otkrića ne mogu zaustaviti. Tko ne bi otvorio Pandorinu kutiju bez obzira na posljedice? Nije li tako bilo i sa dinamitom i atomskom energijom.
Zar već nije bila ovca Dolli. Nije li se neki liječnik hvalio da je klonirao dijete?
Jasno je da takva mogućnost postoji. Znam da se crkva buni. Smatra da je to Božji posao.
Koje su moje sumnje? Na stranu što do toga neće tako brzo doći (ali tko zna), a kad to bude moguće tko bi trebao odrediti u kojem slučaju to napraviti i sa kakvim karakteristikama bi to biće trebalo biti?
Tko je taj kojem bi ljudi dopustili odlučivati!?
I s presađivanjem organa ima problema. U siromašnim zemljama već i djeca prodaju bubrege, a znam pouzdano da su Kinezi prodavali dijelove tijela ,netom, pogubljenih mladih ljudi.
A opet je li to samo i isključivo Božji posao.
Ako nam je Bog dao mogućnosti (talente) i slobodu jesmo li toliko sposobni da 'proizvedemo' čovjeka – ljudski park koji će mirno i razložno vladati ovim svijetom?
Mnogima će se sama ideja učiniti monstruozna, ali mogućnost postoji i što s njom?
nedjelja, 18.07.2010.
Može li se voljeti Domovina iako je to apstraktan pojam
Nesavršeni i nesvršeni odgovor na jedan komentar Peru u šaci
Riječi imaju više od smisla.
Na pr kuća. Kuća nije samo krov na četiri zida, to je reprodukcija njezinog unutarnjeg bića na višoj razini.
Grad ima simboliku kao i kuća. On otkriva mandalu. Građen je u funkciji sunčeva kretanja i usklađenosti voda i vjetrova…
Tako piše Alain Paucard. On razmišlja o arhitekturi.
Trebalo bi nastaviti dalje. O međuodnosu ljudi i ljudi, ljudi i kuća, gradova i odnosa prema svemiru svih skupa.
Taj ogroman prostor u kojem se svi, znani i neznani, nalazimo razdijeljen je na nebeska tijela i na one koji na tim nebeskim tijelima obitavaju.
Kad kažem nebesko tijelo ne mislim na Nebo u smislu vjernika nego mislim na čisto fizički pojam svemira, a činjenica jest da ne sanjamo niti zamišljamo ta tijela, ona se vide i prostim okom.
Možda sanjamo, mnogi umjetnici misle da sanjamo. Tu je ona poznata o kineskom filozofu… koji je sanjao da je leptir i kad se probudio pitao se je li leptir koji sanja da je filozof.
I pračovjek se valjda pitao zašto je tu. I zbijao se u grupe, jer im je bilo lakše preživjeti. Imali su i podjelu rada i to ih je svrstavalo na neki način u misaona bića. I među pračovjecima je bilo onih koji su mislili svojom glavom i nisu bili čopor.
To nije sporno. Vidiš i ja sebe ubrajam u one koji nisu čopor.
Ali .., ima neka pjesma o zavičaju koja počinje sa zavičajem djeteta, ali kako odrasta taj zavičaj postaje premalen i širi se sve više i više.
I Tin Ujević završava jednu od svojih prekrasnih minijatura- sjećanja na male gradove i zavičaj o kojem piše sa nostalgijom sa stihom: Ali mi smo oni koji u svijet idu.
Ali mi smo oni koji u svijet idu.
I ja sam od tih.
Boris Dežulović je rekao: Ja volim ljude iz moje ulice, moje škole, moga kvarta. To su moja lijepa sjećanja i Hrvat sam,ali sama Hrvatska mi ne znači ništa. (možda je mislio na političare- to još mogu shvatiti)
Hrvatska na jednu stranu, a kvart i ulica, Hajduk i pjaca ili 'naše' more na drugu stranu. Ovo volem ono ne volem.
Evo što kaže, tebi vrlo mio, Sloterdjik:
Postoji ideologija ekvidistancije koja hoće da gledatelj, na tribinama arene, bude jednako udaljen i od lavova i od kršćana. Ali postoje sukobi koji nas nukaju da siđemo ravno u arenu i ukinemo to što smo upravo nazvali promatračkim mjestima.
Nietscheova borba bila je borba protiv autoriteta. Borba za čovjeka. ( koliko znam i on je na kraju završio u umobolnici – ne koristim to kao nekakav argument u raspravi, nego čisto kao pokazatelj nesavršenosti ljudskog tijela).
Da, takvi trenuci kad se moramo opredijeliti postoje.
Nije jednostavno jer postoje greške na jednoj i na drugoj strani, ali izabrati treba. Ili ćemo kao u Otoku Aldousa Huxleya mijenjati roditelje jer nam se naši više ne sviđaju.
Znam da sam malo skrenula, ali htjela sam te podsjetiti da Domovina nije samo zavičaj nego i prva sjećanja, prvi mirisi, poljupci roditelja, mirisi kuća i mjesta, škole i gradovi u kojima su u prvim godinama živio. Način življenja i razmišljanja. Osjećaj sigurnosti koji ti je pružala iako je mogao biti posve lažan. Istina to ostaje u tebi kao jedan posve apstraktan pojam, ali možeš ga proživljavati, možeš ga crtati, pisati, skladati o njemu. Možeš se ljutiti, a možeš i preuzimati grijehe i propuste svojih roditelja i nastojati ih ispraviti. Sve je to Dom, Domovina.
Zašto bih zato trebala mrziti neke druge ljude i njihove Domovine, a to je ono što mi se čini da pokušavaš implicirati, uz tvrdnju da je domovina apstraktan pojam kojeg se ne može voljeti.
A dobri stari Platon!? Što bi on rekao na to?
petak, 16.07.2010.
Glupa sam!
ponedjeljak, 12.07.2010.
Dobra volja je najbolja
Moja mila rodica kaže mi: Ja se čudim da imaš uopće nekoga na blogu. Tko te čita? Preteška si.
A ja se mislim kako je ovo što pišem posve na površini domalog mozga (mislim da ne postoji taj organ)
Stvarno kako bi to izgledalo da čovjek ima nekoliko mozgova (kaže li se mozgova?). Ili recimo nekoliko redova zubi da rastu kao u morskog psa. Jedni ispadnu drugi dođu. Na primjer meni baš sad dobro došao jedan debeli rep na koji se mogu osloniti. Onako kao onaj tronožac na kojem sjede ribići rekreativci, ali ne onaj od metala nego pravi drveni sa kožom. Umjesto štapa dio vlastitog tijela na koji bi se čovjek mogao poduprijeti.
Ili recimo tri oka. Jedan skriven u kosi otraga na glavi ili možda dva sa strane glave da ne moram uvijek sjediti leđima uz zid restorana s mitraljezom pod kaputom ili bježati od koraka koji me prate.
Paranoja naravno.
Čak mi se ta paranoja sviđa. Svijet izgleda sasvim drugačije nego jest. Onako kao u onim serijama gdje zapravo ne znaš tko je živ, a tko mrtav.
Više sam nego sigurna da mi u nekim ulicama, naročito noću, netko puše za vratom. Izbjegavam te ulice. Ježim se, čak kad sam i autu. Ovo govorim vrlo ozbiljno. Nešto se tu događa što mi se ne sviđa.
Dvije su mi se vrlo neobične stvari u životu dogodile za koje mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da je istina i samo istina. Ne pričam ih rado, jer budem i samoj sebi neuvjerljiva.
Evo ih, što me košta.
Kao dvanaestogodišnjakinju mama me ja slala privatno na satove engleskog jezika. U školi sam učila francuski.
To poslijepodne , po običaju nisam ništa učila, do te mjere da nisam niti napisala domaći rad, išla sam pokunjena na sat engleskoga. Idem i ovako sama sa sobom govorim: Dragi Bože molim te da prof. ne bude kući. Molim te, molim te uvijek ću vjerovati u tebe pošalji ga, pošalji ga… u Ploče.
Tako jadna pozvonim na vrata. Otvori mi njegova supruga. Kaže : mala T. nema ti danas sata. Prof. … je otišao u Ploče.
A što sad kažete? Ni manje ni više dragi ga Bog poslao u Ploče radi ovog malog stvorenjca kao što sam ja. Jesam li imala izbora? Mislim kasnije odlučiti vjerovati .
Šalu na stranu događaj je istinit, a moja vjera s tim nema nikakve veze.
Drugi događaj: Bila sam već odrasla osoba i majka troje djece. Moja sestra je slavila rođendan. Bila sam pozvana. Pozvonila sam. Ušla sam na vrata dnevnog boravka, zastala i pogledala u sjedalicu , na drugom kraju prostorije, onako modernog izgleda poluokruglu sa jednom punom nogom po sredini i rekla:-Ova vam stolica zar nije nikad pukla? Tog trena kao da je laserom pogođena stolica se razdvojila na dva dijela i složila se.
Sestra me u panici upitala: Što si napravila?
-Ja ništa, kažem i sama iznenađena razvojem događaja.
Ovo je istina i samo istina.
Neću pričati o slutnjama, o snovima koji se ponavljaju, njihovim zamršenim objašnjenjima i slično. Svatko od nas ima ono: pomisliš na nekoga i vidiš ga tog dana ili te nazove na telefon i tome slično.
Jesu li takvi događaji slučajni ili smo mi Europljani (kažem europljani jer istok, a i stari narodi su puno više vjerovali u neke nevidljive i nejasne sile) davno pobjegli u razum da do nas ne dopiru silnice i snaga naše volje. Kažem naše volje ako ni ne vjerujemo u neko više biće.
Napisala sam cijeli roman (objavljen je. o telepatskom komuniciranju čak i drugim ljudskim mogućnostima gdje religija nije toliko bitna- telekineza , levitacija- svašta nešto kako se danas kaže)
Čovjek može puno svojim snagama (pogledajte film Muškarci koji bulje u koze- ima neke blage veze), samo još nije vrijeme za sve ljudske sposobnosti. Nismo zreli. Previše bi zla radili. Nije bezrazložno duh u ovako krhkom tijelu. Ne traje razvoj čovječanstva bezrazložno ovako dugo.
Bože kao da sam ispala iz emisije (meni drage) na rubu znanosti.
Ja vjerujem u čovjeka. Vjerujem da će se uspjeti iskopati iz grešaka koje neprekidno radi od početaka.
Mislim da je izlaz u dobroti. Ajmo ljudi u neki marš za dobrotu. Možemo pjevati i onaj Om. Onako OM, OM, OM- možda se drugačije piše ali nije li to bila ona komunikacija sa vanzemaljcima.
Koja sam ja utopistica, ali danas sam puna dobre volje za razliku i hoću vidjeti samo dobro.
Tome težimo, kaj ne?
nedjelja, 11.07.2010.
Rado bih da sam drugačija
Lijepo druženje uz ručak sa mojom R. i B. M-om. Palamida na žaru ( istina električni roštilj, ali dobar) sa maslinovim uljem i puno limuna (nekako mi u zadnje vrijeme pada teško plava riba pa mi limun olakša tu težinu) i blitvom s krumpirima lešo. Uz to dobro vino i komadić čokolade na kraju. Tako mi paše.
I odlični razgovori. Isprepleli smo ta naša druženja kao neku vrst psihološke terapije koja nam je svima potrebna. Stradaju mame, ali tako je to. I moja djeca to najvjerojatnije rade, iako se trudim puno ih voljeti, ali prigovarala sam i još koješta pa sigurno nisu prošli bez trauma.
Ali ovaj put bila je riječ o knjigama, nekako smo krenuli na židovske pisce, posudila sama B. Cannetija, drago mi je da mu se svidio, pa smo tako došli do Izraela, Palestine i njihovog sukoba.
Godinama me iritirala židovska priča i mahanje holokaustom u svakoj prigodi, a kako ja sebe smatram sućutnim bićem koji sve razumijem ljutila sam se na sebe radi tih osjećaja pa sam dugo vremena proučavala sve o Židovima (inače volim način na koji pišu židovski pisci) i sad mi se čini da je holokaust fenomen kojem nema ravna .
I drugi su činili zloćine. Staljin i komunizam u Rusiji i pripadajućim državama satelitima poubijao je preko sto tisuća ljudi, ali to nije bila ciljani napad na samo jedan narod kao za vrijeme holokausta.
I B. se s tim slaže. Zapravo je on govorio o tome, a ja nisam imala što dodati jer odavno tako mislim.
Tako progonjeni- dvije tisuće godina bez domovine, prava meta za odstrel nešto je nepojmljivo i strašno.
Dala sam mu knjigu Amosa Oza zapravo njegovu autobiografiju 'Priča o ljubavi i smrti', koju je meni preporučio Ivan Šarčević, hvala mu na tome.
I sad taj ručak, društvance skupljeno na brzinu (ne podsjeća li vas to na I. Slamniga) trebali su biti moj sin i njegova A. tako sam planirala, ali kaže se čovjek snuje, a Bog određuje- u svakom slučaju jedan običan prijateljski ručak kod kojeg je čak i Lara bila dobre volje, pretvorio se u razgovor koji je iz mene izvukao misli i rečenice- iznenadila sam i samu sebe. Ne mislim da sam govorila nešto pametno, ali branila sam Židove.
-Čak opravdavaš i to širenje teritorija- pitao je B. nemalo iznenađen.
B. kao i cijeli misleći svijet ne može prihvatiti činjenicu da Židovi koji su toliko stradali sad to isto rade Palestincima.
Ne mogu ni ja. Rastužuje me Palestinska situacija. To traje predugo. Najprije njihov unutarnji sukob između muslimana i katolika, sad i sukob sa Židovima. Nešto strašno. Moj je jedan sin bio poslom u Palestini pa ih razumije. Ali, to su ona druženja među umjetnicima koji drugačije vide ovaj svijet nego ostali smrtnici kojima je blut und boden priča životna situacija.
-Ne, ne opravdam širenje teritorija, ali jesam li ja važna i je li to jedino širenje teritorija.
Nedavno se to dogodilo Bosni. Nastao je novi teritorij kako oni kažu entitet, ali vrlo brzo će taj entitet biti dio Srbije. Priča li se o tome. Vrlo malo i nikako.
Danas je petnaestogodišnjica Srebrenice. Takvo stratište u srcu Europe. Šećem jutros po Splitu. Lijepi dan . Poluprazno. Još se spava. Upravo po mojoj mjeri i sad, nažalost sam takva, pada mi na pamet pokolj u Srebrenici pred tih petnaest godina. Vrte mi se Mladićeve laži, gledali smo to na televiziji. Predajte se i slično i onda sedam tisuća mrtvih.
Ljudi koji nikad neće vidjeti ovaj lijepi Split.
Strašne smrti. Lovili su ih kao divlje zečeve (nije lijepa usporedba, ali tako su se ponašali i još su ponosni na to) po brdima Bosne. Starce, zrele ljude, mlade ljude, djecu iznad dvanaest.
Djecu iznad dvanaest!!?
O Bože oprosti nam svima jer ne znamo što radimo.
Ne mogu nastaviti. Jasna mi je potreba Židovskog naroda za domovinom. Inače su izgubljeni, uvijek nekome na meti.
Ne znam to objasniti B-eu. A možda sam preduboko ušla u njihovu povijest i samilost me ne napušta.
Ali slično osjećam i prema Palestincima, a tek prema Libanonu. Gdje je njihovo mjesto u cijeloj priči.
Ništa nije crno bijelo. Kako sve to riješiti? Mi ovdje na blogu nećemo riješiti nikad, a bojim se ni u prijateljskim razgovorima.
Čitajte Amosa Oza pa ćete bar čuti jednu stranu.
četvrtak, 08.07.2010.
Zašto nas država ne šljivi, a važni smo im, ili bar bi trebali biti.
Izašao je nekakav natječaj u Slobodnoj Dalmaciji u kojem piše da županija splitsko-dalmatinska malim i srednjim poduzetnicima nudi nepovratni kredit za određeni, čini mi se, ekološki projekt.
Zove me sestra, koja inače povremeno ima napadaje zamisli i entuzijazma iz nekih iskustava zemalja u koje poslom putuje da neka nešto poduzmem.
Ja bih, naime trebala biti mali poduzetnik. Ajde recimo da to jesam iako se posao kojim se bavim ne može baš nazvati poduzetništvom.
Svojevremeno kad sam se zbog okolnosti ovakvih i onakvih morala seliti i bila potrebna povoljnih kredita bilo je na listi desetak banaka koje su nudile takve kredite u nekoj suglasnosti sa mojom Komorom.
Na kraju kad sam obišla sve, a imam tamo dosta poznatih, Split je mali grad- svi su mi bankari rekli: To smo se mi tek tako stavili na listu, ali ne dajemo nikakve kredite.
Tu sam bez komentara. Kad već svi lažu zašto ne bi i banke, ali stvar postaje deprimirajuća.
I sad imam zamisao, koja nije od jučer. Proširila bih djelatnost za jedan (više njih) seminar, dakle edukativan program koji bi trajao dugi niz godina jer je ovo struka u kojoj treba učiti. U Komori sam svojevremeno (dobrovoljno) organizirala takve seminare i to mi se jako svidjelo. Ta bi priča dobro došla ovom gradu, a i mene bi veselila. Još se mislim hoću li iako sam tu misao odbacila.
Poznajem dosta stručnjaka koji bi vrlo rado držali takve seminare, naravno bilo bi im plačeno, ali odmah sam rekla da neću jer bi me čekalo masu razgovora i papirologije.
A isto mi kucka u glavi…
A gdje su sve prepreke…
Nemam snage niti nabrajati. Kod nas je administracija ubitačna. Nikad baš nikad za sve te administrativne poslove nisam predmet riješila isti dan. Uvijek je bilo dođite sutra ili za par dana ili nije bilo službenika ili poslat ćemo vam na adresu- a tu se onda čeka i čeka, ako nije stvar u tome da vi morate platiti nešto državi, a ne država vama.
A ja radim posao koji nikakve veze nema s administracijom. Upravo jest i samo vrlo praktičan posao u kojeg se moram unijeti dušom, tijelom, mozgom i nikako ne mogu na ništa na drugo misliti nego na to što radim.
I to na ljudima koji su budni i moram vrlo paziti da ih ne zaboli. Vrlo je sličan kirurškom poslu, a kirurzi tko ih poznaje su vrlo umorna bića i baš nikakve veze nemaju s administracijom.
Da, da imam knjigovođu i još osoblja koje se time bavi, ali država komplicira sve više i više.
Usto DRŽAVA NIKAKO NE IDE NA RUKU MALIM I SREDNJIM PODUZETNICIMA.
Sve što radimo debelo plaćamo. (Ja još 10.000 Eura poreza- prilično sam ga smanjila, ali sad je zastoj, ali ide nekako. Neću nikome ostati dužna pa makar umrla)
A u novinama, svakodnevno, piše poduzetnik taj i taj dužan državi 1.500,00 kuna. Ili već tako nebulozne sume, malom čovjeku nezamislive. Neki od njih su debelo u politici, ali i inače su debeli, valjda od sjedenja uz dubokoumno razmišljanje kako izvući državu da ne budemo dužni ko' Grčka. A njima pri tom ne nedostaje im ni tičjeg mlika, čini mi se da se tako kaže Ni zemalja, ni kuća, ni dvoraca, ni vikendica, ni brodova.
Jer ti naši veliki poduzetnici mogu raditi što god ih je volja. Biti dužni, baškariti se na jahtama milijunskih vrijednosti u Eurima, dapače.
I sad kaže Nadan Vidošević plaćam 500 kuna poreza (na nekretnine)i to je po zakonu. (kog se vraga u svojim godinama penjao na konja)
500 kuna!? Po zakonu!?
Ljudi moji je li to moguće??? (Mladen D.)
Ako se već lista branitelja našla u javnosti zašto se ne može naći i lista onih koji su od domovinskog rata profitirali.
Dajte tu listu. Opet ću se potpisivati i izlaziti na referendum. Kolikogod treba.
A ona administrativna lica koja mogu ići na odmor kad ih je volja i mogu što hoće taj dan kad im mi mali i srednji poduzetnici pokucamo na vrata, nitko i ništa smo im (Ta administrativna lica neka promisle tko će im davati plaću kad svih nas ukinu))- jedna mi je od njih na porezu doslovno rekla: Držimo vas na ledu jer vidimo da vi ipak plaćate.
-Molim,pitam?
-Držimo vas na ledu, ponavlja, čini mi uslugu,-a inače bi vas mogli tužiti.
Jesam li ja možda umrla pa moram biti na ledu dok valjda ne uskrsnem iz mrtvih dok ne platim do kraja vlastitom krvlju (i danas sam tresla koliko sam duga i široka, a sve sam šira, zahvaljujući Lari i mački koje su režale i napuhivale se jedna na drugu. Brzo sam pogledala jel' me tko vidio i biž- sramota je pasti, a i svi se smiju) , jer inače me neće pokopati, došlo mi je da ih pitam.
Znam ja da je službenica s kojom kontaktiram zadnji kotačić u moćnoj mašineriji, ali netko je poučio razgovoru sa bijednim srednjim i malim poduzetnicima koji su svugdje u svijetu stup države, a u Hrvatskoj su zadnja rupa na hrvatskoj zastavi, nije čudo što je zastava sve više crvena. Oprostite komunisti nisam mislila u ideološkom smislu.
nedjelja, 04.07.2010.
Šuti li Nebo?
Moj srednji sin od najranijeg djetinjstva imao je , recimo to tako, zgodna opravdanja svojih nestašluka.
Kako sam ja od onih koja čuva, nekad pišući ono što me kod njih zabavljalo, veselilo, a često i rastuživalo, čuvam njihove ceduljice, pisma, čestitke za majčin dan, ali i pamtim i sjećam se da je davnih godina, još nije išao u školu u dječjoj sobi po svijetlom tapisonu prolio cijelu bočicu crnila.
Moja se majka odmah je s vodom, deterđentom i spužvom bacila na čišćenje. Fleka se širila, a moja majka se okrenula mom sinu i zavikala: vidi što si učinio. Zašto si to učinio.
Maleni A., bio je vrlo slatko malo okruglasto dijete, baš onako sladak mali vražićak, stavio je ruke iza leđa i ozbiljnim glasom odgovorio:
„Đaval. Đaval, ponovio je- me nagovorio. Rekao mi je: Uzmi tuš. Proli tuš.
Uvijek je izvodio takve stvari, čak i opasne i moja je mama često trčala za njim i lupila bi ga po guzi. (Puno manje nego mene. Ja bih čak morala ubrati šibu s kojom bi me istukla)
Taj put se nasmijala. Svi smo se nasmijali.
Ali ostalo je pitanje đavla.
Na kratkom, ali vrlo dobrom odmoru (predem od zadovoljstva) pročitala sam dvije knjige i započela treću…
Jednu posuđenu koja me pomalo nervirala. Autor Michael D. O'Brien: Posljednja vremena. Onako katastrofična na kršćanski način.
Ovaj put bez šale. Vrag uzima stvari u svoje ruke i ljudska je rasa na putu propasti.
No dobro uglavnom me nervirala, ali ako ima Boga ima i vraga pa ta priča s vragom nije zanemarljiva.
Jasno je da ljudi od karijere ovdje na majčici zemlji nerado pričaju i pišu o đavlu, vragu, sotoni jer to je kao i sa onima koji su imali susrete sa izvanzemaljcima ili su vidjeli NLO. Obično im ne vjerujemo i mislimo da su onako malo skrenuli. Ozbiljni ljudi ne pričaju i ne pišu o takvim temama. Čak i vjernici nerado govore o tome da ih se ne uzme kao neke zatucane tipove koji nisu vrijedni da se s njima ozbiljno u životu računa.
Ali iz prije spomenute knjige izvukla sam na preskokce dijalog koji se odvija između jednog starog grofa skoro na umoru i jednog katoličkog svećenika zanimljive sudbine koji je rođen kao Židov. Imao je neka iskustva s holokaustom, imao je također svjetovnu karijeru da bi se preobratio na kršćanstvo i postao svećenik.
Pisac može što god hoće. Fikcija sve trpi.
Stari grof je činio velike zloćine, nabraja ih pokušava uvjeriti svećenika da nema Boga, upravo zato što njega i slične njemu nije kaznio niti je spasio njihove mnogobrojne žrtve.
Stari grof kaže:
- Pravi problem je u ovome: zašto, kad čovjek zgnječi svoju žrtvu, zašto nebo tada šuti? Zašto me Bog nije spasio od mene samoga, zašto nije spasio moje žrtve od mene? Odgovorite mi!
-On nikad ne ukida ljudsku slobodu.
-Čak ni onda kad bi me trebao spriječiti u ukidanju slobodne volje milijuna ljudi?
-Vi ste slobodan čovjek. To je temeljni zakon svemira.
……
-Nebo ne šuti.
-Nebo ne šuti? Znate li vi da su milijuni žrtava zazivali Nebo kada ih je zahvatila vatra? Što su vikali , pitam ja vas? Ovo su vikali: Gdje si? Gdje si? Gdje si Spasitelju svijeta? A što smo mi vikali, moćni, ubojice, pljačkaši i kvaritelji nedužnih? Kakav je nama bio krik na usnama?
……………………………….
I sad u nekoliko stranica romana ide rasprava o ljudskoj slobodi, pa potom zašto Bog pušta da toliki ljudi stradaju- moj poznanik kaže: Ali zašto pušta malu djecu patiti.
Svećenik pokušava objasniti to nemiješanja Boga upravo tom slobodom odabira čovjeka
Možeš odabrati biti zločinac ili biti žrtva.
Na kraju svakome preostaje smrt.
.............
-Što se podrazumijeva pod spasom (govori svećenik)? Bijeg iz koncentracionog logora? Dug život? Na širokoj osnovi, žrtva koja ide prema smrti neiskvarena mržnjom možda je jedina koja je uistinu spašena.
…. Ne smijemo prelaziti granicu božanskih načela. Ne možemo se poslužiti oružjem zla u nastojanju da porazimo zlo. Kad bismo to učinili, čak i pod vidom da želimo obraniti dobro, to bi značilo da smo dvostruko poraženi. Ja vjerujem da je to sotonin konačni cilj. Zašto bi pali anđeo želio pobiti šest ili šezdeset, ili stotinu milijuna ljudi, ili čak čitavu ljudsku vrstu? Što bi se time dokazalo? Da je on zao?
On to već zna, a i Bog to zna. Ne, glavni zgoditak za kojim on teži jest u tome da zavede čitavo čovječanstvo i potakne ga na pobunu. I učini to ime dobra. To bi bio njegov majstorski potez.
……………………………………
Da, da naizgled se čini da se Bog ne miješa i da Nebo šuti.
Ali poslao je vlastitog sina i trpio je kad smo ga ubili.
Spustio je Svoju Riječ među nas i prožeo nas svojom Riječju. Samim sobom.
Govori nam o opraštanju, ljubavi prema drugom, čak i prema neprijatelju.
Živimo li i radimo li ono što nam je pokazao kao pravi put?
Vidite kako smo svi mi daleko od prave vjere. Trebali bi okrenuti drugi obraz i gađati ljude kruhom.
I kad su nas napali nismo smjeli odvratiti oružjem.
Mi neki usvojili smo vrlo maleni dio Kristove vjere.
Vrag nam je bliži. Podmićuje nas i zavodi.
I mog je malenog sina nagovorio da prolije tuš, a nas podmićuje i razveseljava sa puno više užitaka i zločestoće.
Preporučam : Udio Đavla autora Denis de Rougemonta, ili Majstor i Margarita od Bulgakova. Ima još ali to su dvije zgodne stvari.
Ako se pitate vjerujem li ja u takvo što odgovaram : vjerujem. Uzdam se u Boga i dovoljno dug život da izčistim sve svoje nepodopštine. Znam da ni slučajno ne mogu biti idealna, ali trudim se koliko mogu.
Ali stigle su me godine i paranoja. Dobro je da sam svjesna toga.
I ne pitajte me na čijoj sam strani lijevoj ili desnoj, gore ili dolje, prošlosti ili budućnosti ja sam Božje nevrijedno dijete i sve sam više uvjerena da me Bog ovakva kakva sam ipak voli.
E, baš sam stara babuška. Čak njih nekoliko kao ona ruska igračka.
