odmak
četvrtak, 26.08.2010.
Vrag mi neda mira pa prije nego odem još jedan postić.
Pred par dana naletila sam na jedan blog, kojeg sad ne mog naći, a posljednji post je govorio o moralu. Dosta zgodno. To me asociralo na nešto o čemu već duže razmišljam. Nisam jedina . Ne umišljam da mi ovdje na blogovima prodajemo neku mudrost ( usput gdje se izgubio Nemanja. On je imao vrlo interesantnih stvari na svom blogu), ali tu i tamo nađe sezanimljivih razmišljanja i zgodnih tema.
A evo što sam htjela reći.
Što je s intelektualcima (inače pojam potječe iz Francuske: umjetnik, intelektualac – umišljeni mudrac koji se pača u stvari u koje se ne razumije) u našoj državi, ali i u svijetu. Je li moć novca ugasila svaku iskru otpora. Jesu li i oni prodane duše.
Činit će se da vrlo često posežem za informacijama iz Europskog glasnika, ali što može jedan 'tihi' intelektualac, danas u Hrvatskoj, doznati o novostima duha, a koji nema pristupa kulama bjelokosnim tj. 'sastajalištima intelektualaca' koji hodaju po seminarima poslani od državnih ustanova ili možda i onima koji tamo stižu na svoju ruku- sumnjam da postoji iti jedan takav.
Postoje, istina, knjige koje su preopširne ili previše stručne. (Ne ubrajam beletristiku osim knjiga koje su na granici znanja- tih je malo)
Mislim da je Europski glasnik jako dobro koncipiran i daje uvid u intelektualna, ali i neka druga kretanja današnjice. Iako, danas se stvari odvijaju jako brzo. Nova otkrića, nove norme ponašanje, uvidi u puno tabu tema, a i u sastav ljudskog tijela koje nas čini da se ponašamo onako kako se ponašamo sa svim tim enzimima, hormonima, gladi i ostalim osjetljivostima, bolesti da ne spominjem.
Europski glasnik br XI iz godine 2006. ( možda već zastarjela shvaćanja) donosi cijeli niz članaka o ulozi intelektualaca, ali i podijeli i ponašanju intelektualaca u kriznim vremenima s posebnim osvrtom u vrijeme nacionalsocijalizma i komunizma.
Preporučam vrlo toplo, vruće, vruće da ga pročitate.
Tu imamo podjelu na javne intelektualce ( iako je to već conditio in adjecto) koje dijele na akademske i boemske tj one koji su vezani uz fakultete i one koji imaju novca ii ga zarađuju pisanjem i nisi o nikome ovisni. Kod nas je boemski intelektualac skoro pa nepoznata vrsta. Svi naši novinari kolumnisti moraju se prilagođavati uredničkoj politici, zapravo politici vlasnika novina ili drugih javnih medija, inače ih neće objaviti.
Ako nisu prodani uređivačkoj politici, onda ih već netko financira. Svojevremeno Soros, a kad bih u svojoj paranoji išla tako daleko onda bi tu bila i katolička crkva, a i razni drugi lobiji ili vlastiti probitak, što je kod mnogih presudno.
Što mislite zašto je Jergović izdao svoj najnoviji roman 'Otac' baš u Srbiji.
Ne, nema neovisnih ili ih je jako malo.
Osobno u Splitu poznajem bar trojicu javnih intelektualaca koji su praktično onemogućeni.
Izgubili su posao ili otišli (i to teškom mukom) u akademske intelektualce sve više svjesni da ih i tamo ograničuju jer su pritisci veza, moć novca i politike preveliki. 'Javni' centri informacija su im već zatvorili vrata, a svi oni žive iz mjeseca u mjesec, ovise o mjesečnim primanjima i tu je kraj priče.
Svojevremeno kad sam u vlastitoj komori nešto značila i imala iluzije da ćemo preko noći napraviti red, kolega koji je radio u javnoj službi i kući u fušu (na crno), a činio mi se ispravan, bar korektan, rekao mi je: Ali, ja imam troje djece.
Zašto je u tom smislu loš izbor Keruma za gradonačelnika?
Kerum je vrlo svježi kapitalist. Potkožen je istina i to mu daje snagu primitivca kojemu nitko ništa ne može. Ponaša se bahato i ono što je najvažnije: U SUKOBU JE INTERESA.
Mogla bih nabrajati u nedogled.
Recimo one koji vraćaju jugoslavenski prostor na mala i velika vrata.
Jasno mi je da se razumijemo da je hrvatsko tržište premalo. Jasno mi je da život ide dalje, da su mrtvi mrtvi i da živi koji za njima žale vrsta koja nema nikakvu moć- što zbog starosti, ali i nemoći položaja. 'Veliki' su i tada u toku rata zaštitili svoju djecu. Uglavnom.
Življenje guta. Sjetit ćemo ih se pri godišnjicama. Ostali su uglavnom sa PTSPi sindromom. I kakav rat? Koji rat? Uostalom rat nije ni proglašen.
I eto nas ponovo skupa.
Nemam ništa protiv kad opet 'oni' ( a sve ih je više i vrlo su nam slični- ovo iz Galaktike) ne bi gurali svoje, a i mi gurali 'svoje' što automatski isključuje vrijednost.
Javnost, glasnost i pravda govorimo 'mi' uglavnom je u njihovim rukama. 'Oni' će nam zalijepiti nacionalizam ( a nadam se da se nježno rodoljublje- a bit ću do kraja ljigavo sentimentalna i održavanje sjećanja na žrtve svake vrste i mrtve i žive, ne može smatrati nacionalizmom - ne zovem zaboga na osvetu) . Treba li spomenuti da se nas , bar nas koji smo vjernici smatra nižom, manje vrijednom vrstom. Ne branim Crkvu, ona se i sama ponaša slično.
Ne želim brojiti krvna zrnca, jer vidim već da ću zato biti optužena, ali pročeprkajte malo po 'njima', ali i po 'nama' pa će te vidjeti da uvijek ima dobrog razloga za 'naša i njihova' ponašanja i mišljenja.
Ali, izvući ću se iz lokalne situacije.
Promislimo dobro što bi trebao biti i tko je Javni Slobodni Intelektualac?
Nisam kopala po wikipediji. Nemam više vremena, ali prije spomenuti Eu glasnik dat će osnovu za razmišljanje, ali određene stavove koji nisu za zanemariti.
A evo i jednog meni jako dragog kantautora. Čisto da malo zasladim gorak ukus.
ponedjeljak, 23.08.2010.
Adio more, ali možda i kasna jesen bude dobra
Mislim da je ovo bio zadnji produženi vikend. Malo jedrenja, malo kupanja, puno spavanja i čitanja. Definitivno kad budem uistinu prestala'raditi' selim na brod. Već sam složila u glavi kako ću ti izvesti.
U subotu putujem u južnu Ameriku. Radnička klasa se talasa. Ne idem pomoći raznim revolucijama, ali tko zna? Ako me otmu (a ne znam što bi sa mnom) i uspijem se spasiti nadam se da ću pisati o svojim iskustvima. ali u širokom luku zaobilazimo Venezuelu i njenog predsjednika Huga Chaveza.
Sugrađanka, Splićanka, vratila se s mlađom kćerkom i suprugom u Hrvatsku. Zapravo je pobjegla. U jednoj Slob. Dalmaciji jedna potresna reportaža govori sve. I Nikaragvu ćemo izbjegavati. Radi droge, iako izgleda da bi se putovi droge mogli naći i u Hrvatskoj. I razni drugi putovi. U Hrvatskoj, mislim, iako je ljubim.
Nećete vjerovati ali evo kako ja od uživancije i guštanja dođem na teške teme.
Lara je u cijeloj priči odigrala svoju ulogu.
Uplovili smo u uvalu, tiho i usklađeno. Pametno bacili sidro, iako vlasnici brodici javno ili tajno virkaju da na vrijeme reagiraju ako se baca preko njihovog sidra.
Odlično se vezali.
S desne strane dvoje vremešnih Austrijanaca, gospođa i gospodin, ujednačeno pocrnili potpuno goli, s lijeve strane zanimljiva jedrilica splitskih registracijskih oznaka sa dva jarbola ne duža od 11 metara, mlada obitelj sa dvije curice. Jedrilica pomalo sliči na Besu Jože Horvata ali u smanjenom izdanju.
Mahnuli smo se svima i oni nama, inače je pravilo da se maše kod plovidbe u susretu sa drugim plovilima iako domaći to ne rade baš uvijek, a i plovila je sve više, pa to možda dosadi.
Ne znam odakle dolazi taj običaj Možda Engleska, oni su poznata pomorska zemlja, ali to mahanje daje neku povezanost na moru. Eto niste sami. Drugi uživaju i dobre su volje, pa tu dobro volju prenose i na vas.
Lara laje na sve. To je već poznato.
Kod golih kupača ne znam što bih rekla. Osobno mi ne smeta. Zgodne mlade cure na obali- neobična je to priča. Ženskice sa gomilom pasa. Kako često svraćamo u tu uvalu vidimo razne ženskice i razne pse, koji laju na Laru i Lara na njih.
Uvijek je to malo neugodno. Obično vlada mir, zato smo svi tu, ali bude i buke. Netko preglasno pušta glazbu. Djeca , naročito mali muškići tr, tr voze bajbote. Dovikuju se. Ali, što ćeš špica je ljeta i tu nema mira.
Pa čak i stari ljudi, vraćam se na golaće, kao ovo dvoje Austrijanca me ne diraju. Kad ne smeta njima, zašto bi smetalo meni, ali recimo mlada splitska obitelj nije izabrala kupati se gola. Curice su trinaestak i desetak godina stare. Ne znam koliko bi mi bilo ugodno da su moje.
Pristojna mlada obitelj. Vidi se da paze na odgoj.
Uglavnom Austrijanci su ljubazni. Pokušavaju animirati Laru, ali odgovor je jasno samo lajanje.
Buči, buči, tepaju joj, ali Lara je uporna. Ne plivati oko našeg broda, laje uporno.
U jednom sam se trenu našla u moru s njima.
Riječ po riječ: Kako i zašto govorite njemački, i tako dođemo na ozbiljan razgovor jer sam spomenula da sam u školi učila francuski, a neki su pak od kolega učili ruski. Gospođa kaže: Beč je za drugog svjetskog rata bio podijeljen na četiri zone. U ruskoj su zoni mnogi morali učiti ruski. I evo nas u sred mirisnog plavog mora na globalizaciji i na burkama i islamu. Ali, ne, ne to ne može proći u Beču kaže uzrujan gospodin. Pa kako mi možemo znati tko se krije iza burke. Dođete na sud i što..?
A ne, ne, nein, nein.
Eto ga na. Ako ja ne tražim teme, one nađu mene.
Burke ili ne u Europi!?
Ja sam nekako za.
A, opet s druge strane kad smo putovali istokom i pojedinim islamskim zemljama morali smo se strogo držati njihovih pravila.
Mladi ljudi Splićani došli su nas pitati mogu li donijeti kosti iz juhe za Laru.
Kako da ne, hvala, rekli smo.
Lara je svežder.
ponedjeljak, 16.08.2010.
Identitet ili lijepljene etikete
Najprije da razjasnimo što je uopće identitet. Iz Hrvatskog enciklopedijskog rječnika jedna od definicija je: ukupnost činjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge.
Čitam knjižicu Zygmunta Baumana 'Identitet' razgovori sa Benedettom Veccijem (novinarom talijanskog lista Il manifesto)
(nota bene njih se dvojica nisu nikad sreli. Sva je komunikacija išla preko e-meila)
U prevodu Mirka Petrića (mog prijatelja. Hej Mirko nadam se da ti isto osjećaš prema meni.
Usput, ali ne nevažno slušam i gledam na prvom programu Hatevea Ceciliu Bartoli. Glas i stas, cijelo uprizorenje je veličanstveno. Ona je bez svake sumnje Diva.)
U pogovoru knjižice stoji: Bauman je jedan od najuglednijih sociologa današnjice. Autor je 57 knjiga. Umirovljeni je profesor. Na svojoj koži iskusio je sve proturječnosti i strahote 20. stoljeća: rad u službi velikih ideologija, rat, političku prismotru i disidentstvo, antisemitizam, egzil, te na kraju hipermodernost potrošačkog društva i globalizacije.
Druga knjiga koja čeka na čitanje je: Amartya Sen: Identitet i nasilje : Iluzija sudbine
………………………..
Nobelovac Amartya Sen poziva na priznavanje 'mnogostrukosti ljudskog identiteta', a u isto vrijeme osuđuje ograničene pristupe identitetu koji često vode do sukoba.
Amartya Sen u predgovoru ovoj knjizi utvrdio je kako "razumijevanje identiteta na mnogo različitih načina utječe na naše misli i djela". Istaknuo je također kako "tijekom našeg svakodnevnog života smatramo da pripadamo raznim skupinama – pripadamo svima njima. Jedna te ista osoba može biti američki državljanin, karipskog podrijetla, s afričkim korijenima, kršćanin, liberal, žena, vegetarijanac, trkač na duge staze, povjesničar, nastavnik, romanopisac, feminist, heteroseksualne orijentacije, zagovaratelj prava homoseksualaca i lezbijki, ljubitelj kazališta, aktivist za pitanja okoliša, ljubitelj tenisa, jazz glazbenik i netko tko je duboko uvjeren kako postoje inteligentna bića u svemiru s kojima pod hitno treba razgovarati (po mogućnosti na engleskom)".
Nametanje jedinstvenog identiteta jedan je od glavnih uzroka poticanja sektaškog sukobljavanja. "Mnogi sukobi i barbarstva u svijetu održavaju se kroz iluziju jedinstvenog identiteta koji ne možemo odabrati. Umjetnost stvaranja mržnje poprima oblik prizivanja magičnih moći nekog navodno premoćnog identiteta koji utapa sve druge odnose i u prikladno ratobornom obliku može također svladati svaku ljudsku suosjećajnost ili prirođenu dobrotu koju možda inače posjedujemo.
Rezultat može biti domaće praiskonsko nasilje ili globalno umješno nasilje i terorizam po cijelome svijetu. Ustvari, veliki izvor potencijalnih sukoba u suvremenom svijetu je pretpostavka da se ljudi mogu jedinstveno kategorizirati na temelju religije ili kulture."
………………………….
Njegovo kratko iskustvo:
Prije nekoliko godina na povratku u Englesku s kratkog puta u inozemstvo (u to vrijeme sam bio dekan Trinity Collegea u Cambridgeu), službenik imigracijskog ureda na aerodromu Heat-hrow, koji je moju indijsku putovnicu prilično temeljito pregledao, postavio mi je zamršeno filozofsko pitanje. Gledajući moju kućnu adresu na imigracijskom formularu (Dekanova kuća, Trinity College, Cambridge), pitao me jesmo li dekan (kod kojeg sam očito bio gost) i ja bliski prijatelji. To me načas pokolebalo budući da nisam bio posve siguran mogu li sam sebi biti prijateljem. Nakon kratkog razmišljanja zaključio sam kako odgovor mora biti potvrdan budući da sam prema sebi najčešće prijateljski raspoložen i usto kada izgovorim nešto besmisleno, odmah shvatim da mi uz prijatelje kao što sam sebi, ne trebaju neprijatelji. Budući da mi je trebalo neko vrijeme da si sve ovo razjasnim, službenik imigracijskog ureda želio je znati čemu toliko oklijevanja, a osobito postoje li ikakve nepravilnosti oko mojeg boravka u Britaniji.
Praktični dio na koncu je riješen, ali razgovor je ostao kao podsjetnik da ukoliko zatreba, identitet može biti zamršena stvar. Naravno, bez poteškoća možemo sami sebe uvjeriti kako je svaki predmet identičan sam sa sobom. Wittgenstein, veliki filozof, jednom je izjavio da "ne postoji bolji primjer beskorisnije teze" od toga da kažemo kako je nešto identično samo sa sobom, ali je nastavio dokazivati kako je teza, iako potpuno neupotrebljiva, ipak "povezana s određenom igrom imaginacije".
…………………………………………..
Primijetila sam na blogu, ne samo ja, najžešće rasprave baš oko definiranja pripadnosti, recimo to tako identiteta neke osobe. Reakcije idu do mržnje i isključivosti i najviše od svega definiranja i odjednom eto te; ti si samo obijeljeni grob koji naizgled živi.
Dead Man Walking.
Nema tog deterđenta koji će oprati sve etikete koje vire sa svakog komadića tijela. Uzalud je vikati ja nisam osoba C.
Lako je reći, ali ostali pevaju.
Zapravo išlo je : Da, ali nije važno.
I sve upravo tako. Da, je, ali nije važno.
Nikad nećemo doznati tko su te osobe.
I one su u međuvremenu izgubile identitet 'koji je mač sa dvije oštrice', kaže Bauman.
A ja bih rado da izgledam i pevam kao ovo božansko stvorenje.
Njen bi identitet rado uzela.
ili njihov.
jaja odavno nemam.
petak, 13.08.2010.
Razlika della differenza
Majčini sinovi začepite oči i uši!
Uostalom ovo je literatura i to je samo jedan od likova unutar mene.
Ideju za post dala mi je morska zvijezda
Naime, sve do kraja gimnazije bila sam buntovnik vanjskog tipa, tj. tukla sam se, galamila, svađala, nadglasavala i bivala u vrlo velikim opasnostima.
Kratko u sukobu sama sa sobom, s crkvom, s Bogom, s državom (skoro su me izbacili iz škole), sustavom, s majkom (tu sam još) s prirodom, živim i neživim svijetom.
Da sam mogla bila bih: Brigate Rosse, Rote brigade, pratilja che Guevere i svih revolucionara i rebela kroz povijest.
A onda sam se počela baviti seksom.
Majčina djeco bježite od ovog posta.
Ja (tovarica) sam bila dijete Sigmunda Freuda.
Ljubav ili seks (tipično žensko miješanje ljubavi i seksa, ali može i bez kavijara) me smirio. A bio je dobar seks.
Kad bih htjela daviti (što inače radim) bilo bi u psihoanalizi mene vrlo dubokih slojeva koji bi govorili kako je i seks bio sredstvo otpora na opću hipokriziju, ali zaustavimo se na razlici della diferenzi u mojoj naravi prije i poslije čiste uživancije bez dubioza.
Oduvijek sam puno čitala, (tražila sam. I to je bio bijeg) ali brak (uz seks) me odveo u daleke krajeve iz provincije koja je uistinu bila žabokrečina.
Odjednom sam iz pubertetske okrenutosti sebi počela slušati i osluškivati druge i drugog strpljivošću smirenih hormona i kemikalija koje su do tada razarale dušu i tijelo.
I eto me decenijama u razumijevanju drugoga i drugačijeg.
S povremenim izletima u isključivostima jer ipak sam od krvi i mesa i ono malo duše.
Ovaj dugačak uvod nastao je iz jednog, dva ili više razloga.
Sinoć je u društvu bilo postavljeno vječno pitanje koliko traje mržnja, ili bar zaborav na uzroke te mržnje ili možda blaže rečeno netrpeljivosti.
Ne znam koliko znate, ali svojevremeno u Austrougarskoj Hrvati su uglavnom mrzili Mađare. Na željeznici se tražilo da se govori mađarski, a mi u Dalmaciji mrzili smo Talijane, a svi smo skupa bili protiv Austrije koju sad kujemo u zvijezde, više- manje.
Tko se više tih netrpeljivosti i mržnje, paljena zastave i demonstracijuna čak i iz povijesti sjeća.
U svom prošlom postu ublažila sam sudare brodova, a sad ću pokušati ispričati baš kako je bilo. Malo me na to natjerao i Zonin post. Zona, to znamo, živi u Vukovaru. Tamo pokušava bit i jest tolerantna. Mislim da sam je dobro upoznala i znam da upravo to i jest. Za moj ukus čak i previše, ali ne zaboravimo seks je učinio da sam i ja tolerantna i pomirljiva.
Posljednji sukob:
Jedrilica dvanaestak metara dužine uplovljava u sumrak. Za volanom je Nijemac koji se dere noch, noch, noch čovjeku na pramcu koji pušta sidro i sidreni lanac. Gospođa na polovici broda viče čovjeku za sidrom: još, još, još. Prevodi Nijemca. Buka motora je uvijek prevelika i zato toliko galame i vike na brodovima. Cijelo nas jadransko more čuje, ali na brodu nitko nikoga ne čuje.
Sad slijedi uobičajena predstava. Muškarci ostaju na brodu, a žena skače u vodu ili sjeda u bajbot i odlazi vezati brod za neki kamen ili ne daj Bože drvo.
Ali vjetar je pojačao i brod se odmiče na sasvim drugu stranu. Nijemac skače u bajbot sa ručnikom oko pasa koji skliže i on ostaje gol. Viče glasno i prepotentno: Ich hasse das. Ich hasse das. U prevodu: Ja to mrzi, ja to mrzim, da se zaključiti da mrzi tu situaciju u kojoj se brod odmiče od kopna i njegove maritimne sposobnosti su ga dovele do kraja priče.
Na brodu su krupni čovjek za sidrom i troje djece od kojih je jedna lijepa mala tinejđerica slična gospođi u bajbotu iza golog Nijemca spuštene staračke guze, koja se, gospođa ne guza, usiljeno smije na cijelu situaciju.
Kapetan našeg broda kaže: Preblizu ste, pustili ste previše sidrenog lanca, promijeni li vjetar udarit će te u naš brod. Ili se vežite ili se odmaknite. Vidim mu paru iz ušiju i otvora na glavi, gdje inače drži vražje rogove, koje ponekad skriva.
Mičem ga i šapnem: Što smo se dogovorili. Dok sam ja na brodu nema svađanje. Pusti mene da riješim tu priču.
Ne da se, a ne da se i zato jer je evidentno da su ostali Srbi.
Uporna sam. Na sreću i Srbi su pristojni. Krupni čovjek pristojno kaže oprostite prevest ću mu to što ste rekli. Dva muškarca međusobno govore engleski. Ne trebamo prevodioca. Nijemac može komodno govoriti njemački direktno i bilo bi mu njemački odgovoreno, ali toliko je pun sebe da mi se s njim neda razgovarati.
Nijemac su odgovara: Ovoliko je dubina.., kaže neku cifru. I ta dubina traži toliko dugi lanac.
Slažem se, kažem ja gospodinu sa sidra. Ali morate se vezati na kopno ili odtisnuti i pomaknuti malo dalje, ponavljam kapetanove riječi.
Ne Nijemac to neće.
Uzalud uvjeravanje.
Idem spavati , a vi kako hoćete, kažem ja.
U toku noći nekoliko puta smo se sudarali.
Kapetana sam morala vezati da ga prisilim ostati u podpalublju.
Komično odmicanje koje sliči na dječju igru s malim barkicima u plićaku i objašnjavanja na srpskom koji hoćeš -nećeš ipak iritira ne daju rezultata.
Krupni gospodin kaže : Vaša teorija je bila tačna. Ili kaže: Vi ste tu bili prvo stacionirani.
Čovjeku kroz glavu idu (iako ih tjera što dalje od sebe) izjave tipa 'naše more'.
Vrhunac je bio kad je na palubu izletjela tinejđerica lijepa i prelijepa, duboko toga svjesna i onako s visoka upitala:
Od kuda su se bre sad ovi stvorili.
Misli na nas? Uistinu misli na nas?
U unutrašnjosti broda čujem kidanje lanaca zavezanog kapetana.
Pokušavam zatvoriti bocaportu, ali čepim posadi prste.
Mi smo tu od stoljeća sedmog, viče kapetan potpuno van sebe.
Moja mukom izgrađivana diplomacija pala je u 'naše more'.
Napuštam bojište, ali i oni su ga napustili.
Nije bilo vrijedno tolike muke. E, da je bilo znati da su i I vojnici ljudi.
utorak, 10.08.2010.
Vesele morske zgode
Neću daviti, ali ja sam mornarica i pol. Priznajem, dugo mi je trebalo.
Ali sad..! E sad!
Nema ljepšeg odmora od odmora s brodom.
Uvijek, naravno, treba birati osamljene uvale. Svakako izbjegavati sva poznata i razvikana mjesta zabave.
I po mogućnosti Laru ostaviti nekome na brizi, jer Lara se svađa s valovima, s ljudima, s brodovima i sa pticama, mačkama obavezno i sa svakim tko bez njene dozvole pliva uvalom, ali i brodovima koji sidre ili se vežu kod našeg broda, jedrilice s kojom se jedri. Njena je svađa cjelodnevno uporno lajanje.
A jedriti … to su doticaji s morem, nebom i bogovima vjetrova.
A onda uzmem za čitanje Simone Weil.
Čitam je već dugo. Vrlo mi je blisko njeno razmišljanje. Kao pravi stari stvor uzdišem glasno. Vrlo je stroga. Židovka koja je bila, mirne duše mogu reći, opsjednuta Kristovim učenjem. Ne crkvom. Puna je i drugih znanja. Potpuno se slažem s njom, ali neću vas dalje zamarati.
(Drugi put sam uzela Nitzschea. Potpuna suprotnost Simone Weil )
A sad je dosta tema koje vas zamaraju.
More je čisto, bistro i plavo. Miriše. Uroniš. Ozbiljno se pitam zašto nemam škrge.
A, onda adio mir. Predviđa se grmljavina, sjevalina, jugo, pa bura, pijavica, svakako neverini i nevere. Uplovljavaju mali i veliki brodovi u potrazi za mirnom noći.
Na sreću ili na nesreću nema Lare. Ne bi tu bilo majci mrdanja. Isplovili bi u potrazi za drugom mirnom uvalom.
Mi već usidreni držimo pripremljene konočale i čekamo greške. Znate kako je to kod uplovljavanja. Gdje se sidriti i vezati (nikako za stablo- ranjavamo ga).
Treba sve izvesti tiho, bez dernjave- veći si frajerica/er.
Vrti se tu ogromni jedrenjak, iznajmljen jasno. Prepoznaje se to odmah po neiskustvu posade, a i po sadržaju na brodu. Privatni brodovi su obično načičkani raznim stvarima koje se godinama skupljaju. Gospodin sa sidrenim lancem na provi s kapetanskom kapom promatra i čeka zapovijedi mladog čovjeka za kormilom, iznajmljenog skipera zaključujemo.
Vrte se neodlučno. Konačno zapovijed: spusti sidro. I sidro hop u more, nestaje potpuno. Lanac nije bio vezan. Mladi skiper skače u more i roni. 'Kapetan' skida kapu i trči za kormilo, ali pojma nema što će s njim. Brod se opasno približava dvojici postarijih Švicaraca njihovoj jedrilici. Istovremeno i dvije gospođe u malenoj jedrilici sa Nizozemskom zastavom.
Svi skaču sa mezomarinerom u pripravno stanje odguravanja broda. Svi su se stanovnici uvale angažirali. Trojica muškaraca pokušavaju doprijeti do sidra. Dubina je desetak metara aločo.
Netko je (nitko s broda- Francuzi su potpune analfabete) uzeo kormilo u svoje ruke ubacio u brzinu i isplovio malo dalje. Svi su na hrpi i čekaju razvoj događaja.
Svi daju savjete. JA mislim da bi trebalo baciti mačak sidro i s njim skupiti lanac i polako ga dizati gore. Ali šutim. Savjetima su snabdjeveni.
Konačno netko od 'naših' odlazi po bocu; roni i slavodobitno izlazi s krajem lanca. Uspostavlja se red.
Starija gospoda Švicarci i dvije starije gospođe Nizozemke sa čašama u ruci nazdravljaju jedni drugima.
Nikad nemam kamericu kad se nešto zanimljivo događa.
Uvala je puna, a onda već je skoro mrak uplovljava još jedna jedrilica. Bacaju sidro i ogromnu količinu lanca. Voze unatrag očito s namjerom da se vežu, ali dok su se ispetljavali hoću neću ja ću ti ćeš brod je otplovio niz vjetar. Vezanje za njih postaje nemoguća misija iako i tu ima rješenja. Bajbot i duži kono,p a onda privlačenje s broda. Nijemac koji je očito glavni galami na neku grdosiju od čovjeka ovaj sliježe ramenima. Uglavnom zavlada tišina. Kažem: Promijeni li vjetar evo ih na nama.
I što sad? Hoćeš se svađati?
Skoro mi je došlo da otplivam i mirno ih zamolim da se presidre, ali već je noć i dosta mi je svađa. U noći (dva sata, cijelo vrijemo osluškujemo- odjednom bum u nas)
Mala rasprava. Ništa ne razumiju. Neka tinejđerica začuđena pita: Otkuda su se ovi stvorili?
Govori ….jezik. iritira me. Puni su sebe.
Pomaknite se desetak metara, govorimo. Dovoljno je mjesta, ali oni se nonšalantno odmiču gurajući se. Za pola sata opet udarac.
Sad je već cijela uvala sa skoro svim brodovima u uzbuni. Netko diže sidro i pokupi još dva sidra. Galama, vika, trubi se. Sva svijetla gore. Pada kiša, puše nešto nedefinirano. Tuc ovamo, tuc onamo, a rekla sam govorim glasno.
Pa što da si rekla? Sijevaju munje iz raznih glava.
A ja zaboravila apaurin.
A kad sam već zaboravila apaurin derem se i ja.
More, more o more.
Jedva nekako sve se stiša i na počinak.
Sutra je novi dan. I sunce je. I more je mirno. I neznalice su otplovile.
Uživam.
srijeda, 04.08.2010.
Za Hrvatsku
Za Njene pale kćeri isinove. I slobodu.
http://www.youtube.com/watch?v=z9YCi6yYKAA&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=zGFwqW2_1e8&feature=related
