odmak

petak, 19.11.2010.

Zamisli život u ritmu muzike za ples

Evo me dva dana prisilno doma.
Viroza ili neka gripa, povišena temperatura i još neke tegobe. Danas mi je nešto lakše.
Prošetat ću malo po znancima sa bloga. Neki mi nedostaju. Čak mi nedostaju i oni s kojima se ne slažem, zapravo više oni sa mnom nego ja s njima.
Nelogično, ili?
U razgovoru sa mojim sinovima (i širem društvu) o tome koliko umjetničko djelo treba biti, ukopano u vlastitu okolicu , prošlost, pa i sadašnjost (budućnost da ne spominjem), a koliko treba potpuno biti izmaknuto iz tla (i krvi…, rugam se) da bi ostatku svijeta bilo razumljivo.
Naravno, sve u svrhu korespondencije sa ostatkom svijeta, a još i mogućnosti da nekog vraga napraviš u svom životu ( postaneš slavan i sa mnogo novca koji će ti omogućiti da dalje stvaraš i živiš udobno do kraja života).
Nemate vi pojma (osim nekih) kako je razgovarati sa vlastitom djecom kao odrasli sa odraslim, osim što mi jedan od njih zna reći, kad zađemo u škakljive teme, naročito u većem društvu: Ipak si ti moja mama. Pazite, ipak je ona moja mama, što hoće reći da se mame i tate prestanu baviti škakljivim temama čim djeca počnu razmišljati o tim istim škakljivim temama.
Ne brinite poznato mi je to iz vlastitog iskustava. Pri samoj pomisli.., a imala sam vrlo bujnu maštu.., nešto grozno. Bilo mi je to tako strano i nerazumljivo, odurno, ogavno da sam te slike tjerala iz glave na sve moguće načine. I gle kako me malo skretanje odvuklo u ozbiljnu temu odrastanja, Sigmund Freud i ostalih psihoanalitičara koji su možda imali pravo, a možda i nisu. O tome bi stvarno trebalo dobro porazmisliti, ali tko će sve to stići.
Ali vračam se na umjetničko djelo.
Ne, kaže moj sin (jedan od trojice). Pišeš u Hrvatskoj i stvar treba biti najprije tu prepoznata. Opa, pomislim. To je, naime, sin koji šeće i radi po prostorima bivše države (ne da mi se danas na dan pada Vukovara niti joj ime spominjati) i koji je na neki način najliberalniji od svih. (nadam se da će ga buduća žena vratiti na korijene, ako već ja nisam uspjela). A opet kaže tema treba biti prepoznata i u svijetu. Ljudi su,više-manje, svugdje isti.
Razumijem ga, ali… Što misliš, kažem, da se potučete ti i neki dečko i da te ugledam krvava kakva bi moja prva reakcija bila?
Kakve to veze s umjetničkim djelom ima, pita.
Šutim, znam da je u pravu, ali ja sam pisac prošlosti (krvave, čak i Vukovar je skoro dvadesetogodišnja povijest, a već žive generacije koje ne razumiju i ne žele razumjeti što se tamo dogodilo. Tko mi je kriv što dugo živim).
Vidiš majko, kaže drugi,- kad sam u vrijeme rata pokušavao u Italiji nekim profesorima govoriti o našoj povijesti, o pravici i krivici, nisu me htjeli slušati. Oni su našu povijest učili iz srpskih knjiga. Stvar je bila zapečaćena. Gotova. I danas je tako. Svi žele čitati neobaveznu literaturu koja nema veze sa našim ili bilo čijim nedaćama i stradanjima, da se ne moraju osjetilno angažirati. Treba raditi općenite stvari bez puno objašnjenja. Nešto sa Marsa ili Venera u nekim bezimenim zemljama, izazvati će u ljudima neke osjećaje. Žalit će zbog mrtvih, ali na neobavezan način koji ne angažira i zbog kojeg neće imati noćne more.
Taj sin je ono neobično konzervativno- liberalno biće na najšašaviji način na svijetu.
U djetinjstvu mi je, na sred ceste, znao zaplesati i zapijevati: zamisli život u ritmu muzike za ples. Da nisam bila odgovorna mama ( i tata, jer im je otac tad već nije bio živ) najradije bih ga bila poslušala.
Treći moj sin, kad ih već spominjem, ima posve kršćanski pristup. Okreni i drugi obraz i te stvari.
Znaš, kaže on, nitko od nas nije posve bez krivice, možda u ovom ratu i nismo krivi, ali bilo je i drugih ratova,... iako svugdje su rađene nepravde.
U sred rata, zbog nekih okolnosti, koje je sam prouzročio, ali nije samo na njemu stigma i uzrok, bio je pozvan na policiju gdje su na svaki način htjeli, pomoću njega, dokazati da je njegov prijatelj Srbin, umješan u radnje protiv Hrvatske.
Branio ga je. Nije se dao. Ostali su kod njega kratkih rukava, iako je bio slab i podložan svakoj prijetnji.
Iako, nije to znao, naivan kakav jest, taj mu je prijatelj (ne pišem u navodnicima, jer to je njihov osobni odnos, a državne su stvari državne stvari, upravo..), uistinu radio protiv Hrvatske, ali bio je to rat između Hrvata i Srba, uglavnom, ma što se danas govorilo o tome. Sve ostalo su nijanse tj. iznimke.

I da ne duljim počela sam pisati u glavi sa sasvim drugom idejom, ali ovako debula išla sam se odmoriti i kako mi je konačno proradila televizija, upala sam na dio filma o Vukovaru (na drugom programu. Neki strani film i ne znam kako se zove)
Što reći? Mi koji smo prošli rat i osjećamo Hrvatsku kao svoju Domovinu možemo li ostati ravnodušni?
Ali, je li to umjetničko djelo?
I koga zato briga!
Nema nafte, nema nekog posebnog interesa, osim ako nas prijeteća opasnost u liku Alkaide ponovo ne svrsta u neko predziđe zajedno sa našim dojučerašnjim neprijateljima.
Nije li jedan od mojih sinova u pravu sa onim svojim zaključkom iz one čuvene pjesme: Zamisli život u ritmu muzike za ples.


19.11.2010. u 19:11 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.11.2010.

Umorna

Čudan je taj život. S jedne strane ogromno zadovoljstvo. Slušala bih samo to, a s druge strane ogromne obaveze i teškoće u poslu. Nema im kraja.
Što znači kad Sokrat prolazeći kroz tržnicu prezrivo kaže : kolike stvari na prodaju, a meni ništa ne treba, a mi se onda rugamo samima sebi: kolike stvari u šoping centrima i sve nam trebaju.
Gdje je tu zlatna sredina? Ima li Sokrat ženu i djecu? Trebaju li oni hranu obuću i sve ono što ovaj vremeniti život traži?
A je li nama potrebno sve ono što po šoping centrima gledamo?
A posao?!
Konačno nakon tri godine kolega i ja pokušavamo izravnati račune, ali ne ide. Umorna sam. Trebala bi prestati raditi, ali s druge strane gladnih usta je oko mene neizbrojivo. Što obitelji, što osoblja. Ostvari li kolega prijetnju svi smo 15. 11. 2010 na ulici.
Moglo bi sve drugačije ali je nezajažljiv i osvetoljubiv, a ja više neću, ne mogu popuštati . Dosta je.
Kako god možda mi slijedeći tjedan bude bistrija glava i već nekog rješenja bude.
Bumo vidjeli. Malo kajkavštine, a malo Hochdeutsch.
Definitivno je opcija brod i da nitko ne zna gdje sam.
Tri palme na otoku sreće…
Mudar čovjek kaže A., mora biti dobar čovjek, ali on nije računao sa ljudskom naravi, o kojoj se govori stoljećima kasnije.
Pa ipak ima u tome nešto iako naše vrijeme je rodilo odlične i umne znanstvenike u svakom području, a puno je njih vrlo zlih ljudi.
Svejedno treba zapamtiti ovu o mudrosti i dobroti. Ja sam tako dugo vremena mislila I još uvijek ne odustajem.

Mudre zlice su fach idioti, rekla bih.

11.11.2010. u 14:26 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra