odmak
petak, 31.12.2010.
Neću o politici, recesiji i kriminalcima. Uvijek će nekako biti
U neko doba noći (U po burne crne noći Feruz paša iz sna skoči… i nekoga pita, zaboravila sam koga: Gdje su ključi od tamnica. … Jedne davne godine dobili smo domaću zadaću; naučiti napamet neku narodnu pjesmu. Prozvana sam i započela: … bla, bla naslov pjesme i dodala od Zmaja Jove Jovanovića. Zabiberila mi je s guštom jedinicu. Ne znam zapravo zašto. Neku vražju pjesmu sam ipak naučila napamet. To što je imala autora, pa čekaj zvučala je posve kao narodna pjesma. Duga je to priča odnos između mene i mojih profesora hrvatsko-srpskog jezika, ali odlučila sam šutjeti o prošlosti, a zapravo sam htjela reći da sam uvijek bila zamantanko i bezglava.)
Noćas se , dakle, u neko doba probudim. TV, koji gori cijelu noć ,ne radi. U zraku miris izgorene utičnice.
Ali, nije utičnica nego veliki plazma tv u kojeg sam gledala kao u kinu u veliko platno.
Mislite li da sam se uzrujala? Niti malo.
Uopće ne znam što se to u meni događa.
Na poslu izgorila vanjska jedinica klima uređaja u sred bure i zimice.
Veš mašina pušta vodu.
Da o ostalim nevoljama ne govorim. Nesporazumi i loš odnos na poslu . Ostavljena sam sa osobljem kojem ne mogu i neću dati otkaz, a dugovi samo rastu.
Ali, potpuno sam mirna. Ne znam što se nalazi u mojoj glavi.
Uzdam li se to u Gospodina koji hrani i ptičice nebeske?
Ima tu i još puno drugih zgoda i nesporazuma.
Nevažnih, malih, glupih kao na pr: Priča o gamelama.
Za one koji ne znaju to su one male tećice, posudice koje se slažu jedna na drugu i u kojima se prenosi hrana.
Ne stignem kuhati pa kuhaju drugi ili u obližnjem restoranu za sebe i unuku kupujem i nosim kući.
I tako negdje u nekom dućanu ugledam gamele, sjete me djetinjstva, da ne duljim, sva ih sretna kupim. Ali, u nekom trenutku ne mogu ući u trag kod koga su.
Jedna prijateljica pregleda moju kuhinju, svoju kuhinju. Nema ih. Druga pregleda svoju. Nisu ni kod nje. Sjetimo se njenog dida. Nema sumnje kod njega su, jer se i njemu nosila neka hrana, ali osjetljiv i treba ga u nekom trenu kad je najmanje osjetljiv pitati. Prolaze tjedni. On slavodobitno i uvrijeđeno šalje neke dijelove za koje tvrdi da pripadaju njemu, nitko se ne usuđuje pitati za ostatak.
Ali i meni se samoj čini da nisu moje.
Dolazi Božić. Nećakinja i ja kupujemo darove. Što bi ti, pita?
U nekom darovnom dućanu ugledam vesele gamele od tvrde plastike u drečavo crvenom, žuto zelenom izdanju. Evo ovo, kažem.
Ona pada po podu od smijeha.
Slijedeći ti je korak , kaže razveseljena, starački dom.
(Ali, neću u starački dom što god tko mislio o tome.)
Drugi dan Božića okupljam kod kuće malo društvance rodbine i prijatelja. Jedan od prijatelja, draga osebujna ličnost, nosi veliku najlon kesu.
Vraćam ti tvoje gamele, kaže.
I stvarno nekom zgodom poslala sam njemu i mami neku spizu. Svi smo zaboravili na to.
Sad imam dva para gamela i dugujem ispriku didu od prijateljice, ali bolje u to ne dirati, jer kakav je osjetljiv tek bi se sad mogao uvrijediti.
I sad mislim nema telke, ali ima knjiga, ionako mi je u glavi praznina.
Ajde, sretno vam bilo.
srijeda, 29.12.2010.
Jedna smrt, ne nevažna, u moru oholosti.
Jučer sam bila na sprovodu male Livije, životne pratilje i ljubavi našeg Borga.
Ima vrlo nježne ruke Borg. Slučajno sam to primijetila i nekako se začudila, ali odgovaraju i njegovoj dobroj duši. Livija je imala sreću. Čudno zvuči, ali ako su nam dani stalni i odbrojeni onda je Livija imala sreću provesti ih uz svog dobrog Borga.
Bilo bi deplasirano pisati o bilo čemu drugome. A, opet možda suvišno govoriti dalje o patnjama Livije i njenoj smrti. Riječi su preblijede i vrlo često nedostatne. Iskrivljuju i govore samo ono što mi o riječima znamo. O jednoj riječi kao što je smrt što znamo. Ili mislimo da znamo.
Osobno vjerujem da nije kraj. Prijelaz je iz jednog u drugi život. Hoću tako vjerovati. Borg u takvo što ne vjeruje. Mislim da mu je zbog toga još teže.
Nije bilo svećenika. Klapa je otpjevala dvije pomno odabrane tužne pjesme. Krik iz srca samog Borga koje su ušle u sva srca prisutnih. Plakali smo.
Moja sestra, na moje malo iznenađenje, bila je prisutna. Nisam je mogla dovesti u vezu dok nije rekla da je Liviji davnih godina bila razrednica.
Volim svoju sestru. Ima srca i osjećaja za svakog. Iako se ponekad čini vrlo stroga jer ima previše pameti i znanja, ipak prevlada dobro srce.
Za srce smo, možda, najmanje zaslužni. Neke stvari čovjek upije sa genima. Ne trebaju mu škole ni isprazna mudrovanja.
Danas sam malo nazdravljala. Čokanjčić (razne orahovice i slični likeri domaće proizvodnje) ovamo i onamo. U ime Božića i Nove Godinice pa su mi malo popustile kočnice.
Borg me odjednom podsjetio na Orašara. ( Oprosti mi dragi prijatelju) Izgubljen, umoran, ostavljen.
Zašto ne živimo u svijetu bajki sa sretnim završetkom. Jesam li ja vjernik iz tog običnog, profanog razloga?
Razloga u vjeru dobrih i sretnih bića bez obzira kojem svijetu pripadali.
Gospodine Bože, s kojim se svakodnevno pokušavam razgovarati, poslušaj ovu nesretnu dječicu koja imaju srca. Na tvojoj smo strani iako mnogi od nas ne vjeruju u tebe.
Čudila bih se da se ti čudiš njihovom nevjerovanju. Toliko je okrutan ovaj svijet, jedini koji poznajemo i koji živimo, kojeg se sjećamo da si nam i ti ponekad kao nekakva bajka, izmišljotina, čežnja naše duše, pa se bunimo i guramo te od sebe kao neprijatelja.
Pogledaj nas. Pogledaj najpotrebnije. Pogledaj našeg Borga i primi malu dobru Liviju među svoje. Oslobođenu boli i ostalih nedaća.
Ne čini li ti se da je dovoljna platila za svih?
srijeda, 22.12.2010.
Božićna poruka mojim najbližima
Tu ne postoji više ništa.
Ili – Ili
Potpuna promjena svjetonazora ili nema smisla.
Jer, ako zavirimo iza svakog našeg postupka, ja osobno mog , počinjem se hvatati za glavu i pitati se…
Zbaciti i najmanji osjećaj samozadovoljstva jednim šupljim znanjem, uopće sposobnošću upotrebe malih sivih… pokriti se ušima i u boj za malo mogućnosti koje još preostaju.
Dosta je bilo dužnosti, osjećaja krivnje i odgovornosti za ovog ili onog.
Dragi moji volim vas, ali daljnje jahanje prepuštam samo i isključivo vama.
Jezdite kud vas vaše želje vode.
Ja odoh svojim putom.
(s malom odgodom dok ne platim stare račune)
E, da je letit
nedjelja, 05.12.2010.
Klupa
Te kišne kapi na oknima…zaboravljeni sni…ko nekad u osam prođem ulicom tvojom..
Ta stara pjesma iz bivšeg vremena podsjetila me na klupu.
Kiši. Pljušti dapače, ali ja sam iz krajeve gdje su kiše dugo padale. Vlaga se uvlačila u svaku poru. Sve je bilo vlažno. Posteljina onako hladna činila se posve mokrom. Što sam ja nego voda. Kap u moru.
Ali, hop dva maha rukom i prošlost nestaje. Što je uopće prošlost? Postoji li?
Kišobran u ruke i kabanicu i hopa cupa, pljas po mokroj cesti i ravno na cvjetnu klupu uz more na žalu i lažinu što se valja.
Čekam, čekam.. ali, Njemu se možda ne kisne. Psu još manje. Moja pasica ispruži šapu vani i ako pljušti kao sad odmahne glavom i vraća se u toplinu doma svog. Svog, njegovog i inih moj je najmanje. Spava u mom krevetu, jede iz mog tanjura, pije kavu iz moje šalice, noćas je u mom snu i govorila. Vrlo pametno, za razliku od mene. Ona bar zna koga i kad treba gristi.
U petom stoljeću, prije nego se Gospodinov sin pojavio, u Leontu, Grčka pobliže, živio je Gorgija, filozof po struci (e neću reći vokaciji- ljuti me ta riječ).
On je govorio slijedeće: tri su tvrdnje bile koje je vrlo uvjereno dokazivao.
Daklem: 1/ ne postoji ništa
2/ kad bi nešto i postojalo, to ne bismo mogli spoznati
3/ pretpostavivši da bi nešto bilo i spoznatljivo, ne bismo to drugima mogli priopćiti
Sve je privid, mislim. Gorgija govori istinu.
I prije nego sam pomislila što istina zapravo jest netko sjeda do mene.
-Nije, kaže Gospodin. – Stavi ruke u moje rane, kaže još.
Pas skakuće vedro. Ne smeta kiša ni njemu ni Gospodinu.
-Stavi ti u moje, kažem ja.
-Moje patnje su veće i dugotrajnije, kaže tužno.
Privid. Što je to nego privid. Onaj Pravi, Jedan, Jedini ne bi se tužio jednom jadnom ljudskom biću, čovjeku, čovječici dapače. Tko računa sa ženskim rodom. Starim ženskim rodom kojoj ništa ne ide na ruku.
-Tko se tuži sam se ruži, kažem glasno. -Nema te, nema te, ipak, kričim. Nema ništa. Sve je privid. Ako jesi bio bi za mene i za cijeli svijet, kako god Te svatko od nas zvao. Jer ako Jesi to što Jesi kakav je to strašan grijeh onih eonima prije mene da ja još ispaštam za to. Ti si samo osvetoljubivi stari Stvor.
-E, tu griješiš. Nisam Stvor. Nisam stvoren. Ja sam onaj koji Jesam. Oduvijek.
Brci mu se smiješe.
-I Star sam, kaže, ali je li to važno?
Smijem se i ja. Ako je sve privid, onda nema ni Njega, ni mene, ni psa, ni ove klupe, … ni patnje.
Ne bole me rane. Što kažem rane, prave razderotine, ubodi, cijeli krateri do vrlo, vrlo ranjenog crvenog srca.
-Ali ti si svejedno moje dijete, šapće. -Ako je i privid moraš mi vjerovati . Ja se borim za tvoju dušu, tvoj duh, pneumu.
Ali zašto.., postavila bih još puno pitanja. Ali komu? Nigdje ništa. Nema gospodina, nema psa.
A možda odgovor zna samo vjetar.
I kiša.
A, sve je ovo samo neuspjela humoreska.
