odmak
srijeda, 16.02.2011.
Produženi vikend u Zagrebu. Zagreb, Zagreb, Amerika u malom.
Već sam toliko zaboravna da dogovaram dva susreta u isto vrijeme na različitim dijelovima domovinice.
Na sreću postoje mobiteli.
'Zagreb, Amerika u malom..'- ima neka pjesmica na Radio Sljemenu (zvala sam ih, ali nitko ne zna tko pjeva . Nemaju pojma ni koja je pjesma)
Ali dobra je. Onako malo daje na đez (jazz),nije 'đez ba, đez ba- iako ni ta nije posve.., ali zadržimo se na početnoj misli i ostavimo se pritoka i rukavaca.
Iskreno meni Zagreb više daje na bidermajer, ali volim ga da ne bi mislili..itd.
Evo zgode tome u prilog:
U subotu dogovaramo s prijateljima izlet.
Neka to bude iznenađenje kažu.
Uistinu dragi prijatelji Lj. i V.. Lj. kuha izvanredno pa su večere za njenim stolom uvijek više nego zanimljive i dobre, jer se i priča, vade enciklopedije, Klaićev i ini rječnici, pravo zadovoljstvo, iako... moj dragi prijatelj V je pravi predstavnik bidermajerskog Zagreba. Agramer sa velikim naslanjanjem na Austriju, Krležu i salone koji su danas iščezli, iako tu i tamo..., pa čak i u nekim predstavama- molim te lijepo kaže on pa ne može netko u trapericama projuriti kroz salon Glembajevih ili Alić igrati... itd.
Uvijek mi padne na pamet izvanredni film Kreše Golika: Tko pjeva zlo ne misli.
Zagreb, Zagreb, Amerika u malom. Sa poznavanjem vina. Pročitanim knjigama, odgledanim predstavama i sumnjom prema svakoj vlasti.
Da i Hašek. Dobri vojak Švejk.
Moglo bi se nabrajati još mnogo toga, ali bit će dovoljno. Ajde, spomenimo još onaj šeširić spuštenog oboda i leptir mašnu.
V. još uvijek utiša glas i zatvara prozor kad kaže Hrvatska.
Lj. dolazi iz jedne druge sredine. Nervira je prošlost i drugi svjetski rat. Misli da nam je u komunizmu bilo bolje, ali V. vrlo brzo dođe na pok. tetu Rozu , na što Lj. naravno progunđa i gunđa li gunđa, ako se tema nastavi, a često se nastavi jer i ja imam tu što reći- tu plivam kao žaba u vodi. I skačem u tu močvaru vrlo rado.
I tako prema Varaždinu, ali destinacija nepoznata.
Autićem prema Varaždinu. Kroz Zagorje, ali malo i autoputa da bude brže.
Skratit ću.
Evo nas u Lepoglavi.
O kažem ja, tu je moj otac proveo sedam godina zatvora, odmah nakon drugog rata, a i ja sam tu bila njemu posjeti zajedno s mamom.
O Bože, kaže V., kako sam netaktičan, kako sam netaktičan. Odmah okrećem auto i idemo natrag.
Daj, kažem ja, toliko je davno prošlo vrijeme, ispisala sam na tu temu stranice i stranice, danas je to meni kao češki film.
A, ne, ne ne, kaže V. i sav bidejmarski Zagreb, bez Amerike, zajedno s njim ispričava se u glas:
Kako sam samo to mogao napraviti. Kako sam samo mogao. Dovesti te natrag u takva sjećanja. Idemo natrag. Oprosti mi.
Molim te, kažem, baš mi je drago da sam tu.
Morat ću, mislim u sebi, pronaći nekog zatvorenika, slijedeći put naravno. Pravit ću se da ga znam, da ga mogu posjetiti i tako vratiti maloj Odmak to vrijeme kiše i cipela koje prokišnjavaju pred vrata Lepoglavskog zavoda za preodgajanje i sjećanje na one duge rešetke iza kojih, između ostalih, sjedi i moj otac, kojeg sam poznavala samo sa slika, sjedi i promatra nas suznih plavih očiju. Moj otac iz pred Smojevskog Splita ( o tome neko drugi put).
O, što sam napravio uzvikuje patetično moj prijatelj V. Idemo natrag, oprosti mi.
Na jedvite jade uspjeli smo ga spriječiti u tom naumu.
Odlično smo ručali u nekom restoranu. Vrlo jeftino. Iznenađujuće jeftino. Uz vino i ostalo nas četvero je ručak koštao 220 i nešto kuna.
Uz odličan razgovor i smjeh i poneko usputno ispričavanje kojem je vino dodalo još komičniju notu.
A sad, kaže V., nakon što smo se digli sa stola, mogu vam reći i tko nas je posluživao.
Čekamo iako svi već znamo odgovor.
Zatvorenici, kaže.
četvrtak, 10.02.2011.
Ima li dijaloga na blogosferi?
dia logos – podjeljenja riječ
hrvatski – razgovor
Dijalog – razgovor i način dokazivanja ponavljanjem tvrdnje i protutvrdnje.
Ne mogu reći da mi blog u nekom periodu života nije značio puno (nešto ne štima sa ovom rečenicom sa dvostrukom negacijom, ali ne vraćam se).
Uspjela sam kroz blog, ali i razmjenjujući iskustva sa nekim od blogera i sama naučiti nešto.
Ali, pomalo sve više dolazim do zaključka da na blogu nema dijaloga.
Tu i tamo, nekolicina virtualnih znanac imaju želju učiti i nešto od drugoga čuti. Isključit ću književnice/ke i one druge koji misle da to jesu. Oni pišu ili vježbaju pisanje, što je u redu. Veliki, skoro nedostižni William Shakespeare znao je mijenjati svoja djela prema reakcijama publike, zašto ne bi blogerice/i.
Povodom Williama Shakespeara. Zamislite to vrijeme. Kazališne družine više-manje kao putujući cirkusi, omalovažavane glumice i glumci na rubu gladi. Klasa ljudi na dnu civilizacijske ljestvice. Koliko je tu bilo pogrda, smijeha, bačenih jaja po pozornici, ali i pljeska.
Je li taj pljesak bio dovoljna nagrada za poniženja?
Neću spominjati nastupe na kraljevskim i inim dvorovima gdje se mogla izgubiti i glava kad se pretjeralo.
Sve slično kao na blogosferi. Iako još nemamo Williama Shakespear što ne znaći da ga neće biti.
Na sreću ne vidimo se. Ne poznajemo se, uglavnom,ali bez obzira na sve i tu zvižduci i virtualna jaja peku i bole. I virtualna glava može odletijeti.
I leti kod nekih blogera. Samo reci da se ne slažeš. Izloži svoje mišljenje i hop nema te više.
Meni osobno smeta taj nedostatak dijaloga.
Samo ja pa ja i moje mišljenje. Moje predrasude.
Onog drugog uopće nema. Ne čuje ga se. Samo ja i moja predrasuda.
Kao da nitko od nas nije sposoban svoje mnijenje, svoje mišljenje oploditi još nekim drugim mišljenjem i na svijet donijeti nešto novo. Neki mali pomak iz predrasuda koje kako im samo ime kaže su donesene prije suda. Prije suda: suca, porotnika, okrivljenika, žrtve i oba fiškala da o publici u sudnici ne govorim.
(Hvala T. V.
Rezultat je ovakvog razmišljanja slušanje vaših predavanja, iako je sve još uvijek s brda s dola jer nedostaje metode. Ali i ja sam kakva takva pisica, a mi jesmo malo zbrkani likovi nose nas emocije, i mi im se često prepuštamo i baš nas briga što smo često vanka škvare.)
Jer, ako samo vjerujemo onom što nosimo iz djetinjstva, iz prošlosti stvaramo uvijek istu žabokrečinu u kojoj se kuhamo sa svojim mržnjama i ostalim grozotama.
Ima jedan izraz: 'Obijeljeni grobovi'
Nije li većina nas samo obijeljeni grob.
Pogledajte ovaj svijet, ovu zemlju i virtualni svijet.
Grob do groba. Monumenti . Lijepi najljepši. Čisti i bijeli.
Ali nitko ne diše. Ništa se ne događa. Više nitko nije živ.
Ne isključujem sebe.
nedjelja, 06.02.2011.
Nema tu pomoći
Sinoć na partiji karata. Tridesetak godina, tu negdje, nas se petero sastajemo i igramo kvintilju, ili kvintulju. Zgodna je igra upravo za pet što joj i samo ime kaže. Quinta.
Povremeno, kroz prošlost, uskakao bi još netko od prijatelja, pa bi nekako svako malo netko pauzirao i kibicirao. BIlo je vrlo zanimljivih uskakaća. Jedan od njih svećenik, sad već pokojni I. C. Dragi prijatelj kojeg često spominjemo. Bio je vrlo žestok na kartama. Uvijek smo očekivali da će izletiti i koja psovka, ali začepio bi usta rukom. Takvi smo mi Dalmatinci. Više –manje. Od njega je ostala uzrečica: Nisi loše odigrala, ali… treba bit pametan.. .
Igra, naravno, nije samo igra. Prije i poslije, pa čak i toku igre, pričamo, govorimo o nama, o djeci o radostima, ali i o problemima. Prijatelj psihijatar ima dugogodišnju nesanicu i to ga cijelo vrijeme izluđuje. Od ove godine je u mirovini pa se ta priča još i pogoršala. Nema nikakvih obaveza koje bi ga koliko toliko činile spavati.
Gleda sve moguće tv emisije. Vjerojatno još i piše. Tu smo uvijek na lagano tajnovitom događanju. (izdao je jedan dosta zgodan krimić). Uglavnom obavještava nas što se u domovini i svijetu događa.
Šareno smo društvo. Dva bračna para i ja. Jedina koja po obitelji dolazi iz čisto desne priče.
Bilo je u bivšim vremenima raznih društava i moji su me prijatelji upozoravali da ne iskačem sa politikom , naravno ne na onaj moj način , kojeg bi danas mogla nazvati bivšim. U međuvremenu ja sam otvorila um i srce i za druge načine mišljenja, a oni, moji prijatelji kao da su okrenuli ploču.
U zadnje sam vrijeme daleko od žestokih rasprava, pa čak više ne bih mogla reći da me bilo čija politika specijalno privlači.
Posložila sam nekako stvari kroz vlastita i tuđa iskustva, knjige, čitala jedne druge, treće, četvrte, a ima ih mali milion što pismenih izvješća, što usmenih, dugo se već vučem kuglom zemaljskom, i došla sam do zaključka da čovjek jedino vlastitim primjerom može , ako ima dobrih potencijala u tom svom 'primjeru' na neki mali način, posve malecki utjecati na svoju okolinu. Danas više niti to.
Otkrića i događaji u Svijetu se vrte brzinom svijetlosti, a i brže, ako je to moguće. Čovjek zaostaje.
Svjetonazor mojih starih se izgubio.
I vaših starih, bez obzira kojem svjetonazoru pripadali.
Svijetom je oduvijek vladao novac, a ideali su služili samo da zamažu oči.
I tako sinoć u jednom trenutku… nešto sa tv koju, gleda jedan od sinova mojih prijatelja, izazvalo me da kažem: Nema tu pomoći.
To nešto, iskreno rečeno, sukob je između Viskovića i Jergovića.
Začudilo me ono što je rekao Visković jer uopće ne vidim razliku između svjetonazora Viskovića i Jergovića. Obojica žale za Jugoslavijom . Sukob je očito na osobnoj razini, kako već sukobi jesu, a onda se izvlače politike i slično tome da se zamaskiraju njihovi loši odnosi.
E, sad već vidim kako neki prevrću očima i smještaju me tamo gdje sam odavno smještena. Ali, budimo pametni kako bi rekao moj pok. prijatelj.
Prvo treba biti jasno da sve ovo govorim bez strasti. Sa odmakom. Samo činjenice. I iskustvo koje mnogi nemaju.
Možda ste zaboravili, ja nisam, izolaciju i napad na Sarajevo. Pa ono što je Jergović pisao i koliko je ružno napadao, kao da strah nije ljudska osobina, one umjetnike koji su za to vrijeme pobjegli iz pakla jadnog Sarajeva.
A kad je na kraju pobjegao i on više nije imao što reći. Nastao je muk i s njegove strane.
Ako to nije dvostruki kriterij onda ne znam što jest.
Osobno ne volim kako on piše, što ne znači da je loš pisac. Bilo je i drugih priznatih pisaca koji mi se nisu sviđali. Stvar je ukusa.
Ali, ne sviđa mi se kako u većini slučajeva nastupa Visković. Koga za to briga. Ja sam zadnja rupa na svirali koja se zove Balkan. Moje mišljenje očito nije ni meni važno.
Ali.., i sad ide ono veliko ALI zanimljivo je da sve to ide na račun Hrvatske. Jer istina je da si ustaša čim si Hrvat, čim se rodiš, ali četnik nisi. (Nešto slično, da si ustaša čim se rodiš je u Jergovićevom pisanju primijetila, i ona meni simpatična, vražica Vedrana Rudan, protiv koje se prpošni momci hrvatske kulture često žešće)
Četnik postaješ tek kad te Hrvati= ustaše izazovu. Pa ih napadaš. Oduzimaš im komad po komad teritorija, proglašavaš hrvatske branitelje zločincima iznuđenim priznanjima u srpskim zatvorima. Mali Hrvati rođeni kao ustaše primaju danas 'njihove' pjevačice i pjevače u vlastitu domovinu Hrvatsku. Sjetimo se tko je i što je sve pjevao za vrijeme domovinskog rata u Srbiji i što i koga smo široke ruke dočekivali, a mi mali Hrvati rođeni ustaše istovremeno branimo Tomphsonu (ne sviđa mi se njegova glazba, ali daleko je seoski rok od turbofolka, bar mislim) da pjeva u vlastitoj domovini.
Nije li Bata Živojinović već prošetao kroz Hrvatsku, a ja se još mogu sjetiti njegovih izjava.
Bilo je sinoć govora i o Loši, generalu kojemu je sad izišla knjiga. Ne znam što bih rekla. Sumnjivi su mi njegovi brkovi , ali je li sumnja u brkove i etiketa desničara od kojih se i sama ježim razlog da se ne povjeruje njegovom pisanju.
Nije li neobično da opraštamo Srbima i svim žaliteljima za Jugoslavijom, a ne opraštamo braniteljima i hrvatski nastrojenim ljudima.
Znam da smo razočarani. Prevarili su nas ti Veliki Hrvati koji nisu ustaše, oni su se rodili kao mala nevina poštena dječica… ali Bog i bogme naučili su varati.
Uvučeni smo pri tom i u igre velikih.
Uzmimo Bosnu i hrvatski narod u Bosni.
Prevareni i protjerani iz Posavine koja je sad unutar 'Republike Srpske'nove zemlje, činjenice koja je sad cementirana. Piše li Jergović o tome? Možda i piše samo ja to ne znam.
Ali Srbi su i u ostatku Bosne konstitutivan narodu, a u republici srpskoj nema ni jednog drugog konstitutivnog naroda ili?
Bosanci su većinski narod u Bosni, a što je s Hrvatima? Treći entitet?! Kako se brzo uvriježilo to ime. Entitet, enti maloga miša.
Ovo pišem, ali sinoć sam šutjela osim onog uzvika : 'Nema tu pomoći'. Sve su govorili drugi. Moji prijatelji koji su me svojevremeno ušutkivali.
Rekli su: Ima pomoći i nabrajali su ovo što ja vama nabrajam. Spominjali su i Ameriku kao prijateljicu, ali i moji stari su okupljeni oko radija i emisije Glas Amerike govori vam; Grga Zlatoper (Zlatousti, kasnije se govorilo da je udbin špijun. Tko će ga znati, svašta i ništa je moguće) vjerovali da je Amerika prijateljica i očekivali su onu trubu spasa dok si Indijanci plesali smrtonosni ples, koji su na kraju otplesali u mrak života u Americi.
Pit i to je Amerika. O tempora, o mores! Stvari se ponavljaju. Možda predugo živim.
A ipak, ostajem pri svom: Nema tu pomoći.
utorak, 01.02.2011.
Many, many must be funny
Što se ima više reći. Prošla me sva žestina.Reakcije su mi postale toliko blage, drugim riječima dosadne da me više nitko od bližih i daljnjih niti ne sluša. Nekako me prolazi volja i za ovim načinom komuniciranja.
Mogu samo kazati kako mi se čini da sam već u nekom drugom životu prošla razne Feriće i Marasoviće sve ljude od kolina, sve te stare splitske obitelji koji su za debele novce prodali svoje šume i plaže Marjana i baš ih briga što će se dalje događati.
Dovoljno da krv uzavre, ali moja je krvca hladna.
I naših(moje obitelji) livada, pašnjak, šuma na južnim padinama Marjana, u vlasništvu jedne splitske obitelji onda težačke, a danas već pristojne, fine i uljuđene. I? Vrije li krvca. Rašpe i rivolveri? Još je bilo nešto, ali vremena pobjednika su prošla. Ja se polako hladim. Već sam dobro hladna.
Gdje je 1947 bio vaš otac pita me odvjetnica. U čeliji smrti kažem, ali samo mirno.
Takva su vremena bila. Što se može.
Moja obitelj i ja čekamo Europu. (naivci, cijela kolonija naivaca kao i gubavaca na isto dođe). Možda i poklonimo livadu pašnjak šumu, ako je ikad dobijemo. Ali kome? Općini i Kerumu? Pa da dođe na isto.
Jučer jedna draga gospođa onako malo jugoslavenski nostalgična, zašto i ne bi bila. Dobra služba, utjecajna, cijenjenja kaže mi da u ovoj priči sa Marjanom i Fanitom i Kerumom ima dobro umiješane ruke njen bivši šef. Iz vremena komunizma, dakako jer gospođa ima osamdesetak godina.
E, sad… Mislite da se naslađujem. Niti slučajno, iako bih rado, ali rekla sam hladim se i sve više promatram sa debelim odmakom. Nomen est omen.
Gospođa je, u nekom smislu, ispravna. U nekom smislu jer svi se mi rado damo potkupiti dobrim stanom na pravom mjestu, dobrim radnim mjestom i ostalim malim privilegijama.
Do jučer je mislila da njeni partijski drugovi ne mogu pogriješiti, da su ispravni i na liniji.
Pipo zloba. Mislim na sebe. Ima li još malo života ispod ove kože?
Slušam predavanja kod jednog profesora pred penziju. Dobro on to gura, istina malo bez strasti, ali ne smiješ spomenuti slovo k i evo ti njega živne i udri po komunizmu. Studenti, djeca za mene, hvataju se za glavu, kao i ja kad su mi moji spominjali Austrougarsku i cara Franju Josipa.
Brige djecu i za domovinski rat.
Ajde moji (i vaši) ludi žrtvenici fažizma, komunizma i domovinskih preokupacija.(nije greška jedan je svojevremeno govorio: Ja sam žrtvenik fašizma, kao što splićani kažu sengvić ili bufet ili sekundarno napr za isti tren)
Pouka je da nakon svega dođe Fani i Kerum. I novac. Many, many must be funny.
Pa kako funny!!!!
Bio je onaj stari vic sa Mujom novcem i homoseksualcima, ali kako protiv raznih sklonosti nemam ništa, neću ga ispričati.
