odmak
petak, 25.03.2011.
Vjerujem, pa što bude
Znam da priče o Bogu nisu popularna tema, ali sad sam uistinu kao nekim plaštem okupirana Božjom pričom.
U svojoj mladosti prošla sam različite faze. Bog mog djetinjstva bio je vrlo okrutan. Kažnjavao je i onim svojim velikim okom na stropu mjesne crkve pratio me je u svakom trenu. Nije mi dao doslovno disati.
Onda sam neko vrijeme prestala vjerovati u Boga. Činilo se da nema nikakvog utjecaja na moj život. Dozvoljavao je zlo i kažnjavao dobro, tako se činilo.
Nisam vjerovala, ali nije mi davao mira. Povremeni, zapravo stalni strahovi i vrlo rijetki bljeskovi neke neodređene miline koja nikako nije mogla biti proizvod ovog svijeta, naročito beskrajna ljubav za vlastitu djecu, poznate i nepoznate ljude. Samilost i patnja s drugima, čak i vrijeme kojeg sam 'trošila' u potrazi za odgovorima. U nekim žrtvovanjima, umjesto da uživam u svakodnevnici i blagodatima koje sam svjesno odbacivala, a najviše jedna epizoda iz mog života koja je trajala predugo i vukla me na samo dno – više nisam bila ja, pristajala sam na postupke koji su mi se gadili, a nikako nisam imala dovoljno snage da sama isplivam iz toga natjerala me da zavapim za Božjom pomoću i nije za vjerovati, ali odazvao se.
Pa kako se odazvao. Čovjeka naprosto uhvati strah od vlastitih misli i molbi upućenih tako nekome moćnom.
Znam da će me mnogi, ako uopće čitaju, smjestiti u one vrlo praznovjerne, bolje rečeno primitivne i glupe vjernike jer tako se o nama vjernicima uobičajeno govori.
Neću ovaj put navesti ni jedan citat ili razmišljanje nekih, meni dragih ljudi, nadahnuća čijom se pisanom riječi pomažem u potrazi za bitnim. Za Istinom.
Za onom jedinom, naglašavam jedinom Istinom , jer ovozemaljskih istina ima bezbroj – u to nema nikakve sumnje.
Jedinom Istinom koja bi trebala osmisliti i naći opravdanje postojanju ove male čovječice koji ide kraju i u to nema nikakve sumnje. Ne znam kako je s vama? Možda ćete vi živjeti vječno?
Ja znam da neću. Ne radi toga što mi se mre, na bih to, bar mi se sada tako čini, ali iskustvo me ući da ljudi umiru i ne poznam nikoga na ovom svijetu koji živi vječno.
Ali.., ne znam zašto sam skrenula u smrtne vode. Usput jednu me noć, a i cijeli sutrašnji dan držala ona pjesmica- mislim da sam je tu večer slušala u izvedbi Ladarica: ' Jedna pura, dva pandura, svakom dođe smrtna ura..' Znate kako to ide kad vas se dohvati neki refren i ne možete ga se riješiti. Jedva sam ga se otresla.
Zapravo , žao mi je i nije fer što vam ne mogu ispričati događaj koji mi je vratio strahopoštovanje u Božju moć. Sama sam kriva. Naime, kad sam počela pisati blog tražila sam pomoć moje nećakinje, jer sam već bila dovoljno stara da mi je cijela ta virtualna dogodovština bila strana.
Ona je to rekla … ne znam već kome iz obitelji i sad dobivam vijesti da me povremeno čitaju ovi i oni i hop ponovo mi je za vratom autocenzura za koju sam mislila da ću je se riješiti pišući anonimno.
Zato ponekad ubacujem doživljaje ovih i onih pokušavajući kroz to reći ono što mi se mota po glavi ali i u životu.
Jer u životu.., kad bi se bilo tko od vas našao u mom životu i u mojoj glavi vrlo bi se brzo odrekao svake veze sa mnom.
Ne pretjerujem. Tvrdim odgovorno da me spašava onaj prvi dječji strah od Božje prisutnosti u ovom svijetu i ono svevideće oko na stropu crkve.
Znatiželjna, kakva sam i danas, lako bih upala u ralje raznih nauka koje bi me mogle odvući od Dobrote i Ljepote za koje se neprekidno molim.
Evo samo jedan kratak osvrt: U prošlom postu spomenula sam Jonasa koji je u pokušaju da opravda Boga zbog holokausta, posegnuo za Kabalom.
O Kabali, mističnom židovskom učenju, možete danas sve doznati, pa o tome neću reći više ništa.
Ono što hoću reći je da na ovom svijetu kojeg poznajemo u njegovom vidljivom i nevidljivom djelu postoji puno više stvari nego ih možemo spoznati i razumjeti.
Puno toga nas golica. Hoćemo posjedovati: novac, moć nad drugima, znanje jer i to je moć, novac, razne ugode. Biti najbolji, pa čak i ovdje u svojevrsnoj anonimnosti biti jako pametni i naći se na raznim naslovnicama.
Obavezno kritizirati što više, ali je li to svrha ovog života?
Zna li netko svrhu?
A sad idemo: pljuc, pljuc i sve tako. Bolje i pljuc nego šutnja.
nedjelja, 20.03.2011.
Zašto se hihotala Rosemary Church?
Sjedim ponovo u školskoj klupi. Mirišu olovke, gumice, školska torba kao u stara vremena. Još su mi u nosu ti mirisi. I radost u srcu. Rođena sam da budem vječni đak. Nosim naramke knjige veće od mene.
U nekoj prodavaonici gospođa na blagajni, nije me vidjela, upitala je: Tko stoji iza knjiga?
I ja se pitam:Tko stoji iza knjiga?
Izborni predmet prof Akrapa nosi ime: Pojam Boga nakon Auschwitza
„…….Sa svečanim predavanjem pod naslovom ”Pojam Boga nakon Auschwitza” zahvalio se Hans Jonas za počast nagrade ……Univerziteta Tübingen, koja je, kako je ocijenjeno, ”dodijeljena čovjeku koji je razumno argumentirao u jednom opasnom vremenu propagirajući nužnost etike odgovornost”….“
Cijeli ili možda djelomični članak postoji na internetu. Vrijedno ga je pročitati (iako.., Jonas je u opravdanju Boga unio ogroman napor objašnjavanja o tome kako je Bog odlučio stvoriti svijet i iz bezvremenskog se spustio u prostor kojeg je stvarao i na neki način dobio i osobine stvorenog, ako sam dobro razumjela)
-Naslov sam preuzeo od Jonasa, kaže prof. Akrap. - Auschwitz je paradigma za ovo što će te slušati.
Vratimo se na tren u ono vrijeme Auschwitza i Holokausta.
„holokaust (grčki olokauston: "potpuno spaljen", od prefiksa olo i kauston, spaljen) (hebrejski: éŐĐÔ/šoa), jest žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se obično (za razliku od drugih tipova žrtvi) spaljivala cijela žrtvena životinja. Kod starih Izraelaca postojao je analogni obred spaljivanja cijelog janjeta (hebrejski olam kalil: uništenje ognjem).“
Naziv holokaust za stradanja Židova u nacizmu dao je Elie Wiesel, navodno je zbog konotacije kasnije žalio.
U knjizi Karen Amstrong : 'Povijest Boga' (Knjiga je izvanredna) postoji epizoda u konc. logoru kojoj je prisustvovao Wiesel. Dječak na vješalama dugo je umirao. Od okupljenih netko je upitao: Gdje je sada Bog, mislim da je Wiesel odgovorio. Eno ga u onom dječaku. Umire.
Bog poslije Auschwitza nije više isti Bog.
Židovski Bog; ja sam onaj koji jesam, Jahve je svakodnevno iz minute u minutu prisutan u njihovom životu. U Starom zavjetu spominje ga se 7000 puta. Židovi vjeruju u Boga koji štiti. Koji ih prati i štiti. Upozorava ih , prati ih kroz život, savjetuje ih . Razgovaraju s njim. Vjeruju mu. Ništa se ne događa bez Boga.
Ali u Auschwitzu ga nije bilo. Nestao je. Pustio je izabrani narod bez ikakve pomoći.
To nije više isti Bog. Čovjek ga više ne može gledati na isti način.
Može li se pomiriti Boga i zlo u svijetu?
Zašto zlo?
Netko je rekao: Što Bog ima s tim. Tu nije zakazao Bog, nego čovjek
Jasno je da teisti i ateisti ne gledaju događaje na isti način.
I teisti se međusobno razlikuju. Mi kršćani imamo Boga nade. Boga koji nas tješi onostranim gdje će sve naše patnje biti nagrađene. Židovi ga hoće ovdje i sad. Bog je djelotvoran na ovoj strani.
Sartre pak kaže: Moj je život je otok boli u moru ravnodušnosti.
Strašna konstatacija koja govori o očaju života koji završava smrću.
A, ono najvažnije što je čovječanstvu dano je Sloboda . Svima nama bez obzira na uvjerenja.
Sloboda, kakvog god vjerovanja bili je odgovornost prema vlastitom životu i životu drugih, ali i prema ovoj zemlji i čitavom svemiru.
I evo nas na apokalipsi Japana.
Strašna razaranja uzrokovana potresima i tsunamijem.
Tko je tu kriv?
Bog, kojeg odavno nema?
Gdje je opet Bog? Stradaju nevini, ali nevini su stradali i na kraju drugog svjetskog rata kad su na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki ,dogodilo se to 6. i 9. kolovoza 1945, baćena atomska bomba.
Zlo koje se može prepisati čovjeku, ali danas – sve ovo dane, a nažalost još nije kraj, prijeti opasnost Japanu iz djela ljudskih ruku- atomskih centrala.
Zove li se to ironija sudbine.
Teška sudbina jedne vrijedne i pametne nacije.
Atomske centrale na trusnom terenu za kojeg su znali jer ne trese se prvi put!?
Je li bilo drugih rješenja?
Ili su ta riješena prespora? Ne donose dovoljno brzo novac onim beskrupuloznim kojih je svijet pun, uključujući i našu zemlju.
Uz ove strašne tragedije naprosto je Bogohulno spominjati Keruma i njegovu nezajažljivost, ali mala ili velika zlodjela su ipak zlodjela.
I moje prvo i posljednje pitanje: Zašto se hihotala Rosemary Church?
Moj je odgovor ; zato jer Rosemary Church živi u zemlji koja živi film. Živi u virtualnom svijetu u kojoj stradalnici, potres i tsunami samo su događaji u nekoj računalskoj igri i nikakve veze nemaju sa stvarnošću.
To je za nju iz perspektive jedne nacije, koja se igra malog Boga, u kojoj su svi ljudi 'vrlo slobodni' i moćni, najmoćniji na svijetu samo holivudski film u kojem su ljudi igračke.
Možda smo mi ljudi uistinu igračke u nečijim rukama, ali smo igračke koje pate.
Svatko od nas pokušava promišljati zašto je to tako.
Zašto patnja, zašto zlo, zašto ovaj kratki život kojem dođe kraj?
ponedjeljak, 14.03.2011.
U nadi spasa
Sve se mislim kako se iskopati iz krize svoje i opće. Pod opće mislim na domovinu Hrvatsku.
Mislim se mislim, a mogu mi se pridružiti i ostali mislioci.
Tko bi bio najjača stranka,među naših četiri i pola miliona stanovnika, kad bi se proleteri ove zemlje ujedinili, pitam se?
A, ne mislim na nesvrstane, niti mislim na nezaposlene – obične zgubidane koji samo štrajkaju jer ne znaju raditi, iako su im izmakli radno mjesto ispod ruku i nogu. Pa što da su ostali bez poduzeća i radnog mjesta. Neš' ti problema. Uništena poduzeća, ta dajte. Nisu ni vrijedila.. Otkupili su ih za kunu ili dvije. Sve po osam kao cijelu državu. Nisu vrijedila ni poduzeća ni radni narod. Sve te žene Kamenskog, Uzora i koga sve ne. . učinili su im uslugu da konačno počnu misliti poduzetnički i svojom glavom.
Koga briga što para za poduzetnike nema. Koga briga što najmanje pet puta moraš doći do malih šalterskih čuvara pečata da dobiješ prvu od onog mnoštva potvrda koje su ti potrebne da kreneš od početka.
I kad dođeš do kraja opet si na početku. (Ako vas zanima, a volila bih da vas ne zanima mogu vam iz vlastitih primjera navesti čekanja ispred raznih šaltera i držanja sjedećih malih moćnika koji gledaju kroz tebe i prezirno odbacuju razne potvrde i tvoja uvjeravanja da druge nema)
A htjeli su prodati i vodu. Čudim se da se Crkva pobunila. Na sreću se pobunila. Prodati našu vodu!!! Vodu, vodaricu sa krčagom na glavi. Najbolju vodu na svijetu. Aqua da spina ravno u ustašca. Ke gušti. Pola kugle ( i više) zemaljske nikad nije osjetilo to zadovoljstvo.
Štrajkali su, stupali su ti neradnici po Hrvatskoj. Sram ih bilo. Ali i ja sam stupala s njima, sram i mene bilo. Istina nisam baš koračala odlučnim korakom, jer me boli kuk i kralježnica, a bila sam, upravo tog trena u onom neodređenom i nesvrstanom stanju između radne žene i umirovljenice .
Umirovljenica- doprlo mi je do mozga strašna budućnost kopanja po kontejneru, jer cijela mirovina sa svim dodacima od 2.900 kuna i nešto siće otići će na režije, ako i to bude dovoljno.
I onda mi se pojavila ona čuvena žaruljica profesora Baltazara iznad glave i umirovljenički strojećek se pokrenuo.
Čekaj malo, kažem sama sebi.
Odbacila sam invalidska kolica.
Heureka, dreknula sam i drečim još.
Znam koja je najjača stranka danas u Hrvatskoj.
To smo mi umirovljenici. Milion i pol umirovljenica i umirovljenika, ženske i muške čeljadi. Neki su još u punoj snazi.
Mi vladamo ovom zemljom.
Umirovljenici domovine na umoru (pljuc, pljuc ne daj Bože) ujedinite se.
Zaboravimo pripadnosti raznim drugim strankama. Vladajućoj i oporbi ili nepripadajućoj
stranci međunarodnoj banci.
Zaboravimo lijevo, desno, gore, dolje, tranzicije i pozicije i pokažimo im.
Pokažimo i nama.
Napravimo plan i da vidiš svi bi nas slušali, a što bi me najviše veselilo bile bi mirovine, Dovoljno visoke, onako za koju kavicu, kazališnu predstavu, pićence, knjigicu, a bogme i za dnevnu novinu.
Nestali bi mali, samozadovoljni čuvari pečata iz naših života. Jahali bi mi trijumfalno sve do brze smrti, a koga zato više briga.
Ali pst, pst, sad već šapćem, među nama, jedini koji bi nam mogli pomrsiti račune su HSLS- i njihov predsjednik Darinko Kosor ako privoli gospodina Rohatinskog da mu se pridruži, a nadam se da neće. Pametan gospodin Rohatinski neće u politiku.
E, da je letit,
Znam ja i za onu tri Hrvata dvije stranke ili već tako nešto, ali opet se nadam.
U nadi spasa želim vam dobranoć.
petak, 11.03.2011.
U međuvremenu
u međuvremenu
podsjeća na medjuzemlje, a međuzemlje podsjeća na sve moje drage pisce fantastike i ostalog što se izgubilo u nevidljivom, skrivenom bezvremenom itd, a sad prekidam sa takvim načinom zapisivanja, piskaralo jedno šablonsko, da ne postanem previše artistička, drugim riječima onakva kakav je bio jedan pjesnik iz socijalizma koji bi započinjao priču o sebi i pisanju: Ovu pjesmu sam napisao točno u ponoć. Točno u ponoć,ponovio bi značajno, sa stankom da se vidi njegova duboka angažiranost i uzvišenost duše, a ja bih ga vidjela u svojoj mašti kako sjedi na vrbi sa guščjim perom u ruci na vrhu brda, a na vrh brda vrba mrda, vrba mrda, mrda li mrda, ali ne zadugo.
Jer, iako i tome usprkos.., socijalizam-komunizam nije baš trpio reality show. Imao je neku ozbiljnost taj sustav. Brusila se i kultura iako.., trebao si istina biti na liniji, ali k vragu nije mi bila namjera uspoređivati i govoriti o prošlosti, iako je upravo prošlost kriva što se osjećam ... kao da su me smjestili u starački dom, blago rečeno. U ženski koncentracioni logor.
A što ću, a kud ću. Homica ludensica oggi sono.
Oggi sono io
Alex Britti
(1999)
E non so perché quello che ti voglio dire
poi lo scrivo dentro una canzone
non so neanche se l'ascolterai
o restera soltanto un'altra fragile illusione
se le parole fossero una musica
potrei suonare ore ed ore, ancora ore
e dirti tutto di me.
..............
Lude gljive su u igri , a ne bi bilo zgorega da dodam malo žešće priče. Mogu što me volja, tko mi smeta. Što sam napravila napravila sam.
Nemate vi pojma što znači stariti, ostariti, a Berlinski zid iako srušen raste svugdje oko mene. Žalim li? Ne znam!?
Raspadam se.
---------
Neki su stajali, neki sjedili, a neki su bogme, ako bih dao mašti na volju lebdjeli. O sretne li misli! Bilo nas se je svugdje. Danas smo se okupili pred Stanlijevom nastambom. Stanli je u posljednje vrijeme, koliko me pamet služi, već neko vrijeme iako je to posljednje i neko i uopće vrijeme bio prilično čudan, pa usudio bih se reći i vrlo apstraktan pojam. Jesam li rekao pojam? Ili apstraktan? Ali ne glasno. To sigurno ne.
- Postoje dvije stvari kojih se sjećam. Stanli je imao crveno, okruglo, s nosićem blago uzdignutim prema gore lice, a usne su mu već formirale vječni osmjeh pa su njegova kazivanja imala neku vedru i vjerodostojnu notu. Pitanje je bilo kako se izvući iz položaja u kojem smo se našli, a nitko od nas nije znao zašto smo se i kako tu našli.
-Sjećam se, ponovio je Stanli dvije pročitane priče. Svi smo naglo sklopili krila, čak i oni koji su.. hm.. lebdjeli spustili su se na zemlju. Nitko se nije usudio upitati: Pročitao? Toliko smo naučili. Izrečena sumnja poništava sve što smo uspjeli zapamtiti ili izreći pa se nakon toga moramo ponovo učiti. Neki od nas gledali su u prašinu. Netko je spomenuo da se štapom pisalo po prašini ili pijesku, ali onda se vrlo brzo i brisalo, da ono što je napisano ne zavede na krivi trag i ne napravi slova i riječi živima, sličnim nama. S krilima? Jedva sam se suzdržao da zadržim misao. Živa riječ. I riječ dijelom postade. Brzo sam stresao glavom. Nikako to ne izreći glasno.
-Prva priča, ako je...
O ne Stanli, nikako ne Stanli vapio sam u sebi. Ne dovodi sebe i nas u sumnju.
-O posve sigurno, nastavio je Stanli. U nekom ...Gradu...
-O u Gradu, o u Gradu vikali su okupljeni sretno. Tapšali su rukama i krilima i veselo zaplesali.
-U Gradu, ponovio je Stanli, a ne zaboravite Grad je bio okružen plavim nebom s bijelim oblačićima kao malim ovčicama koje su veselo i vedro skakutale...
- O ovčice, o ovčice pjevalo je i veselo plesalo razdragano društvo, a Stanlijevo lice se širilo u sve veći osmjeh.
-A boje su kroz..., lice se Stanlijevo na tren ukočilo i ja sam vapio nikako ne sumnja Stanli, nikako ne sumnja.
-...a boje su se svijetlo roza, svijetlo plave i bijelo sive prelijevale.., lice mu je ponovo bilo maska.
-o svijetlo roza, svijetlo plave i sive, pjevali smo svi mi, da, da uključujući i mene iako mi se nekako mutno činilo da mi je priča poznata, ako je to uopće bila priča, ali naravno nikako ne sumnjati nikako ne sumnjati.
-... svijetlo roza, svijetlo plave i bijelo sive, vrlo nježne i vrlo prozirne, ponavljao je Stanli, a naša su krila lepršala i neki od nas su i letjeli.. iako..., ali ne nikako ne sumnjati.
(a može i Stanley- po volji Kubrick)
--------
