odmak
subota, 30.04.2011.
Dear John
Dragi M.,
pred godinu, dvije ili više, što je na koncu nevažno, izišla je u nekom medicinskom časopisu tvoja noveleta, osvrt ili tome slično o tvom iskustvu posjeta stomatologu. Netko me od kolega nazvao: Uvrijedio nas je, kaže. Rekao je da ne poznajemo dobro anatomiju i uopće cijela priča je intonirana tako da pokaže kako mi sa medicinom imamo vrlo malo veze i kakve smo neznalice.
Ti pišeš , odgovori mu, kaže mi. Pročitala sam članak. Ti si vidio što si htio vidjeti, usput na onaj svoj način s puno humora. Vjeruj mi anatomiju poznajemo onoliko koliko nam treba, a neki i više od toga. Stomatologinje su prelijepa ženska stvorenjca i sve ih je više na radost pacijenata. A čekaonice i ordinacije nam izgledaju kako izgledaju i ljudi nas se još uvijek plaše iako za to više, po meni, nema pravog razloga. Kako bilo da bilo rekla sam bilo bi posve deplasirano odgovoriti. Ali… pred dva mjeseca počela sam govoriti promuklo i ta me promuklost nije napuštala. I eto me kod moje liječnice. Čuj, kaže mi, predugo traje idemo nekim redom. Evo ti uputnica za otorinca, izvadi kompletnu krvnu sliku i daj da malo pogledamo štitnjaču.
Radim osam sati dnevno ujutro četiri, popodne četiri, ali rad se razvuče cijeli dan. Nazvala sam jednu privatnu zdravstvenu ustanovu. Da, kažu, oni vade krv i rade ostale medicinske stvari. Poslat ćemo medicinsku sestru točno u sedam ujutro ništa ne brinite. Sestra je došla s dva sata zakašnjenja. U sred mog posla. Sedam dana kasnije uspijem naći vezu za pregled kod otorinolaringologa. Nemoj mi samo reći da mi nije trebala veza. Pacijenti se naručuju po dva mjeseca a za neke druge pretrage i nekoliko mjeseci unaprijed. A ti koji si unutra u srcu događaja (da ne kažem u srcu tame), pa su ti sva vrata otvorena, nemaš pojma kako je čekati u prepunoj čekaonici neprekidno pazeći da ne propustiš svoje ime ili liječnika kojeg eventualno poznaješ ili ne poznaješ ili sestru koja ti pregled namješta, a da pri tom sve izvedeš neprimjeno od drugih pacijenata koji se onda i glasno bune ( s punim pravom). U Dalmaciji, primjereno temperamentu, još i glasnije.
Kolega je radio mali zahvat pa sam čekala i čekala. Ljudi ulaze i izlaze iz raznoraznih vrata. Liječnici, sestre i ostalo osoblje neprekidno prolazi i ulazi ovamo ili onamo. Čini se da nema nikakvog reda niti svrhe njihovom šetkanju, ali valjda nešto i obavljaju. Konačno sjedim otvorenih usta s jezikom kojeg mi je maksimalno istegnuo van i govorim iiii, pa zatim eeee. Kolegice, kaže mi nakon pregleda, budite mirni. Nije rak. Samo mali polip na glasnicama. Najbolje ga je odmah skinuti. Odlično, kažem . Gleda u tekicu, za dva tjedna četvrtak može pita? Podredila sam sve svoje poslove tom datumu, ali i moji pacijenti trebaju stomatologa. Radim i u pauzi odlazim na pretrage koje zbog opće anestezije moram napraviti.
Onaj se pregled krvi više ne računa jer nalazi ne smiju biti stariji od petnaest dana. I eto ga ponovo bockanje. Radi krvne grupe moram doći osobno u određeni laboratorij. ( obećavam svečano da će moj prvi tatoo biti krvna grupa.) U čekaonici mali milion ljudi. Na šalteru mi kažu stavite uputnicu u kutiju na stolu. Ponovo bezbroj vrata i neki glas koji Bog te pitaj otkuda, proziva jednog po jednog, koji za neko vrijeme izlaze čvrsto pritišćući vaticu u …. Neki su vrlo blijedi, kao da im je sam vampir isisao svu krv. Ali pristižu novi. Uredno stavljaju uputnice u kutiju. Uvijek se nađe netko tko čeka i objašnjava tim novima o postupku - redu koji tu vlada. Uporno promatram kutiju. Nitko ju ne dolazi uzeti ili isprazniti. Vrlo sam zabrinuta. Prolaze sestre i poneki liječnik a za njim cupkaju čovječci za koje je sam sigurna da ulaze s vezom preko reda. Kako bilo poslije određenog dugog čekanja čujem i svoje ime. Gledam u kutiju, koju po mojoj procjeni nitko nije dotaknuo. Bože moj, mislim se, kojim tajnovitima putovima je stvar dospjela dalje.
Druga je pretraga Rtg pluća. Ponovo puna čekaonica. Ogroman red na šalteru. Čekajte kaže sestra. Ovdje piše samo Rtg, morate se vratiti vašoj liječnici da napiše Rtg čega. Vidim da je vrag odnio šalu. Znate ja sam stomatolog, hoću reći da sam u struci, argument koji rijetko potežem, a ne znam niti koliko pomaže, pa znam …nastavljam, hoću reći da znam što treba snimiti. Glupo i sama od kolege tražim točno ispisanu dijagnozu. Vadim i nalaz otorinolaringologa. Nije u redu, nije u redu mrmlja sestra, odlazi i poslije nekog vremena se vraća. Red iza mene gunđa. Dobro, kaže sestra. Bila sam na odjelu i liječnik je rekao da se radi o Rtg-u pluća, ali recite vašoj liječnici da drugi put napiše što točno treba, a sad kad uđete na snimanje napomenite tehničaru o čemu se radi. Sjedim i čekam. Ponovo s dvojbama i pitanjima koja nisam uspjela postaviti. Nekoliko je vrata i ispred svakih je ogroman red. Na jednima pacijenti ulaze i izlaze bez ikakvog prozivanja. Čini se da svi u čekaonici znaju što se događa i kuda im je krenuti osim mene. Čekam puna dilema i nervoze. S upitnikom u oba oka pokušavam prodrijeti do šalterske sestre ali red me gleda mrko. Odjednom čujem svoje ime. Ulazi nas petero. Za mnom, kaže mladi tehničar rezolutno. Jedan, dva, tri, jedan, dva, tri stupamo hrabro za njim. Ponovo prozivanje. Vi ovdje vi ovdje i tako smjesti nas u kabine s oštrom zapovijedi: Skinite se do donje majice. Konačno se otvaraju vrata. Brzo, brzo, još se niste skinuli do pasa. Niste skinuli lančić. Brzo s njim u usta. Ali …, pokušavam prije nego progutam lančić, reći da imam Rtg pluća, sestra me je nekoliko puta naglasila da ga upozorim na tu blaženu činjenicu. Ni riječi više, kaže. Naslonite se…, gura me uz ploču Rtg-. Slušajte zapovijedi, viče. Ne dišite, pa onda dišite brzo se obucite gledajte u mene sad iziđite na ova vrata, pokazuje prstom na koja vrata treba izići i čekajte me dodaje. Nije rekao da se obučem, malo krzmam, ali onda navlačim robu. Vani sjede dvije do pasa skinute gospođe u godinama. Otužan je prizor. Možda se njemu zato i žuri.
Mora vidjeti jesu li snimke uspjele, komentira već neka znalica, čest posjetitelj ordinacija. I evo ga ubrzo.
Vi, vi i vi možete ići, kaže odrješito.
Zaboravila sam pitati kad su nalazi gotovi, ali ne usuđujem se više na šalter.
'Ali to nije sve.' Slijedi internist. Koje olakšanje. Zovem znanog. Nema problema dođi u utorak itd, itd. I eto me u dogovoreni dan i sat. Golem red. Umorno sjede i mrko glede. Stojim na nogama tik uz vrata, ono što svi u svojim ordinacijama najviše mrzimo. Pokušavam uhvatiti sestru čim otvori vrata. Sjedite gospođo kaže mi, nervozno, jedan mlađi gospodin . Neće to tako brzo, dodaje. Svi mi ovdje čekamo red. Doznajem da je doveo majku koja je srčani bolesnik . Gospođa do nje vadi nalaze, jer i ona je kaže srčani bolesnik. Majčin sin kaže dajte da vidim što vam je. Gospođa malo oklijeva ali onda pruža nalaze. Majčin sin čita glasno: Srednje …( mrmlja nešto nerazumljivo) mitralna stenoza. Imate isto što i ja kaže njegova majka. Je li vas boli? Kad hodam ravno ne osjećam ništa kaže druga gospođa, ali čim počnem praviti stepenice ili se sagnem jedva dišem i boli me. Opa, pomislim i ja teško činim stepenice, sto posto i ja imam srednje… mitralnu stenozu. Naćulila sam uši. Čitao si 'Tri čovjeka u jednom čamcu, a da se o psu i ne govori' od Jerome K Jerome. Jedan lik na samom početku proučava medicinsku enciklopediju i nakon toga trči k svom liječniku i kaže po prilici: Doktore ja imam sve one bolesti iz knjige osim vode u koljenu. To nemam. Upravo se tako i ja osjećam. Imam sve bolesti koje u čekaonicama spominju. Ali ja sam tu zbog sasvim druge stvari, pokušavam sabrano misliti. A što je vama pita me u međuvremenu majka, majčinog sina. Neka sitnica, trebam samo potvrdu od interniste da mogu primiti narkozu za jedan mali zahvat, mali maleni polipić, kažem. Mmmm, mrmlja majka majčinog sina. Kad sam ja vodila ovog mog sina dok je bio još posve mali na operaciju tonsila i polipa u nosu pitala sam liječnika, a bio je to jedan stariji gospodin, danas više nema takvih liječnika, pitala sam ga nastavlja, je li to jednostavna operacija, a on mi je rekao: Gospođo u medicini najjednostavnije operacije mogu završiti fatalno, a najkompliciranije posve bezazleno. Valjda neću biti te sreće kažem glasno, misleći pri tom na onu najgoru mogućnost. Pokušavala sam ih razgovarajući pridobiti na svoju stranu, ali onog trena kad me je liječnik primio preko reda izgubila sam sve njihove simpatije. Bjesni prezrivi pogledi i misli zadovoljstva da neću pri operaciji proći 'lišo' kako mislim.
I posljednja ili završna riječ anesteziologa.
Izostavljam opis čekanje. Uvijek se čini da red ljudi koji čekaju pred nekim drugim vratima ide brže od mog reda. Dolazi mi da se preselim tamo ali možda završim kod ortopeda, a on mi u ovom trenu ne treba.
Mladi anesteziolog postavlja u isti tren nekoliko pitanja. Jeste li do sada bili operirani od čega i što ćete sad operirati. Spajam odgovor u jedan. Operirat će mi polip na tonsilama, kažem a htjela sam reći da sam operirala tonsile i da imam polip na glasnicama.
Oho kaže on podrugljivo to je neka nova dijagnoza, meni nepoznata. Samo da se ne izdam da sam u struci, mislim.
Pušite li, pijete li crnu kavu, pijete li alkohol? Ponovo nekoliko pitanja odjednom, brzo i odsječeno postavljenih.
Pušim, kažem čvrsto, imitirajući ga, onda odmahnem glavom, ne, ne pušim. Pijem, kažem, opet čvrsto, odmahujem glavom. Pijem kavu, ne alkohol, kažem. Vrlo sam zbunjena. On me sumnjivo gleda.
Imate li vene na nogama, pita? Nemam kažem, a kasnije na vratima mi je palo na pamet da sam trebala reći. Imam vene na nogama, ali nisu proširene. To bi bilo u njegovom stilu, ali što ćeš spora sam. Svi mi pametni odgovori padnu na pamet kad zatvorim vrata iza sebe. Plakati ili se smijati, pitam se sad. Ali smijem se i smijem se i smijem se… sve do kuće.
Ali moram pohvaliti odjel uho, grlo, nos kliničke bolnice Split na Firulama. Osoblje vrlo ljubazno, iako je posla preko glave. Tješe me toliko da već počinjem sumnjati da sam uistinu teško bolesna. Primarius Matulić na visini zadatka, kako se i pristoji. Sve prolazi dobro. Naposljetku, osim tog polipića, ušla sam u bolnicu posve zdrava. Smrznem se od pomislim kako bi to izgledalo da sam uistinu bolesna. U svakom slučaju za ubuduće, ako izgubim moć rasuđivanja, napisat ću i potpisati poruku da me ne lijeće, operiraju i neka me pomoću aparata ne održavaju na životu.
Sve u svemu mislim da je tvoja posjeta stomatologu mačji kašalj prema mom doživljaju.
Lijepi pozdrav T.
Pet godina kasnije pronašla sam pismo na kompjuteru. Jesam li ga nisam li ga poslala?
Prošla sam u međuvremenu još jednu sitnu operacijicu čvrsto odlučila, ako nema nikakve grozne boli ne idem više na nikakav pregled.
Treba dostojanstveno mrijeti, mislim, a kako sve dođe i ono što najmanje želiš još ću skočiti sebi u usta i molit ću pomoć na sve strane.
ponedjeljak, 25.04.2011.
Razmišljanja bolesne čovječice
Čovjek bi se uistinu trebao početi ponašati primjereno svojim godinama. Tko se vidio kupati u moru 23 04 2011 godine u godinama koje su preskočile sve moguće želje i ideje iz ove glave, koja je po tim istim željama veliko dijete, ali i vrlo staro dijete što dođe na isto.
Sjeća li se itko:
Danny Kaya
I sad ga imamo. Potpuni krah organizma.
Ali nije sve crno kako se čini. Volja je jača od nedaća. Danas već mislim što ću jesti i piti, dakako.
Mislim i o koječemu drugome.
Neobično je da dvije godine zaredom slavimo Uskrs mi kršćani sa istoka i zapada.
Povijesno gledajući raskoli unutar kršćanstva događali su se od samog početka. Jedan te isti događaj ; naviještanje anđela , Božjeg poslanika maloj Židovki Mariji da će roditi Bogo – čovjeka Isusa, njegovog kratkog života, propovijedanja, načina razmišljanja i tragične smrti, ali i jednog od najvažniji događaja vjere- samog Uskrsnuća, nastale su religije, ogranci, da im se ni broja ne zna.
Mainstream, srednja struja, Rimska katolička crkva kojoj i sama pripadam, trudila se od samih početaka putem Koncila, Općih crkvenih sabora zadržati nit Isusovog učenja – vjere - uvjerenja i sama uvjeravajući sebe da slijedi nauk Isusov – Božji. Koncila je bilo 21 do sada. Prva četiri rješavali su najveći broj spornih nauka oko svetog trojstva napr: Oca, sina i duha svetoga (priznajem ni meni nisu posve jasni pojmovi). Je li sin istovjetan s ocem i je li u sinu prevladava više Božanska ili ljudska narav. I još puno toga.
Razlazi od rimokatoličke crkve događali su se uslijed različitih razloga.
Prvi i najveći raskol:
………..16. srpnja 1054. došlo je do konačnog raskola između Istočne i Zapadne crkve. Ovaj raskol neki nazivaju veliki raskol.
Crkveni raskol 1054. koji je podijelio crkvu na na Katoličku i Pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla Keraularija i pape Lava IX.
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u bogoslužju. Legat pape Lava IX., kardinal Humbert, položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve Svete Sofije bulu, kojom izopćuje Keraulariju i Istočnu crkvu, a Keraularija je na to izopćio papu.
Car Izak Kommen poslao je Keraulariju u progonstvo, gdje je i umro, ali jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno.
Zapadni dio carstva će u relativno kratko povijesno vrijeme nestati (150 godina) pod najezdom raznoraznih naroda iz potlačenih rimskih provincija. Istočni dio je postao "pandan" nekadašnjem moćnom carstvu. Pokušaji revitalizacije "staroga" su postali bezuspješni naročito za vrijeme Justinijana I koji je uspio vratiti mnoge provincije pod "orlovski plašt". Carstvo je nakon toga potresla velika epidemija koja je desetkovala stanovništvo slično srednjovjekovnoj kugi.
Povodi koji su rezultirali ovim događajem sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin Veliki prebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestanih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na "istoku" i "zapadu" podjednako.
Rimokatolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslužja, običaja i dr. Jedan od primjera je i tzv. Nicejsko vjerovanje. Dodali su odlomak Svetog pisma poznat kao Filioque. Nicejsko vjerovanje u svojem originalnom obliku glasi:
“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Stvoritelja Života, koji potječe (dolazi) od Oca, koji je s Ocem i Sinom zajedno štovan i zajedno uzvišen. ”
Na "zapadu", Vjerovanje je promijenjeno u:
“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Stvoritelja Života, što proizlazi iz Oca i iz Sina... ”
Jedni su tvrdili da je Duh Sveti zasebno biće, a drugi su Trojstvo smatrali jednim i nedjeljivim.
Bilo je mnoštvo biskupa u Crkvi, a na istoku se Papa smatrao prvim među jednakima, ali
Rim je tvrdio da je Papa jedini preostali Apostolski namjesnik. Na početku Papino prisvajanje vlasti na zapadu nije smetalo istočnim pravoslavcima - sve dok je ostajalo na tome da je u pitanju samo Zapad. Ali dogodilo se to da je Papa odlučio proširiti tu vlast i na istočne kršćane podjednako i pokušao prisvojiti i istočne Patrijarhate. Pismo napisano od strane Pape Nikole 865. godine proklamira kako je "Papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom Crkvom".
Podjela otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litvanija, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice…….
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Crkveni_raskol"
Iz razloga raznih tumačenja Novog zavjeta i iz vanjskih utjecaja razni povijesnih događaja , vladara kao što je napr. Henrik VIII , koji je ženeći se više puta nije uspio poništiti brak i tako je Englesku odcijepio od rimokatoličke vjere ili najveći raskol ZAPADNOG kršćanstva s pojavom Martina Lutera
1. Luterani ili Evangelici 1517
2. Kalvini ili reformirani kršćani 1520
3. Anglikanci – engleski kršćani (Henrik VIII)
4. Anabaptisti
5. Prezbiterijanci
U XVII stoljeću:
Iz anglikanskog krila:
1. Baptisti
2. Metodisti
3. Adventisti
4. Jehovi
5. Petekostalci
6. Mormoni
U današnjem vremenu tolikih kombinacija istočnih filozofija – do new agea nije lako izabrati, iako vrlo često biramo najlakšu varijantu razmišljanja i života. Daj mi ga danas, poslije mene i potop i slično.
Predugo bi nas odvuklo razmišljanje i propitivanje o razlozima života i koliko ga ozbiljno treba shvaćati.
Danas… recimo poslije II vatikanskog koncila koji je trebao na neki način reformirati i rimokatoličku crkvu (nije posve postignuto, pogotovo ne u vrlo konzervativnim sredinama kao što je hrvatska sredina).
A ipak je puno postignuto. Crkva se otvorila prema laicima. Još puno toga, po meni, čeka.
Uvijek treba imati na umu da je CRKVA vrlo stara organizacija sa golemim brojem ljudi, zakona, ustanova i da se vrlo sporo kreće I OKREĆE, a osim svega ne smije odustati od osnovnih načela vjere i morala, jer smo onda i Crkva i mi njeni vjernici opet na samom početku.
Jer jedno je čovjek, ograničen i smrtan, a drugo su ideali besmrtnosti u Svemogućem.
Ali, evo još malo odličnog Danny Kaya- tek da vidite je život puno manje krut nego vam iz mojih izlaganja izgleda.
utorak, 19.04.2011.
Anonimni izvor iz Vlade došapnuo mi je
Jeli itko od vas pratio sjednicu sabora u petak neposredno pred izvještaj iz Haškog suda?
Bilo je nekako održana u vrlo kratkom vremenu. Prisutne sve stranke, čini mi se. Što god da je bilo vrlo brzo su se dogovorili i kao miševi otrčali su iz sabornice svatko pred svoju dalekovidnicu poslušati presudu.
Iskreno, radila sam. Ništa od svega nisam gledala. Stjecajem okolnosti moj se radni život u nekoliko mjeseci okrenuo za 360 stupnjeva (vidite kako sam dobra i nisam vas gnjavila sa mojim teškoćama iako traju podosta)
Kako god na vijestima se spominjala ta sjednica, ali haška je presuda zasjenila sve drugo. Prošla je ta sjednica kao žuta mrlja kroz moje oko, a vjerojatno se isto dogodilo i većini vas.
E, ali… anonimni izvor iz Vlade došapnuo mi je što se to događalo na toj sjednici.
Neću vas više držati u neizvjesnosti. Najme (dolazi od naime i ajme) gospođe i gospoda sabornice i sabornici skladno su, usaglasivši se možda po prvi put vrlo brzo, za prijedlog zakona da ONI, nedodirljivi gospođe i gospoda sabornici idu u mirovinu i to : žene sa 55 godina starosti, a muškarci sa 6o godina iste te starosti. Odlikašice i odlikaši naši. Ili se kaže Odličnici čija će imena biti zapisana u povijesti naše male države i malog naroda hrvatskog.
Točka. Novi red. Veliko slovo.
Ovo mi još odzvanjaju misli iz vremena kad sam pisala na pisaćoj mašini koju mi je otac poklonio da se ne mučim pisati olovkom.
Dobri moj otac koji je slično kao i generali, iako nije bio general, osuđivan iza drugog rata dva puta na smrtnu kaznu kao neprijatelj svog i tuđih naroda, a onda odgulio za taj isti i tuđe narode, dovoljno dugo, predugo i onda još bio 5 godinica bez građanskih prava, pa bez posla, pa je od prve plaće, tatinom malom srcu, to jest meni, a već sam bila u braku i imala prvo od svoje troje djece kupio pisaću mašinu- imam je i danas i vrećicu bombona za mog sina (nje nema. Dijete N. ju je slatko pojelo.)
A, svi smo morali šutjeti, sve te silne godine neke vlasti koju više ne želim spominjati. Nikad je nisam smatrala svojom. Nitko od nas. Ne znam kako vi?
Ali ova vlast. Vlast!? Grubog li izraza. Nekako sam mislila da se u demokraciji oni moraju zvati drugačije. Možda administracija, ljudi koje smo birali da provode naše odluke.
Mogla bih sada pisati strane i strane razmišljanja od prvog do posljednjeg među likicama i likovima naše 'Vlade' i vrlih Sabornica i Sabornika.
Trenutak prije osude generalima na toj tajnovitoj sjednici, sazvanoj na brzaka, na svoje visoke plače izglasali su tiho, mućke prijevremene mirovine, da bi sat dva nakon lili gorke suze nad sudbinom žrtvene janjadi.
Pastiri naši vrli nama svojim ovčicama na diku i čast.
I nema više: Točka. Novi red. Veliko slovo, dobri moj, naivni pape. Sve je to samo uspomena ovog domoljubnog srca, koje je tajanstveno iz tvojih stremljenja skočilo u moje tijelo.
Samo varka, iluzija, dimna zavjesa, iako ću s tim, varkom, iluzijom ili već kako je nazvati živjeti do kraja života zbog uspomene na tebe i ljude slične tebi koji su svoje male živote dali za naše Odličnike koji su se udaljili od nas, od svojih podanika, ovčica malih, nebu pod oblake. Zaboravili su zašto su u Saboru, ne razumiju zašto smo ih birali i za sve im se živo fučka.
A suze su im lažne, garant.
To je sve što imam reći
subota, 16.04.2011.
Cesarica
Dođem do pola 'zaključaka bitnih i spasonosnih po ovaj svijet', a onda puf – pritisak prsta po nečem nepoznatom i ode sve u dim.
Kakva je to poruka, baš meni, izbrisanih stranica, a sve više naginjem misticizmu, u rano subotnje jutro nakon što cijela hrvatska zemlja nemirno spava jer joj je po tko zna koji put Europa rekla – kazala: „Zločinačko nacijo, eto vam ga na.“
Iako, ima tu i pametnih glava koji će reći nije cijela nacija. Ponosni smo na domovinski rat i nije osuđen domovinski rat nego.., nije šija nego vrat.
Nije mi se drago uvlačiti u narodne poslovice. A htjela sam pisati o sasvim nečem drugom.
O nečem što mi se već danima mota po glavi. O pitanju: Kako ovo sve funkcionira?
Od obitelji koje mogu biti funkcionalne i disfunkcionalne,
grada, svojevremeno u New Yorku progonilo me pitanje tko nahrani ovaj silan svijet i gdje završi sve to smeće? ( prošetavši svijetom prestala sam se čuditi), pa država i cijela kugla zemaljska, kako to opstoji i gre naprid.
Od predsjednika koji je konačno imao europske lice i naličje dabome, da bi ga Europa na kraju, iako ga je u početku volila kao i Amerika, ali na kraju kad se skrivečki uputio iz zemlje, a naše ga službe uredno ispratile do Schengena jer što će su šnjim, ipak strpala iza rešetaka, ta Europa, ali sa grijanjem, toplom vodom i mogućnošću pisanja memoara.
Skoro jednako onako kao što su neki u sličnim zatvorima prevodili ono silno djelo Kapital.
Predsjednički memoari kao i određeni transkripti ( koji je to peh da prvi predsjednik u Hrvata bude povjesničar po struci koji skuplja građu )mogli bi povući sa sobom cijelu zločinačku - lopovsku naciju, pravo nam budi kad smo takvi.
A lijepo su nas učili; okrenite i drugi obraz.
Ali što to vrijedi. Okreneš jedan, pa drugi, pa treći. Skineš obrazinu ne prepoznaješ ni sam sebe, a još manje znaš zašto te tuku. Ostaneš zavrteć, kako je govorio moj pape, splićanin. Ko ruža vjetrova.
I još je govorio; Zbogom diko vidit ćemo se. ( a to je značilo, za one koji nisu splićani- nećemo se više nikad vidjeti)
I sad ?Kud ćeš, što ćeš?
Evo i ja! Je li se u ovom strašnom času primjereno šaliti, pa makar to bilo ovako suptilno, da nitko i ne primjećuje moju šalu.
Sram me bilo. Treba vikati ko nevini u pustinji: Dajte mi vode (ili je bilo konja za kraljevstvo). I nije bio nevin, nego pustinjak.
Ali, sve je tu puno pitanja, a nema odgovora?
Ja bih digla revoluciju. Šetala bih ko Mohandes Karamachand Gandhi s kraja na kraj zemlje, kad bi znala što će se iz te šetnje izroditi, ali naša je zemlja mala ko broš gospođe predsjednice s namjerom stavljen sinoć, a suze su lile na sve strane. Lijevo i desno čak i iz oba oka bivšeg šefa HSS- koji me neodoljivo podsjeća na Garfielda.
Toliko mala, o ljubljena zemljo ( o, Igore Mandiću što si ono rekao: ko garsonijera) kad skine sve svoje obrazine ostat će samo Diogen sa svijećom u ruci i tražit će čovjeka.
ponedjeljak, 04.04.2011.
Snovi
Ispraćat ću svoja dva sna.
Duboki san. Vrlo sam često svjesna čak i u tom dubokom snu da spavam i sanjam.
Nas tri smo prijateljice, tzv grupa TNT, ako se netko još sjeća Alana Forda, ali i prva slova naših imena. Jedna T. veliki je pobornik Sai Babe. Jedan od prijatelja vadi joj mast.
-Jesi li vjernica ili nisi? Ne znaš ništa ni o katoličkoj priči, a sad bi htjela znati sve o istoku i njihovim vjerovanjima. Psiholog je i puno pametnije i razložnije obrazlaže nego ja.
U snu, ne znam zašto, tumačila mi je da sve radi po vlastitoj savjesti i to je njoj dovoljno.
-Ne može biti dovoljna vlastita savjest, kažem joj u snu. – Ti nikako ne možeš biti vrijednosni sud samoj sebi. Možda i jesi po mjeri, ali možda sebi samo godiš i biraš što ti paše.
- Baš si glupa, kaže mi u snu, ali tako mi govori i na javi.
I tako u razgovoru
–Gdje ti je pomirljivost istoka i sve slično tome, kažem a onda me odjednom opkoli ogroman široki mlaz svijetlosti, vidim ga kako se iz visina spušta na mene. Zavrti me kao pijavica, tornado i slično, Kao iz Čarobnjaka iz Oza, ali svijetlost je neprozirna ispunja mi misli i pluća, ne mogu disati. Osjećam sve moje mrtve oko sebe, ne vidim ih, ali tu su. U hipu me obuzme strah i sreća istovremeno. Strah jer ima tu neriješenih odnosa. Majka i ja. Teško mi je susresti i u snu. Prekorava me. Susreta s njom se bojim.
Strašan osjećaj,nepoznat, pitanje odlazim li, odnose li me sa sobom,ali istovremeno sam sretna, uvijek mislim na njih, živim s njima, volim ih.
Trgnula sam se iz sna. Sjedim tupo. Privikavam se. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam u svojoj sobi u svom krevetu. Da me nisu odveli sa sobom.
Drugi san.
U djedovoj kući metem stepenište od vrha do dna.
(Bila su dva kata plus visoko prizemlje. S jednog od prozora drugog kata, na javi ne u snu, pala sam kao djevojčica – pet, šest godina stara. Ništa mi nije bilo. Godinama su me zvali padobranac)
Na dnu stepenište završava širokom taracom, nekako zbrkano tako završava, kao da visi u zraku. Dolje ostaje široki prostor oko kuće prilično zapušten. Neuredan, smetlište.
(U zbilji moja je majka njegovala cvijeće . Pleteni stol i stolice ljeti su se iznosili vani, Djed bi predvečer tražio da mu donesem laganu jaketu od lana. Na odrnji je visjelo grožđe blijedo- zeleno, izduženih plodova, ne sjećam se da sam kasnije ikad vidjela takav oblik grožđa, zvali smo ga kozje vime – na to je valjda sličilo. )
Odlučim se spustiti kako znam i umijem i to počistiti. Ali, negdje u travi vreba i zvijer. Neka nedefinirana životinja. Onako kako se već u snu stvari znaju činiti.
Ali ja znam s njom. Smirit ću je mislim.
Metem i čistim i taj donji dio. Odjednom zvijer se prikrada. Nije sama. Puno jednako tako nedefiniranih zvijerkica plaze za njom. Napast će me. Neću dovršiti posao. Uznemirena pokušavam se dokopati stepeništa negdje u zraku iznad mene. Zadnji tren se spašavam. Gledam sa stepeništa. Čini se čistije nego prije. Zvijeri više nema.
A evo i kratki dodatak snova koji su se ponavljali:
Godinama ranije znala sam sanjati kako odlazim u neku kuću, svejedno zašto, nekome u posjetu ili u vlastiti stan ili obaviti nešto negdje na katu, ali stepenište je nestajalo, gubilo se, bivalo srušeno i ja sam teškom mukom, pentrajući se, preskačući i sličnim vratolomijama pokušavala doći do cilja. Često neuspješno.
Kako tumačiti snove?
Ne obazirem se na sanjarice i slične gatke.
Snovi izlaze iz moje glave, bar mislim. Moji su strahovi. Neriješeni problemi, nepodopštine, ali i stvari mile srcu. Moji pokojnici i njihovi životi i susreti sa mojim malim životom. Uvijek su mi nedostajali ti moji suputnici rodbina i prijatelji. Kao slatka sjećanja, ali kao i korektiv, pec po prstićima i postupcima, ali i vlastita stremljenja šuljala su kroz moje snove. Čak sam ih znala i protumačiti. Više-manje.
Ovi snovi sa nedovršenim stepeništem javljali su se kad sam puno pisala i pokušavala objavljivati. Prestali su onog trena kad mi je prva knjiga bila objavljena.
Što mi govori ovaj san sa snopom bijele svijetlosti?
Možda je nekakva simbolika koju ne znam objasniti, a možda je na tren stalo srce i duša je bila skoro uhvaćena u nekom putu prema… Prema čemu i komu?
Nekom obiteljskom sudu? Veselila sam im se, ali strah je bio jači.
Odrhvala sam se tom zagrljaju svijetla i duša koje su me htjele. Stezale, mrmorile. Šaptale, mamile čak bi rekla primijenile su i silu, ali život je bio jači.
A zvijer? Neuređeno dvorište djetinjstva?
petak, 01.04.2011.
Sretno nam bilo
Nekidan je jedan od majčinih sinova prohujao kroz Split. Vidjeli smo se doslovno na pet minuta dok je čekao dokumente ili nešto slično.
-Hoćeš da popijemo kavu.
Krzmala sam.Željna sam ga, ali…
-Danas mi je Kant, kažem, -a težak je, ne bih izostala..
Smije se.
Pojela bih ga koliko ga volim.Ali nije red jesti vlastitu djecu. Treba ih pustiti u svijet. Oni su ljudi za sebe. Slobodni, ali mi majke, naročito mediteranske majke vezane smo za djecu skoro do kanibalizma.
Svašta mi pada na pamet . Njemački idealizam- filozofski pravac, hop vidi ti Nijemcima su krivi i njihovi filozofi. Nije dovoljno biti dobar i raditi dobro iz razloga jer si po naravi dobar, nego sve to treba raditi iz dužnosti prema dužnosti.
Radi prema dužnosti iz dužnosti.- Kantovo.
Tek onda to nešto vrijedi.
Jadni Nijemci. Nije čudo da su slušali, iako postoji nešto što se zove i ljudska savjest, ali opet sve prema zakonu.
Neću zamarati filozofijom i poslušnim Nijemcima, jer oni to jesu. Tko zna kako bi povijest dvadesetog vijeka izgledala da su Nijemci manje poslušni. Ili kako je Canetti rekao da im nisu oduzeli vojsku i egzercir u prvom ratu. Nijemci vole stupati, a vole i uniformu, bilo koju, Stupaju uspravno, strojevim korakom. Canetti ih je uspoređivao sa stupajućim šumama.
Kao što uz Engleze veže kapetanski poziv i more.
Obožavam Canettija, iako nije lako sa tim općim usporedbama za cijeli jedan narod. Tko zna da je živ i da smo mu predmet interesa (ne znam zašto bi mu baš bili važni, ali meknimo na primjer) što bi rekao o nama. Imali smo mi već Tomašića koji se bavio dinarskim i ravničarskim tipovima, ali nije uzeo je u obzir sto i jednog Dalmatinca.
„Čini se da je i historijski i sociološki utvrđeno, da su postojala dva različita tipa seoba onih etničkih skupina, koje su formirale hrvatsku sredovječnu državu: jedno su bili poljodjelci zadružno organizirani, koji su etnički i ekonomski osvajali ove krajeve, a drugo su bili pretežno stočari sitne stoke, organizirani u malim plemenima i manjim ratničkim skupinama. Jedni s drugima su formirali političke zajednice, koje su bile etnički pretežno slavenske i to ne samo u narodnim masama, nego i u vladajućim slojevima, što se najbolje vidi po imenima hrvatskih vladara.“
Toliko Dinko Tomašić.
Mi smo ipak nešto drugo. Mislim mi Dalmatinci. Nismo ni ravničari ni dinarsku tipovi. Kao da su nas zaboravili.
Malo istina smeta lančić oko vrata i tu i tamo.., neću u detalje…
Znam, znam , ne može se ipak tako razgovarati u globalnom svijetu, danas bi se reklo da je sve to politički nekorektno, a ipak promislite malo što karakterizira Italiju . Bel canto i način pjevanja. Kad su zadnji put pobijedili na onoj grozoti od eurovizije…, ako uopće više i sudjeluju, pa onda pasta, pizza, mortadela, pa i mafija. Neki američki glumci su u svakom filmu o mafiji preslik mafijaša.
Čak i latin lover. Pogledajte samo talijanskog predsjednika.
Ili Francuzi. Onaj mali vrapčić Edith Piaf, toliko željna ljubavi
A tek francuski filmovi. Slični kao jaje jajetu. Milion suvišnih rečenica i objašnjavanja . Misli koje čovjek nikad ne bi izgovorio glasno.
Ne znači da mi se ne sviđaju. Više volim europski film sa njegovim nesavršenostima nego američke filmove zrihtane do u detalje. Iako, ni tu nije sve tako sa svim tim filmovima. Amerika ima bogatu produkciju i puno redatelja europskog porijekla i puno svojih jako dobrih stručnjaka s tog polja, ali i puno demagogije koju sad već kužimo. O dobroj vojsci i tim stvarima. Kako rat i ratnici mogu biti dobri? Sve se događa u hipu. Svaki šušanj je smrtna opasnost. Smrt vreba i od djece. Drugi su to svjetovi nego toplina doma.
Svojevremeno u Vijetnamu pokazivali su nam zamke u koje su hvatali američke vojnike. Nije bilo šanse da prežive.
I obrnuto. Ona čuvena slika gole djevojčice opečene napalmom kako plačući bježi cestom- vidimo je u muzeju u Saigonu kojeg sad zovu Ho Chi Minh grad.
Jadni balzamirani sitni starčiću u mauzoleju u Hanoi (Vietnamski: Hŕ NŮi). Mrtvački žutog – bijelog lica. Vodič je gunđao da ga svake godine odnose u Moskvu na obnavljanje balzamiranja. –Koliko to košta ovaj jadni narod, tako je rekao. Kojeg su nas vraga uopće vukli tamo među one ozbiljne i stroge vojnike na mrtvoj straži? – Skinite naočale. Ne govoriti. Ne se smijati. Već sam se vidjela u Sibiru.
A prodaju sve što mogu. Malo je nedostajalo da kupimo privjesak za ključ sa likom mrtvog Ho Chi Minha.
Da, da filmovi.., ali i život. Šarene laže, pa ipak posljednji odgledani film 'Crni labud' dao je čovječici misliti. Vrlo kompleksna priča i kad se sve konotacije ostave po strani ostaje ta dvostrukost u jednoj osobi koju je nemoguće izdržati.
Više osoba u jednom tijelu. Ne mislim pri tom na shizoidne dijagnoze.
Mislim na nas. Na ovo jadno tijelo koje svega mora podnositi.
Ali evo i nešto mmmm.
