odmak

petak, 27.05.2011.

Dragi umnjače pokušaj me čuti

Sören Kierkegaard danski filozof misli da postoje tri moguća stadija na životnom putu. Mogući načini življenja. (simplificiram najviše što mogu pod pretpostavkom da sam i sama dobro razumjela)

Estetički, Etički, Religiozni, sa pretfazom koju je nazvao: životom malograđanina.
Čovjek može ostati u fazi malograđanina i nikad dalje ne preći u estetsku fazu. Ili može živjeti životom estetičara i nekad preći u fazu etičara.

Kako živi malograđanin?

Malograđanin živi kao što žive i drugi ljudi. Prosječno, onako kako živi i njegov susjed. (ev. odlazi na koncerte, iako ništa o glazbi ne razumije i tome slično, ali mora se tamo naći jer je to uobičajeni način života njegove klase)

Što se mora dogoditi da se malograđanin upita: kakav je moj život? Jesam li baš to ja htio.
Po Kierkegaardu treba ga nešto trgnuti. Ne ide sve kako je zamislio, nekakav očaj koji ga natjera misliti.

U tom trenutku malograđanin osjeća da je njegova egzistencija prazna i odluči nešto promijeniti.

Počinje uživati u stvarima koje njemu, a ne njegovom susjedu, donose užitak.
U Knjizi Sörena Kierkegaarda ' Ili- Ili ' to je zavodnik.

Recimo Don Juan koji uživa u osvajanju i osvaja uvijek iznova neku novu ženu jer mu upravo taj čin osvajanja donosi najviše zadovoljstva. Prelazi na novu 'žrtvu' i tako u nedogled. Doživljava maksimalno zadovoljstvo čitajući na pr neku knjigu i ne želi se više na nju vratiti, ali kad potroši sva ta uzbuđenja postaje očajan jer više novih uzbuđenja nema.
Postavlja pitanje o daljnjem životu.

Estetičar se na ništa od svega ne može odlučiti.

U knjizi Ili- Ili Sudac, koji je prešao tu fazu i razumije estetičara kaže mu : (po prilici) Moraš nešto odabrati, za nešto se odlučiti- biraj svoj očaj. Biraj sebe očajnog.

Čim je izabrao i zadržao se na nekom osjećaju estetičar postaje etičar. On bira.

Konačno učini izbor. Izabere sebe onakav kakav on jest.

Biram sebe onakvog kakav jesam. (neću proširivati: U Spoznaj samoga sebe koje se pojavljuje… nije bitno da ne odem u rukavce kako inače radim)

Po Kierkegaardu to je najvažniji izbor.

Kad netko kaže: Biraj svoj očaj ne možeš birati sebe očajnog i ograničenog a da se ne susretneš s mišlju o neograničenom, pa ma što to bilo.

Tu će se zaustaviti, iako je beskrajno zanimljivo kako je Kierkegaard rješavao problem vjere. Naravno ne samo on. Sve do prosvjetiteljstva može se reći da se i filozofija bavila vjerom kao nečim samo po sebi razumljivim. Na sreću po vjeru (iako to institucije koje žive od vjere ne žele priznati- mislim da je za vjeru dobro što živimo u sekularnom svijetu) je polagano izbacivana iz javnih institucija, visokog školstva i na njeno mjesto dolazi nauka u kojoj po mnogima nema mjesta za vjeru jer se vjera ne može naučno, metodama nauke, bilo koje, dokazati, jer je vjera je nešto iracionalno, na neki način čak riječima nedohvatljivo ( a valja priznati da čovjek komunicira riječju i da je Riječ jedina prava ljudska komunikacija)
I tu ću se zaustaviti.

Zubovo pitanje ili prije zaključak, konstatacija je bilo: zadnja rečenica posta je neobična: obično se Hrvatska percipira kao vrlo, vrlo katolička sredina

A ja sam post završila riječima:
Pitanje je zašto je netko poput njega ostaje bez posla. Sad radi u podrumu vlastite kuće i njegovu emisiju sluša nekoliko lokalnih stanica. Ali i u Americi, čini mi se da je spomenuta i Kanada. Zašto to ne može u Hrvatskoj?
Jer govori o Bogu?

Jer govori o Bogu!!!

Dragi zub Tko je Bog i kakva je to katolička zemlja Hrvatska?

O kakvom to Bogu Ivica Ursić govori pa ga institucije zemlje Hrvatske ne žele u svojim redovima?

Zemlja Hrvatska jest 'katolička' zemlja, ali katolici su u njoj najvećim djelo malograđani, estetičari, pa čak i etičari , jer ni etičar ne nalazi Boga kao što ga je našao Ivica Ursić, koji govori vjerskim jezikom koji rijetki od nas razumiju (pa ni ja sama, jer se toliko tuđe ljudske razgolićenosti sramim, kao što se sramim i svojih ograničenja, nedovršenosti, malograđanina, estetičara pa i etičara u sebi )

Zemlja 'katolička' Hrvatska je uglavnom vrlo daleko od Boga kao što su bili i oni komunisti u prvim redovima koji su od debljine jedva ustajali kad bi svirala interancionala koja u sebi ima i one riječi: Ustajte vi prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad.

A dodat ću: Pojam „vječnog blaženstva“ je Kierkegaardov pojam što u vjeri da Bog postoji treba napraviti. Dati sve, kaže on. Bezuvjetno dati sve, 'platiti' najveću moguću cijenu. Misli da Boga treba ljubiti bezgranično. Ako ga ljubimo konačno, onda ga pretvaramo u idola i ostajemo na ljudskim vrijednostima.

Kierkegaard sluti tjeskobu koja se kasnije pojavljuje u egzistencijalizmu.
Sartreov - Pakao to su drugi.

Nema tu rješenja; ima li ga ili ga nema, a nije ni bilo predmet ovog pokušaja razgovora.
Prije je bilo riječi o kvaliteti ljudskih odnosa i vjeri koja je ovakva ili onakva, ali uglavnom ovakva nije od Boga nego služi svakodnevnici.

27.05.2011. u 20:29 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 24.05.2011.

Ivica Ursić


Sinoć sam bila na predstavljanju knjige Ivice Ursića „ Sva moja sidra“
Sa podnaslovom : Kada teška dijagnoza postane… privilegija!
Uvijek upozoravam ja sam skeptik, iako se to po mom pisanju možda ne čini.
_________________________________________________________________________________
Skepticizam (grčki fonetski : skopeo, točno promatrati)- općenito nazor prema kojemu uopće nije moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju.
Iz rječnika. __________________________________________________________________________________
Evo kratkog faktografskog pregleda našeg poznanstva i susreta.
Ivica Ursić stanuje u istoj ulici kao i ja. U kući svojih roditelja. Supruga, Ivica i njihova djevojčica (danas već udana i sama ima dijete) , kao i njegova mama, tata, brat- njegova supruga i da ne nabrajam dalje bili su moji…..
Vrlo dragi ljudi koje sam viđala na nedjeljnoj misi u katedrali sv. Duje.
Odjednom su Ivica, njegova supruga i kćerkica prestali dolaziti kod mene. To čovjeka uvijek nekako pogodi. Najviše iz razloga što misli da njegove usluge nisu dovoljno dobro, ali ja sam kroz dugogodišnji rad izgradila neku vrst samoobrane.
Nikome ne uzimam to za zlo. Trudim se biti bolja i zaboraviti taj žalac u vlastiti ponos.
Kako li sam samo bila u zabludi i kako taj naš subjektivni osjećaj može grubo prevariti i odvesti nas u nepravdu.
Tu i tamo smo se susreli, sad kad dobro promislim viđala sam suprugu, njega rijetko. Srdačno smo se pozdravljali i to je bilo sve. Možda mi je netko iz obitelji rekao da je Ivica bolestan, ali to mi je kroz život prošlo onako usput, uvijek sam prepuna obaveza, briga, ali raznih događanja da ne stignem razmišljati o svima.
Moj prvi dojam, kad smo se davnih godina upoznali, a radilo se o relativnom mladom i zgodnom čovjeku, da je tipični dalmatinski fičfirić, donekle napuhanko, iako sam od obitelji čula kako ga djeca ( njegovog brata i njegova curica) jako vole i koliko ima lijepog utjecaja na njih.
Tu je prestao svaki moj interes za njega.
U međuvremenu na radio Splitu čini mi se u 11 sati zakačila sam se za emisiju koju je vodio Ivica Ursić.
Zakačila je možda pretenciozno reći. Malo mi je bila na granici kiča, neke poluispovijesti kao da je pucala na neke osjećaje onako… ljiga, a ne bih je ni odslušala do kraja. Nisam tip koji može sjediti i slušati radijske emisije ako baš ne sjedim u autu i za vrijeme vožnje slušam.
U međuvremenu puno meni dragih ljudi su ga hvalili (zbog tih emisija), a Bog i bogme i jedna moja prijateljica vrlo inteligentna, sa završenom filozofijom i ogromnom skepsom uvijek malo na granici paranoje i raznim shizama pitala je poznajem li ga i kako je krasan i divan i kako bi ga rado upoznala.
Nismo to nikad realizira iako sam Ivici, kojeg sam ponovo susretala, spomenula njenu želju da ga upozna i on je rado na taj susret pristao.
Trke na sve strane, a i zbog 'teške naravi' moje prijateljice i njenih padanja u razne krize taj se susret nije nikada dogodio.
Spomenuo mi je onako usput svoju bolest, ali oko mene je toliko bolesti da ih čovjek ne može sve smjestiti u one dijelove tijela koje tuguju zbog smrti i bolesti bliskih i dragih ljudi.
I evo me sinoć spletom okolnosti na predstavljanju njegove knjige.
Napravio je to sam. Uz pomoć nekolicine ( samo smo jednog vidjeli) mladih ljudi, čiste tehničke podrške. Kao radijsku emisiju, s koje je nota bene morao otići.
Prvih petnaestak min. i ja sam htjela nestati. Ne volim ta igranja na osjećaje, ali onda zar ne radim i ja sama tako nešto, mislila sam.
Drago mi je da sam ostala do kraja. Nije lako prisustvovati tolikom razgolićenju. Priču o teškoj bolesti i mijenjanju iz jednog površnog života iako je naizgled radio sve kako bi trebalo, ali i sam kaže sve je to bilo vrlo površno i plitko, a onda strašna dijagnoza, dugo ležanje u bolnici, misli koje mu nisu dale mira. Ljutnja na Boga; zašto baš ja, zašto meni.., i u jednom trenu počeo je razmišljati drugačije. Operacija, zračenja, kemoterapija, metastaze koje su čudom nestale, ostao je bez posla, neimaština, nitko se nije javljao. Nestali su ljudi kojima je nekad nešto značio. Ostala je samo obitelj. Jedno jedino sidro koje nije bilo dovoljno da ga drži na tom uzburkanom moru bolesti, blizine smrti, beznađa, a onda se događa ona promjena u njemu, mirenje sa Bogom, novo moćno sidro koje lađu života sidri dodatno i daje joj novu nadu. Novo svijetlo u mraku muke, bolova, strahova.., pa kakvo svijetlo.
Prepuna je dvorana ustala na noge i pljeskala. I ja s njima. Kupila sam knjigu.
Gdje je nestao moj cinizam, da, da dugo sam se time branila cinizmom, kao većina u ovom današnjem svijetu do jučer skoro, i moj skepticizam…
Osjećala sam sram. Ljudi žive pokraj mene u takvim životnim mukama, a ja to ne primjećujem. Jurim za glupostima, za malo kvazipameti, a čovjek, susjed, kuća do kuće praktično.., pozdravljam se sa njegovom mamom i tatom, istina sad već pokojnim, to sam znala...

Kakav je ovo svijet? Kakva smo mi čudovišta?
Pitanje je zašto je netko poput njega ostaje bez posla. Sad radi u podrumu vlastite kuće i njegovu emisiju sluša nekoliko lokalnih stanica. Ali i u Americi, čini mi se da je spomenuta i Kanada. Zašto to ne može u Hrvatskoj?
Jer govori o Bogu?

24.05.2011. u 20:59 • 8 KomentaraPrint#

subota, 21.05.2011.

Dosta mi je dnevne politike. A, vama?



Gdje je tu kraj?
Vratiti se na one Borgesove ljude koji su pisali po pijesku i brisali, a sve je na koncu započinjalo i završavalo s njima. Bio je to kraj potrage 'onog koji je tražio'. Što je našao?
Da se čovjek hoće igrati mogao bi reći: upravo ono što je tražio, jer drugačije i ne može biti.

Od kakvog smo to mi materijala i u kakvom svijetu živimo?

Evo taj izraz materijal, a svakome je jasno da treba s pomnjom birati izraze.
Svijet se sastoji od krutog materijala preko vode, zraka (i vatre, to ne treba zaboraviti) do mekušaca, kao što smo mi, iako ima i krutnina u nama dapače, i onih drugih iz lelujavog duha,duše, kako god, možemo ih zvati okrutnostima.

Napr. Onaj koji je iz ničeg kroz rat i razne promijene došao do kuća. vikendica, stanova, konja i jednu od najvećih zbirki umjetnina u Hrvata, poslije onog sračkavca S . Sad je ubio i medvjeda (To mi je posebno diglo paru . Zabranila bih svaku vrst lova. Možda na ljude kao što je on ne bih. Jeli možda gladan medvjeđeg mesa? Drugo ništa nema za jesti siroti čovjek ).
Ali, neću dalje u tom smjeru.. Još me drži milina od onog mališana gu gu i ga ga.

Predmet mojih razmišljanja je mala – velika činjenica što se čovjekom zove koji je sastavljen od svega što na ovoj zemlji postoji od minerala i raznih drugih spojeva do živih bića (zaprepastiš se kad kroz mikroskop promatraš kapljicu sline – sve to vrvi od raznih mikroorganizma plazi i puže mali milion repaša i bezrepaša., okruglica, kvadratića, rombova i zombija (malo sam nadodala, ali neki bi čistunci, kad bi stvarno pogledali kroz mikroskop, bez prestanka prali zubiće i jezik).
Čovjek stvoren od zemlje za zemlju možda i zemlja stvorena za njega, tko zna zemlja i Zemlja. Sa velikim i malim slovom.
Zašto bismo vjerovali biblijskom piscu koji je pred par tisuća godina zamislio stvaranje. Sa čovjekom od gline i ženicom od njegovog rebra. Čudna i neobična priča i onda je ubrzo stigla i Riječ.
Bez Riječi ništa od svega.
Riječi!!?

(Usput, pročitajte malo Ladana. Ima više knjiga o riječima. On je bio- nažalost je pokojni, zaljubljenik u riječi. Znam, znam nije jedini . Prije spomenuti Borges, a i puno drugih. Uzmimo našeg Ivana Slamniga kojeg stvari uzalud tražim po knjižarama. Nije on vrijedan reprinta, tako misle naši nakladnici. I nije. Kome više treba taj majstor riječi i zafrkancije sa zbiljom koja se riječ zove.

A pogledajte ove RIJEČi:

Hrvatski pjesnici

Uzvrnute brkove, serdarske brke, crne brke,
brčine

uštirkane visoke kragne, surke
mnogominutni tinto-
und turkožderski grudobolni pogled
okrugle smešne pobratimove naočale
wenn moglich deutschsprachig

štujući ljubne
najmlađi član

koji još uvijek na prsima
posjednut na visoki barski stolac
ne misleći ni jednim djelom maloga
mozga

da je ovaj jezik koji žvačem
dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u
sočivici

pružen od vas, and I have taken it.

Ivan Slamnig

Što je s tim ljudima iz prošlosti koji dijele s nama zemlju, zrak i vodu (vatru obavezno) kroz Riječi?
Uvijek mislim da je nekako sve tu. Bivši i sadašnji- iako je sadašnjost nešto što nestaje isti čas, i budući samo su oni ti budući nevidljivi oku.

Sve je tu dok sam ja tu. Iako, jedan moj prijatelj, koji je svih nas napustio, obrnuo je stvari pa je rekao drugi postoje, ja jesam.

Ne znam koliko je bio u pravu, iako su iza njega ostale Riječi, jer drugi su još tu, a njega nema.

A opet, s njegove točke gledišta možda je on tu, a nas nema.

21.05.2011. u 12:36 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.05.2011.

Maleni dječak Toma

Malena glava Tome pome
Stala je u veliku šaku njegova oca

Image and video hosting by TinyPic

Ali Toma
U tjeskobi novog života
nalazi utjehu u sisi svoje mame

Image and video hosting by TinyPic

Toma je ime Akvinskog
Njegova pradjeda Tome
I još najgoreg od svih rodočelnika Tomića
Koji su dobili ime po Tomi kamataru
(o hude li razbojničke priče)
Kakav je njegov put
Ono što njegova baka želi
Čuvat će ga anđeli Božji
I zakriliti njegovu stazicu
Svojim moćnim krilima
Jer puno je onih
koji ga vole



Image and video hosting by TinyPic

15.05.2011. u 20:03 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.05.2011.

Svu imovinu su odnijeli na traktoru

Prijateljica, porijeklom iz Drniša, i ja znamo, nedjeljom ujutro, zajedno popiti kavu u nekom od bližih kafića.

Buljim u ekran i ne znam kako bih započela opisati misli, preokupacije koje je u meni izazvao jutrošnji razgovor. Koliko se ,uopće, iskreno može govoriti na ovom mediju na kojem se govori svega i svačega, ali rijetko tko iznosi misli skrivene u zakutcima i vijugama malog i velikog mozga, a o tajnama srca da se i ne govori. (Iznimke su po meni ovi ženski blogeri koji još i misle: Zona, Missillusion, lučica, iako ne posve (malko uplašena)kao drastični primjeri (jer zato stradaju)- one otrivaju svoju nutrinu. Ima ih još nekolicina koje dobro pišu, ali nutrina je zakljućana iza sedam brava.

Zašto je to tako !?
Tajne i zašto su tajne!?

Iako smo anonimni, ipak se nekako za mnoge zna tko su.
Kad-tad otkriješ se nekim detaljem ili upoznaš nekoga od blogera, pa ti on/a kaže… i ti sam otkriješ nečiji identitet drugome i eto ti ga vraže.

Nedavno sam počela pisati, unutar romana, a to je priznat ćete umjetnost (loša ili dobra, nebitno, pisana je sa nakanom da bude dobra) o mukama tinejđerske dobi. Nerazumijevanja između kćeri i majke itd, itd, iako je tema romana druga ili 'ista' na neki način. Mislim da ću to ponuditi izdavačima anonimno.
Jer otkrivam tajne, moguće (zato anonimno)?

Kako god razgovor kojeg smo jutros vodili prijateljica i ja ponukao me na pisanje ovog posta.
Ali, ne treba više uvoda…, a evo ipak još.
Okupacija u 26 slika

Godina proizvodnje: 1978
Trajanje: 116 minuta
Režija: Zafranović Lordan
Produkcija: Jadran film : Croatia film
Snimatelj: Aćimović - Godina Karpo
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)

Majka i ja otišli smo ga gledati.
Već je izazivao kontroverze. Šuškalo se i govorilo ovo i ono. Uglavnom antihrvatski film. Išle smo ga gledati iz dva razloga: prvi je prošlost mog oca, a drugi poznavali smo Lasića, bili u njegovoj kući pa smo htjeli vidjeti (veći dio scena interijera odigravao se tamo) kako se to uklapa.

Mučan film.
Izišli smo iz kina šutke.

Pitala sam majku: Je li moguće da se to događalo?
Događalo se, rekla je. Baš ovako.
Kako je moguće da je naš otac sudjelovao u tome, pitala sam?
Nije sudjelovao, rekla je. Možda nije sve detalje ni znao. Hodao je po mjestu bez uniforme i pištolja. Oženili smo se, on je bio u civilnom odjelu, iako su mu prijetili da će ga ubiti, jer time kalja stranku. Više se plašio svojih, uvjetno rečeno, nego partizana.
Sa strane moje majke, t.j., njenog oca i njene majke svi su mahom išli u partizane. Od djedove sestre sedmero braće. Jedan od njih je kasnije bio javni tužilac na suđenju mom ocu.

Strašno vrijeme. Ne brinite dobro sam ga proućila. Bavila sam se njim (tim vremenom) uzduž i popreko. Čitala svačija iskustva. Sa svih strana.
Moj se otac uhvaćen na Bleiburgu vratio u koloni do Zagreba . U sabirnom logoru na Savi, jedan ga je stražar pustio riječima: Beži. Imao je naime, diplomu na ćirilici jer je studirao u Beogradu.

Kasnije je u rodnom mjestu uhvaćen (izdan po svoj prilici od preplašene rodbine) i onda je započelo…

Bila sam dovoljno stara i znatiželjna da kopam po svim detaljima. Svašta čovjek pročita, vidi, doživi i čuje kroz obitelj, susrete druge i treće vrste. Ostane zapanjen koliko se ljudi grčevito drže svoje istine i ni za živu glavu ne žele čuti istinu onog drugog. Nekad iz vlastitog interesa, raznog probitka i dobitka u nekim vremenima, a nekad jer bi im se srušio život kad bi shvatili koliko su ga lažno živjeli.

Danas ne optužujem nikoga, iako smo svi generacijama, a najviše mi najbliži, stradavali radi djelovanja moga oca, koji je nota bene osuđen i izdržavao kaznu uglavnom zbog 'zapovjedane odgovornosti' ( to neoptuživanje je pak posljedica mog dubokog kršćanskog odgoja i to ne pod utjecajem Crkve u Hrvata, iako mi je i ona davala smjernice, nego opet iz mog propitivanja i traženja van sebe i unutar sebe)

Vratila sam se kući s nedjeljne kave i evo pišem pod utjecajem razgovora s mojom prijateljicom iz Drniša.
Rekla sam joj povodom onih 600 srpskih žrtava, nesretnika i patnika koji su pobijeni u Oluji ili na kraju Oluje (nije zanemarivo. Bitno je znati tko ih je ubio i tko je ta ubojstva naredio), rekla sam joj:
Netko je to napravio.

Jest, rekla je pomalo iracionalno, ali zaboravljaš koridor i da su mnogi otišli i nije im pala ni vlas s glave.

To nema nikakve veze sa onim što se kasnije dogodilo, kažem.

Ima i nema, sad je već ljuta na mene. Svi zaboravljaju što se prije toga dogodilo. Kako je cijelo stanovništvo pobjeglo iz Drniša. Koliki su poubijani koji nisu otišli, a pitam se kaže…

Odmahujem glavom. Ne mogu pravdati jedne zločine drugim zloćinima, govorim joj.

Dobro me slušaj, kaže. Uhvatila me doslovno s obje ruke za lice i okrenula ga prema sebi (inače je tiha i često mi to radi jer ja sam brbljava i u toj brbljavoj misli nezaustavljiva)

Imam li i ja pravo nešto reći, kaže. Moji su izgubili živote i imovinu. Bježali su sa zavežljajem u ruci. Kući su ostavili sve. Pobjegli su bez ičeg živog. Zaboravljaš kako smo im pomagali, a pri tom...

Cijelo vrijeme slušam, kaže ona lokalne Srbe koji su tim koridorom bježali u Srbiju kako se jadaju:

Svu smo imovinu odnijeli na traktoru , a ja se pitam čiji su to traktori bili.


01.05.2011. u 13:42 • 12 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra