odmak

srijeda, 29.06.2011.

Za informaciju i molim bez mržnje.

Evo jedan tekst Ive Dorade koji je dospio i na moj email:

Drage kolegice i kolege, evo vam jos jedan moj clanak kao uvod u EU.
Problem nije samo Europa, nego nasi politicari, kao i neki vjecno jucersnji!
Njemci imaju za njih, kao i za svoje neonacije:
Die duemsten Kalber, waehlen ihren Metzeger selber! ( Najgluplji telci
biraju sami svoje mesare). Problem EU su nasi politicari koji ce biti
izabrani za parlament EU. Ako je istina da u Hrvatskoj ima vrlo malo telaca, onda to ne ce biti
problem. Vidicemo na slijedecim izborima gdje smo!!!
Jos bi vam preporucio od Bogdana Radice: Vjecni Split, izabrani clanci od
Jelene Hekman. Ex Libris, Split-Zagreb, MMII i to clanak: Nima Splita do
Splita, stranice 159-178.
Bogdan Radica je bio pozvan od Tita da dodje iz SADa posjetiti 1945.
Jugoslaviju. On je za vrijeme rata potpomagao " Narodnu Oslobodilacku
borbu", jer je imao politickog utjecaja u Americi. Dosavsi u Split, kako
ce te vidjeti iz teksta, razocarao se jer je vidio da se ne radi o
oslobodilackom ratu nego o boljsevickoj revoluciji. To je bilo u Splitu
doba Straha i Glada. Ja sam dozivio kao 15.-godisnji mladic tzv.
Oslobodjenje Splita i mogu potvrditi svaku rijec u tekstu! Tako cete
vidjeti da se jos zive u Splitu od Mytosa, koje su colportirali onda
kako su Splicani zvali mulci iz Splita Krstulovic, Baja, Senjanovic i
ostali, a danas cak profesori i politicari! Kad ce se kod nas poceti pisati
povijest sine ira et studio!!!
Stojte mi dobro, vas Ivo Splicanin i ispricavam se za one ispade
s parade na rivi i cestitam Zagrebcanima za civilno ponasanje!.



Hrvatska „ Splav Meduze"

Na geografskoj karti Hrvatske u “Večernjem Listu“, veljača 2011., zacrtano je dosad nađenih oko pedesetak jama, masovnih grobnica. Ta „Lijepa naša" izgleda kao Grobničko polje. Svakog civiliziranog čovjeka s minimumom empatije to polje mora šokirati i duševno zgroziti. Hrvat s defenzivnim nacionalizmom se k tome i srami, jer taj masakr, holokaustovskih dimenzija, nisu proveli neki vanzemaljski hajdžekeri, nego ljudi kao ja i ti! S tim ubojicama smo možda prijateljski razgovarali ili još uvijek sjednemo uz kavu dok nas oni ili njihovi sinovi ad absurdum uvjeravaju kako, da nije bilo tih grobnica, ne bi bilo ni nezavisne Hrvatske!
Ti antifašistički zločinci su do sada pravno, ali ne moralno amnestirani. Zato profesor prava u Splitu Nikola Visković, komunistički vjernik, pokušava z1očine opravdati i moralno s tvrdnjom da je to ubijanje bez suda u to doba bio uzus ne samo naš već i demokratske Europe (intervju S.D, 9.2.2011.). Dak1e trebalo je ubijati da bi postali Europejci! Da se je, kako bi se dolikovalo jednom profesoru, informirao o povijesti tog vremena iz znanstvenih izvora, a ne pabirčio po internetu ili još gore pokupio na partijskim sastancima, ne bi iznosio takove neistine!
Robert Aron, na kojeg se poziva Nikola Visković u svom intervjuu, u svojoj knjizi povijesti iz 1969.: „Histoire de l'épuration“ sustavno piše o tim čistkama prije i poslije konca 2. svjetskog rata u Francuskoj. Sud je u Francuskoj kroz 5 godina ispitao 110 tisuća osumnjičenih za kolaboraciju s Nijemcima i sudjelovanje u zločinima, 38 tisuća kaznio zatvorom, a od tih 798 kaznio smrću koju je slijedila egzekucija (str. 218). Već 3.9.1943. je De Gaulle-ov „Komitet oslobođenja" u Alžiru osnovao specijalni Visoki sud (Haute Cour) koji je donio listu po kojoj je trebalo ispitati sumnjive pojedince, jer kazna bez suda je tiranija. Prije oslobođenja Francuske u ratnom kaosu bilo je ubijanja bez suda od Nijemaca u povlačenju, komunističkih partizana (FTP), demokratske rezistencije, kriminalaca pljačkaša i kamufliranih policajaca tako da su nesigurni podaci o broju strije1janih i identitet ubojica nesiguran. Najveći broj tih strijeljanja je izvele su neke grupe komunističkih partizana koji su po Lenjinovoj metodi u kaosu mislili podići sovjetsku revoluciju. Ipak je većina i tih ubijanja, osobito od demokratske rezistencije, provedena civilizirano. Herbert Lottman u svom djelu „The Purge" spominje slučaj (strana 63), gdje su strijeljani dobili svećenika i mogućnost pisanja posljednjeg pisma koje je dostavljeno njihovim obiteljima, a od 6 egzekutora jedan je imao praznu pušku. To treba usporediti s izjavom antifašista pokajnika Sime Dubajića koji iznio da je po naređenju odozgo za masovna strijeljanja dao njegovim izabranim i povjerljivim komunistima naređenje da ubijaju gole neprijatelje mada su ga oni molili da ih barem obučene strijeljaju!!
Novinar Maurice Schuman koji je pratio napredujuće savezne trupe poslije Invazije D-day 6.6.1944. kao reporter radija London izjavio je da nije vidio niti jedan jedini slučaj individua1ne osvete ubijanjem (The Purge, str. 65).
0 suđenju književnika Roberta Brasi1lacha (homolog Mile Budaka), u Vichy režimu (homolog NDH), kojeg spominje Visković u intervjuju, Aron u „Histoire“ piše na dvadesetak stranica o Brasillachovu suđenju. Na sudu Brasillach izjavljuje da je germanofil i simpatizer nacionalsocijalizma i da je osnivao francuske jedinice u borbi protiv Staljina, sve što je činio bilo je iz ljubavi prema Francuskoj, jer je smatrao da je nacionalsocijalizam manje opasan od boljševizma za nacionalnu Francusku koju nisam želio da pocrveni. Suci ga nisu osudili na smrt, ali porota, s većinom komunističkih glasova ga je osudila na smrt. Fraçois Mauriac, novinar, književnik, akademik i nobelovac, član rezistencije (Pokreta otpora) pokušava kod De Gaullea izmoliti pomilovanje za mladog talentiranog pjesnika Brasillacha. De Gaulle je obećao da Brasillach neće biti strijeljan, ali poslije posjete Sovjestkog ambasadora Bogomolova prekršio je obećanje iz političkih razloga. Preko 60 intelektualaca, većinom književnika dalo je javni potpis za pomilovanje Brasillacha. Poslije strijeljanja Brasillacha 6.2.1945. Mauriac je izjavio da je to zločin. Camus je bio protiv Mauriacova traženja opće amnestije koju je Mauriac opravdavao: Francuska ne može dalje tolerirati mržnju, jer kod mržnje nema pravde i dolazi do ekcesa kojih ćemo se poslije sramiti. Camus je godine 1948. u govoru u Dominikanskom samostanu izjavio: „Mauriac je bio u pravu, a ja u krivu! Čak ni poglavnika (chef) Vichy režima, Philipp Pétain, nisu sudci osudili na smrt nego porotnici i to 14 za, a 13 protiv smrtne osude. De Gaulle je pretvorio smrtnu osudu u doživotni strogi zatvor! Branitelj Pétaina poznati pravnik Izidor u dvadeset seansa dokazivao da je Vichy bila legalna država i samo zločine treba osuditi i one koji su ih počinili. Ubijanjem Pétaina rekao je Izidor ne ubija se samo čovjeka nego Francusku.
Strijeljanja u Francuskoj nisu bila zbog stvaranja terora, nego zbog izdaje Francuske. Svaka osuda je imala dodatnu osudu zbog nacionalne nedostojnosti" (l'indignite national), kojom su neki osuđeni i bez zatvora, tako da su dobili zabranu rada u državnim ustanovama, bavljenja politikom i novinarstvom. Još nije kasno da se to provede i danas u demokratskoj Hrvatskoj protiv svih onih neprijatelja slobodne Hrvatske, kako bi postali normalna europska država s državnim identitetom!
Generalni sekretar komunističke partije Francuske Thorez je nakon Hitlerova napada na Francusku (1940. godine) pobjegao u Moskvu kod tadašnjeg Hitlerovog saveznika Staljina , pa je i in absentia (u odsutnosti) kao dezerter osuđen na smrt. FTP, boljševički partizani po naređenju kominterne nisu se angažirali protiv Nacista radi pakta o suradnji Njemačke i Sovjetskog saveza. Tek poslije podmuklog napada Hitlerova na Sovjetski savez, 22. svibnja 1941. godine su se FTP partizani priključili postojećem demokratskom antifašističkom otporu u borbi protiv Nijemaca. Slično kao Titovi boljševički partizani koji su se tek 22. lipnja 1941. priključili četnicima koji su već poslije bezuvjetne kapitulacije 17.4. 1941. podigli ustanak protiv okupatora; slično kao u Dalmaciji gdje je pokrenut višepartijski ustanak protiv Talijana, a koji su domaći boljševici negirali i zabranili staviti spomen-ploču!
Thorez je poslije dogovora Staljin-De Gaulle u Moskvi bio pomilovan kao i neki zločinci FTP partizana u Francuskoj. Zato iz političkih razloga nije bilo daljnjeg suđenja ubojicama koji su bez suda ubijali. Jedino je bila zabranjena „Patriotic Militia“, pod komunističkom kontrolom, koja je vršila linčovanja.
Čistke u Jugoslaviji su imali sasvim drugačiji karakter. Strijeljanja je uglavnom provodila OZNA i njezini inženjeri smrti, kasnija UDBA.
Tito potajno 19.9.1944. s Visa, gdje se sklonio poslije napada na general-štab u Drvaru tražeći zaštitu Engleza, odlazi do svog sponzora Staljina i moli da Crvena armija uđe u Jugoslaviju i oslobodi Beograd. Istodobno traži stotine NKVD-ovaca da mu organiziraju OZNU, zločinačku organizaciju koja je poput Lenjinove „ČEKA" stvarala teror koji je osigurao diktatoru Titu stalnu vlast kao savezniku Staljina. Molilo se je Staljina da tretira jugoslavensku komunističku partiju kao sovjetsku partiju za razliku od drugih europskih komunističkih partija! (vidi Jera Vodušek Starič: kako su komunisti osvojili vlast 1944.- 1946.). Da pri tome nije igrao antifašizam, nego Titova vlast vidi se po tome što je 1948. godine poslije rezolucije kominformacionogbiroa Tito bez konzultiranja centralnog komiteta i sekretara Kardelja, Rankovića, Pijade i Đilasa izdao sljedeće naređenje. Sve staljiniste koje se uhvati s oružjem treba na mjestu bez suda strijeljati, a oni koje verbalno stvarno ili denuncijacijom prihvate staljinizam treba bez suda poslati na Goli Otok, - Titov zatvor, po Đilasu gori od Dachau. Ni Ranković se nije slagao s Golim Otokom u kojem se bestialno muče drugovi koji su donedavna bili naši drugovi, a sad su zbog različitog mišljenja u zatvoru! Đilas je izjavio prijatelju Rankoviću: Sada se mi rješavamo naših staljinista, staljinističkim metodama. Ranković ga je upozorio da je opasno tako govoriti. Svojim terorističkim metodama Tito je ustrašio i svoje najbliže. (Milovan Đilas: „Tito, eine kritische Biographi“, 1980 Verlag Molden München). Tako je Tito dopunio jame i s antifašistima! Čudne li nacije, koja slavi vlastite krvnike!
U Hrvatskoj ni danas nema pijeteta prema mrtvim neprijateljima, što je bio moralni imperativ u Europi od Grčkih vremena do danas. Ovakav odnos, danas u Hrvatskoj, prema vlastitim mrtvima ne može se naći ni kod najprimitivnijih predaka ljudske rase. Velika većina političara, komunističkih intelektualaca i medija banaliziraju to otkrivanje grobova riječima to je izborni trik ili poput Nikole Viskovića trivijalizira žrtve lažima kako je poslije rata u Europi bio uzus ubijanje bez suda pa ta ubijanja nisu nikakva balkanska posebnost.
Hrvatska je traumatizirana s velikim brojem građana bez hrvatskog identiteta, čak s mržnjom na nezavisnu Hrvatsku! Predsjednik Mesić opravdava te grobove neminovnošću, a predsjednik Josipović apsurdno hvali crvenu zvijezdu pod kojom su provedena ta ubijanja, jer je ona za njega simbol „mira i ljubavi". Zadnje ludilo je Titova štafeta koja bi bila karneval da se ne radi o psihopatološkom ekcesu. S autom su prelazili preko grobničkog polja na putu za Beograd, kao da se nije ništa dogodilo u zadnjih dvadeset godina!
Nazor je jednom Hrvatsku usporedio s nasukanom lađom. Danas je Hrvatsku realističnije usporediti „splavom Meduze". Za tu svoju sliku umjetnik Theodor Guericault komentira: "Nekompetentnost vodi do ljudske tragedije". Moralna Nekompetentnost hrvatskih političara dovela nas je i dalje vodi u duhovnu i ekonomsku tragediju. Nadajmo se da će ulazak u EU popraviti barem tu moralnu dekadenciju. Uvođenje u EU Spomendana za sve zločine svih totalitarnih sistema je pozitivan znak!
Vrijeme je da počnemo „u istini živjeti", kako je rekao Vaclav Havel. Naša nedavna povijest mora biti pisana kao logos, a ne kao mytos!!! Jedino tako može prestati u Hrvatskoj društvena polarizacija, glavni uzrok neizlaženja iz financijske i ekonomske recesije.

29.06.2011. u 22:22 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 28.06.2011.

pedestogodišnjica mature

Ali je misao rob životu, a život luda vremenu,
A vrijeme koje nadzire cijeli svijet,
Mora jednom stati.
Shakespeare

Gledam nas. Ostatak dva razreda, nas dvadeset petero ulazimo kroz vrata one gimnazije iz koje smo izašli kao osamnaestogodišnjaci svaki svojom stazicom u vrijeme koje je od nas napravilo ovo:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

a, unutra friži, ali i radosti . Tu večer, bez obzira na razlike smo se voljeli, a zeleno modra rijeka Neretva još je tu.













28.06.2011. u 07:54 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.06.2011.

Lijevo desno nigdje moga stana...Oj ulice – dalje ne znam riječi


Razmahale su se rasprave, a povod je gay parada u Splitu.
Ponovo su jasno vidljive dvije struje: Lijeva i desna.
U nedoumici sam. Što znači lijevo? Što znači desno?
Posežem za 'Leksikonom temeljnih pojmova politike', podnaslov abeceda demokracije, u izdanju Školske knjige.
Uredili: Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac. Autore neću nabrajati ( što je posve nepravedno jer oni su dugo godina radili i sticali znanja , ali evo ga i kod mene tipično zanemarivanje ljudi znanja, što se neprekidno događa i zašto bih ja bila iznimka), tu je cijeli niz poznatih i priznatih stručnjaka sa hrvatskih fakulteta.
Tražim ciljano. Što je to lijevo, a što desno u politici, na pr, jer ima i drugih lijevih i desnih kvalifikacija.?
Ni u Kazalu pojmova nema ni lijevo ni desno.
O.K bilo bi i logično pročitati sve i sam zaključiti. Kad bismo vrijeme mogli rastezati kao žvaku. Onoliko rastegnutog vremena koliko su nam dosezi malih sivih i volje i pažnje na nekim tekstovima i knjigama potrebni.
Što uopće riječ politika znači. Toliko sam ove godine naučila. Treba početi od značenja.
Poslovi vezani uz polis. I tu smo odmah „u grčkoj tradiciji politika se odnosi prije svega na djelovanje građana i njihovo nastojanje da se postigne jedinstvo građanstva i zajednice (polisa). Kod Rimljana politika je posve jasno vezana za pravo, te odnose institucija, a republika je oznaka javnog djelovanja naspram privatnoga. Kod kršćana se uvodi mogućnost neposlušnosti spram (svjetovne) vlasti. ….
Žarko Puhovski
Paz' sad to. Država naša, a i sve europske, danas su sekularizirane zajednice. Crkva se može buniti koliko god je volja. Uzmimo pobačaj i sve pučanstvo grakne: Ne miješajte se. To je demokracija.
(sluti li se već sad moja desna struja, jer pobačaj je, po meni, ubojstvo, ali molim ne grizem i nemam baš nikakve mogućnosti da utječem na odluke sabornika. Ne znam ni tko je moj sabornik da mu napišem pisamce što ja o tome mislim)
JA imam pravo na svoje Mišljenje ( jesam li sad već ljevica jer mislim)
A mislim i ovo. Urednici i svi pisci gore spomenutog leksikona vrijedno su radili u vremenu komunizma. Zauzimali vrlo visoke pozicije (čast iznimkama, iako Leksikon je izišao 1990, dakle na samom početku demokracije u Hrvata) i sudeći po obrađenim pojmovima vrlo dobro znaju što je liberalizam, diktatura, demokracija i ostali sustavi vladanja, a ipak sve te silne godine totalitarizma i 'Diktature proletarijata' – pogledajte i pročitajte komunistički manifest na stranicama SRP-a) ,nisu zucnuli ni riječi da stvar preokrenu u kakvu takvu demokraciju (čast iznimkama- evo me opet na desnici)

Inače Leksikon temeljnih pojmova politike vruče, vruče preporučam, iako nigdje ništa od ljevice i desnice. Te riječi se izbjegavaju kao vrući kesten- moglo bi se to i nekako drugačije reći da ne bude uvijek šablona, ali kraj je dana, tjedna i ja sutra odoh malčice s brodom,a vodim i Laru pa ću kad se vratim razmisliti gdje i u čije krilo ( političko dakako) ču se smjestiti.
Dalda mislim na preživljavanje i probitak ilda lovim ideale pa gdje god me bilo koja od tih silnih mogućnosti odvela.
Toliko od mene. Dok se ne vratim sa brčkanja u našem moru s rukicama i nogicama u zdraku i punim plućima i jedrima vjetra desničari brzo lijevo, a ljevičari još brže desno. Nema tu ovako ću onako ću kao te 1990-te godinice.

19.06.2011. u 00:20 • 9 KomentaraPrint#

subota, 11.06.2011.

Drugi


Sutra se u Splitu treba dogoditi gay parada, a, ja se ovaj tren spremam s podebelim rukopisom sresti s jednim od izdavača. Griješim li? A, što ako ga objave?
Davnih godina jedan prijatelj mi je rekao: Ušla si u te vode i sad kusaj.
A, oko mene su drugi. Razmišljam o gay paradi. Ne snalazim se dobro u masi, ali čini mi se da bi ih trebalo podržati.
Završila su predavanja. Osjećam se prazno iako je tu veliki broj naslova i pisaca (uglavnom mrtvih )s kojima ću se ovo ljeto družiti, ako bude sreće.
Evo nešto iz posljednjih predavanja prof. A. Vučkovića. Ako igdje naletite na njegove tekstove, mislim na Tonija Vučkovića, obavezno pročitajte.
Govorio je o E. Levinasu. Filozofu koji se rodio 1906 u Litvi (tada Rusija)
--------

Ovdje sam prekinula. Danas sam pošla u grad. Vruče mi je. Sad mi se već događa da cijeli vikend radim i onda spavam u nedogled. Grad je pun policije. Razgovaram s prijateljem . On ide podržati gay ljude.
Ljutim se na sebe. Jedanput sam rekla treba se spustiti u arenu, a sad ostajem doma.
Sinoć smo oko teme gay populacije nekolicina naš prijatelja vodili žučnu diskusiju.
Što je to? Bolest? Anomalija? Neka vrst izopačenosti? Želja za više užitka? Ili posve normalna priča?
Moje je stanovište da to postoji i nije ih mali broj. Mesti pod tepih nešto s čime se ne želimo suočiti nije rješenje. Zašto ih ne prihvatiti?.
Čini mi se, kažem da ljude specijalno iritira misao kako se taj homoseksualni seks odvija. (jedan je svećenik imao tako odurnu asocijaciju- izišlo u Slobodnoj dalmaciji, glasno je izrekao da čovjek ostane zaprepašten. Ne znam zašto je to trebalo) Ali, pokušavam reći, to govori o nama. O našoj mašti koja nas vodi u slike tog čina protiv kojih bi se i mi sami trebali boriti.
A kad pogledamo sa praktične strane takvog odnosa stoji stvar puno tužnije. Postoje parovi koji su u dugogodišnjoj vezi. Kad jedan umre onaj drugi, jer nisu braku, ne može naslijediti ništa što su cijeli život sticali. To je samo jedna od komplikacija. Gdje je onaj mali milion malih dragih trenutaka kad se želi biti skupa dakako u javnost, na izletima, kavi, ručku, u šetnji gradom, kupovini što je za heteroseksualne parove posve normalno, a njima je onemogućeno.
I tko se u tom našem društvu sinoć najviše bunio protiv svega toga. Prijatelj koji je u mladosti varao ženu uzduž i popreko, a pri tom još i danas koketira sa curicama toliko da je u najmanju ruku smiješno, zapravo bi se moglo reći ogavno.
Zašto tolika agresija ?
Neću ulaziti u dublju analizu.
Vratit ću se na teze koje zastupa Emanuel Levinas, a koji i sa ovim slučajem imaju itekakve veze.
Inače imate na Nemanjinom blogu dva teksta E.Levinasa u prevodu Maria Kopića.
Pokušat ću pojednostavniti. Levinas kaže da je zapadna civilizacija išla iz razmišljanja da su svi ljudi na svijetu isti. Čim je onaj drugi isti kao ja mogu ga apsorbirati kao što pojedem kruh koji automatski više nije kruh, nego postaje dio mene. Jednako kao i drugi čovjek, ali kaže Levinas nasuprot mene je drugi, drugi netko- čovjek koji ni slučajno nije isti kao ja. Ja se susrećem s drugim licem u lice i pri tom nastaje dijalog, jer onaj drugi nije objekt kojeg ću apsorbirati, nego subjekt o kojem ću razmišljati, nepoznat netko, nepoznata zemlja . Područje u kojem nikad nismo bili.
Ima još puno toga što Levinas promišlja, ali zadržalo bi se na onoj gomili koja je danas uzvikivala neugodne i neukusne rečenice mržnje preko ograde i neodlučnih policajaca htijući progutati one Druge koji se, nekad naivno i nesuvislo, ponekad glupim načinom bore za svoja elementarna prava živjeti slobodu, s namjerom da ih sažvaču kao neugodan zalogaj i učine istima sebi.
Isti, isti, isti! Vojska koja stupa, bez razmišljanja ugurana u ista razmišljanja i sama neslobodna, a zašto bi onda Drugi bili slobodni.

11.06.2011. u 21:48 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.06.2011.

Pogledavši u tužne oči patnika i nemoćnika pape Benedikta


Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.
Evanđelje po Ivanu
…..
Izlazim iz crkve i žurim na tramvaj. Zagreb je divan i sve svjetluca od smrznutih snježnih pahuljica na zemlji. Kao u zimskim pričama ili na slikama hrvatskih naivaca. Prolazim pokraj Hrvatskog narodnog kazališta i sjetim se da je sinoć tu održan veliki ples po uzoru na onaj u Beču. Bože moj, gdje ti ljudi žive i koliko stvarno znaju o stvarnom siromaštvu svojih bližnjih i sugrađana ? Jesu li uopće svjesni teškog stanja u Hrvatskom društvu i njegove izdržljivosti. Kao da više izazivaju nego se zabavljaju. Barem će takav biti dojam podzemljara i proletera, a za stvarne nakane neće nitko ni pitati. Nisu ni Francuska , a niti Ruska revolucija planule toliko zbog sukobljenih ideologija koliko zbog nepodnošljive raskoši i lakoće življenja svojih kraljeva i careva…..
Željko Mardešić (2004.)

Uhapšen u svojoj magli


Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.


I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.


I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vrišti:
biti cisti. Biti sveti.


I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Tin Ujević

05.06.2011. u 08:06 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra