odmak
petak, 04.11.2011.
Pad
Zagreb- Split
Autoprevoz Imotski.
Najjeftiniji su. Ljubazni. Dovedu te najbliže kući.
Snagom volje dovela sam sebe u stanje da napokon u autobusu mogu čitati, da mi se ne povraća.
Autobus je nedjeljom pun.
Do mene sjedi gospođa šezdesetak godina stara. Tako sam bar mislila.
Drži ruke u krilu. Ramena opuštena. Kimnula je i lagano se osmjehnula dok je sjedala.
Molim se neka bude šutljiva i neka me ne gnjavi sa svojom životnom pričom kako to zna u autobusu ili nekom drugom putujućem sredstvu biti.
U nekom trenu mi se učinilo da plače. I uistinu vadi maramicu i tiho briše suze. Borim se sa svojim sažaljenjem i dobrom voljom. Ljudski bi bilo upitati … bilo što, ali ona okreće glavu na drugu stranu. Očito ne želi razgovarati.
Čitam. Sve do Mazole gdje šoferi jedu . Dvadeset minuta pauze.
Gospođa ispred mene izlazi na srednja vrata. Odjednom se okreće oko sebe. Pada nekontrolirano i udara glavom od rubnik. Priskočim u pomoć. Tu su već šoferi. Dižemo je.
-Možete li? Je li sve u redu.
Pokušava ostati sabrana. Držim je ispod ruke. Odlazimo na wc i odmah nazad u autobus.
-Preskočila sam , ne znam ni sama kako, zadnju stepenicu. Nisam je vidjela. Zakoračila sam u prazno i…
Drhti.
-Boli li vas nešto.
-Malo… leđa.
-Ne znam što bi trebalo napraviti, kažem.
Gledam je. Malo mi je neugodno. Poznati osjećaj nemoći kad netko ozbiljno padne. Ili, još neugodnije, kad nas hvata smijeh kod bezazlenijih padova. Ali, sad mi ne pada na pamet smijati se.
-Sama sam kriva. To je priča mog života.
Gotovo je, pomislila sam, znajući što slijedi. Ali, bila je potrebna utjehe, a ja sam dobro rame za plakanje. I sama plačem drugima.
Najprije njene godine. Za nekoliko mjeseci imat će sedamdeset. Lice joj pak nježno i oblači se mladalački, pa to zavarava
-Svi me vrijeđaju.
Ostala sam rano sama. Radim. Još radim. Izdržavala sam brojnu obitelj. Pomagala. I gdje sam sad? Padam iz autobusa.
Smije se.
Gledam je razvedrena.
-Dobri ste.
-To me jedino spašava. Taj moj humor koji prošeće dušom kad mi je najteže.
Ali slijedi priča:
Na početku je rekla:
-Znam da je sve u mojoj glavi, ali ne mogu spriječiti osjećaj izdaje i nemoći. Ne radi se samo mojim bližnjima. Roditeljima, djeci tu je kompletan život. Ogroman rad… Ne mogu niti pobrojiti sve one kojima sam svojim radom pomogla, ali to se sve zaboravlja. Čini se normalnim. Drugi prisvajaju zasluge.
Znam, znam uobičajeni je to govor i osjećaji starih, kaže.
To sam i ja mislila. I sama sam u godinama kad se protiv toga borim.
-Neću u starački dom, rekla je, - Vjerujte mi najradije bih, da nitko ne zna gdje, počela hodati i tako nestala u nepoznato.
Moje najranije, neugodno sjećanje, mogla sam imati četrnaestak godina, otvorila se neka mogućnost iznajmljivanja soba putnicima – strancima. Živjeli smo u malom mjestu. Oca nije bilo. Majka je bila mlada i lijepa, inače na pozornosti javnosti. Djed u zatvoru. Majka me je slala da idem pred hotel i čekam onaj višak turista koji nije našao mjesto . Nisam bila jedina koja je čekala, ali redovito bih ostajala zadnja. Portir koji je odlučivao znao je o kojoj se obitelji radi. Vi ćete se smijati i nećete vjerovati, ali ta su mjesta bila rezervirana za udbaše, a mi smo bili zadnja klasa u novom vrlom društvu.
Danas me to posebno boli. Progoni me to sjećanje na čekanje, poniženje ostajanje zadnje, hodanje s tim turistima do kuće. Sramila sam se i osjećala prljavom. Sjećam se pokušaja udvaranja nekog trgovačkog putnika. Stari odurni znojni magarac od čovjeka…
Mislite da sam o tome mogla govoriti s majkom. Bilo nam je teško. Zemlje oduzete. U kući same žene. Hranili smo se onim što se moglo saditi u vrtu. Majka, baka, tete pokušavale su prema vani održati privid bogatstva, ali teško je to uspijevalo, a na kraju sve se lomilo preko mojih leđa.
Ovo govorim prvi put nekome. Oprostite mi…
Što sam mogla reći. Rado bih je spriječila govoriti, ali bila je uslijed pada pod određenim stresom, a ja… ja sam bila netko nepoznat… nitko kao da je govorila zidu.
…………………………………………….
Možda slijedi nastavak.
