odmak
srijeda, 22.02.2012.
Ćud se mišljenjem priklanja onome čemu pripada- M. Heidegger
propheta nemo,
pokušavam odgovoriti :
Vrlo zgodna sličica, to što pišeš i vrlo dobro se uklapa ono o čemu misliš.
Postoji knjiga M. Heideggera: Što se zove mišljenje? Iz te knjige citirat ću, povremeno neke rečenice.
Zamisli u međuvremenu da ti i ja sjedimo negdje i vodimo razgovor ugodni.
Ti kažeš svoje mišljenje, ja kažem svoje mišljenje. Svatko od naših mišljenja ima podlogu u događajima koje smo u sebi pohranili u vremenu koje je prošlo. S budućnošću možemo samo kalkulirati, pa ćemo tu budućnost ostaviti po strani. Predugo bi trajalo da nabrajam čega se sve sjećam: Iz doživljaja, susreta sa raznim prijateljima, poznanicima i znalcima, pročitanih knjiga i ostalih mogućnosti pohrane znanja.
Ti sjediš nasuprot meni sa svojim znanjem. A, tu je i naš ćud, narav ili kako god to što naš čini jedinstvenom osobom; tebe i mene kao i svako biće na svijetu.
Što može biti pohranjeno u našem sjećanju.
(ovdje već upućujem na Nemanjin blog koji piše i usto postavlja tuđe eseje koji me vrlo interesiraju)
Recimo da možemo gledati stvari u više razina.
Primjera radi promatramo li morsko dno u podne. Dubina je negdje 5 metra.
Što ti vidiš? I što pri tom misliš?
Napiši u komentaru. Upravo iz pozicije u kojoj jesi. Sjediš pred ekranom svog računala. Što vidiš? Što misliš?
A, evo što sam ja vidila i mislila.
Sjedila sam na jedrilici dugoj deset metara s udicom u ruci i pokušavala, nadobudno, uhvatiti koju ribicu za ručak. Dalmatinka sam. Plovim mali milion godina. Volim jesti ribu i sve morske plodove, ali o lovu riba, iako sam čitala sve moguće knjige o tome nemam, iskreno, baš nikakvog pojma.
Ne treba zaboraviti da već 12 sati i svaki pametan i dobar ribar bi savjetovao da se manem uzaludnog posla.
Usput snimam te , vjerojatno, male ribice, iako se ovako ljeskajući ispod površine čine puno veće. Možda mi se rugaju. A da koju ulovim vjerojatno više ne bih plivala pokraj broda da me njene ribice sestrice iz osvete ne počnu grickati i jesti.
Tenda je postavljena , ugodno pirka neki vjetrić. Borovi, more i svi ugodni mirisi mediteranskih trava su tu. Lara Čuva cipele i budno pazi da nitko ne uđe u uvalu bez njene dozvole, a posebno da se kakvi plivač ne usudi plivati oko broda.
Ta je stanja duše i tijela nemoguće je opisati. Odustajem od ribolova
A boje. Možda se sad i vide:
Evo ti slika
A poslije toga: Lara čuva mene.
Gušti su gušti.
O čemu razmišljam?
„Ćud se mišljenjem priklanja onome čemu pripada“ , kaže Heidegger, ali s druge strane kaže i ovo:
„Sa slijepcima nitko ne može razgovarati o bojama. Ali gora od slijepila je zaslijepljenost. Ona mnije da vidi i to na jedini mogući način, dok joj to njeno mnijenje zapravo iskrivljuje sav mogući pogled.“
A teško je pobjeći od znanja koje se predugo skupljalo i stvaralo mišljenje (mnijenje) koje može biti posve pogrešno.
Koliko dugo se mislilo da se sve i svatko vrti oko sićušne kugle zemlje, da bi se došlo do heliocentričnog sustava.
A kakve sve pogreške i kriva mnijenja stvaramo mi trenutno živi u ovom kratkom vremenu koje nam je dano.
Ja se trudim čuti i druga mišljenja. Bar mislim.
nedjelja, 19.02.2012.
Sigurna hrvatska kuća
Sinoć u društvu dragih prijatelja. Kartamo. Ponovo sa strašću iz starih dana. A povod tolikoj strasti je odluka da gubitak uplaćujemo na razne lutrije. Očekujem milione. Već raspolažemo tom sumom i raspoređujemo te novce na razne načine.
Prisjećamo se ovog i onog. Smijemo se. Žalimo. Sve je više onih na drugoj strani. Nije jednostavno. Neki su od nas na antidepresivima.
U nekom trenu zazvoni telefon. Jedan od 'bivših' prijatelja zove cijelo društvo na … nešto.., nebitno što, iako pripada nekom zajedničko vremenu druženja iz doba kad smo svi bili nekako na istoj strani. Srednja klasa, relativno dobrostojeća, zahvaljujući radu i sposobnostima, ne podobnostima. Nitko od nas nije bio u partiji.
'Bivši' prijatelj upleo se u politiku više-manje zbog ogromnog ega , potrebe da bude u centru, ali i nešto malo rodoljublja. Čudno je to kako je rodoljublje postala potrošena riječ u onom umilnom i dugo godina tragičnom smislu i postala personifikacija onih Hrvata s rukom na srcu i drugom rukom u hrvatskom džepu. I naš je' prijatelj' debelo posegnuo u nečiji džep, a možda je sumnja neosnovana jer nije ni nepravomoćno osuđen- što nije zapreka za baš ništa.
Eto tim je putom krenuo najprije razgovor, a potom i svađa nakon poziva našeg 'prijatelja'. Tri Hrvata pet stranaka.
Ne osuđujem se reći što smo sve govorili. Neki od nas misle da su na djelu ponovo razno razne urote. Osobno ne vjerujem u urote. Ne u one koje bi zahvatile cijeli svijet. Ne bi bilo povijesti da je tako, ali u neke male na raznim područjima u nekim društvima, pa čak i narodima…Zašto ne? Urota ima negativnu konotaciju, ali mali dogovori u smislu nekog dobitka grupe u korist i protiv nekoga… Svi to radimo. Svjesno ili nesvjesno. Sa zlom ili dobrom namjerom.
Odjednom u sred razgovora prijateljica je poludjela. Dosta ! Prekinite! Mrzim što sam Hrvatica. Mrzim svih. Baš me briga tko je tko. Lopovi smo. Ne želim više da se u ovoj kući spomene riječ Hrvat i Hrvatska.
A prethodno je bilo riječi o 'brojenu krvnih zrnaca'. Uvijek ista kombinacija: Srbi i udba. U kulturi i na puno drugih pozicija. Sve u znaku urote i našeg popuštanja jer se osjećamo krivi, ne znam zašto ovaj put, ali tako je to. Predugo smo bili krivi pa nam je već u tom smislu promijenjen genetski kod.
Opet ponavljam ne vjerujem u teoriju urote. I meni pomalo smeta da isključivost nekog naroda, pa makar bio i moj. Volila bih da se gledaju neke druge osobine: dobre sposobnosti, rad, srce, itd – svi znamo što pod tim mislim, ali… S druge strane eto do kuda smo došli:
U jednoj hrvatskoj kući potpuno je zabranjeno spomenuti riječi Hrvatska i Hrvat.
Nisam dobro spavala. Miješamo li svi skupa kruške i jabuke. Ima li istine u teorijama zavjere?
Ne znam, ne znam, samo znam da večeras ne idem na kartanje. Ako ponovo u hrvatskoj kući ne smijem spomenuti da sam hrvatica… Ne idem i gotovo, pa makar i pod cijenu da izgubim milione.
četvrtak, 09.02.2012.
Sramim se što sam građanin voljenog Splita
Nisam glasala za Keruma. Od početka je bilo jasno da će biti u sukobu interesa. A od sukoba ostali su samo njegovi interesi koji nezaustavljivo galopiraju do Sabora (koji bi trebao biti san svih sa časnim namjerama, ali časti odavno nema.), a kakav smo narod kandidirat će se i za predsjednika. To smo i zaslužili.
Sramotne i komične su njegove izjave i izjave njegove sestre. Krivi smo jer nismo gradili međuljudske odnose. Zato padamo po ledenim ulicama, ne otvaramo radnje i gubimo na svaki način.
Seka i Braco šalju nam poruke: Ako nema kruha jedite kolače.
A mladost kaže: kakav kralj. Dao nam je snježni tjedan, a sve zlice opakice koje spremaju ispitivanja nek' se gube. I bez škola može se postati gradonačelnik.
I to je u redu. Tko je mnogim, a i mojim generacijama kriv što smo kopali naftu. Ionako je nema.
Ostaje samo humor. Blago onima koji ga znaju živjeti i pisati.
nedjelja, 05.02.2012.
Sniježak bijeli
Jučer sam još guštala. Šetnja od kuće preko pazara i rive sa izbjegavanjem uske gradske jezgre jer tamo se pada na skliskim kamenim pločama.
Ponosna na sebe. Moji prijatelji stoje doma. Plaše se hladnoće i padova.
Zovem na mobitel i vadim mast.
Ali danas... Kerum kaže: Sve je to normalno. Ne treba praviti pitanje od malo snijega.
Za njega ne treba. Pitam se jesu li njegovi službenici radili.
Njemu bi možda odgovarao Sibir.
Mene hvata lagana panika. Ako sutra ne radimo nema plaćanja računa. Možda i mene čeka Sibir ili u najmanju ruku bajbok.
A lijepo je. Neobičan je taj spoj Dalmacije i snijega.
Fotkala sam, ali nikako ih ne mogu staviti na blog. Nešto šteka.
Ljudi se i skijaju. Pokušala sam nagovoriti jednog skijaša na rivi da mi pozira, ali kaže: Ne mogu. Žuri mi se.
Što ćeš? Žurba je žurba. Snjegovići i sanjke na sve strane i puno dobre volje. Svatko svakome stoji na usluzi. Pomoći pri prelaženju opasnih dijelova ne nedostaje. Sve me podsjeća na Felinijev Amarcord. Malo i na Tatija.
Blaženi dani. Kad bi samo potrajali - ne mislim na snijeg, njega nama je već dosta, mislim na dobru volju i Kekeca.
