odmak
subota, 26.05.2012.
A sa Srđa vila........
Pišem skoro uvijek kad se osjećam izgubljena i na kraju snaga. Netko je to od blogera primijetio. Ne bih se čudila da je to bio pametni zub.
Ovaj novi 'raspored' na blogu učinio je da sam mnoge izgubila iz vida. Za neke mi je žao. Tu svakako spada i pametni zub.
Jutros se pokušavam sabrati. Milion malih malih i velikih nesporazuma u obitelji i izvan nje stvaraju u meni želju bijega na kraj kugle zemaljske samo ne znam gdje bi to mjesto bilo.
Ne gledam vijesti osim onoliko koliko svaki 'intelektualac' treba biti informiran, ali nije mi promakla ona famozna izjava Tomislava Nikolića.
Jutros sam makinalno posegla za knjigom 'Kurosavin nemir svijeta' pok. Don Braka Sbutege. Tražim, zapravo, jedan osvrt …jednu konstataciju koja mi se svojevremeno svidjela, jer odgovara i mojem razmišljanju, a ta ja da Bog nije poslao samo jednog sina u ovoj svijet… što god don Branko pod svijetom mislio možda cijeli svemir jer on je imao tu širinu vizija slično Tinu Ujeviću i ostalim velikanima u koje bih sigurno nabrojila i Asimova, ali i Kurosavu.
I tako tražeći naletim na članak, esej, osvrt što god pod naslovom ( i evo prepisujem ga cijelog):
Mačka
Teško je zrcaliti opću stvarnost u osobnom promišljanju, vjerujem i nemoguće, bar ne cjelovito i autentično. Fenomenologija života nadmašuje našu sposobnost opažanja i promišljanja i diskete našeg biološkog kompjutora ne uspijevaju prikupiti ni približan dostatan broj podataka za objektivnu analizu i sintezu stvarnosti, čak kad je ona siva i monotona, jednoobrazna i jednolika, a kamoli…
Iz nužne potrebe za orijentirom, koordinatama života, mozak registrira, pamti, zaključuje, bez obzira na to što pamet sugerira uzaludnost napora i nastojanja u stjecanju cjelovite spoznaje.
Pred nemoćnim umom čovjek ne ostaje bespomoćan i očajan: uvučen i proživljen svijet u prostorima naše osjećajnosti zadobija ponovo onu puninu i kompaktnost koju je misao tako lako rastočila.
Energumeni života nisu predvidljivi i vitalitet nade nije osiguran i zato su čuda moguća i stoga su iznenađenja pravilo. Uvijek. Nedavno sretoh jednog talijanskog novinara, uglednog. Bio je prvi stranac koji je dan poslije pada Vukovara, osobnim nastojanjem Arkana i arkanovaca, obezbjeđen u nesmetanom obilasku grada.
Pokušavam citirati njegov izvještaj koji je izgovorio sa opuštenim izrazom lica i mirom u glasu, što je ukupno stvaralo dojam arktičke topline.
„Stigao sam u Vukovar prije podne, osobno preporučen od gospodina Arkana, koji je raspoloženo na dobrom talijanskom jeziku, tvrdio kako mu je supruga crnogorske kraljevske loze i u rodu sa Savojama, dakle princeza, i kako ne vjeruje da će mi moj papa fašista dozvoliti objavljivanje istine o Vukovaru, ali neka prenesem što su Srbi i kako su hrabri, a on viteški garantira svaku dlaku na mojoj glavi.
Dan je sunčan. Znam što je rat. Bio sam reporter u Vijetnamu. Puste ulice oivičene i leševi, trupla, leže u svim pozama uzduž i popreko. Čudno je kako se čovjek odmah navikne na leševe, za nepunih pet minuta postane ti svejedno. Većina već naduti, prepoznajem uniforme gardista. Većina unakaženi, nekompletni. Jedan iz moje pratnje, momak od svojih petnaest-šesnaest godina, tu i tamo nogom prevrne leš koji leži naglavačke uz suhi komentar: „Ustaša. Fašista“. U zraku sladunjavi vonj truleži. Čudno je to kako se čovjek brzo navikne na prisustvo i miris smrti.
Ulazimo u jednu polusrušenu kuću. Na prvom katu otvorena vrata stana. Među razbacanim stvarima leže potrbuške stariji čovjek i žena. Reklo bi se nekoliko dana izrešetani i već bezoblični. Zamjećujem na zidu itovu sliku, stoji nakrivljeno. Imam potrebu da je ispravim. Mladić iz pratnje se smije. Izlazeći primjetim u blizini jednu sparušenu staricu kako iz podruma iznosi neki zavežljaj. Gleda me preplašeno. Prilazim i ona šapće: „Horvat. Električar i njegova supruga.“ „A vi, što ste vi?“ „Mađarica“
Krenuh dalje. Tu i tamo pokoji srpski vojnik i leševi. Stotine leševa. Ne uočavam ni spol ni starost. Svi su isti, na čudan način djeluju kao neodvojivi dio slike srušenog grada, logični poput crjepova oko razrušene kuće. Čudno je to kako se čovjek brzo navikne na leševe oko sebe. U jednom trenutku opazih, zapravo prije čuh, jednu malu mačku. Bolno je jaukala i stenjala, mršava, izgladnjela i umorna. To e potrese. Zazvah je, zatepah. Odgovorila je hrapavim jaukom, ali se nije približavala, već stade na pristojnoj udaljenosti. Krenuh put nje, uzmače. Bila je uplašena, zato krenuh dalje pipajući po džepovima ne bih li pronašao nešto mački jestivo. Ona me je pratila na odstojanju, mjaučući bolno i nemoćno. Postojao sam sve očajniji, ni mrve kruha u džepu. Leševi su promicali pokraj nas, leševi i zidovi nagorjelog grada. Skoro ih nisam primjećivao. Išli smo tako možda skoro kilometar i pol, mačka i ja, na pristojnoj udaljenosti. Ja očajan što nemam ni mrvicu kruha pri sebi, ona sve tiša i posljednih par stotina metara nijema. Shvatih, njoj nije bilo do jela, već do društva. Društva života među svim tim mrtvilom i mrtvima. I sudite me, padre, kako hoćete, ta mačka je unijla više boli i užasa u moju dušu od svih onih mrtvaca i strahote krajolika. Čudno je to kako se mi ljudi brzo naviknemo na smrt i užas.“
Zamolih gospodina da zabilježi što detaljnije svoja sjećanja i dojmove, jer je on povijesni svjedok. Obećao je izdati knjigu kad rat prođe. Puno će strana imati knjiga ukoliko je i dalje pratio strahote koje su nam se desile. Ja se koristim njegovom pričom radi mačke. Ne radi Vukovara, Hrvatske, električara i njegove supruge, Mađarice, već radi mačke koja nas u svijetu otupljenom smrću i užasima budi krikom života što za životom čezne.
( 1992 )
nedjelja, 13.05.2012.
Jedan prijatelj mi je čestitao majčin dan. Djeca valjda ne znaju da To postoji, a možda se ne sjećaju ni majke (šalim se, pretpostavljam da se šalim).
Razgovor sa jednom od snahi potakao me na razmišljanje o bitnom i nebitnom i što se sve kroz tiskovinu provlači kao 'veoma važno'. Pročitala sam i članak u Nedjeljnom Jutarnjem Vlade Vurušića ( ne poznajem novinara niti po čuvenju): In memoriam o odvjetniku Slobodanu Budaku i pomislila ( uvijek iznova) koliko su samozatajni, a usto vrijedni ljudi van zanimanja mase, naroda - za kojeg se u prošlosti, a još i sad lila krvca i kako naslovnice čak i ozbiljnih novina pune ljudi koji pripadaju sapunicama iako su i sapunice preozbiljno mjesto za njih?
A onda mi je pao pod ruku stari post pa ga prilažem. Uz razne pobjede prilično je prigodan.
Dan pobjede
Gledam neki dan neku emisiju koju vodi Sanja Doležal.
Ne znam koji je program bio niti kako se zvala emisija. Naime, moja kuća (veliki stan,zapravo) je već tjednima prepuna. Nema odmora za ovo malo tijelo i dušu. Ušuljala sam se u neku sobu i sjela u fotelju.
Gorio je prastari televizor . Programe je valjalo mijenjati na samom televizoru. Nije mi se dalo pomicati. Sanju D. gledam i ne gledam. Ima tu neke sladunjavosti koja me počne nervirati, ali preumorna da se pomaknem , čak i da zaspim. Nastavila sam onako napola gledati. Priča iz Arene, mlada žena koja nije mogla roditi, posvojeno malo muško dijete, koje se ubrzo pokazalo vrlo bolesno, crna kronika i te stvari mislim, ali odjednom sam se zasramila svojih 'visokih' kriterija, razumjet ćete što hoću reći. Eto, tu je nekoliko dobrih ljudi, mlada ženica, njen suprug, svekrva i svekar koji su ušli u posvajanje jednog malog napuštenog, bespomoćnog bića. Već je sam taj čin izaziva divljenje, a sve što im se kasnije dogodilo…i kako su reagirali u tim teškoćama…, izaziva divljenje i svaku pohvalu. Suprug je zbog silnih troškova liječenja otišao za zaradom u Njemačku, jer ono liječenje koje je nudio HZZO nije davalo rezultata, pa su se obratili jednoj privatnoj klinici. Rezultati su vrlo dobri, ali je koštalo i koštat će i dalje jer je oboljenje (više njih) praktično nepopravljivo, ali terapija olakšava svakodnevno življenje i valjat će je nastaviti.
Sanja Doležal poduzima određen korake i angažira ljude koji uskaču na razne načine u pomoć. Lanac dobrote je pokrenut. Rastužuje sudbina malenog i tih dragih ljudi, ali veseli dobra volja tih istih ljudi i same Sanje, koja se izgleda dosta angažira u raznim humanitarnim događanjima.
Idu mi tako asocijacije i zapitanosti nakon Sanjine emisije
Nikome važan čovječica/k, kao što sam i sama, se u ovim recesijskim vremenima, pita se dakle, a zapitan je već od samih početaka samostalnosti ljubljene Domovine, koji su to monstrumi koji su iskoristili ratno stanje, smrti, bjegove stanovnika cijelih sela i gradova i srušene kuće tolikih obitelji, koji su sve žrtvovali za slobodu ove zemlje, da se obogate i na kraju kao miševi napuštaju kormilo dok brod tone li tone, ali pune su ih novine kao kakvih heroja na koje bi se trebale ugledati cijele generacije.
Kao što u raznim eksluzivima i top emisijama u vrlo gledano vrijeme punimo naše misli raznim Celzijusima i Simonicama (malim, slatkim sa dječjim licem i glasićima: Hvala vam što ste me slušali i hvala vam što su vas moje uši slušale- uistinu čula i sama vlastitim ušima Simonicin komentar u nekoj takvoj emisiji)
Ja bih, iskreno rečeno, rađe gledala Simonicu. (lažem, ali lažu i drugi pa što)
Ne želim gledati i ništa više čuti za ratne liferante i profitere (tako su ih u moje doba zvali) njihovo je mjesto zatvor, a sve ono što su u poslijeratno vrijeme zaradili čisti je lopovluk. Oduzeli su ljudsko življenje nama koji smo teškom mukom radili i preživjeli kao i mogućnosti bolesnoj djeci iz Sanjine televizijske emisije da se prikladnije i s manje troškova liječe i drugoj, našoj zdravoj djeci ukrali su … Ukrali su nam ti rodoljupci s punim džepovima i Domovinu koja je samo njihova. I smiju nam, smiju se i smiju i prodaju mudrosti sa malih ekrana i jednako tako i sa prodanih tiskovina sa sličnim prodanim dušama novinara.
U davno doba dok sam bila posve mala i mlada sanjala sam pusti otok na kom ću okružena morem s puno malih pasića, mačaka is sličnih bezazlenih malih bića, mojih prijatelja cijeli život proživjeti u igri. Kakve sam tada odlične priče slagala u svojoj glavi bježeći od stvarnosti, ali ta me stvarnost vrlo brzo sustigla i pritisla pa sam milionima godina plazila uz majčicu zemlju daleko od otoka. Kakva kralježnica i uspravno hodanje.
Ali u mašti... u malom mozgu dodavala sam,krcala sam taj otok dragim piscima. Ljudima poznatim i nepoznatima i njihovim djelima koji su punili moju dušu dobrotom i ljepotom.
Otok-Domovina.
Ponosna i uspravna kao vodarica s krčagom na glavi.., ali dosta.
Sretan vam dan pobjede!
p.s. Jučer na blagajni jedne prodavaonice vrlog nam gradonačelnika jedan je gospodin rekao mladoj blagajnici: Sretan vam dan pobjede, a ona ga je začuđeno pogledala i odgovorila: A koga smo to mi pobijedili?
