Vilim Ribić ne smije popustiti.

Evo sa wikipedije:

osobno

Sindikat osnovao slučajno. Godine 1989.
ogorčen svojom plaćom u Institutu za suvremenu povijest iz gnjeva pravednika
napisao članak o položaju znanstvenika u Danasu. Nakon toga, htio tek stvorenu
interesnu organizaciju, potrebnu znanstvenicima, prepustiti renomiranima. Ali
nisu renomirani baš tako naivni. 

O Ribiću govore da je motor organizacije, radoholičar, da ima pozitivnih
svojstava, ali i temperamenta, tvrdoglave principijelnosti. Čovjek ideje ili
frojdovski rečeno čovjek sublimiranog libida. Osobno misli da je tek dokoličar
koji nema što raditi pa radi 80 sati tjedno. Vjeruje da mu leži riječ, pisana i
usmena. Nada se i vjeruje da će se vratiti u znanost sa šezdeset godina kao
znanstveni novak, kada će se kao i svi novaci napokon i oženiti. U 44. godini
podstanarstvo kod privatnog gazde zamijenio je podstanarstvom kod svog
poslodavca.

Možda se Vilimu Ribiću status u međuvremenu, bar što se stanovanja tiće,
promijenio na bolje.

Ne znam, ali on se i dalje bori i nadam se da neće odustati.

SDP nije socijal-demokratska stranka.

Ona pogoduje krupnom kapitalu, iako se protiv nje i poslodavci bune.

Već za Račanove vlade, dobro se sjećam,  ukinuta su neka prava, a sad
se pokušava ići do kraja u obezvrjeđivanju prava onih koji se bore za budućnost
djece-znanja koja su tako i tako ostavljena na nemilost. I djeca i
znanje. 

Bez znanja, a ne vidim kako će ga dobiti od učitelje koji se moraju
dokazivati umorni na rubu egzistencije, izgubit će svaku volju da se i oni doškoluju
po raznim seminarima i uz pomoć literature koji sami moraju namicati.

Ostaje sve na altruizmu i dobroj volji pojedinaca među njima, ali njih je
sve manje.

Gospodine Ribiću ne dajte se.

Vrijeme ne ide Vladi na ruku. ( žao mi je što pišem veliko slovo. Ne
zaslužuju ga ) Kroz ovaj slučaj sve je jasnije da 'oni' samo pune proračun za
vlastito baškarenje.

Sve više dolazim do zaključka da nam sve zlo dolazi iz Hrvatskog sabora
koje nije prestalo letjeti kao guske u maglu. 

Uistinu zašto uopće izlazimo na izbore. Građanska dužnost, kažu. Ali ima
nešto što se zove građanski neposluh... i kad bi ga se svi držali, ali baš svi,
možda bi te debeloguzice ostale bez fotelja, foteljaši jedni koji rade za sebe
a u korist naše štete.