odmak

petak, 15.02.2013.

Nedostaje Nemanja, a možda: a,sad adio.

TO JE DA POLUDIŠ. Napisala novi post, a sve nestalo, pa ponovo po sluhu, a sluha ni od korova. ( naganjam se već duže vremena, ali posla preko glave i repa)
Istina , spletom okolnosti, u posljednje vrijeme nalazim se nešto češće s vršnjacima koji me uglavnom deprimiraju. Bolesni, nezadovoljni, uglavnom osiromašeni, djeca ih ljute itd, itd- sve gore od goreg . Pauza je na faksu. Nema mladosti oko mene, osim pacijenata, a oni onako sa otvorenim ustima i nisu neki sugovornici.
Meni se ne upada u depresiju. Čemu? Još je toliko novih ali i starih interesa i razmišljanja.
Počela sam pisati novo- stari roman, ali na novi način pa me i to zaokuplja.
Razmišljam i o odlasku pape.

Kad je izabran Ivan Pavao drugi nisam bila najsretnija. Na samom početku je papa Poljak pokazao svoju široku slavensku dušu, a dogodilo se ubrzo nakon drugog vatikanskog koncila koji je crkvu, a nekako i vjeru ljudima poput mene i drugima (događaj smatram posebno važnim, iako kod nas nije ni zaživio upravo radi toga što smo mi Hrvati uglavnom ruralno stanovništvo prilično konzervativno, ali i hrvatska povijest u prošlom stoljeću nije nam išla u prilog – radi te povijesti, po meni, zbijali smo se u svoje redove i malo smo i nimalo shvatili važnost promjena koji su stizali iz Vatikana.

U međuvremenu sam i sama postala ponosna na svoju slavensku dušu ( iako ima primjesa talijansko -austrijskih, čak nona talijanka, ali to je sudbina bivših stanovnika Austro-ugarske.)

S vremenom mi se sjedi starac Papa Pavao drugi sve više sviđao. Otvoren, vjerodostojan, sa željom da da važnost svakoj vjeri i nevjeri (sjećate li se molitvenih skupova u Asissu) Papa Putnik, papa kojeg smo voljeli čak i na kraju kad je postajao starački nerazumljiv, ali uporan da nam do kraja govori o dobrom Bogu. Papa svetac (vikali su vjernici: odmah svetac- subito santo.)

Nakon njega izabran je papa Benedikt XVI.; rođen Joseph Aloisius Ratzinger. Pogledajte njegov izlazak na onaj čuveni balkon neposredno nakon što je izabran.
Nevjerica, začuđenost, pomalo strah. Kao da se pitao: Zašto ja. Zašto baš ja? Papa Nijemac. S imenom su se igrali. Papa Ratzinger, papa Nacinger, papa Naci. Imalo je neke sličnosti u igri imenima. Predbacivali su mu jer je nakon njegova 14. rođendana 1941. godine, Ratzinger je bio uvršten u članstvo Hitlerove mladeži, što je po zakonu iz 1939., automatski bilo obavezno za sve njemačke dječake od 14. godine. ( to je kao da nama danas netko prigovori da smo bili Titovi pioniri , a to je bilo tako automatski i nije bilo govora da netko ne bi bio) . Nije sudjelovao na sastancima, jer ga to nije zanimalo, prema riječima njegova brata. Sve slobodno vrijeme posvetio je učenju. Njegova obitelj bila je protiv nacista., a i on se sam jasno odredio svojim izjavama i isprikama Židovima za strašne zločine koje su počinjeni za vrijeme Hitlera.

Ja sam, nakon gastarbajterskog rada u Njemačkoj slaba prema Nijemcima. Upoznala sam tamo krasnih ljudi koji su me voljeli zbog mog rada i moje, na neki način, vjernosti šefu i radu kao takvom.

Glupo je govoriti o svim detaljima i molbama da ostanem i ne vraćam se u tadašnju Jugoslaviju. Moj šef, Nijemac povisivao mi je plaću. Posvojit ću vas, govorio je. Morate ostati u Njemačkoj, ali mene je vukao Heimweh (nostalgija za domovinom, kasnije mi je skoro bilo žao). U svakom slučaju je nakon mene uvijek zapošljavao ljude iz bivše Jugoslavije.

Volim njemačku prirodu, što mogu. Urednost radišnost, čestitost i onu djetinjastu vjeru u autoritete i vladu koja zna što čini ( sve se i međuvremenu promijenilo. Mi i ostali došljaci, gastarbajteri smo ih pokvarili- ali svjetonazor se promijenio, hvala Bogu, ali nije uvijek taj svjetonazor donio dobro )

Papa Benedikt XVI je abdicirao. Volim ga. To je čestitost jednog Nijemca i njemačka racionalnost. Shvatio je da ne može više biti na visini svog položaja.
Možda je želio više promjena. Progovorio je o puno stvari koje su se u crkvi zataškavale. Možda je imao otpore u ljudima oko sebe. Kako god povlači se u tišinu i molitvu.

Nismo ni svjesni koliko preokreta slijedi u vjeri i institucijama naše rimokatoličke Crkve odlaskom njemačkog pape koji nije htio lagati samom sebi.
Evo malo njegovih razmišljanja:

PAPA BENEDIKT XVI. O CRKVI,
DRŽAVI I POLITICI
Ivica RAGUŽ, Đakovo
Sažetak
Članak predstavlja promišljanja pape Benedikta XVI. o odnosu Crkve, države i politike. Dva su osnovna društvena konteksta njegovih promišljanja: marksistička ideologija i demokratsko društvo. Unutar toga dvostrukog konteksta Benedikt XVI. razvija svoje poimanje odnosa Crkve i države, politike općenito te poslanja Crkve.
……………

Među raznim temama njegove teologije pitanje odnosa Crkve, države i politike zauzima vrlo važno mjesto. Gotovo bismo mogli reći da se ono poput crvene niti provlači kroz njegovu cjelokupnu teološku misao. Promatrajući promišljanja Benedikta XVI. o odnosu Crkve, države i politike može se uočiti da su ona nastala unutar dvaju osnovnih društvenih konteksta: marksističke ideologije i demokratskoga društva. Unutar toga dvostrukog konteksta Papa razvija svoje poimanje odnosa Crkve i države, politike općenito te poslanja Crkve.

…………………………..
Prema Benediktu XVI., marksistička ideologija počiva na temeljnoj misaonoj pretpostavci da je materija prva i izvorna stvarnost. To znači da se na početku ne nalazi logos-razum, već materija. Iz toga slijedi da su razum, tj. istina i moralnost obični proizvodi materije. Ta osnovna marksistička pretpostavka nužno uključuje tri daljnje misli: apsolutiziranje znanstveno-tehničke civilizacije, vjeru
u napredak i politički mesijanizam.

Za marksizam je znanstveno-tehnička civilizacija vrlo važna, jer ima ulogu poboljšavanja kvalitete čovjekova života. No, marksizam znanstveno-tehničkoj civilizaciji nadodaje vjeru u napredak. Vjera u napredak želi reći da je čovjekova povijest nužno upravljena prema savršenomu društvu u budućnosti. U toj vjeri u napredak Papa primjećuje svezu evolucijskoga nauka s biologističkom, materijalističkom i determinističkom filozofijom povijesti.

Politički mesijanizam, kao izričito marksistička ideja, pretpostavlja da je savršeno društvo ostvarivo u povijesti. Način ostvarenja savršenoga društva jest revolucija, jer razum i razumske reforme nisu dostatne da se stvori savršeno društvo.

Za Benedikta XVI. takva je marksistička ideologija problematična pod dvostrukim vidom: zbog reducirajućeg poimanja razuma i pogrješne filozofije povijesti. Razum se reducira na instrumentalni razum, odnosno na pozitivistički razum: razum više nije sposoban za istinu i moral. No, puno je pogubniji drugi vid koji se nadovezuje na prvi i koji zapravo predstavlja jezgru marksističke ideologije.

Naime, radi se o tomu da se u marksističkoj ideji dijalektičkoga povijesnog evolucionizma savršeno društvo može ostvariti u povijesti. Budući da je razum shvaćen isključivo instrumentalno i pozitivistički, te je u konačnici i sâm proizvod materije, on ne može ostvariti savršeno društvo istine i morala. Stoga je potrebno nešto više od razuma, a to je revolucija. Revolucija treba omogućiti
otkupljenje i spasenje na zemlji.

No, takva vizija društva i politike duboko je antiracionalna i pogubna za čovjeka. Ako na početku nije razum, već materija, ako je razum definiran isključivo pozitivistički, tada razum ne može biti ni sredstvo ni kriterij ostvarenja savršeno ga društva. A ako razum nije više kriterij istine i moralnosti, tada je za ostvarenje savršenoga društva u povijesti sve dopušteno pa i ono što je antiracionalno i iracionalno.

Stoga Papu ni ne čudi da je marksistička ideologija bila spremna žrtvovati razum, moralnost i istinu, kako bi ostvarila svoj željeni cilj: »Moralno je ono što služi ostvarenju novoga društva […], ono što stvara budućnost: prema tomu mjerilu i ubojstvo može biti ’moralno’, na putu prema očovječenju mora i neljudsko služiti.«

Dakle, marksizam odbacuje svako povjerenje u moralnost: »Komunistički sustavi su u međuvremenu doživjeli brodolom prije svega zbog svoga
lažnog gospodarskog dogmatizma. No, previše se olako zanemaruje činjenica da su oni još temeljitije razbijeni zbog svoga preziranja ljudskih prava, zbog podvrgavanja morala prohtjevima sustava i njegovim obećanjima budućnosti.

Prava i istinska propast, koju su oni ostavili iza svojih leđa, nije gospodarske naravi; ona se sastoji u otvrdnuću duša, u uništenju moralne savjesti.« Tu se nadovezuje i ideja da se politika, kao revolucionarna djelatnost, shvaća isključivo kao bavljenje budućnošću, kao sanjarenje o budućem savršenom društvu, ali o budućnosti koja na koncu »proždire sadašnjost«

Sve to, prema Benediktu XVI., u konačnici dokazuje da marksistička ideologija proizlazi iz duboke mržnje prema cjelokupnoj stvarnosti. Idejna pozadina takve mržnje jest apokaliptičko-gnostička misao i njezina radikalno negativna interpretacija svijeta: svijet je zao i taman, potrebno ga je potpuno uništiti te stvoriti radikalno novi svijet. U tom smislu marksistička ideologija ne prihvaća nesavršenost i nedovršivosti čovjeka, već politiku shvaća kao spasenjsku djelatnost. Na taj način politika postaje religija koja treba na revolucionaran način realizirati savršeno društvo, donijeti spasenje na zemlju. Tako se u povijesti želi ostvariti nešto što je za Papu kao takvo neostvarivo. Polazeći od filozofije slobode, Papa ističe da je takva vizija nespojiva s naravi čovjekove slobode.Čovjekova je sloboda u svojoj biti istodobno otvoreno nedovršiva te ugroziva stvarnost. To znači da čovjekovu slobodu ne može niti jedna ovozemaljska stvarnost privesti savršenstvu.
Marksizam je bio jedan takav pokušaj ostvarenja čovjekove slobode u povijesti, ali s katastrofalnim rezultatom: usmrtio je čovjekovu slobodu.
Na koncu, Benedikt XVI. naglašava da je marksizam, premda europski proizvod, u svojoj srži antieuropski.
……..
E sad vidim da sam zagnjavila, ali počinje mi ići na nerve površno i voluntarističko razmišljanje.
Možda mi se zato i ne piše previše na blogu.
Tako je to semper contra. Površni smo. Razgovaramo unutar gotovih parametara. Malo je dobre volje, a meni godine lete. Mislila sam ako natjeram bar jednog čovjeka na razmišljanje postigla sam nekakav cilj, ali uzalud vam trud svirači.
A I sama sam svirač i to bez sluha.

15.02.2013. u 22:28 • 29 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra