odmak
subota, 30.03.2013.
Što bi trebala napraviti čovječica u ovom veselom vremenu?
Vrlo sam vitalna, iako me križa bole nekako po nekom redu, sad je vratni dio u katastrofalnom stanju. Tabletoman sam priznajem. Ne mogu izdržati bol i posežem za svakom tabletom koja mi pomaže.
(Mislim bili posve skrenula u humor jer je zbilja toliko nerealna, nadrealna, nerazumljiva i kao da se događa, s obzirom na moja raspoloženja, nekoj drugoj meni)
Ovaj tjedan sam provela tri dana u Biokovci (ili k)- centar za rehabilitaciju. Zapravo dva dan i nešto malo, ali uhvatila sam tri dana medicinskom tretmana. Platila sam hotelski smještaj. Imala sam uputnicu za tretmane. Zadovoljna sam. Manje me boli, ali sad bih trebala nastaviti, ali čisto sumnjam da hoću, jer sam nedisciplinirana. Sve tako do slijedeće boli.
Zašto ovo pišem? Drugog dana boravka u reh. cent. Biokovka zove, u panici, mala asistentica. Jedna stranka traži potpuni račun. Prvog travnja prelazimo na fiskalne kase, a do sada zbog mog kompliciranog radnog statusa račune je izdavala kolegica. Međutim ja radim u drugom radnom prostoru pa vrlo često moje račune izdaje kolega kod kojeg sam iznajmila prostor nakon što sam otišla u mirovinu i gdje radim na ugovor o djelu.
Snalazite li se? Naravno ne! I meni je trebalo dugo da u glavi složim sve te komplicirane odnose.
Kako god ugovor o djelu je nekakva mogućnost da mi umirovljenici zadržimo mirovinu i nastavimo raditi po potrebi. Postoji neki 'ugovor o djelu' u kojem stoji da mi kolega plača određenu sumu za ono što napravim, ali taj nesretni ugovor o djelu vrijedi za neke profesije, a za moju ta je priča dvoj(e)bena.
Naime ministarstvo(gluposti i ludosti) kaže ne. Komora kaže : baš i nije po zakonu, ali može proći, a lokalne vlasti često kažu: samo vi radite rijetko će vam sve komisije doći istovremeno. No ako dođu adio Mare, naći ću se u prekršaju i platit ću do 300.000 kazne. E sad tih para više nemam, a i sa zaradom sam već godinama u minusima i hvatam ih poslije mjeseci. Radim u nadi da ću stići do pozitivne nule – nekako se tako kaže.
Nije bitno što sam. Mali sam obrtnik- tako me vode u poreznim knjigama.
Kad me asistentica nazvala, naravno u panici, inače je tip od katastrofa i skoro svakodnevnih neobičnih susreta sa policijom, gubitkom novca i svađama sa svim i svakim, inače nije loša – uzrujala sam se jer nisam vidjela rješenja. Kolega neće izdati račun bez računa tehničara, tehničar kaže: ja sam već dao jedan račun onoj drugoj kolegici, a ona druga kolegica je uzela godišnji. Stranci moja asistentica ne može objasniti što se događa, jer je zbog par nesporazuma, upravo s njim, vrlo na nju nabrušen.
Odmah mi je skočio tlak. Naravno uzela sam, po običaju, apaurin i odmah odlučila prekinuti raditi. Nije više za moje godine uzrujavanje i hvatanje gluposti čudnog načina rada u kojem mogu biti uhvaćena kao prevarant na koji god način tko hoće.
Ali, ne lezi vraže- pogledajte što bi se dogodilo. Mirovina mi je nakon 40 godina rada- na traci (upravo gledam Čaplina) slovom i brojem sa onim dodatkom od 500 kuna, kojeg je uvijek moguće ukinuti točno 2900 kuna. (Nemojte mi govoriti da sam mogla za mirovinu plaćati veći doprinos- nisam mogla jer bih tako plaćala manji porez, a to nam nisu dozvoljavali- tako je to bilo u vrijeme Jugoslavije). Njemačke primam negdje 200 Eura. Tako se to penje do 4400 kuna.
Medjutim (nije greška) 2900 plaćam zajam – nije moj (i to je greška) i to će trajati još četiri godinice- što u mojim godinama znači tko živ tko mrtav.
Znači moram raditi.
Evo vam još malo dosadnog izračuna.
Ako radim bez ikakvog rizika - legalno, a to znači prijavljena na četiri sata, iako nisam sigurna da se može raditi u ovoj komičnoj struci četiri sata plaćam: 700 Eura prostor, pola troškova kojeg dijelim sa kolegom- ovaj mjesec je to iznosilo 1600 i nešto kuna. Asistentici negdje oko 8000 bruto, ostajem bez mirovine i moram plaćati, nadam se, samo pola zdravstvenog i mirovinskog i to je brat braji još dodatnih oko (cca) 6000 kuna ako ne i više.
Vjerojatno će se i kolegi povećati prihod što bi mogao značiti i veći porez pa bih u tome morala sudjelovati.
Vidim crno najcrnje. Hoću li to moći? Što ako upadnem u još veću dužničku krizu ( u kojoj već jesam, ali se sve nada da ću se radeći izvući)
Ljudi su sve više bez novaca i ja sve više radim besplatno ili za minimalne novce jer mi je žao da nakon tolikih godina brige o njima izgube ono što smo uspjeli sačuvati.
Ne treba zaboraviti da su naši instrumenti i materijali očajno skupi i da sve to godinama kupujem i plaćam sama bez ikakve potpore od države.
(Idem brzo po apaurin, jer ne vidim rješenja)
A, moglo je sve biti drugačije da imam drugu narav i drugo vrstu inteligencije, ako uopće inteligencije imam.
Mogla sam mjesto privatnog rada izabrati državni rad. Odlaziti na račun države na specijalizaciju i onda raditi tamo četiri sata, a godinama, kako se to već radi raditi u fušu (na crno, da ne govorim o plaćenim odmorima i bolovanjima) pa bih sad pisala sasvim drugačiji post.
Što ćeš? U vrijeme moje mladost Kerumi su bili političari i nikad nam nisu rekli da ne trebamo školu da bismo postali bogati, jer su oni završavali škole na špiritjeru kako se u nas u Dalmaciji govorili.
Jedan je postao direktor banke u kojoj je bio portir, pa se govorilo da je naučio posao vireći kroz špijunku.
A ni danas nije previše drugačije. Kažu mi da su američki generali odbili, u vrijeme domovinskog rata, prisustvovati večeri sa našim generalima jer da oni službeno večeraju samo sa jednakim činom kao što ga oni imaju a ne sa dojučerašnjim šoferima i još nekim sličnim zanimanjima, čast iznimkama.
Kako god s apaurinom , a pijem ga gotovo svaku večer, mirno ću spavati, što želim i vama.
Možda bih trebala spomenuti da kao privatnik nisam dobila ni stan od države koje su moje kolege u Jugoslaviji dobivali.
Ali čemu plakati za prolivenim mlijekom. Sutra je novi dan i ja ću raditi do smrti, a možda i poslije, jer čvrsto sam uvjerena da će se moje usluge tražiti i poslije smrti, toliko sam dobra ili loša kako će tko gledati na taj dio vječnost, ako ga uopće zaslužim.
Nemojte mi samo reći da ovo ne spada u rubriku humor.
Ali, danas sam dobila još jednu malu unučicu. S velikom kosom i milim lišcem. Bit će ljubljena kako je i red.
Sretan vam Uskrs!
četvrtak, 21.03.2013.
Bezdana je bijeda!
Znam, reći ćete lako je biti general poslije bitke, ali uistinu, imam svjedoke, rekla sam da će papa biti Argentinac. Potražila sam i sliku na internetu. Blagog lica odmah mi je bio drag.
A, evo i načina razmišljanja:
Ne može biti Europljanin. Imali smo ih već dovoljno. Iako čitam da je bila dilema između dvojice talijanskih kardinala, ali da je sjeverno američki kardinal presjekao tu ideju i predložio Južno Amerikanca.
Odbacila sam i Sjevernu Ameriku kao mogućnost. Ima tu previše Oprah i Oz razmišljanja. Svjetska situacija traži druga promišljanja.
Za crnog papu je prerano.
Južna Amerika je bila pravi izbor i još Argentinac talijanskog porijekla…!
Tako je išlo moje razmišljanje.
A Bog?
Izabrao je papu koji će misliti na siromašne. I ja se s Bogom apsolutno slažem. (Morat ću ovaj post staviti pod rubriku humor)
Nema više:
Mi smo siti. Mi smo siti.
A za druge nek se stara
Onaj ko ih stvara!
Sad hajdemo piti, piti!
Plod sve tuđe muke
dolazi u naše ruke!
Nema ne, kažem ja, a Antun Branko Šimić piše nešto drugo, ali to je njegova svakidašnja jadikovka.
Vrijedi i danas. Pitam se kako je to moguće da upravo oni najgori, oni s kojima čovječica nikad ne bi imala nikakva posla imaju tu ekonomsku -
grabežljivo- sticajnu logiku-inteligenciju i još nam se smiju u lice.
Pogledajte samo ovo ogavno natjecanje za europski parlament
Dolore, eure i slične vrijednosti kako zvoncaju u očima naših kandidata kao u onog poznatog ujaka Paja Patka ili kako se danas kod nas zove Disneyev junak. (nemam ništa protiv promjena imena. Budućnost ih mora zaboraviti- imena tuđina mislim, ali teško nama prelaznim generacijama )
Zvoncaju te plače u očima naših časnih zastupnika u Europi kao stare blagajne, a Hrvatska je već davno zaboravljena.
Što je i kakva je to jadna i bijedna čast biti ministar turizma u zemlji na Balkanu?!
Neda mi se više misliti i pisati o njima. Što se mene tiče neka ostanu u europskom parlamentu za sva vremena. Mogu tamo spavati jesti i raditi štogod ih je volja. Ne zanimaju me više.
Možda bi bilo dobro sve te naše političare poslati u neke druge zemlje, a mi …
Možemo citirati A. B. Šimića:
U siromaštvo gledah
i htjedoh da ga opjevam
Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!
Je li Bog zato izabrao ovog papu?
Ići će pod humorom, ali moja sentimentalna duša nestalih generacija sasvim ozbiljno u to vjeruje.
nedjelja, 10.03.2013.
Flaša coca cole
Jučer uzmem praznu flašu od coca cole s namjerom da je stavim kod kontejnera za one koji skupljaju flaše, da baš ne moraju kopati po smeću. Mala asistentica skoči otme mi je iz ruke i baci u kantu od smeća. Ali.., pokušam joj reći što ona već zna, pa me prekine: Boli vas luđački ruka, a neću ni ja misliti na druge.
-Neću misliti na druge!
Ona je varoško dijete, poznatog splitskog prezimena. (Varoš je, za one koji ne znaju predio Splita.) Nosi prezime književnika (koji je o sebi govorio kao o novinaru ) koga uzdižemo do zvijezda, ali baš je bio takav. U se na se i poda se, kaže se u ovom gradu. Bio je takav, ali to ni najmanje ne umanjuje njegovo dobro pisanje.
Ali, zaustavit ću se kod rečenice: Neću misliti na druge, a citirat ću meni beskrajno dragu Simone Weil koja kaže:
Kad bismo razum okrenuli prema dobru, nije moguće da dobro ne bi malo-po malo privuklo cijelu našu dušu i protiv naše volje.
Razmišljala sam jučer, a nisam se imala snage suprotstaviti niti joj tumačiti, što inače radim, jer me uistinu luđački boli, kako ta gesta nije ni malo primjerena čovjeku koji bi trebao zaboraviti sebe i svoje sebičnosti i početi živjeti i za drugog.
Isti dan nešto kasnije slušam kod mladog profesora Ivice Žižića 'Liturgiku'
Ime liturgika kod svakog će izazvati asocijaciju na vjeru.
Danas i jest to uglavnom tako, ali pođimo od početka ( koristim se predavanjem)
Odakle dolazi pojam liturgije.
U temelju je grčka kultura ne kršćanska.
„Liturgija dolazi od grčke riječi »µąÄżĹÁłŻ± (glagol »µąÄżĹÁłµ)˝) koja je kod Grka označavala svako dobro djelo učinjeno u korist naroda ili države, odnosno koje je učinjeno za javno dobro. Od 2. stoljeća prije Krista ovaj izraz se koristi i za bogoštovnu praksu, odnosno kultnu službu.
U grčkom prijevodu Starog Zavjeta, odnosno prijevodu Sedamdesetorice (Septuaginta) izraz leiturgia upotrebljava se za službu svećenika i levita. Također u Novom Zavjetu, u redcima poput Lk 1, 23; Heb 9, 21; 10, 11 isti termin se upotrebljava za Kristovu svećeničku službu (Heb 8, 6), ali i za humanitarno djelovanje vezano za pomoć vjernicima u Palestini (2 Kor 9, 12), te za pomoć apostolu Pavlu dok je bio utamničen (Fil 2, 30). Termin leiturgia koristi se i za bogoslužje rane crkve (Dj 13, 2).
U današnje vrijeme, izraz liturgija općenito označava bogoslužje kršćanskih crkava.“
A zapravo započeo je predavanje sa pojmom obreda ili rituala, koji se mogu aplicirati na sve vidove ljudskog ponašanja.
Mi smo cijeli svoj život oslonjeni na simbole i rituale.
Od jutarnjeg ustajanja, pranja zubi, doručka, pozdrava u prolazu, odijevanja za razne prigode, sporta.
Kad se rituali ne bi poštivali došlo bi do moralnog nereda.
Dobar primjer rituala je nogomet. Čak su se i Bogovi na Olimpu igrali loptom.
Tu imamo zgusnuto simboličko ponašanje u kojem se ljudi prepoznaju. Bez obzira tko su i što su ljudi su tamo samo navijači i kao takvi se međusobno prepoznaju.
Sport je mjesto gdje se prazni kolektivna energija. Među sudionicima nastupa veliki sklad. Dizanje ruku u valovima, pjesma. Sport je mjesto gdje se ritualno preobražava društvo. (koristim se riječima I. Žižića uz malo svojih razmišljanja)
Kroz povijest su se rituali pokušavali ukinuti.
Žestoki protivnik rituala bio je Sigmund Freud.
I ja sam , ne znam zašto i to baš ne znam, na neki način protiv rituala, iako znam da ih je nemoguće izbjeći niti zamijeniti nečim drugim. U puno situacija ta forma, neki rituali olakšavaju život. Recimo u slučaju smrti, pa i susretima moglo bi se nabrajati bezbroj primjera, ali… Susrećem ljude koji ni ne žive ništa drugo nego ritual. Možete satima pričati s njima, a sve ostaje unutar rituala. Ne doznajete ništa novo.
Zar ritual ne pokušavaju razbiti i umjetnici. Izmišljaju svoja djela upravo da bi pokazali da ih ritual neće zavesti i voditi putem transa zamagljujući bit.
A opet ritual nas može ponijeti u prostor svetog. U prostor koji su pokušavali doseći stari Grci (Platon, Aristotel itd ) na koje se uvijek vraćamo. Grčka kultura je izvor svih naših ponašanja.
Eto kud me vode misli. Od one nesretne flaše coca cole i na sebe okrenute male asistentice do liturgije.
Sad se mislim kako sam spojila to dvoje.
Neda mi se ići u povijest i razvoj od autoriteta do potpunog nestanka autoriteta i vladavine sebstva do egoizma.
Katolička crkva kroz svoju liturgiju obnavlja svaki put susret čovjeka s Bogom preko događaja života, djelovanja i smrti Isusa Krista. To se događa za vrijeme mise i kad to ne bi bila sve češće „loša predstava“ mi bi vjernici ušli u prostor svetog i ponovo doživjeli boravak, učenje i smrt Isusovu, koji je po nama sin Božji, jednako vrijedan kao i sam Bog.
U liturgiji mise mi bismo trebali pročistiti naše tijelo., a tijelo je i um i postati svaki put bolji.
Ne slaže li se to sa onom predivnom rečenicom Simone Weil (Njene knjige toplo preporučam, iako su to samo fragmenti koji su skupljali drugi. Naći će te sve o njoj na internetu)
Što nam je donijelo sadašnje vrijeme koje nazivamo postmoderna, ako se već nije razvilo i nešto drugo, a ja nisam u toku (osim gobalizacije, ali i Crkva je najstariji 'globalni igrač' ).
Donijelo nam je individualizaciju koja dovodi do sebičnosti. Do egoizma koji traži kvalitetu života, ali ta kvaliteta nije kvaliteta života starih Grka, niti kvaliteta života Isusa- Bogo-čovjeka koji je bio spreman patiti da bi nam ucijepio prave vrijednosti. To je kvaliteta moje male asistentice, koja nije ni loš čovjek, a opet kaže: Neću mislite na druge.
A tko su drugi? Vi, ja, a i ona sama je drugi.
