odmak

srijeda, 10.04.2013.

Jedan od onih dana


Slušam Rubinsteina - barcariola - ne znam je li se tako piše. Nisam neka poznavalica, ali volim klasičnu glazbu. Zašto kaže da nisam poznavalica- slušam 3 program radio Zagreba pa znam što slušam, jer su najavili, inače ne bih znala što je, ali bi svejedno uživala. Još sam na nivou uživanja u slikama na koje me asocira glazba, rado bih postigla samo uživanje u notama u glazbi samoj, možda mi to do kraja života i uspije.
Prekida me telefon. Draga poznanica, prijateljica mog najstarijeg sina, moli me da popodne primim njenu kćer jer je nešto boli ili smeta ili već nešto slično.
Neka dođe, kažem, iako spremam se na put i puni smo.
Poslije par minuta ponovo me zove: Znate li da je umro K.
Tko?
K., ponavlja.
Sjetim se. Njen prvi suprug, rastali su se. Nisu imali djece. Živio je u Amsterdamu. Do pred nekoliko godina sam ga viđala.
Objesio se kaže.
Potresena sam.
Slijedi njena priča: Imao je problema sa alkoholom . Prestao je raditi. Liječio se, ali svaki put kad bi izišao sa liječenja ponovo bi posegnuo za bocom. Ostao je bez stana u Amsterdamu koji je dobio od države, ali u nedostatku novca iznajmljivao ga je. Uhvatili su ga i tog dana kad su ga trebali deložirati objesio se.
I ona sama je potresena. Bili su zgodan par i začudila sam se kad su se rastali. Vrlo zgodan i inteligentan dečko. Cijelo to društvo moga sina… ne znam posve objasniti - kao da su bili u nekom istraživanju u vremenu i zemlji u kojoj su živjeli. Na neki način iz visoke srednje klase usudila bih se reći vrlo intelektualna sredina, a i oni sami.
Neki od njih upali su drogu, neki u alkohol, neki su se izvukli, neki ne.
Poznanica je imala još jedan brak, također rastava. S drugim suprugom dvoje djece, a sad je u nekoj vezi s kojom je vrlo zadovoljna. Ona se izvukla na sreću. Draga smirena osoba s kojom rado popričam.
Njen prvi suprug meni je u samom početku, a možda mi je netko i rekao, ne mogu se više sjetiti, djelovao kao homoseksualac. U gadno vrijeme i u gadnoj sredini. Ne znam je li to razlog njegovim nevoljama?

U svakom slučaju nastavljam slušati 3 program. Smiruje me, ali prošlost tog doba, sudbina mog sina, hvala Bogu živ je, sudbina te djece jednog po jednog...
Jedan od njih,dragi dobri dečko poginuo je na motoru...

Mogli bi se ispričati cijeli romani Moj je sin služio vojsku nakon srednje škole u Pančevu. Izviđač - diverzant. Plakao je svaki put kad smo dolazili u posjetu. U lokalnom hotelu nisu ga puštali sa mnom u sobu, a toliko se želio okupati su u toploj vodi. Rekli su da ste mu cura, onda bi ga pustili, ali majka- to ne ide. Razumije li itko tu logiku.

Ludo dijete, djeca,kad su vojsci pitali je li tko religiozan digli su ruku on i jedan njegov prijatelj iz Splita, koji je poslije otišao Švicarsku. Možete zamisliti što je sve slijedilo. Rekao mi je, taj njegov prijatelj, da je kasnije imao groznih problema i da je posjećivao psihijatra.
Kasnije je završio neki menađerski fakultet, jako u tom materijalnom smislu uspio. Oženjen amerikankom, nema djeca. Ni on ni njegova sestra. Majka im je jako nesretna zbog toga. Nekad su bili silno bogati, ali u Jugoslaviji im je sve oduzeto.
Možda su sve to sudbine gubitnika. Ljudi koji se nisu snašli. Možda im roditeljske sredine nisu dali prigodu da se sami izbore. Možda smo ih štitili? Ne znam.
Svi mi ovog trena padaju na pamet.
Moj sin , iako je upisao studij u Zagrebu, nije htio iz Splita. Nekoliko godina ranije izgubila sam supruga. Hvatao me panični strah da se i njemu nešto ne dogodi. Sad znam da sam pogriješila. Poslije je slijedio pakao. Pisala sam o tome.

Kad god nešto o nekom iz tih doba i prijateljstava što čujem vrati me u to vrijeme i najradije bih se pokrila po glavi i u nedogled plakala.

Ali proći će.

Još uvijek treći program. Svira nešto mračno, morat ću prekinuti.

10.04.2013. u 10:42 • 6 KomentaraPrint#

subota, 06.04.2013.

odgovor

propheta nemo,
gledaj svatko od nas gradi svoj identitet iz više izvora. Najviše zapravo iz okoline u kojoj živi.
Poslije, ako čovjek ima sreće pa poživi dovoljno dugo, ili malko soli u glavi pa razmišlja i čita i čita i gleda i gleda io sluša i sluša druge (jako važno!)i putuje i razgovara i otvoren je za sve oko sebe, ali opet s puno skepse- što je sve prilično teško, a često i nemoguće pomiriti jedno s drugim, postepeno, vrlo sporo kao i samo čovječanstvo gradi taj svoj identitet do same smrti. Vajrapani će to drugačije formulirati, ali kad već govorimo o kršćanstvu zaustavimo se na ovoj razini. O drugim mogućnostima možemo samo razmišljati.
E sad, što misliš da u ovom trenutku svijetu treba. Što treba urbi et orbi?

Što imamo mi bijeli ljudi sa zapada za koje kažu (osobno doživjela na putovanju u Afriku, ali doživjeli smo to i u Indiji i drugim zemljama) da nikad nisu gladni.
Bijelac uvijek ima što jesti i nikad nije osjećao glad, rekli su nam.

Je li to baš tako?
Jasno i sam ćeš reći nije. Imamo neljudski sustav kojeg zovu liberalni kapitalizam koji guta srednju klasu, a da onoj siromašnoj i ne govorim.
Zašto kršćanstva ima najviše u južnoj Americi (ima ga istina i u Africi)? Zašto je tamo izmiješano sa lijevim pokretima pa često te svećenike ubijaju na samoj službi u Crkvi pred ljudima?
Upravo zato jer kršćanske strukture tamo žive sa svojim narodom i jednako se daju smaknuti kao i sam Isus.

Ovo što se sad događa na kugli zemaljskoj slična je situacija koja se događa u Južnoj Americi. Uređene zemlje Europe izdržat će još jedno vrijeme, upravo zbog duge vladavine prava, ali ne za dugo. Preplavit će je siromašni sa svih strana svijeta. Granice pucaju na svake načine. A sila Boga ne moli. Vidiš li jug Italije i koliko muke muče s ilegalnim useljenicima. S jadnicima koji daju posljednje novce da ih netko prebaci na zapad uz rizik da izgube i život što se često događa.

Papa Francisco je isusovac koji je uzeo ime svetog Frane iz opće poznatih razloga. Predugo bih trebala govoriti o spoju ta dva svjetonazora i što oni nama ozbiljnim kršćanima znače, ali do sada papa govori što treba i ponaša se kako treba, Nadam se ja i mnogi da će tako nastaviti i oživiti ili vratiti kršćanstvu one vrijednosti početka radi kojih smo povjerovali.

Razumljiv je svima.
Ne znam koliko bi se papa Afrikanac bio sposoban nositi sa zbivanjima u ovom vremenu i još bio razumljiv baš svakome.

Amerika i Obama su nešto drugo, ali svijet nije Amerika, a mi smo bijelci predugo siti i oholi, a Južna Amerika i njeni ljudi i njihova bliskost sa lijevom strujom čovječanstva ima još koliko toliku vjerodostojnost.

Usput, iako je riječca usput grozna konotacija za ovo što ću ispričati:

Upravo taj svećenik što je ubijen na misi slovio je za nekoga tko se nije previše bunio protiv neke već vojne hunte u zemlji u kojoj je živio, a onda su mu ubili najboljeg prijatelja, također svećenika jer je sa oltara branio narod i govorio o zlodjelima hunte . Tog trena i on je u svojim propovijedima napadao vojnu huntu i govorio o njenim zločinima. Papa Ivan Pavao II bio je izvještavan o 'crvenim svećenicima' u Južnoj Americi. Nije mu to bilo drago, dapače pokušavao ih je utišati, jer je pak on imao drugog iskustva u Poljskoj gdje je crveni teror bio strašan. Jednako okrutan kao i hunte u J. Americi, pa se možda nije snalazio u svim tim odnosima .
Taj svećenik jednom prigodom kad je došao u Rim, zatražio je audijenciju kod pape. Pustili su ga dugo čekati. Vjerojatno namjerno da ga kazne i pokažu kako zbog svog djelovanja nije dobro došao. Bio je ljut i razočaran. Konačno, kad je došao do pape, porazgovarao je i vjerojatno mu uspio rastumačiti situaciju u Južnoj Americi.
Papa Ivan Pavao II dva je puta, mislim, bio u Južnoj Americi i oba puta mu se na grob išao pokloniti.

Što je danas ljevica a što desnica? Bar kod nas u Hrvatskoj? Nemojmo ljevicu miješati sa idejama marksizma što se rado i često radi.
Nisu li to potpuno zastarjeli termini i ne bi li se trebalo konačno govoriti o dobru i zlu?

Inače, stavila sam mirovinu u mirovanje i nastavila raditi legalno, najlegalnije. U pomoć mi došli svi anđeli Božji, a možda i sam Vrhovnik.

06.04.2013. u 08:31 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra