odmak
nedjelja, 25.08.2013.
Putujem u Iran.
Prijateljica, fina gospođa iz Beča, kaže. Nikad tamo ne bih išla. Ja sam feministkinja. Ne podnosim taj odnos prema ženama.
E sad… Ima tu nešto, ali pola svijeta ne bih vidjela iz ovih ili onih razloga. Čak ni Ameriku. Prošlo je tek pedeset godina od povijesnog govora Martina Luthera Kinga pod naslovom: 'Sanjam'. "I Have A Dream". Govora kojeg je održao 28. kolovoza 1963. pred 250.000 ljudi na Lincoln Memorialu.
Pred samo pedeset godina!? A prije toga?
Ne, Ameriku ne bi trebalo ni danas posjetiti. A ipak sam bila.
I tako veliki broj zemalja. Recimo Kinu. Pa čak ni Tursku.
Što je to sa mnom? Kakav sam ja tip čovjeka? Trebam li se sramiti.
Uzmimo na pr. Njemačku u kojoj sam radila. Kako je moguće raditi u zemlji ubojici 6 miliona ljudi.
Moja prijateljica, iz mladosti, volim je skoro kao sebe (upitna je ta ljubav prema sebi), živi i radi trenutno u Berlinu. Ne smeta joj nacizam. Tamo ga više nema. Ili?
Ili recimo odabrala sam Hrvatsku za ljubljenu domovinu, a ona vrvi od Velikih i malih Hrvata. Korupcijom, protekcijom , vladavinom stranaka, crkvom koja se miješa u život, a tamo joj nikako nije mjesto i sa puno drugih gadosti je ta Hrvatska puna. (bilo je ovo ljeto govora i o meduzama) Ne vrijedi ništa ova Hrvatska. Nema ljudskih prava ni za autohtono stanovništvo, što god oni bili: vampiri, zaostali, zagriženi domoljupci. Bljak kakva zaostala kategorija. I ta zastava i ostali znaci. Nikad ništa gore, ali tu sam. Što da radim. Da čupam zdrave zube.
Još sam i vjernica. E, sad stvarno bljak. Sramim se.
Igram se i tu na blogu. U seriji Bostonsko pravo, zgodnoj, vrckastoj, sa dobrim dijalozima i ostalim ludostima nedavno je jedan od glumaca usporedilo blog sa najprimitivnijim načinom razmjene mišljenja. Kratko svrstao ga je na dno dna što se književnosti, ali i novinarstva tiče, pa eto me i na tome.
I sad još idem u Iran. Stvarno zadnja zaostala ženska koja ne zaslužuje prijateljstvo fine gospođe iz Beča.
A da me tek vidi na što sličim. Najme, glava more biti pokrivena maramom i to sat vremena prije nego se sleti na tlo Irana. Duga haljina ili hlače s tunikom koja seže do koljena. Gležnjevi se ne smiju vidjeti. Cipele zatvorene da se ne vide izazivajući, seksi prstići.
Fina gospođa iz Beča i Berlina potpuno je van sebe.
Čudim ti se, kaže.
A i ja se sama sebi čudim, ali vrag mi neda mira. Ipak smo mi Hrvati/ce iz Irana. Idem u pradomovinu.
Sliku Iranke u mom liku stavit ću na blog kad se vratim, ako se vratim.
Oznake: putovanje
utorak, 20.08.2013.
Zahvalna administraciji blog.hr
Blog tjedna
Wall - Jadi mladog vola
18.08.2013., nedjelja
LICA ZLA (sinopsis telenovele)
Dobio sam narudžbu od monsinjora GK da napišem prvu, pravu kršćansku telenovelu. Rekao mi je povjerljivo: "Našima više čovjek ne može vjerovati! Kunu se u Božje zapovijedi, a krše ih na svakom koraku! Ližu nam oltare, a prate nemoralne šlager-pjevače koji se razvode, snimaju porniće, idu na abortuse, gutaju sapunice i hule na Boga! Presveti Otac naložio je nunciju, a ovaj meni - hitno nam treba jedna poučna, prosvjetiteljska telenovela, koja će zabludjelom stadu ukazati na pravi, Njegov put!"
Mora da im je dogorjelo do nokata, pomislio sam trijumfalno. Kud ovaj svijet ide kad istinska vjera ovisi o par poštenih ljudi, pa makar to bili i ateisti! I evo, prezreni vjernici, poštovani agnostici, kolege ateisti, uvaženi antiteisti! Pred vama je sinopsis, mrvicu impromptu (za vas, vjernike: neplanirano, improvizirano, spontano, improvisierte, kako bi rekao sam Profesor), za pilot moguće telenovele LICA ZLA. Osobno, ja bih to radije nazvao malo poetskije, eksplicitnije (ipak se radi o školovanim kukuljicama koja pronose ova lica zla)- recimo, KAKO JE BABO JAGO ZABIO S LEĐA SVOM JARANU OTHELU, MAURU I CRNOME VRAGU (A DA DESDEMONA NIJE NI OSJETILA). Priznajem, nije baš televizičan ovakav naslov i malo bi koja katolička duša pratila našu telenovelu pod ovakvom egidom! No, LICA ZLA- to zvuči baš onako,meksički ili čak bolje, kao da se ispililo iz pera najtrofejnije naše telenovelistice, Jelene pl. Februarske.
Prvo, telenovela nije isto što i sapunica! Sapunice šaraju, likovi su različiti, stalno se mijenjaju glumci, radnja... Telenovela, s druge strane, ima svoje stalne protagoniste, uglavnom žene! Još nešto važno: telenovele imaju zaokruženu radnju, a svaki sporedni lik je na neki način spojen sa glavnim (najčešće ogavnim) likovima, pa samim tim i sporedne radnje sa glavnom radnjom. Tako nastaje tzv. multiplot, više priča paralelno. Za telenovele je važna dramatična glazba! Ipak se telenovele obraćaju pomalo retardiranim gledateljima, pa im dramatična i sve glasnija glazba pomaže da shvate kad se nešto bitno dešava, da se pripreme za duboke emocije.
Nu, krenimo sa sinopsisom!
Mjesto radnje: virtualni planet Katolička Džamahirija
Vrijeme radnje: nedefinirano, negdje između 1936. (s flashback bljeskovima na 2013.)
Glavni likovi (protagonisti, antagonisti, podrepaši, itd):
Pravovjerna Primalja (u narodu poznata i kao babica)
Ravnateljica bolnice "Klingonski ponos"
Glavna Zubarica Kongregacije za akušerstvo
General biskupske komisije za akušerstvo i čvrstoću vjere
Tajnica riječkog HDZ-a
Profesor
Primalja: "Ja ovu Rozu Mariju neću očistit! Ako je i Sotona otac (a sigurno jest, prezime baš i nije čisto, našijensko) svaki je plod sveti!" (u pozadini se čuje song Monty Pythona "Every Sperm Is Sacred", radi dramatskog dojma i onih slabije inteligencije).
Ravnateljica "Klingonskog ponosa": E, Jago moja, baš hoćeš! Već mi je puna kapa tvojih mušica! Te neću ovu Srpkinju, te neću ovu ciganku, te neću ovu, muž joj u SDP-u... Nemere to tako, kad se tebi isprkne! Vidiš da je žena već pod narkozom, gdje sad da tražim drugi par steriliziranih ruku?"
Glavna Zubarica Kongregacije za akušerstvo: "Budimo tolerantni prema svima, prema plodu najprije! Još je u 13.st. presveti papa Inocent III. sveti spermij i njegov rep proglasio božanskim (baš to sad učimo na Teologiji dentalne medicine), pa Grgur XIV., pa Sixto V., pa...što muško u žensko turne, neka katolik ne čisti, makar i klingonski plod bio!"
General Biskupske komisije za akušerstvo i čvrstoću vjere: " Molim premijera da Jagi i svim katolički čvrstim pobornicima svetosti spermija i ploda, makar i od silovanja, omogući povratak na posao i sjedenje skrštenih ruku, akonto moralne čistoće, koja ovom napaćenom narodu tako fali!"
Tajnica riječkog HDZ-a: "Molim se Svetoj Majci Trsatskoj, da zbaci nevjerničku vladu i omogući nam onog, mog, Vladu - s brkovima ka naša Ljilja Vokić i da mi žemske sve poustajemo kad naš Vlado ulazi!"
Profesor: "Podržavam, posebno ako mi se omogući da snimam frontalno ovu s čišćenja! Ako ne može sprijeda, onda barem straga!"
Primalja: " Ne zvala se ja Jaga, ako meni taj Othelo, ne zvuči nekako stranski, nenašijenski! I crn je brate, cigo bit će, ili Srbin iz Čačka neki! I otkud njemu ta Dezdemona, pa još trudna - da je nije taj cigo, crnac, maur, negro, moreno...što li već, silovao? Ma i da jest, sveti je to plod, a rodi li dijete u našem kraljevskom gradu, bit će našijeh jedan više. Ipak nam natalitet pada!"
(Fade out, polako iz pozadine nadire uspavanka za Rozinu i Marinu bebu)
Izvori i stručna literatura:
Villa Maria (2004.–2005.)
Ljubav u zaleđu (2005.–2006.)
Obični ljudi (2006.–2007.)
Ponos Ratkajevih (2007.–2008.)
Ne daj se, Nina (2007.–2008.)
Zakon ljubavi (2008.)
Sve će biti dobro (2008.–2009.)
Najbolje godine (2009.–2011.)
Dolina sunca (2009.–2010.)
Pod sretnom zvijezdom (2011.)
Larin izbor (2011.–danas)
Ruža vjetrova (2011.–danas)
-
nedjelja, 18.08.2013.
Izazvana
Evo jednog komentara:
Baba Jagina faca sve govori! ipak je ona babica, koja je porodila Rosemary's baby
Faca sve govori!?
Moja prijateljica,davnih godina, na trećoj godine medicine polagala je….. Profesorica 'strah i trepet' bacila je na ispitu dva puta. Išla je i na dekanski i opet pala. Izgubila je pravo na daljnje studiranje. Tako je to nekad bilo.
Tražila je da je profesorica primi. Pitala je: Zašto. Moje znanje nije bilo za pad. Plakala je. Nije se bilo lako vratiti u Dubrovnik nakon tri godine izgubljene u Zagrebu. Profesorica joj je hladno rekla: Vi nemate FACU za doktora.
Kratko; moja je prijateljica je završila neku višu medicinsku, a onda se ponovo, tim trikom, vratila na fakultet. Završila, specijalizira i dugo godina uspješno radila.
Tko smo mi? Mi ljudi? Kuda idemo?
Ja ne znam ništa o babici Jagi Stojak koja ima ime i facu koja se pametnom komentaoru odmah nametnula kao baba Jaga. Lik iz literature. Savršeno se uklopila u vrlo zgodnu rečenicu: Baba Jagina faca sve govori! ipak je ona babica, koja je porodila Rosemary's baby . Valja priznati komentar je za naslovnicu.
Sve je tu rečeno. Nije joj mjesto u suvremenoj medicini, jer nema facu za medicinu, a brani je i Crkva (aluzija na Rosemary's baby – crkva u liku samog đavla.)
Uistinu, Crkva to radi nespretno, po svoju i iz svih topova – vjerojatno po dogovoru što iritira i vjernički puk, a nekmoli ateiste i one zlonamjerne još više, a tek populiste – pa i ovdje na blogu koji točno znaju što može izazvati pozornost.
Trebalo bi Crkvi dobronamjerno savjetovati savjetnike za nastup u javnosti, jer su često neuvjerljivi i anakroni.
Sramim se jer ni ja nisam ništa manje zlobna i zločesta,nego komentatoru koji me ponukao na ova post, ali nekako mi je puna pipa.
Što je abortus? Namjerni prekid trudnoće. To je. Je li fetus u nekom trenutku razvoja živo biće ili to nije? Ima tu raznih razmišljanja i rasprava. Čak i među crkvenim ocima.
Vodile su se rasprave u kom trenu poslije začeća fetus dobiva dušu i postaje živo biće.
Mislim da ni do danas to nije posve neupitno.
Kako god postoje razna etička pitanja i moralne dileme. Mislim da je čak u Jugoslaviji bio dozvoljen priziv savjesti. Znam sigurno da moja pok. prijateljica, ginekologinja, nikad nije htjela raditi abortuse, a radila je u bolnici.
……. Evo mali primjer pokupljen s interneta o razmišljanju katoličke Crkve kroz vrijeme:
Katolički pogled na pobačaj je stav Katoličke Crkve, da ljudski život počinje začećem te ga treba poštivati i najbrižnije štititi. Papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae, pobačaj naziva posebno teškim i žalosnim zločinom nad životom, jer se uništava ljudsko biće koje je toliko nevino, da ne može biti nevinije. Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi ponovno postati član Crkve mora tražiti ponovno primanje. [1]
Rani crkveni oci poput sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Klementa Aleksandrijskog i dr. protivili su se pobačaju.
U 13. stoljeću papa Inocent III. određuje, da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski pojačava odredbom, da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Siksto V. prvi je papa, koji je sve namjerne pobačaje proglasio ubojstvom.
Papa Pio IX.. 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja. Na Drugom vatikanskom saboru pobačaj i ubojstvo djece prozvani su "nečuvenim zločinima".
Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je, da "najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati?" [2]
Papa Ivan Pavao II. mnogo je puta izrazio protivljenje pobačaju. O njemu je pisao i u enciklici Evangelium Vitae. Papa se zauzima za stav, da ljudski život počinje od začeća te da taj život nije ni očev ni majčin, nego život novog ljudskog bića. Smatra se, da nikada ne bi postao čovjekom, ako to nije od prvog trenutka začeća. Zabranjuje se svaki čin, koji dovodi do uništavanja ljudskog embrija. U enciklici se priznaje, da se majke ponekad nalaze u objektivnim teškoćama, zbog kojih se odlučuju na pobačaj. Premda se čini, da su uvjeti za život djeteta koje se ima roditi takvi, da se čini da bi za njega bilo bolje da se ne rodi, takvi razlozi ipak ne mogu opravdati slobodno uništenje nedužnog ljudskog bića. Crkva priznaje, da su mnoge žene koje su pobacile pri tome imale mučne i dramatične odluke te da im rane na duši još vjerojatno nisu zarasle. Poziva ih se na nadu i otvorenost pokajanju te traženju oprosta i od djeteta koje sada živi u Gospodinu. Crkva ne osuđuje žene, nego čin pobačaja. Papa je izjavio: "Prema tome, autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo." Budući, da Krist nikada nije osuđivao osobe, već zla djela, tako ni papa ne osuđuje jadne žene, muževe i liječničko osoblje, već osuđuje čin pobačaja. U enciklici navodi, da katolike ne obvezuju zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.
Papa Ivan Pavao II. proglasio je svetom Ivanu Berettu Mollu 2004. godine, koja je na svoj zahtjev rodila makar je bila u životoj opasnosti. Dijete je preživjelo, a ona je preminula nedugo nakon poroda.
U srpnju 2006. Kongregacija za nauk vjere usprotivila se korištenju stanica iz tkiva pobačene djece za proizvodnju cjepiva, što su činile pojedine farmaceutske tvrtke.
……..
A evo malo, iz istih izvora, mišljenja drugih religijskih zajednica:
Muslimani pobačaj smatraju zabranjenim u većini slučajeva. Ako je ženin život ugrožen dozvoljavaju ga kao manje zlo od dva zla. Ne postoji zajedničko mišljenje, oko toga kada počinje ljudski život, ali se slažu da nakon 4. mjeseca fetus dobiva živu dušu i od tada pobačaj nije prihvatljiv, osim u slučaju opasnosti ženina života i silovanja.
Dio Židova protivi se pobačaju, a dio podržavaju. Jedna struja u židovstvu smatra, da je osnova zabrane pobačaja "to što osoba koja ubija plod u ženinoj utrobi oskvrnjuje ono što je stvorio Sveti, pa to obečašćuje Njegovo umijeće". [22]
Tradicionalna hinduistička učenja osuđuju pobačaj, jer hinduizam propovijeda ne-nasilje. Izuzetak je situacija, kada je majčin život u smrtnoj opasnosti. Hinduisti se zalažu, da se u svakoj situaciji izabere opcija s najmanje loših posljedica.
Budizam nema službeni stav o pobačaju. Dio budista smatra, da je pobačaj pogrešan i da život počinje začećem, a dio odobrava pobačaje.
……………………….
Svjedok sam kroz brojne razgovore koliko mnoge žene pate zbog pobačaja.
Ne osuđujem. Nikad ne osuđujem. Ima groznih, skoro nemogućih situacija u kojima se žene nađu. Istina je da su gospodari svojih tijela, ali nekad i nisu. Nitko od nas nije. Smrt nam to već dugo pokazuje.
Ali mislim da je zadaća Crkve braniti život. To što rade nespretno..? I koliko nespretno, koliko se tu može biti nespretan?
Jeli to bitno?
Čuje se : A crkvena skrivanja vlastitih grijeha. Hipokrizija u Crkvi i društvu, obično govore.
Slažem se. Postoji hipokrizija i dvostruki moral. Naša ljudska priča koja zahvaća sve segmente društva.
Ali, to neće i ne treba spriječiti savjest i moralne snage u Crkvi i društvu da promišljaju što je dobro, a što to nije.
srijeda, 14.08.2013.
Previše Salieria.
Tema me ne napušta. Odakle sve to ide. Tko ne poznaje jučer kako bi znao što je danas.
R.W. Emerson piše:
Književnost postaje ispraznom. Znanost je hladna. Oko mladosti ne svijetli nadom u druge svjetove, a starost je bez poštovanja.
Društvo živi za tričarije, a kad ljudi umru, ne spominjemo ih više.
…………………………………..
Godine 1998. u rujnu Nick Cave održao je predavanje u Atelierhaus der Akademie der bildenden Kunste (dvije točkice na u- ne mogu naći) u Beču:
Poziv da dođem ovamo i podučavam, da predajem, da podijelim znanje koje sam prikupio o poeziji, o pisanju pjesama, ispunio me mnoštvom proturječnih osjećaja. Najjači , najpostojaniji od njih odnosi se na mog pok. oca, koji je bio učitelj engleske književnosti koju sam pohađao tamo u Australiji. Vrlo se jasno sjećam kako sam, s otprilike dvanaest godina , sjedio, kao što vi sad sjedite, u učionici ili školskoj dvorani, gledajući mog oca, koji bi stajao ovdje gore, gdje ja sad stojim, misleći sjetno i kukavno, jer uglavnom bijah sjetno i kukavno dijete: „ Doista nije važno što ću sa svojim životom sve dok ne završim poput mog oca.“
Kao četrdesetogodišnjaku čini mi se da zapravo nema djelatnosti koje se mogu latiti a koja me ne bi približila njemu, koja me ne bi učinila sličnijem njemu. Kao četrdesetogodišnjak postao sam moj otac.
I evo me ovdje kako podučavam.
…………
Neki dan čitam u Večernjaku kako je predsjednik Barack Obama izjavio kako su Kim Kardashian i Kanye West loš primjer današnjoj mladeži. Žive neodgovoran i lažan život … tako po prilici.
……
Jučer sjedim s kolegom koji je pred mirovinom. Stručnjak ( dr sc itd) u jednom bitnom segmentu medicine, rekla bih predmetu budućnosti. Vidim da ću morati reći o čemu se radi jer neću znati objasniti. Radi se naime o ortodonciji koja je jedna od specijalnosti unutar stomatologije. Kolega je, po mom mišljenju ne samom vrhu hrvatske, a sigurno i europske ortodoncije.
Ortodoncija je grana stomatologije koja se bavi ispravljanjem položaja i odnosa zubi čeljusti i međusobnog odnosa gornje i donje čeljusti.
Do nedavno (možda četrdesetak – tridesetak godina) radili su se samo mobilni aparati u doba razvoja, a kad je razvoj bio završen bilo je gotovo s pomicanjem odnosa u tom dijelu lica. Preostajala je još samo kirurgija u najtežim slučajevima.
U međuvremenu došlo je do naglog skoka saznanja i mogućnosti u tom području, nešto slično kao sa implantatima.
Da ne duljim i da ne postanem previše stručna sve o ortodonciji i implantatima možete naći na internetskim stranicama. I to vrlo opširno.
Gdje nastaju problemi. Evo objašnjenja mog kolege:
Mogli bismo ortodonciju podijeliti na američku i europsku. Puno toga se može bez fiksne ortodoncije ( one bravice i žičice po zubima) .
Američka jednostavno preskače mobilni dio koji se radi u doba rasta i razvoja i odmah započinje sa fiksnom pričom.
Europljani misle drugačije. Zašto ne iskoristiti mogućnost koji pruža organizam. Osim svega cijeli taj mali segment glave ne visi u zraku. Dio je organizma i svaka anomalija ili mijenjanje ima i posljedice po cijeli organizam.
Nažalost hrvatska ortodoncija kao i ostalo prebrzo se priklanja američkom načinu razmišljanja, što naravno uključuje i profit.
Puno je toga što mi pada na pamet. Nalazim se u situaciji đaka koji pravi šalabahter, a nije dobro svladao gradivo.
A gradivo je:
Kako proživjeti život da nije lažan i neodgovoran.
O kolegi oko kojeg se vrti ogromna količina hrvatskog jala neki drugi put.
Možda samo kratko: Trebao bi službeno biti na čelu projekta ortodoncije zbog svog ogromnog teoretskog, ali praktičnog znanja, ali naravno nije.
To vam je pravi odnos Mozarta i puno minornih Salieria.
Nažalost to je još uvijek slika Hrvatske.
utorak, 06.08.2013.
Domovina
Na mom se balkonu jučer vijorila hrvatska zastava. Jedina u ulici. Ulicu niže vise službene zastave bez srca.
Smetaju me zvižduci. Smetaju me i igre. Poznanik kaže: Objesio bih ja zastavu, ali kako ću. Puna mi je kuća gostiju iz Srbije.
Vrlo je jednostavno, kažem: U čemu je problem. Objesi i srpsku ili samo srpsku. Kako ti drago ili na sveta tri kralja.
JA volim Hrvatsku. Ovakva kakva jest. Sa strankom na vlasti i oporbom kakva jest.
Možda doživim ADMINISTRACIJU (vlast je puno gruba riječ) koja će voditi pravednu i dobru bitku za ovu domovinu koja pripada bijelima, crvenima, žutima, crnima i bljedolikima sviđalo se to nekome ili ne.
Na kući moga sina i snahe u Švedskoj neprekidno vijori švedska zastava.
Oznake: domoljublje
subota, 03.08.2013.
Radni dan
Započeo iznimno u 07. 30. Prvi pacijent samo na kontroli malenog aparata. Vodim ga punih 30 godina. Vrlo je zadovoljan on, ali i ja.
Od samih početaka uz on što ja liječim i održavam moje je mišljenje da je svih tih godina trebao posjećivati i psihijatra.
˝ sata slušam uvijek isto: kako se boriti sa nedaćama života. Ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti sebe. To mi je kao veliko otkriće rekao pred 30 godina i pri svakom posjetu iznova. Ponekad ostavljam za njega cijeli sat da mu pružim mogućnost tirade koju znam napamet. Od vježbi do joge i td itd. Problemi na poslu… što sve ne, a ja nisam psihijatar. Radim vrlo praktičan posao. U nekim dijelovima čisti zanat.
Taj radni dan čekalo me posla preko glave. Pacijentica je već čekala u čekaonici. Nestrpljiva sam (a vani je paklenski vruče). Idemo, kažem. Moram raditi.
Ali samo još ovo, kaže on. Sad sam bolje. Naučio sam lekciju. Ti ljudi na poslu … tko su oni…
I nastavlja.
Jedva nekako pokraj njega uvedem pacijenticu.
Puna je straha, ali sve više stječem dojam da ga glumi. Liječila sam cijelu obitelj. Pok. joj mama okrenuta sebi, iako dobra duša kao i pacijent iz gornje priče, nije prestajala govoriti kakva je ona bila ljepotica u mladosti i tko je sve bio u nju zaljubljen i gdje danas mogla biti, ali udala se za svog profesora dvadesetak godina starijeg i vjerna mu je i voli ga i žrtvuje se za njega itd itd. Koga je srela danas i što joj je taj rekao i kako su njena djeca krasna i kako su im skladni brakovi, a ja sam slušala i vrebala trenutak da uskočim i napravim nešto i od mog posla, jer zato je tu.
Kćerka, trenutno na stolcu ista je mama. Najprije moram odslušati sve njene hvale o sebi o mužu o djeci, pa i o meni. Ostavljam sat i pol. Radim ozbiljan rad i još vrijeme za monolog.
U međuvremenu ulazi T. Može li ona mjesto u čekaonicu sjesti do nas. Teška srca je puštam. Moja mala asistentica i ona započinju razgovor. Ja radim. Hladimo, ali ja se preznojavam. Zvone mobiteli, telefon. Asistentici se vraćaju djeca sa sedam dana organiziranog ljetovanja… dječak je ozlijedio nogu. Oni zovu mamu. Mama zove njih. T. zvoni mobitel. Nekoliko puta. Iritirajući zvuk. Preglasan da ga čuje. Zove kćer. Dolazi u Hrvatsku, prelazi preko Splita, a nije trebala. T.: trebala si mi javiti ranije. Što misliš… sad treba srediti stan, na paprike ne računaj. Zove muž. Očit je spustio telefon , jer ona kaže: Pun je posla. Svi nešto traže od njega.
Ja gubim živce. Dosta kažem. Od ovog trena pogasite mobitele i da nisam čula ni riječi. Radim ozbiljan posao. Moram se koncentrirati.
T. pokajnički odlazi u čekaonicu. Mala asistentica, brbljavica, zašuti.
Radim u tišini, ali ne zadugo. U jednoj pauzi kažem pacijentici, neobičnog imena, slijedeći svoju misao ( i meni svašta pada na pamet): Kako vas inače kući zovu.
Uhvaćena sam u zamku.
Zovu me… Ja sam dobila ime po noni, koja je bila…., moja sestra je dobila ime po mami, ali svi je zovu…moj muž se zove… ali svi ga zovu.
Mala asistentica bez riječi dodaje mi čašu vode i belmiran (zamjena za aparuin koji me na poslu previše smiri, a ne smijem biti smirena nego zdravorazumski radna)
I tako cijelo radno vrijeme.
Ne kažu uzalud da je Split ludi grad.
Uključujući i mene.
