odmak
petak, 30.05.2014.
Sreća je lepa
Student je na ploču napisao: Svi jednom moramo umrijeti.
Svi smo znali zašto. Meni vrlo dragi profesor boji se smrti. To uglavnom svatko zna.
Profesor je odmah shvatio. Nije pokazao da se ljuti, iako je rekao: Ovo je išlo na moj račun.
Ako je po godinama onda je T. na redu, rekao je student. Ta T. to sam ja. I ja sam rekla: Odnosilo se na mene. Ali ja, dodala sam, neću nikada umrijeti, pa se ni ne bojim.
Volim ovo vrijeme u kojem živim jer se nazire jedan drugi čovjek koji konačno bira ono stanje koje mu je bilo namjenjeno, ili stavljeno na izbor u samom početku. Pa je na početku vremena odabrao… mislim, odabrao je ono materijalno u sebi. Uspjeh, čast, preživljavanje uglavnom. Što bi bilo da je birao onu duhovnu stranu- koju posjeduje pa što god mi mislili kako je čovjek došao do te svijesti, duha, duše kako god je nazvali.
Jer čovjek je sastavljen od materijalnog i duhovnog. Kod smrti ostane tijelo koje propada, a ja vjerujem da duh negdje ode i čeka taj svoj materijalni dio (ne znam kako će to izgledati, ali čovjek nije čovjek bez materije, tako mislim) . Plove li te naše duše svemirom. Ulaze li ponovo u tijela onih koji se rađaju. Što bi bila reinkarnacija. Iako u reinkarnaciji, po zasluzi, možeš se ponovo roditi kao fikus ili lav ili…
Ili te duše čekaju u nekom zakutku pokušavajući i dalje učiti, ili iskajavati formirajući se u nešto bolje… zrelije. Svemir je velik. U njemu ima mjesta za materiju i duh. Za znanje i neznanje. Za dobre i zle. Sunce jednako sija za sve nas a kad se dogodi materijalna smrt, kad duh napusti tijelo… iako naši stari kažu: Poslije smrti nema pokajanja, ja nekako ne mislim tako.
Jer što je smrt? Prestaje li život sa smrću organskog?
Genijalni Stanley Kubrick napravio je film; 2001: Odiseja u svemiru. Sjećam se kad sam ga prvi put gledala, a gledala sam ga bezbroj puta…, možda ga ponovim i danas, ostala sam bez daha. Kao svojevremeno kad sam čitala Dostojevskog, ne bih završila nikad kad bih nabrajala sve što je punilo moj duh i pomicalo granice u meni.
Nema nikakvog razloga za toliku sreću koju osjećam ovog jutra. Možda su sinapse podivljale i igraju se s mojim umom, ali Split je prekrasan grad. Nazvat ću nekoga od mojih prijateljica/a, ili moju ljubljenu sestru ili ću prošetati sama sa svojim laptopićem i uživat ću u nekom kafiću. Uz more, naravno.
Zdravi i veseli bili! Hajduk živi vječno. (ne mogu odoliti).
Oznake: sreća
subota, 17.05.2014.
Sunčana strana ulice
Priznajem znatiželjna sam pa sam malo prošetala po postovima novog urednika bloga.
Čitala sam ga i prije jer je oduvijek u žiži događaja. Ne sjećam se da sam ikad komentirala. Tražilo bi previše energije, a ja sam se opredijelila za guštajuću stranu života. Umorila sam se od ispravljana krivih Drina. Mislim da sam postigla određenu objektivnost. Jer, to je to. Postoji objektivno i subjektivno gledanje. Valja priznati da čovjek, jer je od krvi i mesa i nešto malo duše (ili nečeg misaonog uz nagone) nikad nije posve objektivan . Ali u nekoj razumnoj mjeri…
A na blogu.hr jasno su se, kao i u hrvatskom društvu formirale dvije strane. Lijeva i desna, uvjetno rečeno. Promislimo malo uz što se danas na ovoliki broj različitosti kod nas i u svijetu mogu vezati ti epiteti.
Desni su: Sve što se veže uz kapital i kapitalizam. Svi posjednici.
I vjernici! Koji glupani.
I domoljupci koji nikako, ali baš nikako ne vole vrijeme NDH, koju nisu ni upoznali pa imaju , možda krive predoždbe o tom periodu.
Do koje mjere ide to posjedništvo?
Predugo bi bilo čitati Kapital.
Uglavnom radnici bi trebali biti posjednici sredstava proizvodnje i jednako međusobno dijeliti dobit. Naravno po zaslugama.
A tko bi bili zaslužnici?
Možda bi mogli pročitati komunistički manifest. On nije tako dugačak kao Kapital. Isplatilo bi ga se pročitati. Ja jesam. (Inače ga imate kupiti i na hrvatskom prevodu. Pokupila samdjelove sa interneta na srpskom)
Iz manifesta:
„Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koje će to oružje nositi - moderne radnike, proletere.
…….
Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proletarijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može da se podigne, ne može da se uspravi, a da se ne baci u vazduh cela nadgradnja slojeva koji sačinjavaju zvanično društvo.
……..
Ocrtavši najopštije faze razvitka proletarijata, mi smo pratili više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg društva do one tačke na kojoj on izbija u otvorenu revoluciju i proletarijat nasilnim obaranjem buržoazije zasniva svoju vladavinu.
…….
S padom suprotnosti klasa u okviru nacija pada i neprijateljski stav među narodima.
……..
Eksproprijacija zemljišne svojine i upotreba zemljišne rente na državne izdatke.
2. Jako progresivni porez.
3. Ukidanje prava nasleđa.
4. Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika.
5. Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.
6. Centralizacija celokupnog transportnog sistema u rukama države.
7. Umnožavanje nacionalnih fabrika, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta po opštem planu.
8. Jednaka obaveza za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju.
9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, uticanje na postepeno odstranjivanje suprotnosti izmedu grada i sela.
10. Javno i besplatno vaspitavanje sve dece. Odstranjivanje fabričkog rada dece u današnjem obliku. Sjedinjavanje vaspitavanja s materijalnom proizvodnjom itd.
…..
"Komunisti odbijaju s prezirom da kriju svoje poglede i namere. Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju šta da izgube sem svojih okova. A dobice čitav svet…. „
U manifestu se tumači kako je svaka promjena vlasti htjela dobitnike učiniti klasom koja će preuzeti sredstva i imovinu i privilegije klase koju ukidaju i kako se to postiglo u svim promjenama, ali je klasa koja je došla na vlast postupala jednako kao i ona prije nje. Kao feudalci, ili buržuji i u drugim promjenama.
Iz gornjeg izlazi:
Proletersku revoluciju su vodili komunisti pa su i oni na vlasti uglavnom za sebe sačuvali privilegije.
Ostali, koji nisu tamo pripadali su se snalazili. Bili su uglavnom simpatizeri. Ničim nisu pokazali da su protiv. Ne kažem da među komunistima i njihovim simpatizerima nije bilo i čestitih ljudi. Ljudi se rado vežu uz neku ideju. U nešto moraš vjerovati. Ali i strah je ljudska osobina. Posve je razumijem. Poslije stradanja oca ničim se nisam htjela isticati. Pokušavala sam proći između kapi. Jedina 'pobuna' je bila odlazak u crkvu, ali sve to, to neisticanje nije bilo dovoljno da cijela obitelj prestane ispaštati. Kako god ni danas nam nije nešto bolje, da ne bi mislili. Jednako kao i večina neprekidno smo na krivoj strani, na ničijoj strani.
Eto to je subjektivno gledanje, a objektivno bi bio moj komentar na blogu Eduarda Prangera:
Potpuno se s tobom slažem. Taj dečko Šimunić je možda manje kriv jer je živio u sredini koja je emigrirala i cijelo vrijeme živjela u uvjerenju da je NDH izlaz za Hrvatsku. Puno se njih borilo u drugom ratu kao što si se ti borio u Domovinskom. Nisu svi bili zločinci, ali Hrvatska je u drugom ratu pristala na rasne zakone nacionalsocijalizma i to je za Hrvatsku vrlo neugodno i sramotno razdoblje. Svaki poklik ili sintagma koja podsjeća na NDH trebala bi biti zabranjena.
Na sreću puno je Hrvata bilo u partizanima. Cijele su se obitelji dijelile i bile jedni na jednoj strani drugi na drugoj. Grozno vrijeme , ne ponovilo se.
Ono što i danas dijeli Hrvatsku je vrijeme vladavine komunizma (u izgradnji) gdje su također na razne načine pale mnoge žrtve, a rata više nije bilo. Iako.., rekla bih da je i domovinski rat na neki način posljedica neraščišćenih odnosa iz tog perioda kao što je drugi rat posljedica već nečeg. Ništa ne branim. Nikako ne branim zločine niti mi je to na kraj pameti, ali svaka posljedica ima svoj uzrok, i svaki uzrok ima svoju posljedicu. U svakom slučaju bih zabranila nacističke i fašističke parole, ali bi također otvorila rasprave o razlikama između antifašizma i komunizma. Potomci nisu krivi za ono što su radili roditelji i djedovi, ali krivi s u ukoliko ta lažna uvjerenja prenose na mlade generacije. A, bojim se da nam se upravo sad nešto takvo događa i potpuno nas nepotrebno dijeli jer imamo prečih briga, a to je kako spriječiti odljev mladih školovanih ljudi i uopće neko opće beznađe koje zahvaća ljude u ovoj državi- domovini koju svi skupa dijelimo.
Toliko, a sad ću čitati nešto dobro i hodati sunčanom stranom ulice.
Oznake: krive Drine
petak, 02.05.2014.
Znakovi vremena
Zbunjena sam. Srce mi govori jedno, a razum nešto dijametralno suprotno. Čitam razna štiva. Osjećam i vidim da su različita razmišljanja često 'ista', na neki način, samo iz jedne potpuno suprotne pozicije. Ili već neke pozicije jer je velika većina ljudi uvjerena da oni posjeduju istinu.
Moj pok. suprug u svoje vrijeme prije svoje prerane smrti bio je poznat i popularan. To je u Jugoslaviji radio sport. Drugačije nije ni danas. Žene sportaša nisu se tada previše pojavljivale u javnosti. Nije to nekako bilo popularno kao danas.
Ni ja nisam previše volila te krugove. Upoznali smo se u gimnaziji. Vrlo rano.“ Karijera“ se tek naslućivala. Ja sam uvijek bila po svoju. Nisam znala pjevati. Nisam znala ni što bih rekla u takvim društvima. Govorili su da sam glupa jer sam vjernica. U svakom slučaju nisam se previše trudila družiti se sa sportašima., iako ne podcjenjujem. Veliki je to trud.
Kako god i danas mi se nešto slično događa. Sve se više povlačim iz društva, iako sam upravo ja, u svom društvu spiritus movens… na neki način.
Uvukla sam se u knjige. Jako me okupira odlazak na predavanje i tematika koju tamo slušam. Vanjsku svijet mi postaje dosadan. Kao da se sve ponavlja. Površnosti me ne privlače. Gdje god se okreneš sve vrvi od voluntarizma, neznanja, svađalačkih tonova.
Malo je onih koji traže. Sve je na neki način samo u vrijednosti dosjetke, kao da za nešto kompliciranije nedostaje koncentracije.
Ponavlja mi se ono raspoloženje i stanja iz mladosti.
Ne znam što bih ja? Klub u koji su učlanjeni ljudi slični meni? Sa engleskom travicom u dvorištu i bazenom???!!! Uz porto, ili već nešto tome slično…
Svojevremeno kod kritike jedne od mojih knjiga jedan kritičar je rekao da sam odlično opisala buržujsko društvo, ali da se nisam od njega ogradila. Ali kako se ograditi kad sam i sama odgojena u tom okružju. Predaleko bi me odvelo opisivanje borbe s odgojem pa zatim s onim što se krilo ispod površine. Još se borim, ali kakva mi korist. Čini mi se da je sveti broj tri ( ne sedam kako svi misle). Prošlost, sadašnjost, budućnost pa zatim ispod površine, površina i ono iznad.
Bilo bi komično da nije tužno.
Kakvo vrijeme, a pri tom ne mislim na meteorološke prilike i neprilike nego na sam isječak vremena u vremenu, bi mi odgovaralo?
Jeli to rajsko vrijeme?
Između ostalog pred par dana smo slušali o tome kako treba osluškivati znakove vremena.
Duga je povijest vremena. Nama ljudima, ali što je to u univerzumu. Jedan tren.
Ne znam zašto smo Bogu toliko dragi i zašto se toliko trudi oko nas.
Upropastili smo vrijednosti. Odrekli smo ih se. Sve postaje relativno. Tako je lakše. Kaže se za new age da je pokupila sve što nekome paše iz svih mogućih učenja. Ali postoji li samo jedna new age? Ima ih bezbroj.
I Isusovo učenje bilo je svojevremeno new age. Dali su ga mučiti i raspeti radi novog učenja i nove vjere.
Verba ligant homines, taurorum cornua funes - Ljudi se vežu za riječ, a volovi za rogove.
Nitko više ne cijeni riječ. Možda lažnu riječ. To da.
To je vrijeme došlo za nas ljude.
Znakovi vremena! Pitamo li se što nam govori ovo vrijeme?
Oznake: drugi život
