odmak

petak, 25.07.2014.

Kuća ima povijest

Kućica za zabavu, razonodu i naslade.
Ing. M. davnih godina negdje početkom prve Jugoslavije sagradio je u dalekom predgrađu Splita prizemnicu sa velikim vrtom za svoju ljubavnicu. U blizini se nalazilo izletište gdje se igralo, jelo i pilo. Dolazilo se na izlet u kočijama. Kuća je napravljena po svim pravilima onog doba. Puno prostora (negdje oko 140 m kvadratnih i vrta oko stotinu m kvadratnih.) Borovi i cvijeće su se s pomnjom zalivali. Trajalo je.., a onda je veza pukla. Ljubavnica je deložirana i kuća je prodana obitelji Ž. građevinskim poduzetnicima koji su na prizemnicu nadogradili još dva stana iste površine i još jedan maleni stan na samom vrhu s terasom nekih 90 m kvadratnih veličine. I promtno sve iznajmili.
Imali su Ž. još tvornice i kuće za iznajmljivanje po Zagrebu i Splitu.

Kuća u kojoj smo i mi iz jednog velikog stana, kad smo ga nakon silne muke otkupili, napravili dva, ima povijest.

U našem stanu je, navodno, bio za drugog rata četnički štab. Navodno su imali i radio stanicu. Istina stan je bio s puno zakutaka i čudnih zakamufliranih prostora koje smo mi nazivali bunkeri i držali stvari koje nikad nismo upotrebljavali. Trčim pred rudo, a svakako treba spomenuti da je 1945 ili nešto malo kasnije država, druga Jugoslavija, konfiscirala svu imovinu obitelji Ž. jer su bili narodni neprijatelji, a bili su narodni neprijatelji jer su se skompali s četnicima. Bili su ona čuvena hrvatska Orjuna koja je pristajala uz srpski četnički pokret i šetali su ovamo onamo skupa s četnicima i radili ista zlodjela kao i svi kvislinzi uključujući i ustaše.
Da se razumijemo ovo nije nikakva politička priča. Iznosim samo činjenice.
U svakom slučaju 199 i neke ponovo dolazi do promjena pa su ljudi ( istina samo neki , mi nismo) dobili povrat imovine i mi stanari te lijepe kuće u propadanju bili smo oni nesretnici kojima je prijetila deložacija i ostale nedaće.
Neću vas zamarati detaljima, ali nakon prvog osjećaja zajedništva, kako to inače biva, razišli smo se kao rakova djeca. Svatko je uzeo drugog odvjetnika. Tapkali smo u mraku i neznanju. Ja sam se sastajala sa starim, ali bistrim vlasnikom imena Živojinom koji je odjednom postao javno Veliki Hrvat, ali očito po izboru odvjetnika i podzemnih veza sastajala se tu opet ona stara Orjuna kojoj u najnovijim promjenama nije pala ni dlaka s glave, a novo- stari prijatelji nikad nisu ni "čuli" što je ta organizacija bila i značila u onim vremenima pa su i nadalje zdušno pomagali.

Bilo kako bilo pomalo su svi stanari otkupili određeni dio teritorija, ali ostali su zajednički prostori. Ne želim zamarati eventualnog čitatelja detaljima, ali sad kad je kuća konačno otkupljena, postoje i dalje problemi. Neki su "pravednici" među nama otkupili i neke zajedničke prostore. Odjednom mi koji smo godinama pokušavali biti dobri susjedi jedni drugima našli smo na suprotnim i zaraćenim stranama. 'Obratite se mom odvjetniku', rečeno je. Ili mene taj dio ne zanima, kaže drugi, ali ja bih na tom(drugom) djelu gradio.., ne uzvikuju treći ja to neću dozvoliti. Kako bi bilo vama da stanujete u prizemlju kao mi, a da vam sad netko pred nosom graditi garažu. Ili evo vam ovaj mali koridor. A ne, nećete vi meni zavirivati u spavaću sobu ili u tanjur.
Zadnji je sastanak završio bez ikakvog dogovora. Na mene su, usput, svi bjesni. Rekla sam im da neću dozvoliti da se uzurpiraju zajednički prostori. Uzvikivali su, ali ako zbog toga idemo na sud trajat će daljnjih dvadeset godina- neće biti mogućnosti .. itd itd.
Nekako mi je dosta. Neka traje, rekla sam. Nije me briga.
I nije me briga. Kroz koju blaženu godinicu i onako neću biti živa.
Dosta mi je oduzimanja mojih prava. Imovine i građanskih prava.
Ovo je definitivno divlji zapad.
Nabavit ću opasač i dva rivolvera ( pa makar na vodu) i šetkat ću se svim zajedničkim prostorima. Tko zucne... pljus pljus malo vodice u šporke duše, srca i lica. Vodica može biti i u boji. Odmak ponovo jaše, a ostali kako im drago.
A sve mi se čini da me se djeca srame. Baš me briga. Previše je stoljeća i nepravdi na mojim leđima.
Dosta je!

Oznake: u znoju lica svog

25.07.2014. u 03:06 • 19 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.07.2014.

Pokušaji

Jučer sam se na kavi našla s prijateljem. Istina on je pio čaj jer ima problema s gastritisom, a možda je već i čir ispitat će. Spremamo se već duže napisati nešto zajedno. Još razmišljamo o formi, a moguće i sadržaju, likovima itd. Ja navijam za maksimalnu životnu ispovijest, ne mora biti naša. Priča oko nas ima koliko hoćeš. Treba samo posegnuti i razgoliti do kraja. „Istina će vas osloboditi“, Isusove su riječi.
Dolazimo iz različitih sredina ( on iz jedne vrlo krute lijeve priče, ja pak .., ali to se već zna), ali ono što nas jako zanima jest pitanje Boga, njegove pojave u nama, oko nas… u svemiru, u svemu… i njegovim predstavnicima ovdje na zemlji. On to vrlo dobro poznaje iznutra… o tome bez njegova pristanka još ne bih, a ja.. ja sam u potrazi. Jučer je spomenuta mogućnost da se bez spoja istoka i zapada kršćanstva i budizma ta tema neće moći shvatiti. Spomenut je i zajednički prijatelj pok. don I. Cvitanović. On nas je oboje na neki način uvlačio u takav način razmišljanja. Ima i drugih. Onih koji više nisu među živima, ali i živućih. Teologa i onih koji promišljaju. Znam da sam u među Sbuteginim kratkim tekstovima- Kurosavin nemir svijeta, izdanim u Beogradu, naišla na rečenicu ( napamet govorim) Svemir je toliko velik da je nemoguće da Bog poslao samo jednog sina.
Može se biti i ironičan, ali jutros pada kiša, a sinoć sam bila na nekom vjenčanju. Skoro da ne bih ni o tome, o širenja ruku, vlakiću sa predvodnicom i maramicom u ruci, glazbi za podivljat.., a s druge strane rade to s najboljom voljom, onako kako znaju. Pokušavaju se razveselit. Čestita, dobra i radišna djeca iako se iz jedne od obitelji, zapravo muškarci - indijanci, možda međusobno u poslovnim vezama sjedili i vijećali cijelu večer. Brkati i važni.
Što ja hoću, skoro kričim jutros u ovo kišno jutro?
Ne, ne mogu biti ironična. Čitam 'Gdje je Bog kad boli' (Philip Yancey) Najvažnije pitanje zapadne civilizacije. Istok s boli nema tih problema. Zapad, pod utjecajem Starog Zavjeta, se ne može nositi s boli. Židovski intelektualci, ne samo oni, naročito poslije Auschwitza postavljaju pitanja. Ne mogu vjerovati u Boga koji ih je vodio tri tisuće godina, a onda ostao ravnodušan na grozna, nezamisliva stradanja izabranog naroda.
Ali bacit ću se na čitanje istočnih učenja. Nabavila sam: Život Vivekanande od Romain Rollanda, potom Vedanta glas slobode. Što je zen i Što je Tao. Po preporuci.
Nije površno zanimanje. Već dugo osjećam da mi nešto nedostaje. Ne postoji više bogova. Samo je jedan Bog u cijelom svemiru. Ako jest.
Ako nije onda ništa nema smisla.

Oznake: širenje područja (možda borbe)

13.07.2014. u 22:31 • 19 KomentaraPrint#

utorak, 01.07.2014.

Za Valcer i njenu zbirku čudesnih zgoda

Bilo nas je četvero u autu. Iz Splita trajektom do Ancone, pa onda u Imolu kraj Bologne, poslom. Mojim. Nekako se produžilo. Poslovni ručak. Ja nešto malo natucam talijanski, razgovor je više tekao na engleskom. Hoćemo-nećemo dogovor je na kraju bio da ćemo se još čuti telefonom. Svi više-manje nervozni. Na krovu auta skije. Krajnji cilj je Cortina d'Ampezzo.(ljubomorna sam na samu sebe, ali… takva vremena) Imali smo tamo na periferiji iznajmljenu kuću. Gore nas je već čekalo društvo. Spuštao se mrak. Nećemo moći odvoziti do kraja. Negdje ćemo odspavati. Osjećam se krivom. Odjednom se sjetim jedne prijateljice koja živi u Milanu. Nazovemo je iz kavane (Vrijeme Jugoslavije. Još ne postoje mobiteli.) Razveselila se. Nas je četvero kažem. –Sama sam. Ima mjesta. Dođite.
Imala sam adresu i telefon. Bila sam već nekoliko puta kod nje. Istina uvijek su me vozili. Inače se ne snalazim. Na sramotu kad je prvi put pao snijeg u Zagrebu toliko sam se izbezumila da sam morala uzeti taksi jer nisam znala gdje je faks. U mojoj glavi su često takvi skokovi u neko drugo vrijeme i mjesto. Zastanem u čudu kad me neki prizor izbezumi i zaboravim na sve oko sebe. Kad dođemo u Milano već ćemo se snaći, mislila sam.
Malo smo se raspoložili. Ali, tko pozna Milano… Najprije sam ulazak. Na nekoliko mjesta iz prstena oko Milana ulazak je u sam grad. -Stani na prvoj benzinskoj, kažem vozaču. Stane zadnji tren uz obavezno gunđanje. Pokušavam upitati prodavača, ali kao da mi je iz glave ishlapilo sve znanje talijanskog. Ne, ne govori engleski. Iz auta me gleda šest pari bijesnih pogleda.
Sjedam i kažem:- Idemo. Poslije sam pomislila kako mi nije palo na pamet da uzmem kartu Milana, ali kad vrag hoće… Na nekom drugom ili trećem ulasku s autoputa kažem: -Skreni ovdje. Pojma nemam zašto sam to rekla. Ulazimo tako u grad i moji suputnici me pitaju: Gdje sad. –Ne znam, kažem.- Pitaj nekoga, govori šofer i skoro me izgura iz auta. Jedan jedini prolaznik na kraju ulice već skoro zašao iza ugla. Mrak je. Neko gluho doba noć. Sve je već zatvoreno. Prolaznika nisam stigla. Vraćam se u autu.
-Gdje je ta ulica, pitaju me nervozno. –Pojma nemam, kažem. U glavi mi je darmar. –Iskrcajte me, kažem. Uzet ću svoje stvari i vraćam se kući. Vi idite gdje god hoćete. Svađali smo se na pasja kola.-Vozi ravno, odjednom kažem. Skreni desno. Još naprijed, sad još jednom desno i odjednom puf ravno na malu uličicu : Dell gnocchi ili tako nekako. Moja prijateljica maše s balkona.
Vjerujte mi pojma nisam imala gdje ćemo doći, ali uhvatio me takav bijes i tuga da je nešto u meni pokazivalo put za kojeg nisam imala pojma kuda vodi.

Oznake: putovanje u nepoznato

01.07.2014. u 09:04 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra