odmak
subota, 07.02.2015.
Učit od pametnijih od sebe a ne patit bez veze....
Ovo je stiglo na moj mail:
Neki dan me jedna mlada osoba upitala kako se osjećam u starosti. To me iznenadilo jer se ne smatram starom. Vidjevši moju reakciju, mladiću je odmah postalo neugodno. Ali objasnila sam mu da je to zanimljivo pitanje i da ću duboko razmisliti, pa mu javiti.
Starjeti, prihvatila sam da je DAR.
Sada sam, vjerojatno prvi puta u životu, osoba kakva sam uvijek htjela biti. O ne, moje tijelo! Ponekad očajavam nad mojim tijelom.bore, vrećasti podočnjaci, nedostatak mišićne mase.
Često ostanem zapanjena s osobom koja živi u mom ogledalu, ali me to ne muči dugo.
Nikad ne bih mijenjala moje predivne prijatelje, moju voljenu obitelj za manje sijede kose ili plosnatiji trbuh.
Kako starim, postala sam obzirnija prema sebi, manje kritična. Postala sam svoj prijatelj. Ne grizem se zbog pojedenog kolača viška, zbog toga što nisam napravila krevet ili zbog toga što sam kupila taj glupi cementni lončanik kojeg ni nisam trebala, ali baš izgleda dobro u dvorištu. Imam pravo na to da budem neuredna, ekstravagantna, da mirišem cvijeće.
Vidjela sam previše dragih prijatelja kako prerano napuštaju ovaj svijet, prije nego što su uvidjeli veliku slobodu koja dolazi sa starenjem. Koga briga ako ja odlučim čitati ili se igrati na kompjuteru do 4h ujutro i onda spavati do.?
Plesati ću sama sa sobom na one predivne zvukove 50-ih i 60-ih iako ću žaliti zbog izgubljene ljubavi, NEKA!
Šetat ću plažom u kupaćem kostimu koji je rastegnut preko mog trbuha, zaronit ću u valove bez obzira na sve, ako želim. I unatoč žalećim pogledima iz bikinija.
I one će ostarjeti također (ako su sretne).
Znam da sam ponekad zaboravna. Ali i dio života je također zaboravljen i u konačnici ću se sjetiti važnih stvari.
Dakako, tijekom godina, moje srce je bilo slomljeno. Pa kako da ti se srce ne slomi kada izgubiš voljenu osobu ili kada ti dijete pati, pa čak i kada ti kućnog ljubimca stepe auto? Ali slomljena srca nam daju snagu, razumijevanje i suosjećanje. Srce koje nije slomljeno je primitivno i sterilno i nikada neće znati koja je radost biti nesavršen. Blagoslovljena sam što sam živa dovoljno dugo da mi kosa posijedi (ono što je ostalo od nje) i što su moji osmjesi duboko zabilježeni na borama moga lica. Toliko njih se nikada nije smijalo, a mnogi su umrli prije nego što im je kosa posjedila.
Mogu reći "NE" i misliti to.
Mogu reći "DA" i misliti to.
Kada ostariš, lakše je biti pozitivan. Manje mariš za to što drugi ljudi misle. Više se ne preispitujem. Čak sam zaradila pravo da budem u krivu.
Dakle, odgovor na tvoje pitanje je - JA VOLIM BITI STARA.
To me oslobodilo. Volim osobu kakva sam postala. Neću živjeti zauvijek, ali dok sam još ovdje neću tratiti vrijeme žaleći za onim što sam mogla biti ili brinući se za ono što ću postati. I jest ću desert svaki dan. (ako hoću i ako mi doktor dozvoli).
Danas,
Želim ti dan s običnim čudima,
Živi jednostavno,
Voli velikodušno,
Brini duboko,
Pričaj o svemu,
Ostalo, prepusti..........
Oznake: starjeti
srijeda, 04.02.2015.
Ovako mislim
Drugačiju presudu nisam očekivala. Moja često citirana pok. Teta Marta uvijek je govorila: Dobije rat onaj koji preživi. Godine koje sam proživjela uz tetu Martu i njene mudrosti, a i poslije njene smrti, dale su njenim izrekama za pravo.
Kad bismo izračunali tko je što dobio iza ovog zlog rata u vremenu raspada druge Jugoslavije i glupom bi bilo jasno da je Srbija na dobitku. U zemljama (Republika srpska), ljudstvu i vlastitoj svijesti. Oni su na neki način 'loši momci' kojima se svijet divi, a što je najvažnije i oni sami se dive samima sebi, jer 'loši momci' hoćeš nećeš u principu na filmu i literaturi imaju posebno mjesto. Bosanci su žrtve( jadna naznaka genocida za grozotu Srebrenice), a mi smo pizde. Hoćemo-nećemo. Kakit ću-pišit ću. Uvijek u sumnji sami između sebe i prema drugima. Drugi o nama između nas i izvan nas, govore o nama što ih volja i nikome ništa. I svi su pravu. Rat se odvijao unutar Hrvatske. Stradali su GRAĐANI HRVATSKE bez obzira kojem narodu pripadali. Platit ćemo reparacije onima čije smo kuće srušili i koji su nestali pravedni ili nepravedni u vihoru rata i nažalost ubijanja. Obnavljamo, bar se nadam, kuće i Hrvatima, da ne govorimo o neredu privatizacije i ostalih nedjelja u kojem su se najviše snašli pripadnici službi koji su znali više od nas, običnog puka Jugoslavije, samo se šuti o tome. Ne vjerujem da će to napraviti republika Srbija. Koliko shvaćam napala nas je Jugoslavija. Srbija s time nema veze.
A susjednoj Srbiji omogućit ćemo, jer se to od nas zahtjeva, a i mi sami to želimo što hitniji ulazak u Europsku uniju i garantiram vam da će se punio bolje snaći nego mi ovako svileni i nesposobni ( uzmite primjer manjka programa za pomoć u Eurima),u oklijevanju udarca šakom od stola ( a i što bismo postigli time).
Nema satisfakcije i nema katarze za Srbiju. Žao mi je što se nisam rodila kao Srpkinja. Bar bih u sebi nosila pobjedničku crtu i ne bih po svijetu hodala ispričavajući se sa spuštenim ušima.
Hrvatska je u svakom slučaju na gubitku bez obzira koliko mi bajali i pisali bajke i basne o tome kako sad ceo svet zna tko je agresor. Objesimo mi to mačku za rep.
Nema tu nikakvih posljedica za agresora i satisfakcije za žrtve.
Rat j dobio onaj koji je preživio, a posljedice rata kusat ćemo još dugo.
Bila mi je još jedna tema na pameti, a to je Ivan Vilibor Sinčić.
On se nikad ne smije. Sinoć sam gledala Piramidu. Ni njegova se djevojka ne smije.
Ne znam zašto, oprosti mi Bože, podsjetio me na Hitlera. I on je bio socijalist u mladim danima. Borio se za prosperitet malog čovjeka. Kasnije se postao nacional- socijalist. Njegova se, nesretna, Eva Braun smijala, ali ga svejedno nije promijenila. A, kakve su posljedice njegove ozbiljnosti, to svi znamo?
Nadam se da me zbog ove asocijacije neće izbaciti s Bloga, ako već onda radije zbog prve teme.
Ali, vi koji ga vodite(mislim na Blog) zapamtite riječi tete Odmak kao što sam ja zapamtila riječi tete Marte.
Nema mira među susjedima dok jedni i drugi ne prođemo katarzu, jer neće biti ni humanog ni nehumanog preseljenja naroda.
Pamet u glavu!
Živjet nam je u susjedstvu. Jedni do drugih . A mržnja i razmišljanje: neka susjedu krepa krava je još na nezavidnoj visini.
Oznake: presuda
nedjelja, 01.02.2015.
Inspirirana snom Ani ram
U posljednje vrijeme ne pamtim snove. Ne znam zašto je to tako. Možda jer su moji snovi puni katastrofa svjetskih razmjera i raznih drugih događaja kojih u realnom svijetu nema. Obično me drže satima, nekad i danima uznemirenom, jer pokušavam dokučiti tajno značenje. Kažem tajno jer su mi poruke ( možda ne samo od same seb) dane u snu i u neobičnom obliku. Kažem neobičnom jer ne razumijem sve znakove i simbole. Uzela sam knjigu: Simboli Promjene Analiza predigre jedne shizofrenije Carl Gustava Junga. Otvaram jutros mail. Nalazim pisamce prijateljice iz Amerike. Šalje mi članak o Mikelanđelu. Piše mi da već dugo proučava bolesti umjetnika kroz njihova djela (tako nekako) i da će se pokušati povezati s umirovljenim liječnicima i tako zajednički doći do rezultata u tom smislu.
Pročitala sam post Ani ram i tako evo i mojih razmišljanja.
U posljednje vrijeme drži me neka misao da ću dogodine umrijeti. Nema nikakvog razloga za tu pomisao. Relativno sam zdrava. Malo stare kosti škripe pa što. Možda malo previše čitam razna štiva. Gutam ih. Pokušavam biti 'dobra', pišem sladunjavo, a sve se to protivi mojoj rugalačkoj naravi. Ne znam zašto mislim da nas Bog želi vidjeti 'takvima' , ali eto ja se trudim biti 'takva' - sladunjava.
I sad ako netko čita molim vas nemojte misliti da skupljam određen bodove na jeftin načina i nemojte početi: Nećeš ti (nikad) umrijeti. I posljednjem je magarcu jasno da smo smrtni, a ja se sad poigravam s tom mišlju, a vjerujem da naše misli kao i želje mogu biti ostvarene. Doživljavala sam već to u prošlosti. Danas doziram želje i misli mogu biti opasne ko' sam vrag.
Danijel Dragojević
Tama
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego samo mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne gleda i ne sluša?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti gornji i donji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, tamo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
I evo druga
Pokušavam pronaći pjesmu Danijela Dragojevića koja sadrži ovo stihove ili je to sve. Cijela pjesma? Nastala puno prije razaranja Dubrovnika? Ili se varam? ALI, EVO JE:
Ipak, da kažem
Da to nisam ja? Da su se zvukovi zabunili?
Da se počnem okretati na svom mjestu?
Moje razroko oko hvata čiope, kosi rez njihovih
Krila izvodi me na nebo, odatle na mračna
Mjesta na kojima se brojevi bez milosti
Ustremljuju jedan na drugoga: zbroj plazi jezik
Svome početku. Podigle su se vlasi svim stvarima
Kojih se mogu sjetiti. I ja u sebi vičem:
Još će biti sumpora iz dubina, bolesti dolaze,
Glad molitvi suši usta. Još će biti svega.
Mirotvorci će vratiti u džepove namirisane
Maramice, vatra se pripremila da zaustavi
Glas na trulim ustima. Još će biti svega. Trulež mora biti
Preobražena razumijevanjem bez milosti.
Na toj varavoj stolici srce mi udara u skladu
s dalekim vulkanom.
Molim ako koje moje dijete, snaha ili unučad nekim čudom ovo pročita (a i ostala rodbina, dobila sam krasno pismo od mog 'nećaka' Branimira. Sina moje drage prve rodice- odgajani smo u istoj velikoj obitelji u kojoj je dugo trajala ljubav i nesebičnost- nažalost sad nas je previše i gubimo se) nek' se ne žalosti. Kakve sam sreće još ću živjeti milion godina i daviti ih.
Ali, već sam sva svoja nedjela i djela napravila. Samo mogu postati teža. Prestat će me voliti. To ne želim.
Preostale se radosti zbog njihovih života- bez brige pratit ću ih odozgo.
Završavam s figom u džepu. Puno dalekih i bližih horizonata još čeka.
Oznake: snovi
